Mario Stefanov: Mala Sirija i velike strategije (4. dio)

Rat u Siriji bitka je  za osiguranje bliskoistočnih vrata kopnene poveznice  Europske unije  sa  Bliskim istokom preko jugoistoka Europe i Turske,  kao preduvjeta  planiranog povezivanja  Europe sa Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom. Bez osiguranja učinkovitog nadzora i održanja stabilne prohodnosti  te  poveznice, nemoguće je integrirati europski i bliskoistočni dio, u buduću jedinstvenu geoekonomsku  i geopolitičku cjelinu. Pored  toga, taj isti smijer je istovremeno i put projekcije pojedinačnih interesa najmoćnijih europskih država, prije svega Njemačke, prema gospodarskim i političkim partnerima arapskoga svijeta iz Saudijske Arabije i ostalih monarhija Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC-a), Perzijskom zaljevu, Iranu i dalje prema tihooceanskoj regiji.

Europska unija i američki saveznici, iz geostrateških i gospodarskih razloga moraju učinkovito  nadzirati smijer koji povezuje Europu s bliskoistočnim prostorima, kao što su nekada, nakon pada Osmanskoga carstva, Francuska i Velika Britanija za osiguranje svojih imperijalnih interesa na Bliskom istoku i Aziji morale uspostavitinadzor nad bliskoistočnim prostorima  i podijeliti interesne zone prema međusobnom sporazumu “Sykes-Picot”. Britanci su tako dobili otvoreni put prema svojim kolonijalnim posjedima u Indiji i azijskim prostorima, a Francuzi su uspostavili dominaciju nad Levantom i putovima prema svojim kolonijalnim posjedima u Indokini. Rat u Siriji, za EU i njene američke saveznike ima za cilj osigurati stratešku geopolitičku i geoekonomsku prohodnost sirijskog bliskoistočnog ulaza na koridor prema Turskoj i dalje prema Europi. To je pravi bit svega što se trenutno događa u Siriji. O nikakvoj demokratizaciji Sirije i zamjeni autoritativnog režima demokratskim ustrojem nema ni govora. Da se Assadov režim kooperativno uklopio u zapadne ciljeve i interese i da jamči sigurnost ulaza na europski koridor i dozvoljava postavljanje plinovodnih smjerova kojima bi se preko njegovog teritorija prema Europskoj uniji dostavljao katarski plin kako bi se ova oslobodila ovisnosti o ruskom plinu, bio bi u Washingtonu i u europskim prijestolnicama poštivan i nazivan “režimom u demokratskoj tranziciji”, a njegovi dužnosnici primani  s počastima kao  predstavnici  Saudijske Arabije i ostalih diktatura iz GCC-a.

Koridor preko Sirije je najbliži kopneni smijer dopreme energenata iz bliskoistočnog energetskog bazena prema EU, a sirijski rat izravno je motiviran nadmetanjem u trasiranju i izgradnji plinovodnih smjerova preko tog koridora prema EU. Nakon što se početkom ovog desetljeća zbog ekonomske neisplativosti odustalo od planiranog plinovoda “Nabucco“, koji je Europsku uniju trebao opskrbljivati plinom iz Azerbajdžana preko Bugarske i Rumunjske, najisplativija opcija postala  je izgradnja plinovoda s Bliskog istoka – preko Sirije, Libanona i Turske i dalje prema Europskoj uniji. Plinovodu „Nabucco“ presudila je odluka planiranog vodećeg dobavljača i investitora “British Petroleuma”, koji je u svibnju 2012. godine objavio kako odustaje od projekta. Tadašnji direktor BP-a za preradu i prodaju, Iain Conn, izjavio je tada, da bi zbog “nedovoljnih proizvodnih kapaciteta plinovod u pojedinim razdobljima bio napola iskorišten što ga čini ekonomski neisplativim.” Europska unija i njezin američki saveznik, koji je upravo ušao u puni zamah provođenja svoje vizije prekrajanja Bliskog istoka, nisu se htjeli pomiriti s tim da EU i dalje nema alternative ruskim izvorima i svim su se snagama okrenuli projektu uvoza plina iz Katara. Proizvodni kapaciteti Katara već u ovom trenutku višestruko nadmašuju mogućnosti njegovog transporta. Katar je zbog nepostojanja plinovoda prema glavnom potrošaču, Europskoj uniji, osuđen na izvoz plina u ukapljenom obliku brodskim transportom, što ne samo da nije kvantitativno dovoljno za prijevoz količine koju može proizvesti i količine koja je Europi potrebna, nego, u konačnici, povećava i njegovu cijenu. Jedini smijer kuda bi se taj plinovod mogao izgraditi je preko Sirije i Libanona, gdje bi izašao na sredozemnu obalu i dalje prema Turskoj koja bi bila glavni distributer prema Europskoj uniji i cijeloj Europi.

