Mario Stefanov: Mala Sirija i velike strategije (5. dio)

Na neki način sirijski rat ruska politika iskoristila je kao izlaz iz međunarodne političke izolacije zbog aneksije Krima i uloge u ukrajinskoj krizi, započet još uspješnim sudjelovanjem u postizanju nuklernog sporazuma s Iranom. Rusija istovremeno igra na projekciji svojih vječnih geostrateških interesa izlaska na Sredozemlje od vremena Petra Velikog, Katarine Velike i njenog osvajanja  Krima od Turaka 1783. godine, preko admirala Fjodora Ušakova i njegovih sredozemnih pohoda, do sovjetskih vremena admirala Sergeja Gorškova i Sredozemne eskadre. Rusija je bila jedna od potpisnica famoznog tajnog Sykes-Picot sporazuma iz 1916. godine, kojim su Britanci i Francuzi međusobno podijelili turske bliskoistočne posjede i iscrtali sadašnje bliskoistočne dražavne granice. Rusi su trebali dobiti tjesnace Bospor i Dardanele, ali je boljševičkom revolucijom ruski dio dogovora pao u vodu.

Ruski geopolitički think-tank “Katehon” 19. lipnja 2016. godine objavio je analizu svog istraživačkog tima, u kojoj je definirao strateške ruske ciljeve tijekom sirijske intervencije i načine njihova postizanja, pod naslovom “Russia`s next step in Syria: A strategic plan is needed”, sa zaključkom izrečenim u posljednjem podnaslovu teksta: “The only way out is forward”.

Katehonov geopolitički tim zaključuje da su u temelju ruske intervencije u Siriji ruski geopolitički interesi  na Bliskom istoku i euroazijskim prostorima i da se sirijska intervencija mora proširiti s lokalnog djelovanja na sirijskom teritoriju prema svim ostalim bliskoistočnim kriznim  točkama u sklopu globalnog sučeljavanja s SAD-om i njegovim saveznicima. Za napomenuti je da je  think-tank “Katehon” osnovan  i financiran od strane milijardera Konstantina Malofejeva, bliskog ruskom predsjedniku Putinu, s ciljem promicanja euroazijskih integracija, a analitičari koji sudjeluju u njegovom radu direktno su povezani s ruskim državnim aparatom i obavještajnim agencijama. Osnivača i predsjednika nadzornog odbora „Katehona“milijardera Konstantina Malofejeva, Europska unija,Ukrajina i SAD povezuju s finaciranjem ruskih separatista na istoku Ukrajine, a premijer samoproglašene republike Donjeck njegov je bivši zaposlenik. Malofejevu je zabranjen ulazak u EU, a finacijska sredstava u zapadnim bankama su mu blokirana. Članovi nadzornog odbora „Katehona“ su ekonomist  Sergej Glazyev, savjetnik predsjednika  Vladimira Putina za euroazijske integracije, bivši poslanik u Dumi, ministar i član Ruske akademije znanosti, Leonid Rešetnjikov, bivši načelnik analitičke uprave ruske obavještajne službe i ravnatelja ruskog Instituta za strateška istraživanja ,Andrej Klimov, član Odbora za međunarodne odnose Dume, Alaksandar Makarov i poznati kontroverzni ruski geopolitičar  Aleksandar Dugin, član savjetodavnog  doma predsjednika Dume i predavač na moskovskom sveučilištu Lomonosov. Smatra ga se začetnikom ideje euroazijske integracije i jednim od kretatora ruske vanjskopolitičke doktrine. “Katehon” u analizi iz lipnja prošle godine definira kako je:” Ruska vojna operacija u Siriji postala prekretnica na putu do novog međunarodnog statusa zemlje. Sudjelovanjem u takvoj ambicioznoj inicijativi rusko vodstvo preuzelo je na sebe rješavanje čitavog niza izazova s kojima se ranije nije suočavalo. Jedini način uspjeha za Moskvu je uspješno revidiranje cijele strukture vanjske politike i izgradnja ruskog paralelnog sustava američkom projektu “Velikog Bliskog istoka” (Greater Middle East).”

