Mario Stefanov: OGRANIČENA OPERACIJA KOJA JE SRUŠILA NEOGRANIČENU MOĆ

Slom američke bliskoistočne politike

Zbivanja na Bliskom istoku, na ratištima Sirije i Iraka, posljednjih tjedana i mjeseci daju naslutiti da je jedna ograničena vojna operacija uspjela srušiti neograničenu moć američke bliskoistočne politike.

Ruska vojna intervencija u Siriji, čini se, postala je okidač slijeda događaja koji su, barem za sada, potpuno razorili američku političku strategiju na bliskoistočnim prostorima.

U jesen 2015. godine, kada je pokrenuta ruska vojna intervencija u Siriji, malo je tko vjerovao kako će  ograničena upotreba vojne sile protiv islamističkih ekstremista ostati u tim okvirima, kako je tvrdila Moskva  i da će proizvesti ikakve učinke osim ruskog uvlačenja u kaljužu šizofrenog  sirijskog i ostalih bliskoistočnih ratova. No sada postaje očito kako je vojna intervencija usitinu  zadržana u ograničenim okvirima korištenja vojnih kapaciteta, da je pažljivo dozirana, precizno usmjeravana i usklađena  sa smislenom i gotovo hiperaktivnom diplomatskom aktivnošću. Istovremeno,  stvorila je na Bliskom istoku tolike učinke da je promijenila sliku regionalnog rasporeda snaga s odrazom na globalne odnose sila. Nedvojbeno  je djelovala kao okidač bliskoistočne geopolitičke dinamike koja je suparničku američku politiku na Bliskom istoku potisnula s pozicije dominantne bliskoistočne sile.

Do 2015. godine ruski utjecaj na Bliskom istoku jedva se osjećao u ukupnosti zbivanja dok je dominantinu ulogu imala agresivna realizacija velike američke strategije stvaranja „ Novog Bliskog istoka“ ili „Greater Middle East-a“ prekrajanjem granica bliskoističnih država po etničkim, vjerskim i sektaškim kriterijima, fragmentacijom bliskoistočnog geopolitičkog prostora i stvaranjem nesamostalnih i o američkoj i zapadnoj politici ovisnih državanih i paradržavnih entiteta. Sve u  cilju uspostave i održanja apsolutne  američke i savezničke  europske ekonomske , vojne i političke dominacije, koja treba, s jedne strane jamčiti opstojnost Izraela  potpunim uništenjem svih njegovih potencijalnih neprijatelja među arapskim državama, a s druge strane za Zapad  osigurati  bliskoistočne  energetske  izvore i smjerove  njihova transporta prema SAD-u i Europi. U tu svrhu pokrenuta su programirana  „događanja naroda“ kroz revolucije tzv. arapskog proljeća koje su potom planirano prerasle u  organizirane  islamističke pobune u svim  arapskim državama koje se nisu uklapale u geopolitičku viziju novog Bliskog istoka i koje su mogle biti potencijalna prijetnja izraelskom savezniku. Sve je rezultiralo razaranjem Libije, Iraka, Sirije i beskonačnim kanibaliziranim ratovima koji su progutali stotine tisuća života pod američkom agendom demokratizacije, liberalizacije i prekrajanja Bliskog istoka. No od samog početka, u tu bajku širenja demokracije je mogao povjerovati samo luđak jer su perjanice novog bliskoistočnog  poretka i glavni izvođači radova na toj američkoj i zapadnoj bliskoistočnoj konstrukciji postali nitko drugi do najekstremniji dijelovi islamističkog globalnog pokreta, na kraju oličeni u ISIL-u i njegovom kalifatu Islamska država. Kako se zapadna javnost ne bi uznemirivala  što se za njihove geoekonomske i geopolitčke interese s njihovim oružjem bore organizacije ekstremnog islamizma, izmišljeni su tzv. „umjereni pobunjenici“ protiv  središnje vlasti  u Siriji gdje je cijela stvar na  kraju i zapela. Islamski ekstremisti su u Iraku uspjeli sve što su željeli ali u Siriji,  iako su zauzeli velike dijelove države, naletejeli su na ono što demokratski mediji SAD-a i Europe nazivaju režimom Bashara al-Assada. Po istom obrascu nakon od države omogućenog ili čak organiziranog ubojstva malteške novinarke Daphne Caruana Galizia koja je petljala po ulozi premijera Josepha Muscata  i njegove supruge u  aferi visoke korupcije  ”Panama Papers”, slobodno bi ti isti mediji maletšku vlast mogli jednostavno nazvati režimom Josepha Muscata. I možda ne bi bili daleko od istine, jer samo teški naivci mogu vjerovati da novinarka koja je  na zub uzela premijera, uvaženog  člana EU oligarhije, nije bila pod nadzorom sigurnosnih i obaviještajnih službi Malte ili najmoćnijih prijateljskih država EU, koji su za maltešku vlast odrađivali prljavi posao. Ako je bila pod nadzorom, a za kladiti se da je bila, onda je jedini logički zaključak da su službe omogućile ili neposredno izvršile zlodjelo u korist režima  Josepha Muscata.

