Mario Stefanov: NOVA EU KROZ FRANCUSKO-NJEMAČKO BRATSTVO PO ORUŽJU

Obrambena i sigurnosna politika,  prije svega inicijativom francuskog predsjednika Macrona,  postavlja se kao jedan od ključnih temelja nove,  reformirane Europske unije.

Ta nova vizija EU, kako ju je definirala francuska politika, a koju Berlin u sve većoj mjeri prihvaća,  predviđa razvoj europske integracije kao unije  u više razvojnih brzina, u čijem bi se središtu političkog odlučivanja nalazile  financijski  i gospodarski najmoćnije europske države. Zajednička proračunska potrošnja i raspodjela novca po članicama ovisila bi i o sukladnosti njihovih politika s politikom  koja će biti kreirana u franko-njemačkom centru, uz asistenciju ostalih  najmoćnijih država EU, oličenom  u bruxelleskoj administraciji.

Takva Europska unija svoj novi razvojni impuls u ovom početnom trenutku transformacije trebala bi dobiti kroz zajedničku i jedinstvenu francusko-njemačku obrambenu politiku.

Razvoj jedinstvene vojne moći,  u biti franko-njemačko bratstvo po oružju,  uz francuske nuklearne vojne kapacitete i njemačku financijsku i gospodarsku moć, trebalo bi osigurati snažnu koheziju EU i njezino pretvaranje u jedinstveni politički, vojni i ekonomski entitet. On bi osigurao stabilni mirovni poredak u Europi, sigurnost EU,  a njezin vanjski utjecaj podigao do globalne razine. Francuska strana istovremeno bi, zbog svojih ponovo uspostavljenih i ojačanih  veza i partnerstva s SAD-om i Velikom Britanijom, tijekom Macronovog predsjedanja bila svojevrsni štit prema njihovim pokušajima dominacije europskim poslovima. Pariz bi, tako, trebao igrati ulogu balansa između interesa EU i interesa Anglosfere, predvođene SAD-om i Velikom Britanijom. Francuska za  Macrona ne samo da razvija blisku suradnju s američkom i britanskom politikom na svim područjima njihova interesa i aktivnog djelovanja na područjima izvan Europe, od sjeverne Afrike do Bliskog istoka, Subsaharske Afrike,  do Indo-pacifičke regije,  nego je spremna i  na bilo koji oblik vojne intervencije na tim prostorima,  bilo unilateralno ili u zajedničkim operacijama s SAD-om i Velikom Britanijom,  što je jasno izraženo tijekom posljednjeg napada na Siriju. Macron uporno naglašava potrebu stvaranja europske kulture vanjskog intervencionizma,  koji je, uostalom, za samu Francusku tradicionalan, ali u takvu doktrinu sada pokušava uključiti Njemačku, kao strateškog europskog partnera, i cijelu Europsku uniju. Francuska politika, za razliku od Njemačke, nema nikakvih ograda i suzdržanosti u sučeljavanju s Rusijom i Kinom u okviru zajedničkog djelovanja s britanskom i američkom politikom.

Njemačka manevrira, ali  svjesna činjenice da su se okolnosti, kako u Europi tako i na globalnoj razini nakon promjene predsjedničke administracije u SAD-u i problema  u kojima se EU našla duboko promijenile, pokušava redefinirati svoju vanjsku politiku.  U takvim promjenjenim okolnostima Europska unija je izložena teškim izazovima koji prijete čak i njezinom disolucijom. Problemi se protežu  od jačanja centrifugalnih snaga nacionalnih suverenosti država članica i posljedičnog otpora država  Srednje Europe, prije svega Poljske i Mađarske, centraliziranoj nadnacionalnoj i bahatoj bruxelleskoj politici praktički vođenoj iz Berlina, preko  ukrajinske krize,  do problema upravljanja  imigracijom  s bliskoistočnih prostora,  koja je u njemačkom i interesu najmoćnijih europskih država ranije pokrenuta,  a sada  je, po svemu sudeći, završila u političkoj i gospodarskoj slijepoj ulici. Istovremeno američka politika prijeti nametanju carina i ograničavanju njemačkoga uvoza, a povlačenje Washingtona  iz nuklearnog sporazuma s Iranom  ima potencijal izazivanja  nemjerljive štete njemačkom gopodarstvu jer bi svi preliminarni ugovori sklopljeni s Iranom u vrijednosti koja se mjeri u desetcima milijardi eura bili osuđeni na propast. Isto vrijedi i za ostala najmoćnija gospodarstva EU, jer bi se većina  njihovih  poslova s Iranom, bez obzira jesu li su ostali pri sporazumu  ili su ga slijedeći SAD napustili, mogli naći pod režimom  sankcija. U takvoj situaciji, francuske ponude za Njemačku imaju sasvim novu dimenziju nego ranije,  posebice zato što se Macron do sada uspio, objektivno gledano, približiti američkoj i britanskoj politici s velikim izgledima stvaranja međusobnog kompromisa.

