Mario Stefanov: PRIČE S DUGOG PUTA DO RATA (2. dio)

Pri takvoj manipulaciji demokracijom u svrhu geopolitičkih potreba najmoćnijih država svijeta pravo pitanje možda više i nije kako osigurati svijet siguran za demokraciju, nego kako osigurati demokraciju sigurnu za svijet. 

Inicijativa američke strateške vizije demokratizacije i transformacije Bliskog istoka formulirane u agendi ” Velikog Bliskog istoka”(Greater Middle East- GME), kasnije preimenovanoj u inicijativu  „Šireg Bliskog istoka” ( The Broader Middle East and North Africa Initiative- BMENA) , Amerikanci su uspjeli u lipnju 2008. godine progurati kao zaključak summita država skupine G8 u Sea Islandu. Rezolucijom najmoćnijih država svijeta među kojima i Rusije uspostavljen je proces “Partnerstvo za napredak i zajedničku budućnost regije Šireg Bliskog istoka i Sjeverne Afrike” i započet nasilan proces navodne demokratizacije bliskoistočnih prostora i njegove prilagodbe budućoj integraciji s Europskom unijom i cijelim transatlanskim kompleksom, što je bivši francuski predsjednik Jacques Chirac 9. lipnja 2008. godine ocijenio promašenom agendom i “provociranjem promjena koje će hraniti rizik ekstremizma i pada u fatalnu klopku sudara civilizacija.” No, kreatore velikih strategija, gonjene golim ekonomskim i financijskim interesima i projekcijom geopolitičke moći najmoćnijih država svijeta, takvi glasovi razuma nisu zanimali, niti ih danas žele čuti.

Nakon usvajanja agende, za koju veliki dio mainstreim medija i danas tvrdi kako nema nikakve veze s bliskoistočnim ratnim sukobima, da su oprečne tvrdnje obična teorija zavjere i da je sve što se danas događa na Bliskom istoku isključivo rezultat unutarnjih regionalnih napetosti i trajnih i nepomirljivih sukoba bliskoistočnih aktera, uslijedio je niz multilateralnih sastanaka članica G8 i čelnika arapskih država.

U cilju provođenja na G8 usvojene američke i europske Broader Middle East and North Africa Initiative (BMENA) na sastanku u Rabatu, Maroko, u prosincu 2004. godine formiran je “Forum for the Future” kao izvršno tijelo na ministarskoj razini u funkciji neposrednog provođenja dogovorenih zadaća inicijative BMENA-e  na širokom prostoru arapskih i nearapskih pretežito muslimanskih zemalja – od Maroka do Pakistana. Sa strane G8, u provođenje originalne američke geostrateške inicijative BMENA-e, uz SAD aktivno su tada bili uključeni i Velika Britanija, Kanada, Francuska, Njemačka, Italija, Japan i nominalno Rusija kao potpisnica rezolucije G8 kojom je usvojena inicijativa BMENA-a, čiji je otklon od praktične realizacije s vremenom sve više rastao. Uslijedio je niz političkih aktivnosti, kako po toj novoj inicijativi tako i po ranijim američkim i europskim geopolitičkim agendama  na Bliskom istoku, kao što je primjerice „Mediteranski dijalog“ pod vodstvom EU, ili NATO-ova „Istanbulska inicijativa“. Sve te aktivnosti usmjerene su na transformaciju politike bliskoistočnh država i njezine prilagodbe američkim i europskim interesima. Količina energije uložena u promjenu bliskoistočnih geopolitičkih odnosa uništila bi mirovni poredak i same Skandinavije da je na nju primjenjena, a kamoli ne krhkog Bliskog istoka.