Uostalom, sve ključne vojne operacije  u Siriji vode se upravo na planiranim plinovodnim rutama ratnih aktera i njihovih vanjskih gospodara i sponzora. Europska unija, koja će u budućnosti biti najveći svjetski potrošač plina, smanjujući ovisnost o ruskom plinu na strateškoj razini računa kako će  integracijom s Bliskim istokom na energetskom planu osigurati za sebe stabilni dotoka plina i drugih energenata. Stoga Sirija, na samim vratima  kopnene  poveznice prema Europi i na mjestu gdje prolazi  svaki budući plinovodni smijer iz tog prostora prema Europi, postaje prijetnja europskim i američkim interesima i izvoznim opcijama savezničkih zaljevskih monarhija iz GCC-a upravo u trenutku kada mijenja ranije dogovorene plinske aranžmane i u posao europske opskrbe preko svog teritorija umjesto Katara uključuje Iran. Damask je, naime, 2009. godine promijenio  planove izgradnje plinovoda prema Europi i odustao od ranijeg dogovora s Katarom i Irakom prema kojem bi se budući plinovod gradio od katarskih plinski polja Južni Pars, preko Iraka do Sirije,  s priključkom na sirijska novootkrivena nalazišta i preko Sredozemlja do Turske koja bi bila polazišna točka za daljnju distribuciju u Europi. Damask tada započinje pregovore s Iranom o gradnji plinovoda od iranskih plinskih polja, preko Iraka do Sirije i kasnije Libanona, odakle bi se distribuirao u Europu, najvjerojatnije zaobilazeći Tursku. Budući plinovod odmah je nazvan „šijitski“ i izazvao je bijes Katara, Turske i njihovih saveznika. Od ugroze ekonomskih interesa i udarca po novčaniku do rata kratak je put i ubrzo sirijski režim Bashara al-Assada biva izložen planiranoj i organiziranoj unutarnjoj pobuni islamističkih elemenata – financijski i vojno podržanih  upravo iz Katara i ostalih članica GCC-a, i s druge strane Turske, koja je postala svjesna činjenice kako će je Damask uključenjem Irana u svoje planove gotovo sigurno isključiti iz plinskog posla prema Europi.

Iran i Sirija  2012. godine, u trenucima razbuktavanja sirijskog  građanskog rata koji tada polako prelazi u otvorenu agresiju arapskih zaljevskih monarhija podržanih od europskih i američkih saveznika, potpisuju ugovor o gradnji plinovoda vrijednog 10 milijardi dolara, koji povezuje luku Asaluju u Perzijskom zaljevu sa Damaskom u Siriji, preko teritorija Iraka. Sljedeće, 2013. godine, ugovoru se priključio i Irak te je osnovan konzorcij za realizaciju projekta s 40 posto udjela francuskog “Totala”, 30 posto malezijskog “Petronasa” i 30 posto ruskog “Gasproma”. Krajem 2013. godine ruska kompanija “Sojuznjeftegas” dobila je pravo istraživanja nafte u sirijskim teritorijalnim vodama ugovorom vrijednim 90 milijuna dolara. Prema procjeni “Oil & Gas Journal-a”, u sirijskim teritorijalnim vodama, u 14 naftnih bazena, nalaze se zalihe preko 2,5 milijardi barela, a sirijske zalihe plina procjenjuju se  na 8,5 bilijuna kubičnih metara. Nimalo slučajno, najžešće borbe danas se vode upravo za lokacije i gradove kroz koje bi trebali prolaziti plinovodni smjerovi kroz Siriju, bilo s iranske ili katarske strane – Alep, Idlib, Manbidž (Manbij), Rakka i Deir Al-Zor. Sjecište svih mogućih smjerova plinovoda različitih ratnih aktera  je Alep, grad za koji se vodila najveća i najkrvavija bitka sirijskog rata. SAD i europski saveznici preko posrednika iz zaljevskih  monarhija i islamističkih skupina različitih naziva protiv kojih na terenu tobože vode antiterorisitički rat, a s kojima, zapravo, samo stvaraju alibi za svoju diplomatsku, obavještajnu i vojnu nazočnost u Siriji,  do danas nisu uspjeli svrgnuti režim Bashara al-Assada niti osigurati stabilnost svojih pozicija na bliskoistočnim vratima koridora.