Na jednom drugom režimu, režimu Bashara al-Assada  u Siriji koji je odbijao odstupiti i predati vlast islamističkim ekstremistima, zapela je velika američka strategija stvaranja novoga Bliskoga istoka.  A svoju opstojnost središnja vlast u Damasku može zahvaliti samo ruskoj vojnoj i političkoj potpori koja je u jesen 2015. godine prerasla u neposrednu vojnu intervenciju. U nekadašnja sirijska sidrišta ruske flote i postaje za popunu goriva, koje su se teško mogle nazvati vojnim bazama, počele su pristizati ruske vojne snage, a rusko ratno zrakoplovstvo pokrenulo  je aktivno djelovanje po položajima islamističkih skupina i olakšavalo pozicije službene sirijske vojske i njezinih paravojnih saveznika. Većina analitičara tada je predviđala kako će Sirija biti novi ruski Afganistan i da će Rusi biti prisiljeni dovlačiti sve više i više snaga. No nije tako završilo. Ruska vojna operacija ostala je u predviđenim vojnim okvirima – ukupno na oko 4300 vojnika, povremenom korištenju manjeg broja korveta i fregata  koji su iz Sredozemnog mora i Kaspijskog jezera na islamističke položaje ispaljivali  krstareće projektile „Kalibr“, povremenom uključivanju u borbena djelovanja većih ratnih brodova i to samo jedne krstarice klase „Slava“, nosača zrakoplova „Kuznetsov“ i bojnog broda klase „Kirov“. Ukupno je tijekom cijele vojne kampanje,  u različitim vremenskim razdobljima korišteno 14 strateških bombardera Tu-22M3, šest Tu-95MSM i pet Tu-160. Glede lovačko-bombarderskih zrakoplova u različitim vremenskim razdobljima, dakle ne istovremeno, korišteno je svega 12 Su-24M2, osam  Su-34, četiri Su-25SM, četiri Su-27SM, četiri Su-30SM, četiri Su-35, manji broj izvidničkih zrakoplova i svega 22 borbena helikoptera tipova Mi-24P/35M, Mi-28N i Ka- 52. U Siriju je  prebačeno i nekoliko bitnica protuzračnih raketa S-300 i S-400 radi jačanja protuzračnih kapaciteta. Ukupne gubitke, prema podacima Ministarstva obrane Rusije, čine 41 poginuli vojnik, 4 srušena zrakoplova i 5 helikoptera.