No tako opsežno redefiniranje njemačke politike, koje je očito neizbježno u promijenjenim okolnostima, istovremeno znači i prebacivanje Njemačke sa za nju unosnoga položaja vođenja i dominiranja  financijama  EU, utjerivanja dugova i financijske discipline u interesu svojih financijskih institucija kroz tzv. mjere štednje, na vanjsko-politički i obrambeni kolosjek koji je po svojoj definiciji potrošač. Moraju se u tom slučaju neizbježno otvoriti proračunski okovi, kako Njemačke tako i njezinih europskih dužnika, kako bi se mogla stvoriti dovoljna zajednička vojna moć koja bi osigurala europsku sigurnosnu i obrambenu konstrukciju na način da bi mogla djelovati neovisno o američkoj vojnoj sili. To je bit koncepcije koju proklamira francuski predsjednik Macron, a njemačka politka je polako ali sigurno prihvaća.





Za razliku od ranije,  ovog puta u četvrtom mandatu kancelarke Angele Merkel, velika koalicija koja ga je osigurala gotovo u cjelosti je jedinstvena oko toga, da je Njemačkoj i cijeloj Europskoj uniji potrebna nova obrambena i sigurnosna politika,  pa time Njemačka raširenim rukama ide ususret francuskim pozivima koje pozivaju na duboku vojnu suradnju.

Novo bratstvo po oružju sada se rađa po zamisli Macrona i suglasnosti Merkel, uz jasnu potporu koalicije CDU/CSU/SPD i treba postati jedna od ključnih poluga dublje integracije Europske unije, jačanja njezine unutarnje kohezije, podizanja stupnja vojne neovisnosti od SAD-a  i prerastanja EU pod francusko-njemačkim vodstvom u globalnog igrača na svjetskoj pozornici.

Na taj  način kreatori politike u Parizu i Berlinu misle sačuvati europske globalne geoekonomske i geopolitičke interese od pritisaka i ograničenja koje im uporno, posebice nakon Brexita i stupanja na scenu Trumpove administracije nameće anglo-američka politika. Dakako, Pariz i Berlin potpuno su svjesni činjenice da ne mogu ići direktno protiv američke i britanske politike, ali drže da bi razvojem vojnih sposobnosti i podizanjem vojnih troškova, što od njih, uostalom, u okviru NATO-a Washington i traži, i spremnošću na zajedničke vojne intervencije osigurali za sebe, u sjeni globalnih američkih interesa, svoje ključne strateške interese na smjerovima njihove projekcije, prije svega u Europi, prema Africi, Bliskom istoku i dalje prema Aziji. Ne treba zaboraviti kako je njemačko gospodarstvo izrazito ovisno o izvozu, od kojeg se jedna trećina odnosi na Europu,  a sve ostalo je usmjereno prema Aziji, prije svega prema Kini i  Sjevernoj i Južnoj Americi. U tom smislu ilustrativna je činjenica kako  20 posto njemačkoga izvoza fizički prolazi preko pomorskih ruta  Indijskog  oceana. Zanemarivanje vojne zaštite tog smijera, kroz odbijanje vanjskog intervencionizma i zadržavanja njemačke vojne moći na matičnom tlu u doba nesmiljene borbe svjetskih sila za izvore bogatstava, osvajanje tržišta i zaštite za to potrebnih komunikacija, dugoročno bi bilo za Njemačku i najmočnije države EU ravno gospodarskom i geopolitičkom suicidu.





Da je Njemačka politika uistinu na pravcu redefiniranja svoje vanjske i obrambene  politike svjedoči i doktrinarni dokument, kojeg je u veljači prošle godine, pod nazivom „Strategic Perspective 2040“ (Strategischen Vorausschau 2040), izradilo  njemačko Ministarstvo obrane. Taj dokument, prvi takve vrste u Njemačkoj nakon 2. svjetskog rata, razrađuje u detalje šest scenarija  razvoja događaja u Europi i na svjetskoj razini i definira njemačko pozicioniranje u svakoj od tih geopolitičkih i geoekonomskih  varijanti. Njemačka politika preko tog dokumenta pokazuje kako je svjesna da struktura Europe više nije ista i da Njemačka namjerava, bez obzira na djelovanje i različite opcije svojih saveznika, brinuti za svoju sigurnost. Scenariji, koji se u dokumentu o strateškoj perspektivi Njemačke do 2040. godine analiziraju, uglavnom se odnose na budućnost Europske unije i njezin položaj na svjetskoj sceni, i posebice, na  odnose sa SAD-om.

