Mario Stefanov: KROJENJE NOVOG BLISKOG ISTOKA (4. dio)

Skriveni cilj katarske krize – potiskivanje njemačkih i europskih interesa

Trumpova diplomatska inicijativa pokrenuta posjetom Rijadu i sastankom  s čelnicima Saudijske Arabije i savezničkih arapskih država, koja je rezultirala njihovom izolacijom Katara, usmjerena je   jačanju  sunitske arapske političke i vojne koalicije pod čvrstim vodstvom Saudijske Arabije i uspostavi  dominacije američke politike nad Vijećem za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council – GCC). Dugoročno ima za cilj na regionalnoj razini potiskivanje  iranskih utjecaja, a na globalnoj razini geostrateških opcija drugih svjetskih sila, prije svih, Rusije, Kine ali i savezničke Europske unije, odnosno Njemačke kao njene najmoćnije i vodeće države.

Američkom politikom potaknuto jačanje pozicije Rijada i snaženje  unutarnje kohezije  GCC-a  pod palicom Saudijske Arabije, deklarativno se tumači potrebom pretvaranja  GCC-a i cijele s njim uvezane očigledno zamrle sunitske antiterorističke koalicije, u efikasni vojni i politički savez protiv svih oblika i izvora terorizma, no u svojoj suštini usmjeren je primarno na pariranje iranskim regionalnim opcijama. Pritom se sve  pokušava  prikazati  kao realizacija originalne ideje Saudijske Arabije i ostalih zaljevskih petromonarhija za stvaranjem nekakvog oblika „arapskog NATO-a“ koji im je tobože potreban za  obranu od islamističkog ekstremizma i sve agresivnijeg ponašanja Irana u arapskom svijetu. No, zapravo, riječ je o starom planu Europske unije i Njemačke, usklađenom s američkom i britanskom  politikom, koji cilja na  integraciju Sjeverne Afrike i Bliskog istoka (MENA-e) u jedinstvenu geoekonomsku i geopolitičku cjelinu s Europskom unijom i time istovremeno s cijelim euroatlantskim kompleksom predvođenim SAD-om. Oslanjanje na GCC  od početka  je bio ključni instrument tog integracijskog procesa. GCC  se postupno već godinama uključuje  u vojnu strukturu  NATO-a i tako, posredno, s cijelim transatlantskim političkim  i vojnim integracijskim kompleksom i to  ne samo preko bilateralnih ugovora o vojnoj suradnji, nego i preko NATO-ovog programa suradnje s GCC-om nazvanom „Istanbulska inicijativa“ (Istanbul Cooperation Initiative – ICI). U njega se zbog notornog kršenja ljuskih prava nije mogla formalno uključiti najmoćnija članica GCC-a Saudijska Arabija, pa se novim Trumpovim posjetom regiji, promoviranom  američkom  inicijativom  koja stavlja Saudijsku Arabiju u središte regionalne dinamike zapravo pokušava neutralizirati  taj nedostak.

Nova američka administacija i sam predsjednik Trump iskoristio je tu dugoročnu transatlantsku integracijsku agendu i iskorištavanjem agresivnih regionalnih ambicija do granica protuprirodnog bluda prigrljene Saudijske Arabije, ekstremno je  ubrzao kako bi  nad njom, preko Rijada ostvario apsolutni američki utjecaj, a time i dominirajući utjecaj na GCC-u kao bitnom dijelu cijele bliskoistočne geopolitičke arhitekture. Trump, sasvim je očito, pokušava iz europskih ruku, koje su dugo strpljivo gradile političko i vojno povezivanje s GCC-om na tragu dugoročnih njemačkih i EU geostrateških promišljanja, izbiti inicijativu i prebaciti je u američke ruke.

Ubrzano jačanje unutarnje strukture GCC-a i njezino potpuno podvrgavanje Rijadu i posredno Washingtonu,  imalo je učinak koji je svatko razuman mogao i očekivati – diferencijaciju unutar GCC-a i cijele sunitske i arapske koalicije, jer se njezin dio, predvođen Turskom i Katarom, nije želio odreći svojih vlastitih regionalnih interesa koji su u opreci sa saudijskim. Kako je malo izgledno da američka politika takav razvoj događaja nije mogla predvidjeti, nameće se logični zaključak da ga je zapravo i željela postići ili je u cilju ostvarivanja bitnih ciljeva poduzete diplomatske operacije na njih pristala. Tumačenja zbivanja kao posljedice ishitrenog djelovanja američkog predsjednika neovisno o stavu administracije ili pak, njegovim preko tvitova post festum pripisavanju u svoju zaslugu onoga što je navodno samostalno pokrenula Saudijska Arabija, čista su politička naivnosti i samo služe prikrivanju pravih izvora i ciljeva inducirane  krize. Vanjska politika svjetske sile tako ne funkcionira jer inače to ne bi dugo bila. Trump je učinio ono što je dogovoreno na najvišim razinama washintonske administaracije i potom operacionalizirao preko Rijada. Rezultat je bila izolacija Katara od strane Saudijske Arabije i drugih država iz GCC-a i sunitske koalcije i tursko javno iskazivanje solidarnosti i potpore Kataru i ubrzavanje ranije pokrenutog plana prebacivanja turskih vojnih efektiva na katarski teritorij. U ovim trenucima barata se sa brojkom oko 3.000 turskih vojnika koji bi ubrzo trebali biti prebačeni u tursku bazu u Kataru gdje se već nalazi manji broj  turskih vojnika i drugog vojnog osoblja.