Nakon dvije godine operativnog provođenja, mala ali učinkovita ruska vojna operacija podigla  je nekada jedva zamjetan ruski regionalni utjecaj na razinu, da se on sada osjeća u ukupnosti bliskoistočnih zbivanja i postaje jedna od središnjih točki regionalne raspodjele moći. Američka politika s dominantne pozicije potisnuta je praktički na razinu samo jednog od aktera zbivanja. Ona u ovim trenucima uz pomoć Izraela i aktiviranjem pritiska na Iran preko agende kurdske samostalnosti pokušava udahnuti novi život svojoj bliskoistočnoj geopolitičkoj strategiji. Hoće li Washington u tome uspjeti  i hoće li je ponovo staviti u funkciju kakvu su joj kreirali  američki stratezi ostaje za vidjeti.

Ruska vojna intervencija, svjesno igrajući na malenu ali preciznu ulogu vojne sile, omogućila je kroz stvarnu, a ne blefiranu borbu  protiv slamističkog terorizma i njegovih organizacija jačanje regionalnih sila i aktera. Osnažena  ruska pozicija nasuprot  američkim interesima omogućila je svim regionalnim akterima, od kojih svaki na Bliskom istoku ima svoje geoekonomske i geopolitičke interese, veći manevarski prostor i izlazak iz sjene američke regionalne politike na način da rusku regionalnu ulogu koristi kao polugu pritiska na Washington. Partnerstvo s ruskom politikom tako je šijitskom Iranu  i njegovim arapskim saveznicima otvorilo veći manevarski prostor. Isto vrijedi i za prošijitsku središnju vladu u Iraku. Nakon niza diplomatskih manevara ruska politika uspjela je potom  i sa sunitskom stranom bliskoistočne jednadžbe također utvrditi zajedničke,  makar samo privremene i taktičke interese, i sa sunitskim silama na regionalnoj pozornici uspostaviti odnose uvažavanja i partnerstva.

I  to s istovremno međusobno  sukobljenom Turskom i Saudijskom Arabijom, ali i Katarom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Svi ti primarno američki saveznici novo partnerstvo s Rusijom, nakon što je ona vojnom intervencijom ojačala svoju regionalnu ulogu, sada koriste kao polugu pritiska na svoje američke partnere, koji su njiihove partikularne regionalne interese ranije potiskivali u korist svoje geostrateške agende na Bliskom istoku.

Sve što je smetalo ralizaciji zacrtane američke politike jednostavno je bilo eliminirano sa stola na kojem se dijelila moć nad  bliskoistočnim prostorima. Sada, kada  Rusija djeluje kao kao drugi moćni regionalni akter s kojim svi njegovi saveznici otvoreno komuniciraju i usklađuju svoj interese,  Washington je prisiljen i njima činiti ustupke i omogućiti  im samostalni regionalni nastup u svrhu realizacije njihovih vlastitih geopolitičkih interesa. Vrhunac nove bliskoistočne geopolitičke paradigme  bilo je pokretanje mirovnih pregovora  o Siriji u kazahstanskom glavnom gradu Astani pod zajedničkim ruskim, turskim i iranskim pokroviteljstvom i sklapanje sporazuma o osnivanju zona deeskalacije, praktički razdvajanje sukobljenih strana u Siriji – s Rusijom, Turskom i Iranom kao jamcima sporazuma. Sklapanje mirovnog dogovora o Siriji  pod pokroviteljstvom Rusije, Turske i Irana nije ništa drugo nego potiskivanje  američkog ključnog utjecaja na bliskoistočnu politiku i stvaranje novih regionalnih centara moći.

Sasvim je izvjesno da je tako Turska privremenim taktičkim partnerstvom s Rusijom na Bliskom istoku znatno proširila prostor djelovanja na trasi neoosmanske rekonstrukcije svog utjecaja na bliskoistočnim prostorima na kojima se prostiralo Osmansko carstvo prema svojoj temeljnjoj doktrini definiranoj u studiji  „Strateška dubina, međunarodni položaj Turske“  (Strategik Derinlik, Turkiye’nin Uluslararasi Konumu) turskog  geopolitičara i donedavnog premijera  Ahmeta Davutoglua. Turski pokušaji reinkarnacije Osmanskog carstva  daleko manje štete ruskim regionalnim i globalnim intesima nego američkim, koji u svojoj strateškoj viziji Bliskog  istoka ne vide takvu ulogu svog turskog saveznika. Privremenim partnerstvom s Rusijom, Iranom  i Turskom na snazi je dobio još jedan nominalno američki saveznik,  središnja vlast u Iraku. Iračka vlada je zahvaljujući novom središtu moći koju čini privremeno partnerstvo Rusije, Turske i Irana, dobila veću otpornost prema nametanju američkih interesa iračkoj politici, pa je sa punom samouvjerenošću ovih dana udarila na proglašenu nezavisnost  kurdske  samouprave i javno proklamirala kako neće dozvolitiu nikavu podjelu Iraka.

