Mario Stefanov: Mala Sirija i velike strategije (7. dio)

Geopolitika.News vam  donosi posljednji nastavak izvrsne analize sirijske geopolitičke stvarnosti,  sačinjene od strane našeg autora i vrsnog analitičara Maria Stefanova. Ukazujemo na veliku vrijednost ovog analitičkog  presijeka, koji, kao malo koji drugi, čitatelju omogućuje da na jednostavan, a opet kvalitetan i sveobuhvatan način brzo uđe u srž i merituim ove problematike koja već godinama toliko zaokuplja i intrigira domaću i svjetsku javnost, i tako spozna okolnosti i pozadinske igare najmoćnijih svjetskih silnica, kojima ništa nije sveto osim ogoljene geopolitike i vlastitog profita, koji su, zbog toga, od jedne perspektivne zemlje i njezinog ponosnog naroda učinili ruine i pokrenule bratoubilački rat do istrebljenja.

Početkom  otvorene američke vojne intervencije u Siriji, najprije ubacivanjem manjih kopnenih postrojbi, ali ojačanih teškim naoružanjem, uključuno i topništvom, direktnim terenskim uvezivanjem   pod svoje  zapovjedništvo dijela  pobunjeničkih islamističkih skupina, pojačavanjem vojne pomoći  kurdskim postrojbama, a potom raketnim udarima po ciljevima sirijske vojske, otvorena je  nova, možda i završna  faza sirijskog rata. Washington i  njegovi europski saveznici, sasvim je očito, krenuli su u deblokadu koridora koji povezuje dva dijela buduće jedinstvene geopolitičke cjeline MENA i EU i buduće operacijske osnovice za projekciju svojih vojnih i političkih opcija prema Iranu i području Kavkaza.

Sirija je trn u peti te velike strategije i Zapad ga pokušava otkloniti. Pojačana vojna i diplomatska aktivnost američkih snaga i europskih saveznika na sirijskom tlu usmjerena je na povratak vlastite inicijative na tom prostoru i stvaranje povoljnijih startnih pozicija za neizbježnu podjelu sfera utjecaja,  kako u Siriji tako i u Iraku i na cijelom Bliskom istoku.

Zapadnim stratezima postalo je sasvim jasno kako više nije  moguće vojno potisnuti ruski utjecaj sa sirijskog prostora bez otvorenog međusobnog ratnog sukoba širih razmjera, pa je stoga došlo vrijeme nekakvom političkom rješenju sadašnje pat- pozicije. Vojni pritisak, uključujući i raketne udare po sirijskim ciljevima neposredno pred odlazak američkog državnog tajnika Rexa Tillersona u Moskvu, imao je za cilj pojačati njegove argumente. Indikativno je kako je Tillersona,  osim ruskog ministra vanjskih poslova Lavrova, iako to nije bilo predviđeno, na kraju primio i sam ruski predsjednik Putin. Njihov razgovor trajao je satima pa, iako Tillerson ovih dana pomalo prenapadno ističe kako u Moskvi nije dogovorio ništa, postaje izgledno da je na pomolu možda ipak velika pogodba najjačih globalnih igrača na bliskoistočnoj ratnoj areni. Tillerson je, inače, poznat kao “dealmaker” koji se svojevremeno  proslavio kao izvršni direktor američkog giganta “ExxonMobil” za koji je  na zbunjujućem ruskom terenu uspio postići sve što je želio. Nakon Tillersonovih moskovskih razgovora uočljivo se utišala  medijska buka oko Sirije i kao da se osjeća nekavo čudno zatištje, koje najavljuje da se na razini velikih igrača sprema promjena. Divljački napadi islamističkih ekstremista na šijitske prognanike i serija samoubilačkih terorističkih napada, samo pokazuje njihovu nervozu i pokušaj prisilnog održavanja napetosti u cilju stvaranja slike vlastitog značaja pri kreiranju sirijske budućnosti.