Trumpovo ekstremno ubrzavanje unutarnje integracije GCC-a i podvrgavanja Saudijskoj Arabiji, medijski opisano kao žurno stvaranje „arapskoga NATO-a“,  po mnogima je čista deluzija i nema nikakve šanse kako zbog unutarnjih suprotnosti unutar GCC-a i arapskoga svijeta tako i sumnjičavog stava Izraela. Tako  je ugledni geopolitički think-tank „Stratfor“ već u naslovu svoje analize od 31. svibnja -„ Trump`s Arab NATO  Vision is a Desert Mirage“ – jasno izrazio procjenu da Trumpova vizija „arapskoga NATO-a“ na način kako je pokušava provesti nema šanse i da je riječ o običnoj pustinjskoj fatamorgani. Indikativno je da i „Stratforova“ studija kreće od prosudbe da iza  zbivanja nakon Trumpova posjeta Riajdu stoji američka politika, a ne samostalno djelovanje Saudijske Arabije i oko nje okupljenih arapskih država ili ishitrena Trumpova vizija koja mu se naprasno ukazala za plesa sa sabljama u Rijadu.

Inzistiranje na žurnom stvaranju nekakvog „arapskog NATO-a“, kao čvrsto struktuiranog političkog i vojnog saveza na temeljima GCC-a umjesto do sada provođene  postupne integracije GCC-a prema NATO-u, uistinu ima minimalne izglede za uspjeh. Ono zahtjeva  okupljanje svih članova GCC-a oko Saudijske Arabije, što je za posljedicu već sada imalo eksplozivno izbijanje na površinu potisnutog i utišanog  sukoba unutar sunitske strane bliskoistočne jednadžbe. I veliko je pitanje kako će ono što je pokrenuto Trumovim posjetom i završiti jer Katar, nasuprot očekivanjima, iako u potpunoj izolaciji, pokazuje iznimnu žilavost, između ostalog  zahvaljujući i i otvorenoj  turskoj i iranskoj potpori.

No i to je američka politika ukalkulirala u svoju inicijativu koja je pokrenula novu regionalnu dinamiku i preslagivanje snaga, jer kakve  god posljedice izazvao nastali debalans i nered američki ciljevi će biti postignuti. Washington je na bliskoistočne prostore pustio novi impuls konstruktivnog  kaosa ili kontrolirane krize koja će mu omogućiti da se u nju uključi kao arbitar, manipulira zbivanjima u njihovim bitnim odrednicama i osigura realizaciju svojih geostrateških interesa. Dakako, ne može sve kontrolirati i uvjek postoji rizik većeg ili manjeg  gubitka nadzora nad događajima i smjerom krize, ali to je unaprijed uračunati rizik geopolitičke intervencije.

A slika odnosa između umješanih bliskoistočnih aktera i događaja  koje svojim djelovanje proizvode   usitinu djeluje  konfuzno  i teško je zamisliti da netko u tome uspjeva hladno i proračunato realizirati svoje interese. Posljednja zbivanja toliko su zakomplicirala ionako beskrajno složenu bliskoistočnu geopolitičku sliku, da je malo kome jasno što se zapravo zbiva u situaciji kada se čini da sada svi ratuju protiv svih i kada se ne može dokučiti kakva je to logika stajala iza Trumpovih poteza. Odatle i procjene da je zapravo riječ o samostalnoj saudijskoj inicijativi, a ne američkoj operaciji.

Eskalacijom sukoba na fronti nadmetanja unutar sunitskog bloka za sfere utjecaja i dominacije na razorenom Bliskom istoku nakon sukoba sa Katarom, na regionalnu pozornicu je u svom punom rasponu nastupio bizarni usporedni, višeslojni i višestruki sraz  geostrateških interesa regionalnih i globalnih aktera. Ta eksplozivna mješavina isprepletenih i naizgled zbunjujućih međusobnih savezništava i ratovanja prijeti ozbiljnim oružanim sukobima, koji bi sve manje imali karakter posredničkih ratova, kakav je bio do sada, a sve više direktni oružani sukob regionalnih i globalnih aktera.