No javnost se i dalje uvjerava kako bliskoistočni kaos nema nikakve veze s dobronamjernom inicijativom demokratizacije Bliskog istoka, prikrivajući pritom da su istinski ciljevi navodne demokratizacije u suštini goli geoekonomski i geopolitički interesi američke politike, Izraela i europskih saveznika. Na sreću, enormna politička, gospodarska pa i vojna aktivnost na planu provođenja vizije stvaranja “Novog Bliskog istoka“ proizvela je ogromnu količinu dokumenata koji se ne mogu tek tako ukloniti iz javnog prostora, jer su mnogi od njih u međuvremenu deklasificirani. Njihova nevjerojantna količina i sadržaj svjedoče o intenzitetu američkog i europskog pritiska na regionalnu strukturu. Kako se provođenje prekrajanja Bliskog istoka po strateškoj viziji Novog Bliskog istoka provodi i dan danas i u nekim svojim dijelovima prelazi u terminalnu fazu, to dokumenti jasno otkrivaju suštinu onoga što se danas događa na Bliskom istoku. Regionalne suprotnosti  samo su vješto iskorištene za relizaciju u suštini imperijalne politke stvaranja „Novog Bliskog istoka“. Kolikom su političkom i diplomatskom pritisku bile izložene bliskoistočne države, što je u konačnici dovelo do disolucije dijela njih, podjela po etničkim, vjerskim i sektaškim temeljima i potom oružanim obračunima, svjedoči  već i sama deklaracija donešena na summitu  na Sea Islandu u lipnju 2004. godine, ali i dostupni dokumenti američke administracije, posebice Kongresa.

Tako se, primjerice, u deklaraciji G8, kojom je usvojena inicijativa BMENA,  između ostalog navodi: “Kao čelnici najvećih industrijskih demokracija svijeta prepoznajemo našu posebnu odgovornost za potporu slobodi i reformama u političkoj i gospodarskoj sferi na prostorima Bliskog istoka i obvezujemo se na stalne napore u cilju provođenja ovog velikog zadatka, partnerstva za napredak i zajedničku budućnost s vladama i narodima Šireg Bliskog istoka i Sjeverne Afrike (Broader Middle East and North Africa). Ovo partnerstvo temelji se na suradnji s vladama regije ali i predstavnicima poslovne zajednice i organizacija civilnog društva u cilju jačanja slobode, demokracije i prosperiteta za sve.”

Deklaracija G8 utvrđuje načela tzv. partnerstva, među kojima je i pravilo da “postojeći regionalni sukobi ne smiju biti prepreka planiranim reformama”, a izričito  se naglašava kako se demokratske promjene “ne bi trebale nametati izvana” i kako se pri provođenju prosesa demokratizacije mora voditi računa o lokalnim uvijetima. No već u slijedećoj točci se određuje  kako se te “lokalne različitosti ne smiju iskorištavati za sprječavanje  političke i gospodarske reforme.” Utvrđuje se nadalje, kako će “sjedište novog partnerstva biti Forum za budućnost (Forum for the Future)  koji će nadzirati provedbu sklopljenog partnerstva na dva bitna područja – političkoj i gospodarskoj sferi“. Deklaracija izričito navodi: “U političkoj sferi napredak prema demokraciji i vladavini prava podrazumijeva niz učinkovitih akcija na području uspostave ljudskih prava i temeljnih sloboda. Uz to, reforma državne uprave i njezina modernizacija također su nužni sastojci za izgradnju demokracije. U ekonomskoj sferi…… zajedno ćemo s vladama i poslovnim subjektima promovirati poduzetništvo, podupirati financijske reforme, promicati transparentnost i borbu protiv korupcije.” Bitna rečenica u tom odjeljku deklaracije ipak je ona koja govori kako će na ekonomskom području partnerstvo aktivno djelovati na “otvaranju  pristupa kapitalu u regiji Bliskog istoka”. Jednostavno rečeno, inicirana masivna promjena političkih odnosa u regiji kroz instaliranje demokracije, a time i cijele dotadašnje geopolitičke konstrukcije usmjerena je zapravo na ovo posljednje – otvaranje slobodnog pristupa američkog i europskog kapitala na bliskoistočne prostore.