“Katehon“  dalje navodi da se : ”Assadova Sirija može nazvati živčanim čvorom cijelog Bliskog istoka. Sadašnja situacija u zemlji pokazuje cijeli niz zakulisnih procesa koji se odvijaju u regiji…. Glavni cilja Moskve u ovom sukobu je spasiti Assadovu vladu i ponovo reinstalirati svoj nadzor nad Sirijom putom pobjede protiv ISIL-a. To će pomoći Rusiji  zadržati nadzor nad svojim zonama interesa u Sredozemlju i na kraju krajeva povratiti status supersile koja je izgubljena u Hladnom ratu. Glavni izazov u ostvarenju ovih ciljeva je činjenica, da sada pro-Assadove snage kontroliraju samo manji dio zemlje, a gotovo svi istočni i središnji dijelovi pod nadzorom su različitih radikalnih džihadističkih grupa koje su pod kontrolom i potporom Assadovih političkih neprijatelja. „Katehon“ dalje navodi da je glavni cilj američkog projekta „Novog Bliskog istoka“ stjecanje potpune kontrole nad bliskoistočnim prostorima koji igraju ključnu ulogu u geopolitičkom sučeljavanju između Rusije i SAD-a, pa pojašnjava: “U cilju ostvarenja svojih planova Washington koristi diplomatske, financijske, vojne i obavještajne potencijale, kao i resurse svojih saveznika koji su uzgojili ISIL i učinili ga jačim. Saudijska Arabija i Katar pružaju izravnu potporu džihadistima, uglavnom novcem, ali i novačenjem  boraca iz cijeloga svijeta i promicanja ISIL-a pomoću medijskog instrumentarija. „Katehonova“ analiza tvrdi da se ruska umješanost u sirijski konflikt razvijala postupno od “informativne, diplomatske i obavještajne potpore Damansku, do izravnog vojnog aranžmana u drugoj polovici 2015. godine. Sirija je moskovski posljednji saveznik u regiji i kako bi ga osigurala Rusija je napravila korak bez presedana u modernoj povijesti, uključivši se u sukob daleko od svojih granica, što svakako pokazuje neku vrstu promjene stava Kremlja u vanjskim poslovima.” Analiza, kao problem ostvarenja ruskih ciljeva u Siriji i na Bliskom istoku, vidi u dubokoj podjeli u sirijskom društvu pa navodi: “Ciljeve je teško ostvariti zbog duboke podjele u sirijskom društvu oko uloge Bashara Al-Assada – on je podržan samo od jednog njegovog dijela. Rusku potporu Assadu znatan dio sirijskog stanovništva vidi kao agresiju. Ukoliko Rusija uspije pomoći Assadu samo lokalno, bez uključivanja u sve ostale regionalne probleme, to može samo odgoditi njegov eventualni pad ili fragmentaciju Sirije….. Da bi uspjela u svojim ciljevima, ruska vlada mora aktivno djelovati na jačanju svojeg savezništva sa šijitskih snagama i uključiti se u druge sukobe na Bliskom istoku. ”Pri tom „Katehonova“ analiza misli na jemenski sukob, u kojem bi se trebala uključiti na strani šijitskih snaga Houtha, zatomljeni sukob u Bahreinu između šijitske većine i vladajuće sunitske prosaudijske elite, kao i na irački rat jer procjenjuje kako šijitska većina u Iraku ima “potencijal šire suradnje s Rusijom”.

Zaključak „Katehonove“ analize je, da je za ostvarenje ruskih geopolitičkih ciljeva u sirijskom sukobu potrebno proširiti rusko djelovanje na sve ključne točke bliskoistočnih sukoba : “Za Rusiju je nemoguće pobijediti u sirijskom sukobu bez uključivanja u druge sukobe u regiji ili čak na globalnoj razini. Jedini način za rješavanje sirijskog problema je da se napreduje istodobno u više smjerova. Kako bi to učinila, Rusija bi trebala imati neku vrstu plana s više opcija. U prvom redu treba preispitati svoju politiku nesudjelovanja u regionalnim problemima koji su dominirali ruskom vanjskom politikom u desetljećima prije pada Sovjetskog saveza. Samo jaka, uravnotežena i dosljedna provedba politike po svim navedenim ciljevima biti će uspješna, kako za Rusiju tako i za njene saveznike. U protivnom, sudjelovanje u sirijskom konfliktu samo će naškoditi zemlji i ekonomski i geostrateški. Ulaskom u rat na Assadovoj strani Rusija je preuzela zadaću koju sada treba u potpunosti izvršiti. “

Iz analize vodećeg i utjecajnog ruskog geopolitičkog think-tanka “Katehon” sasvim je razvidno  kakva je svrha ruske vojne intervencije u Siriji- parirati američkoj viziji “Novog“ ili „Velikog Bliskog istoka” i prekrajanju bliskoistočnih prostora po američkoj i savezničkoj  geopolitičkoj mjeri, reaktivirati svoje vanjskopolitičke opcije, potisnute uvođenjem sankcija zbog ukrajinske krize i aneksije Krima, povratiti status globalnog igrača na međunarodnoj sceni i ratom protiv holdinga islamističkog ekstremizma, nakon posljednjih zbivanja više nego očito podržanim od strane SAD-a i njezinih  saveznika, držati ga podalje od južnih ruskih granica, od strateški značajnog kavkaškog energetskog bazena i muslimanskog stanovništva azijskih dijelova Ruske Federacije. Samo održanje jedinstvene Sirije je po svemu sekundarni cilj ruske vojne intervencije, a stvarni primarni cilj je održanje  ruskih geostrateških interesa. U pozadini zaštite male Sirije opet je, kao i slučajevima svih umješanih u sirijski sukob, u pitanju realizacija velikih strategija na globalnom planu i golih geopoličkih  interesa.