Dakako, Assad se održao samo zahvaljući ruskoj i iranskoj financijskoj i materijalnoj potpori.Tako je, primjerice, u siječnju 2013. godine Teheran Siriji otvorio kreditnu liniju u vrijednosti od milijardu dolara iako je u tom trenutku pritisnut sankcijama i sam bio u teškoj financijskoj situciji. Na sirijskom ratištu  snage Iranske revolucionarne garde i snage Iranu bliskoga libanonskog Hezbollaha postaju sve brojnije i aktivnije u borbama. Neposredna ruska vojna intervencija dodatno je učvrstila vlast u Damasku i potpuno  zatvorila   bliskoistočna vrata  strateškog kopnenog koridora prema Europi –  ključnog za planiranu  geoekonomsku i geopolitičku integraciju Europske unije sa Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom (MENA).

Stvaranje nove geopolitičke cjeline od Europe i MENA-e, uvezane s cijelim euroatlanskim blokom na čelu s SAD-om, osiguralo bi dugoročnu  stabilnost zapadnih interesa na tim prostorima. Istovremeno ta nova cjelina presjekla bi mogućnost euroazijskog povezivanja na tom dijelu kontakta Europe i Azije, o kojoj sanja ruska geostrategija, na isti način na koji je ukrajinska kriza presjekla euroazijsko povezivanje na području  istočne Europe. Presjekla bi također  ili barem pod nadzor  stavila i smjerove trgovine prema Europi i Africi kineske strategije “Novog puta svile”.

Rusija se stoga, usporedno s obranom pozicija na crnomorskom području, vojnom interevencijom u Siriji uspjela vojno uglaviti na bliskoistočnim vratima koridora između Europe i Bliskog istoka. Slijedeći logični korak ruske politike je ovladavanje europskim – balkanskim  pristupom koridoru, ili barem otvaranje na tom području kriznog stanja koje će  zapadnim suparnicima zatvoriti siguran ulaz na koridor s europske strane, kao što je Sirija zatvorila bliskoistočna vrata koridora. U slučaju uspješnog  političkog i vojnog pozicionirannja na balkanskim prostorima, ruskoj politici otvorio bi se put djelovanja na cijelom jugoistoku Europe i povećale šanse ostvarenja stoljetnog geopolitičkog sna – otvaranja ruskog koridora prema Jadranu, kojim bi se Europa presjekla na dva dijela. Politički nestabilne, geopolitički nedifinirane i  od eurointegracijskih procesa napuštene BiH, Makedonija i posebice Srbija, predstavljaju savršenu priliku ruskom postavljanju na europska ulazna vrata koridora.

SAD sa svojim europskim saveznicima  istovremeno pokušava stabilizirati  jugoistok Europe na europskim vratima kopnene poveznice i s druge strane ukloniti za zapadne interese frustrirajuću rusku blokadu na sirijskom, bliskoistočnom prilazu  strateškom koriodoru i potisnuli ruske i iranske opcije sa sirijskih vrata kopnene poveznice Europe i Bliskog istoka.