Već u veljači 2005. godine američki Kongres detaljno je izvješćen o učincima provođenja inicijative Šireg Bliskog istoka. Služba američkog Kongresa za istraživanje (Congressional Research Service-CRS) 15. veljače 2005. godine, pod brojem RS22053 podnosi Kongresu pregled ciljeva i učinaka inicijative Šireg Bliskog istoka. Izvješće informira kongresnike da je inicijativu u svom govoru uoči sastanka Nacionalne zaklade za demokraciju ( Nacional Endowmment for Democracy- NED) u studenom 2003. godine službeno pokrenuo tadašnji predsjednik George Bush. U  govoru  je istaknuo kako je “promocija demokracije u Iraku i na Bliskom istoku temeljni interes SAD-a” i predstavio  “strategiju slobode na Bliskom istoku”, kao nastavak demokratizacije Istočne Europe nakon pada Berlinskoga zida. Predsjednik Bush je ponovio pritom da SAD neće odustati od svoje obveze širenja demokracije, naglašavajući da djelovanje u tom smislu prema Bliskom istoku do tada nije bio dovoljno snažno. Prema Bushu “narodi Zapada 60 godina nisu ništa poduzeli za otklanjanje nedostatka slobode na Bliskom istoku pravdajući to potrebom očuvanja stabilnosti.” “Dugoročno gledano, stabilnost se ne može kupiti na štetu demokracije”- naglasio je Bush. Nacionalna zaklada za demokraciju (NED) pritom nije slučajno odabrana kao mjesto prestavljanja Busheve inicijative. Riječ je, naime, o “privatnoj, neprofitnoj zakladi usmjerenoj  jačanju demokratskih institucija širom svijeta“ – kako je definirana svojim temeljnim dokumentima. Zaklada na svojim internetskim stranicama navodi da „godišnje daje više od tisuću financijskih potpora projektima nevladinih skupina u inozemstvu koje rade na promicanju  demokratskih ciljeva u više od 90 država.”

Prema izvješću CRS-a inicijativa nailazi na velike probleme u okoštalim strukturama bliskoistočnih vlastodržaca, pa se citira Leslie Campbell, tadašnji ravnatelj “Middle East Program at the National Democratic Institute for Internacional Affairs”, koji je izjavio kako je “neporeciva činjenica da zapravo pokušavamo surađivati s hrpom ljudi koji bi bili izbačeni iz svojih ureda ukoliko se uistinu pokrenu demokratske promjene, pa se zbog toga  za sada uglavnom pregovara o slobodnoj trgovini, a ne o temeljnim političkim promjenama.”

Kako bilo, te 2005. godine “Forum za budućnost”, kao izvršno tijelo partnerstva BMENA-e, naznačio je bitne zadaće inicijative. Izvješće CRS-a navodi da su to prije svega “izrada regionalnog razvojnog fonda za privatno poduzetništvo u okviru (Internacional Finance Corporation -IFC)”. Za napomenuti je kako je IFC sastavni dio grupacije Svjetske banke pod pretežitim utjecajem SAD-a kao najvećeg dioničara. Nadalje, prema izvješću “Forum za budućnost” je utvdio kako  je “potrebno stvoriti Dijalog za pomoć demokraciji (Democracy Asistance Dialogue) koji bi omogućio skupinama civilnog društva jači utjecaj na regionalne vlade u svezi političkih i gospodarskih reformi”. Pored toga CRS-ovo izvješće za Kongres nabraja i već postojeće američke i međunarodne programe reforme koje djeluju na prostoru Bliskog istoka, pa tako, u okviru programa američke bilateralne ekonomske pomoći (US Bilateral Economic Assistance) posebno ističe aktivno djelovanje američke agencije za međunarodni razvoj (The United States Agency for International Development- USAID), koja je prema izvješću već dugo prisutna na Bliskom istoku. Kongres je za djelovanje te agencije u Iraku, Egiptu, Jordanu, Zapadnoj obali, Gazi, Libanonu, Maroku, Jemenu, u proračunu za 2005. godinu osigurao 1,4 milijarde dolara. CRS izvješćuje da i nearapske zemlje, poput Pakistana i Afganistana, dobivaju znatne iznose američke pomoći. Kongresu su kroz izvješće predstavljene i europske inicijative suradnje na razvoju demokracije s bliskoistočnim državama, među kojima se posebno ističe tzv. „Mediteranski dijalog“. Također se navodi kako i Ured za ljudska prava, demokraciju i rad State Departmenta (The State Department`s Bureau of Human Rights,Democracy, and Labor) „na području Bliskog istoka upravlja znatnim financijskim sredstvima za promociju demokracije u više pretežito muslimanskih zemalja“, a djeluje uglavnom preko američkih veleposlanstava na Bliskom istoku gdje organizira radionice i seminare o reformskim pitanjima. Izvješće CRS-a nije prvo podneseno Kongresu u svezi širenja demokracije na Bliskom istoku, pa kongresnike upućuje na svoja ranija izvješća  i to  RS21457-Inicijativa za partnerstvo na Bliskom istoku i RL32260 -američka vanjska pomoć na Bliskom istoku – povijesna pozadina i trendovi.