U prilog tomu govore i teze iz analize jednog od vodećih ruskih geopolitičara Aleksandra Dugina, objavljene 19. siječnja 2016. godine, od strane think-tanka „Katehon“, pod naslovom: “Why we fight in Syria?” Potrebno je naglasiti kako je Aleksandar Dugin blizak ruskom političkom i vojnom vrhu, u direktnoj vezi s ruskim obavještajnim agencijama i s ogromnim utjecajem na kreatore  strateških vanjskopolitičkih odluka. Neporeciva je također činjenica, da je nakon njegovog upornog zagovaranja euroazijskih integracija uistinu i osnovana Euroazijska ekonomska unija. Iako su mu se i tada mnogi smijali, smatrajući da su njegove ideje na granici političkog SF-a, njegove ideje ipak djelovanjem ruske državne politike postaju stvarnost. Stoga, koliko god se ono što govori činilo nevjerojatnim, treba ga krajnje ozbiljno shvaćati, a pri raščlambi njegovih izlaganja uvjek je potrebno izbaciti sve maštovite iskaze emocija i objektivno izvući teze koje razotkrivaju pravu bit onoga što Dugin prezentira i zastupa.

U analizi za“ Katehon“ iz siječnja prošle godine, Dugin otvoreno rusku intervenciju u Siriji veže uz globalno geopolitičko sučeljavanje Rusije s SAD-om i njezinim saveznicima. Dugin objašnjava: ”Ali zašto Rusija pruža vojnu pomoć Siriji? Prvo, to je geopolitički sukob. Bojišnica između atlantističke i euroazijske geopolitičke opcije uspostavljena je u Siriji. Nakon raspada SSSR-a na Istoku i na Bliskom istoku nastao je politički vakuum i tamo je američka politika usmjerila svoj projekt uništavanja nacionalnih država pod nazivom “Veliki Bliski istok”. On je čak uništio države koje su više ili manje bile vjerne Washingtonu. SAD stvara kaos kako bi realizirao taj projekt hegemonijske moći. Početkom 90.-ih godina prošlog stoljeća Rusija je bila slaba i nije reagirala, no već se u ranim 2000-im počela polako oporavljati. Danas se Vladimir Putin odlučio aktivno suprostaviti američkoj politici kaosa na Bliskom istoku. Ruska vojna pomoć u borbi protiv terorizma u Siriji može se gledati kao djelovanje euroazijske geopolitike. Sirija je u središtu bitke između nositelja unipolarnog (SAD) i multipolarnog (Rusija) svjetskog poretka.” Dugin glede ruskih ciljeva vojne intervencije u Siriji zaključuje: “ Logika koja stoji iza ruske vojne intervencije potpuno je jasna. Ako ne zadržimo terorizam stvoren od strane SAD-a  u Siriji, uskoro ćemo se morati boriti na vlastitim granicama, pa čak i na vlastitoj zemlji. Sirija je naša vanjska crta obrane. Sljedeća obrambena crta uspostavljena je tek na teritoriju Euroazijske unije i unutar Ruske Federacije.

U svakom slučaju Rusi su vojnom intervencijom u Siriji i uspostavom  stabilne vojne infrastrukture sa zrakoplovnom, kopnenom i pomorskom komponentom,  u konačnici učvrstili svoje pozicije na cijelom tkzv. šijitskom polumjesecu od Irana, preko Iraka, do Sirije i Libanona. Tako su zapravo blokirali daljnji američki i saveznički prodor prema Istoku i po rubu Euroazije prema Kavkaskom energetskom bazenu i dijelovima Rusije s većinskim muslimanskim stanovništvom koje bi mogli pokušati okrenuti protiv Moskve.Težište  ruskog pozicioniranja na tom šijitskom prstenu već sada je jasno izraženo na idealnom mjestu, u Siriji, koja tako spaja dva pola ruske geopolitičke pozicije –Sredozemlje i Kavkaz. Istovremeno Amerikance bi prisilili, da radi održavanja pozicija odgode planirano izvlačenje snaga s Bliskog istoka prema Dalekom istoku i pacifičkom ratištu radi sukobljavanja s Kinom.

Ako nisu sudjelovali u stvaranju bliskoistočnog dijela Versailleskog poretka nakon 1.svjetskog rata, Rusi ne vide razloga da svoje interese ne zastupaju u njegovom krvavom rušenju.Tim prije što nemaju nikakve odgovornosti za njegovo stvaranje od strane angloameričke politike protiv volje arapskih naroda, niti su pokretač njegove razgradnje od strane te iste politike.

-Nastavlja se-