U prva dva scenarija definira se politika Njemačke u slučaju da EU preživi svoju tekuću egzistencijalnu krizu i da prevladaju snažni transatlanski odnosi. U toj idealnoj situaciji fokus obrambene politike zadržao bi se na sadašnjoj razini, a njemački vanjski vojni intervencionizam ograničio na međunarodne  operacije očuvanja mira.

Treći scenarij opisuje rast napetosti u Europi i cijelom zapadnom svijetu, koju izaziva rastući nacionalizam i povišena prijetnja terorizmom. Posljednja tri scenarija su najdramatičnija.

U četvrtom scenariju ekonomski problemi u Europi i u Aziji , prije svega u Kini, dva glavna izvozna njemačka tržišta, narastaju do te mjere da počinju predstavljati ozbiljnu prijetnju njemačkoj ekonomiji.

Peti scenarij opisuje bipolarni svijet u kojem se Zapad sastoji od SAD-a i Europe s vrlo ograničenom ulogom Europske unije, a Istok čine Rusija i Kina. Ekonomska konkurencija između tih dvaju blokova u međusobnom sučeljavanju rapidno raste, a visoka napetost je na granici velikih vojnih sukoba koje spriječava samo međusobna ekonomska i trgovačka ovisnost.

U šestom scenariju predviđa se potpuni slom Europske unije, a politika SAD-a više nije u stanju djelovati odlučno u globalnim krizama.

Po svemu sudeći, prevladavajući stav  analize njemačke obrambene i sigurnosne politike i varijante razvoja geopolitičkih zbivanja do 2040. godine je potpuna neizvjesnost.  Njemačka politika namjernim puštanjem dijelova tog dokumenta, koji je inače klasificiran, u javnost i u kojemu se, dakle, otvara mogućnost potpunog raspada Europske unije, poručuje svojoj i svjetskoj javnosti da je Njemačka spremna i na takav razvoj događaja i da će u skladu s tim redefinirati svoju vanjsku i obrambenu politiku. To je signal Njemačke da je počela planirati svoju vlastitu strategiju obrane, potpuno neovisne o američkoj politici, Europskoj uniji ili NATO-u, kako bi u svakoj varijanti razvoja događaja mogla obraniti Njemačku i njezine vitalne interese. Berlin je svjestan da mirovni sustav u Europi kakav je izrađen nakon 2 svjetskog rata više ne funkcionira. Europska unija i NATO stenju pod težinom sve divergentnijih interesa svojih država članica. Stoga Njemačka mora računati na najgoru opciju razvoja događaja i tome prilagoditi svoju obrambenu politiku.

Slijedom takve sigurnosne i obrambene prosudbe njemačkih stratega, u njemačkoj politici rasla je suglasnost svih političkih snaga o potrebi redefiniranja njemačke obrambene politike i jačanja njemačkih oružanih snaga sa sposobnošću djelovanja izvan njemačkog teritorija. Konačni rezultat je postignuta opća suglasnost vladajućeg njemačkog političkog korpusa o budućoj njemačkoj obrambenoj politici. Postignut je kompromis, da će se do 2021. godine godišnji vojni proračun povećati s 37 miljardi eura, koliko je iznosio u 2017. godini, na oko 45 milijardi eura godišnje. Na redefiniranju njemačke vanjske i obrambene politike i povećanje  proračunskih sredstava za te potrebe zatražio je već na prvom sastanku svoga kabineta 14. ožujka ove godine  novi njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas. Prema njemu, Njemačka i Europska unija nalazi se pred potpuno neizvjesnim opcijama razvoja događaja, među koje je, osim konvencionalnih vojnih ugroza i terorizma, upozorio i na sigurnosne i vojne izazove koji prijete iz „raskola našega vremena“, kako je nazvao sukob između „onih koji njeguju otvorenost i onih koji se žele vratiti na izolaciju i nacionalizam“. „Kada autoritatativne snage pokušavaju srušiti naš unutarnji poredak, moramo reagirati“ – upozorio je Maas.