Ruska politika prisutna je u Siriji od 50-ih godina prošloga stoljeća i s vremenom je izgradila čvrsto savezništvo s Damaskom. Za razliku od drugih arapskih država koje su mjenjale ključne saveznike na koje su se oslanjale, Sirija se uvjek držala svojih ruskih partnera s kojima je prošla četiri arapsko-izraelska rata i libanonske ratove. Ni u jednom trenutku, dok su se u Moskvi izmjenjivali  društveni ustroji i vladajuće elite, na planu rusko-sirijskog savezništva ništa se nije mjenjalo. Ruska vojna baza u Tartusu, nasljeđena od bivšeg SSSR-a, i dalje je funkcionirala, a rusko oružje uredno je isporučivano sirijskoj vojsci  po povoljnim kreditnim aranžmanima i odgodama plaćanja. Početkom rata u Siriji i u trenutku otvaranja američkog strateškog repozicioniranja Bliskog istoka, Rusija više nije htjela dozvoliti neometano provođenje američke i zapadne političke volje često praćeno vojnim akcijama upitnog međunarodnog legitimiteta. Libija je bila prekretnica nakon koje je Moskva odlučila promijeniti svoju dotadašnju pasivnu politiku prema onome što Zapad čini na Bliskom istoku, tim prije jer je postalo jasno kako će se nastavkom američke i zapadne agende njezine pozicije u Siriji i dalje prema Kavkazu naći u opasnosti. Pomorska baza Tartus u Siriji, prije sirijskoga rata bila je svedena na povremeno sidrište i postaju za popunu goriva. No danas, nakon ruske vojne intervencije, ona je ojačana i zajedno sa zračnom bazom Khmeimim s kapacitetima za nekoliko desetaka borbenih zrakoplova, postala je ključno i jedino uporište ruske vojne sile i crnomorske flote na Sredozemlju. Nakon početka pobune u Siriji i zapadne potpore islamističkim pobunjeničkim skupinama različitih naziva ali u načelu istog političkog usmjerenja, dijelovi ruske crnomorske flote odmah su upućeni  prema Siriji kao potpora vladi Bashara Al-Assada, a ruska diplomacija uspjela je spriječiti planiranu američku i zapadnu vojnu intervenciju u Siriji, kojoj je povod trebao biti korištenje kemijskog oružja od strane vlasti u Damansku i koja bi se provela pod izlikom tzv. „humanitarne intervencije“ u cilju rušenja “diktatorskoga režima” Bashada Al-Assada. Na američki pokušaj odsijecanja Crnomorske flote na izvorištu njezine moći i u matičnim bazama na ukrajinskom Krimu, izveden aktiviranjem ukrajinske krize u traljavom i prozirnom stilu Obamine administracije, Rusi su odgovorili neposrednom vojnom intervencijom i nasilnim izdvajanjem Krima kao operacijske osnovice Crnomorske flote iz ukrajinskih ruku i kasnijom aneksijom. Cijela operacija je bila vojno izuzetno uspješno provedena, ali istovremeno je  i direktno kršenje ukrajinskog suvereniteta i međunarodnog prava. Tim prije što je Rusija istovremeno otvorila i posredničku operaciju na istoku Ukrajine  s jedva prikrivenim djelovanjem svoje vojske koja je primarno trebala biti pomoćna operacija u provođenju prisvajanja Krima u cilju razvlačenja  ukrajinskih snaga i odvraćanja pozornosti svjetske javnosti, a sada već postaje trajno stanje. Tako su sirijska i ukrajinska kriza blisko povezane od samog početka. Pritisnuta zapadnim sankcijama zbog vojne intervencije na ukrajinskom istoku i Krimu, ruska politika procjenila je kako više nema što izgubiti i odlučila se za realizaciju pune skale svojih interesa na Levantu i Siriji, pazeći da to izvede sa što manje snaga i minimumom troškova i gubitaka – što je i postigla. Razbijajući islamističke ekstremiste ne obazirući se na zapadnu podjelu  pobunjika na tzv. umjerene i ekstremne islamiste, slomila je njihovu moć i deklasirala američku politiku u sirijskoj krizi.

-Nastavlja se-