Isto tako,   nastavak udara izraelskog zrakoplovstva po sirijskim ciljevima nije usmjeren samo na infrastrukturu Hezbollaha i iranskih vojnih snaga u Siriji, nego je i poruka da Izrael ima svoje interese pri razrješenju sirijske krize od kojih ne misli odustati. Izbacivanje Hezbollaha i s njim povezanih šijitskih vojnih formacija i iranskih snaga  iz Sirije, samo su dio izraelskih ciljeva. Primarni i neskriveni interes Izraela je razbijanje Sirije i njezin nestanak s političke karte i time njegovo zadržavanje sirijskog  teritorija okupiranog  tijekom rata 1967. godine, što uključuje Golansku visoravan njezinim energetskim i vodnim potencijalima i cijelog Galilejskog  jezera čija je istočna obala do rata bila pod sirijskim nadzorom. Ako ne postoji Sirija, ne postoji više ni spor oko crte razgraničenja na istočnoj obali Galilejskog jezera ,niti Izrael ima kome vratiti Golan. Stoga izraelska geopolitička strategija računa kako je prihvatljivija  opcija  na granici imati različite islamističke skupine u cijeloj skali svog ekstremističkog divljaštva, nego organiziranu, međunarodno priznatu sirijsku arapsku državu. Takvo promišljanje istovremeno je i  paradigma  cijele američke i savezničke strategije na prostorima Sirije i  Bliskog istoka – korištenje islamističkog ektremizma i sektaških podjela kao instrumenta ratnog regionalnog prekrajanja kroz rušenje ne samo pojedinih režima, kako se to želi prikazati, nego cijelih arapskih država. Sve u cilju  nametanja vlastitih  geoekomskih i geopolitičkih interesa i zaštite ključnih regionalnih saveznika – Izraela i zaljevskih diktatura.

Svako diplomatsko rješenje u ovoj fazi sukoba u Siriji, kada prednost na cijelom teritoriju nije ostvarila ni jedna zaraćena strana, neizbježno vodi onome što je i predvidjela američka strategija preslagivanja Bliskog istoka – disoluciji Sirije. Iz tog razloga upravo ovaj trenutak Washington drži idelanim za zatvaranje ratnog dijela  krize i početak nametanja nekavog mirovnog rješenja koje odgovara njegovim i savezničkim interesima, što se ogleda kroz pojačanu diplomatsku dinamiku.

Stoga, ukoliko američka i saveznička europska politika u tome uistinu uspiju, stvoriti će primirje bez pobjednika, kako to inače čini, i podjela Sirije prema sadašnjem rasporedu snaga na terenu postaje prilično realna opcija. Pred moguće diplomatsko razrješenje svi sudionici sirijskog sukoba čiji se interesi preko nje prelamaju, jačaju svoje pozicije. Svi su oni u ovom trenutku uključeni u ratna zbivanja, ili direktnom vojnom silom kao SAD, Rusija, Turska i Iran, ili putem svojih posrednika, kako to čine Katar i Saudijska Arabija.

Pritom je sasvim sigurno kako Amerikanci neće žrtvovati ništa od svojih regionalnih interesa – previše su novca do sada uložili. Da im svaki uloženi dolar u bliskoistočna ratovanja ne donosi deset odavno istog trenutka tamo ne bi bilo ni jednog američkog vojnika, a većina  zaraćenih strana  brzo bi ostala bez streljiva. Amerikanci će ostati čvrsto na trasi svoje agende stvaranja „Novog Bliskog istoka“ na ratnim  razvalinama stare britansko-francuske bliskoistočne konstrukcije, po mjeri svojih interesa, kao što su i prije sto godina Britanci i Francuzi na ruševinama Osmanskog carstva tajnim ugovorom Sykes-Picot isctavali bliskoistočne  državne granice prema svojim interesima, ne pitajući za mišljenje i sukobljavajući pritom različite etničke i vjerske skupine.

Na razmeđi velikog globalnog geostrateškog sukoba SAD-a i njegovih europskih saveznika s Rusijom i Kinom, ispriječila se malena Sirija, kojoj su, nakon stotinjak godina postojanja,  veliki meštri svjetskih  središta  financijske i gospodraske moći, u trenucima pokretanja  svojih razornih revolucija arapskog proljeća i krvavog prekrajanja Bliskog istoka priopćili kako  jednostavno  mora  nestati, na isti način na koji je i nastala -potezom  njihovih pera i ravnala na bliskoistočnom fragmentu istog zlosretnog Versailleskog mira koji je nakon 1. svjetskog rata prekrojio Europu i stvorio zametak novog velikog ratnog obračuna.

Ne čudi stoga pomalo rezignirani zaključak Mahjooba Zweiria, bliskoistočnog analitičara s Qatar Universitya iz Dohe, koji kaže: “Cijela priča o bliskoistočnim problemima, sektaškim podjelama, sukobima, nestabilnim državama i korumpiranim elitama, vuče korijene iz tog razdoblja. Britanska i francuska politika ranije i američka sada, potpuno su identične. Gotovo isti scenariji, iste ideje, isti slogani, samo različiti akteri.“

-Kraj-