Pred Europom su posljedice ratova i nasilja na Bliskom istoku i Africi, u čijem su pokretanju aktivno sudjelovale i same europske države, imigracija koja se pokušala upotrabiti za interese krupnoga kapitala kao besplatna radna snaga, što je rezultiralo više nego upitnim učincima na tom planu ali zato razarajućim djelovanjem po socijalnim temeljima europskih država pa i same Njemačke. Prema procjeni njemačkih i francuskih stratega, mala je vjerojatnost da ti vanjski utjecaji mogu uništiti strukturu europskih društava i europskih država ali mogu potpuno razdrmati strukturu Europske unije i europskih integracijskih procesa. Istovremeno ekonomski troškovi, koji proizlaze iz tih vanjskih utjecaja, sve su veći, a u javnosti sve više prevladava zabrinutost i strah od budućnosti. Vlade najmoćnijih država EU, prema sigurnosnim i vojnim analitičarima Njemačke i Francuske, dužni su zaštiti svoja društva od tih učinaka.

To su sigurnosni i obrambeni izazovi koje je Emmanuel Macron imao na umu kada je predložio izgradnju „Europe, koja se kroz vojnu moć  ujedinjuje u cilju  zaštite i razvijanja sposobnosti vanjskog djelovanja radi prevencije vojnih i sigurnosnih ugroza Europske unije“. Njegove poruke o stvaranju nove Europe, koja je u velikoj mjeri, barem u svojoj početnoj fazi utemeljena na francusko- njemačkoj vojnoj suradnji i integraciji uza sve razlike u pogledima na vanjsku politiku i strateškim konceptima, naišle su na plodno tlo u njemačkoj politici. S njemačkom političkom elitom, u svezi jačanja njemačkih obrambenih vojnih sposobnosti i vojne suradnje s Francuskom, prema svim istraživanjima suglasna je i većina njemačke javnosti. Većina građana prepoznala je novo međunarodno okruženje i podržala veća ulaganja u vanjsku politiku i povećanje vojne potrošnje. U nešto manjoj mjeri njemačka javnost podržava raspoređivanje njemačkih vojnika izvan njemačkog teritorija. U anketi iz listopada 2017. godine, 59 posto anketiranih podržalo je aktivniju njemačku međunarodnu ulogu, i to ne samo putom diplomacije nego i putom vojnih i policijskih operacija u inozemstvu.

Izgradnja europske vojne  moći,  utemeljena na francusko- njemačkoj vojnoj suradnji,  svojevrsnom bratstvu po oružju pri čemu se gotovo i ne spominje NATO, postaje jedan od ključnih instrumenata izgradnje nove Europske unije kako ju je zamislio francuski predsjednik Macron, a prihvatila i njemačka politika. Da je tomu tako i da unutar EU jača suglasnot oko Macronove vizije nove EU, svjedoči i činjenica da je Macron dobitnik europske nagrade Karla Velikoga za 2018. godinu. U  priopćenju povodom dodjele nagrade, Glavna uprava nagrade Karla Velikoga u Aachenu naglasila je kako nagradu dodjeljuje Macronu za njegovu viziju jedne nove Europe i novog pokretanja europskog projekta. Na svečanosti prigodom dodjele nagrade početkom svibnja, u svom govoru, njemačka kancelarka Angela Merkel izričito je naglasila razvoj zajedničke vojne moći  kao važnog temelja nove, transformirane EU. Merkel je izjavila kako se  Europa na području vojne zaštite više ne može oslanjati na SAD i da mora razviti svoju neovisnu i zajedničku vojnu moć.“ Više ne postoji jamstvo da će nas SAD štititi. Umjesto oslanjanja na njihovu zaštitu Europa mora preuzeti stvari u svoje ruke . To je zadaća za slijedeću fazu razvoja Europske unije.“

Na tragu novog francusko-njemačkog bratstva po oružju već su poduzeti prvi koraci . Krajem travnja ove godine, tijekom održavanja Aerospace Exhibition (ILA) u Berlinu, ministri obrane Francuske i Njemačke potpisivanjem više preliminarnih ugovora na području vojne industrije, vrijednih gotovo tri milijarde eura, pokrenuli su međusobnu industrijsku i vojnu suradnju koja bi u planiranoj punoj realizaciji trebala obuhvatiti vojne projekte u vrijednosti od više stotina milijardi eura. Tom prigodom izvršni direktor francuskog proizvođača zrakoplova Dassault Aviationa, Eric Trappier, otvoreno je naznačio cilj francusko-njemačke vojne suradnje: “Ovdje je riječ o jačanju europskog suvereniteta i strateške autonomije EU, što je moguće samo na temelju nezavisnih europskih riješenja. Sada su oni postavljeni kao temeljni ciljevi.“

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like