Moskva je, tako, vojnom intervencijom osigurala ne samo svoju vojnu i političku prisutnost na Bliskom istoku,  nego je istovremeno  omogućila borbu regionalnih sila za njihove vlastite regionalne interese, stvarajući time na Bliskom istoku policentrični sustav raspodjele moći nasuprot dotadašnje američke unipolarne uloge i dominacije na bliskoistočnim prostorima. Time su temeljnoj američkoj stretegiji stvaranja „Novog Blikog istoka“ „polupali lončiće“. Ruski geopolitički think-tank „Katehon“, u svojoj analizi još 19. lipnja 2016. godine ukazuje, kako je „ruska vojna operacija u Siriji postala prekretnica na putu do novog međunarodnog statusa zemlje. Sudjelovanjem u takvoj ambicioznoj inicijativi rusko vodstvo preuzelo je na sebe rješavanje čitavog niza izazova s kojima se ranije nije suočavalo. Jedini način uspjeha za Moskvu je uspješno revidiranje cijele strukture vanjske politike i izgradnja ruskog paralelnog sustava američkom projektu “Velikog Bliskog istoka” (Greater Middle East).”

I sada, niti godinu i pol kasnije, paralelni sustav američkom projektu „Greater Middle East”o kojem govori „Katehon“, potpuno je očito,  postoji i djeluje punom snagom.

Odatle rast nervoze u Washingtonu i pritisak onih snaga američke politike, koje su podržavale liberalne intervencije na Bliskom istoku, prekrajanja granica i posljedične ratne avanture za trajanja predsjedništva Baracka Obame i njegove državne tajnice Hillary Clinton, na novog američkog predsjednika i njegovu administraciju. Te snage i dalje okupljene oko političkog kruga Hillary Clinton i tkzv.“neocona“, tvrde, kako je do poraza američke bliskoistočne poliktike i rasta utjecaja drugih sila došlo zbog propuštenog djelovanja Trumpove administracije i agresivno zahtjevaju nastavak američkog vojnog i političkog intevencionizma na Bliskom istoku. Iako time u biti pokušavaju prikriti  vlastitu odgovornost za nastalo stanje, jer je sve što se danas događa na bliskoistočnim prostorima pokrenuto za njihove vladavine, pa i ruska vojna intevencija,  svojom upornom harangom i pritiscima za povratkom na intervencionizam na kraju su potpuno izludjele predsjednika Donalda Trumpa, koji,  čini se, više ne zna kojim bi smjerom dalje, a ravnotežu vanjske politike i njezinu operativnu sposobnost još uvijek održavaju samo generali kojima se okružio i osobe poput državnog tajnika Rex Tillersona.

Propast američke strategije u Siriji, gdje američke vojne snage sa svojim kurdskim i malobrojnim arapskim saveznicima djeluju samo kao jedan od više igrača umjesto, kako je planirano, kao dominantna sila, i istovremeni pritisak snaga američke politike koje žele nastavak direktnog američkog intervencionizma dovode američku politiku na Bliskom istoku u shizofren i nezavidan položaj.