Opisan je samo dio, mali dio diplomatskog, političkog, ekonomskog i vojnog djelovanja na društvene i političke strukture bliskoistočnih država u cilju njihove transformacije i prilagođavanja američkim i europskim utjecajima. Tomu treba pridodati bilateralne utjecaje pojedinih zapadnih država koji su  uglavnom međusobno usklađeni  i tiho djelovanje obavještajnih organizacija SAD-a, europskih saveznika, Izraela, ali i njihovih regionalnih posrednika čije politike kontroliraju. U konačnici,  ukupan zbroj  aktivnosti stvorio je stabilnu operativnu bazu za provođenje tzv. „revolucija Arapskoga proljeća“ koje su nakon ovakvih diplomatskih priprema umotanih u ukrasni papir napokon punom silinom pokrenule  američku i europsku transformacijsku agendu pod krinkom demokratizacije, i Bliskom istoku donjele dar u obliku Trojanskoga konja koji je iznutra  doveo do pomicanja tektonskih ploča bliskoistočnog mirovnog poretka stvorenog raspadom Osmanskog carstva prije jednog stoljeća  i geopolitičkog potresa koji danas prekraja regiju.

Sasvim je očito, ponovo naglašavamo, da bi toliki politički i diplomatski i ekonomski pritisak za žurnim promjenama političke strukture kada bi se primjenio i na najstabilnije države i socijalne strukture svijeta, kao što je  primjerice europska Nordijska regija, zacijelo proizveo masivni destabilizacijski učinak, ako ne i  jednaki kaos kakav je  izrodio na Bliskom istoku. Toliki asimetrični pritisak morao je dovesti do eksplozije. Oni koji su ga kreirali i primjenili  ni u čemu nisu pogriješili i jako su dobro znali što će se dogoditi – eksplozija nasilja im je i bila primarni cilj.

Uostalom, o tome svjedoči i  sama Condoleezze Rice u svojoj novoj knjizi iz svibnja ove godine “Democracy: Stories from the Long Road to Freedom”. Rice u svojim“Pričama s dugog puta do slobode“ jasno iskazuje, da kao jedan od kreatora bliskoistočnih događanja u vrijeme predsjednikovanja Georgea Busha i invazije na Irak nije ni u čemu pogriješila i da za ničime ne žali. Navodi pritom kako je put do demokracije težak i pun prepreka, a da je sama demokracija, uostalom, “uvjek na nekoj vrsti oštrice noža između kaosa i autoritarnosti, a to slatko mjesto na oštrici noža je upravo demokracija”. Dok ona u svojim vizijama nastavlja balansirati po oštricama noža i naslađivati  se na slatkim mjestima oštrice, stotine tisuća ljudi zahvaćenim njenim i sličnim vizijama su ubijeni na najokrutnije načine, nasilno raseljeni i upućeni kao roblje na europska tržišta radne snage.

U pozadini te duge priče do rata  je vizija američke vanjske politike kao instrumenta liberalnog intervencionizma koji mora osigurati „svijet siguran za demokraciju“, kako je to  nakon I. svj. rata definirao tadašnji američki predsjednik Woodrow Wilson, kao i zlouporaba teorije o američkoj izuzetnosti koju je još u 19. stoljeću osmislio  francuski diplomat, politički teoretičar i povjesničar, Alexis de Tocqueville. Nimalo slučajno, upravo  na njega će se u razgovoru za „Brookings“ u svibnju ove godine pozivati  i Condoleezza Rice objašnjavajući  model američkog državnog intervencionizma u promicanju i zaštiti demokracije diljem svijeta.

U biti, američki liberalni intervencionizam utemeljen na doktrini izuzetnosti samo je iskaz potrebe za osiguranjem temeljnih američkih geostrateških interesa diljem svijeta.

Pri takvoj manipulaciji demokracijom u svrhu geopolitičkih potreba najmoćnijih država svijeta pravo pitanje možda više i nije kako osigurati svijet siguran za demokraciju, nego kako osigurati demokraciju sigurnu za svijet.