Nakon očite propasti agende podjele Iraka, a čini se i Sirije, i preslagivanja granica Bliskog istoka po svojoj mjeri, Washington se, kako bi popravio svoj položaj, zajedno s Izraelom okrenuo direktnom sukobu s Iranom i njegovim interesima na arapskim bliskoistočnim prostorima. Odatle i najave  o napuštanju nuklearnog sporazuma s Iranom i proglašenja djela iranskih oružanih snaga – Iranske nacionalne garde terorističkom organizacijom. Direktnim udarcem na Iran američka politika namjerava povratiti svoje pozicije i uništiti interesnu i privremenu regionalnu suradnju Turske, Irana i Iraka s Rusijom. Washington očekuje da će u trenutku kada dovoljno pritisne Teheran njegovi privremeni partneri, Turska i Irak podviti rep i time dokazati kako njihovo partnerstvo nema opstojnost i da je suradnja s Rusijom za sve njih kontraproduktivna. Potiskivanjem iranskih utjecaja računa smanjiti samostalnost i moć djelovanja Bagdada u čijoj vlasti dominiraju šijiti bliski Iranu. Istovremeno, pritiskajući Iran ugrožavaju pozicije libanonskoga šijitskog  Hezbollaha. Podržavajući i ubrzavajući proces stvaranja kurdske nezavisnosti Washington vrši pritisak na još jednog aktera interesnog partnerstva povezanog s Rusijom – Tursku. Pri tom iskazuje volju  za sklapanjem nagodbe s Ankarom na štetu Kurda kojom bi se Turskoj  omogučilo  još jače  vojno i političko djelovanje na regionalnoj razini. Ruska politika za to vrijeme može sa strane zadovoljno pratiti razvoj događaja i američki trud da pod svoje okrilje vrati Tursku i Saudijsku Arabiju i odvrati ih od daljnje suradnje sa skupinom iz Astane i koketiranejm s Moskvom.

U svakom slučaju ruska ograničena vojna intervencija stvorila je učinke koje je bilo teško predvidjeti u trenucima njezinog pokretanja. Ne samo da je učvstila  ruski utjecaj na Bliskom istoku, koji prije nje nije dolazio do izražaja, nego je na regionalnom planu stvorila multipolarnu raspodjelu moći. Ona je provođenje američke agende prekrajanja Bliskog istoka i stvaranja nove geopolitičke konstrukcije po svojoj mjeri, u kojoj su američki interesi dominirali, u ovome trenutku gotovo potpuno zaustavila. Nadjačali su je uskrsli interesi regionalnih aktera Turske, Saudijske Arabije, Iraka, Katara, Irana što je omogućila nova multipolarna regionalna geopolitička konstrukcija. Turska nikada ne bi mogla toliko kontrirati SAD-u, iako ne treba nikada zaboraviti da će Ankara uvjek ostati bliski američki saveznik, da u drugoj ruci ne drži ruski adut. Iran nikada ne bi imao toliko manevarskog prostora i utjecaja na arapskim bliskoistočnim prostorima da mu nije omogućila ruska vojna i politička moć koja je nakon ograničene vojne operacije održala na životu središnju vlast u Damasku i njegove šijitske saveznike, prije svega libanonski Hezbollah. Nikada Bagdad ne bi mogao ni pomisliti da će slomiti kalifat Islamske države koji se formirao na njegovom teritoriju, poglavito ne uz kilavu američku vojnu pomoć ,da kalifat nije bio od strane ruske vojne sile pritisnut na svojoj sirijskoj strani. Nikada Bagdad toliko otvoreno ne bi mogao kontrirati kurdskom proglašenju nezavisnosti podržanom od Izraela i SAD-a i boriti se za očuvanje svog teritorijalnog integriteta i cjelovitosti države bez ruskog i iranskog aduta u rukavu.

Rusko ograničeno vojno djelovanje stvorilo je regionalnu multipolarnost odnosa snaga i time nadigralo američku politiku na kraju prvog poluvremena velikog bliskoistočnog geopolitičkog sučeljavanja. Ograničena vojna operacija zaustavila je do tada neograničenu moć Washingtona na bliskoistočnim prostorima .