U prvom sloju sukoba je vječno sunitsko-šijitsko sučeljavanje koje se iskazuje kao sraz sunitskog bloka predvođenog  Saudijskom Arabijom i zaljevskim monarhijama iz GCC-a i šijitskog bloka predvođenog Iranom sa svojim šijitskim arapskim saveznicima. Trenutna dinamika sukoba široko otvara vrata  direktnom vojnom srazu  po svim odrednicama bliskoistočnih podjela, na što je ovih dana upozorio i njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel u razgovoru za „Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung“, rekavši: „Postoji realna opasnost da bi ovaj spor s Katarom mogao prerasti u rat jer je došlo do dramatičnog urušavanja odnosa u Zaljevu.“ Pored sunitsko-šijitskog sučeljavanja za utjecaj na razorenom Bliskom istoku, zapravo bitci za međusobnu podjelu plijena, nakon sukoba s Katarom na svjetlo dana izbile su dugo prikrivane i utišane razmirice unutar sunitskoga bloka, Turske i Katara s jedne strane, i ostatka sunitskog arapskog svijeta s druge strane oko podjela sfere interesa na bliskoistočnim zgarištima. Tako je sada jasno vidljivo da se na bliskoistočnim prostorima vodi rat za podjelu utjecaja ne samo između sunitsko-šijitske strane nego i između različitih sila sunitskog svijeta koji je i ranije povremeno znao biti obilježen dramatičnim zbivanjima, ali sada je uistinu na samoj granici međusobnog oružanog obračuna. Uz sve to na bliskoistočnom terenu na djelu su i sukobljeni interesi globalnih aktera SAD-a, Velike Britanije, Kine, Europske unije i Rusije.

Američki i europski interesi generalno se poklapaju, ali promjenom američke administracije odnosi se mjenjaju i njihovi geopolitički interesi sve češće su u koliziji. U takvoj situaciji američka politika pokrenula je Trumpovom turnejom ofenzivu i preko Rijada pokušala nametnuti dominaciju svojih geopolitičkih opcija i oslabiti uspostavljene njemačke i europske pozicije.

Slijedom toga, kao jedan od ključnih razloga nove američke bliskoistočne inicijative i pokušaja uspostave  američke dominacije nad GCC-om uz pomoć  Saudijske Arabije iskazuje se  pariranje geoekonomskim i geopolitičkim projekcijama interesa moćne europske saveznice i suparnice Njemačke i najmoćnijih država  Europske unije prema bliskoistočnom energetskom bazenu preko jugoistočne Europe, Turske, GCC-a i dalje prema Aziji. GCC  je, pritom, od strane njemačke i europske politike, korištenjem instrumenata meke moći utemeljene na ugledu njemačke vanjske politike i ekonomskim i trgovinskim odnosima,  iskorišten kao stabilan oslonac njihovih bliskoistočnih opcija i osnovica za ekonomski nastup prema azijskom i afričkom tržištu.

U posljednje vrijeme sve je više naznaka da je  američka politika pod Trumpovom administacijom neumorno fokusirana na Njemačku i da veliki dio svoje energije usmjerava na slabljenje i potiskivanje  njemačkih i europskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa  sa svih smjerova njihovog promicanja. Nakon Brexita i početkom Trumpovog predsjedništva dodatno su ojačani tradicionalno dobri odnosi SAD-a i Velike Britanije, koji svakim danom sve više poprimaju obrise snažnog političkog i vojnog bloka unutar transatlantske integracije.

Sada se već sasvim jasno može razaznati kako je cilj  dodatno učvršćenog bloka SAD-a i Velike Britanije presjeći pravce promicanja interesa Europske unije u jedinom smjeru u kojem se nakon otvaranja ukrajinske krize oni mogu prostirati. Angloamerički blok pojačava djelovanje upravo na tom pravcu, a prvi rezultati su već ostvareni. Turska je nakon posjeta britanske premijerke May naglo zamrznula odnose s Njemačkom i Europskom unijom pa je prohodnost  pravca smanjena već na tom segmentu balkanskog i bliskoistočnog koridora smrti i razaranja. Koliko god se zavaravali da je to nemoguće, slijedeće presjecanje će, ukoliko to budu zahtjevale  interesne pozicije SAD-a i Velike Britanije, biti na jugoistoku Europe, a ono što oni potencialno tamo mogu otvoriti daleko će nadilaziti sve što se događa na Bliskom istoku i ima potencijal potpunog uništenja Europske unije, koja jednostavno neće imati snage za zatvaranje takve krize.

Trumpovim zakuhavanjem krize na Arapskom polutoku sa Saudijskom Arabijom i članicama GCC-a  u njenom središtu, izveden je još jedan pokušaj presjecanja pravca projekcije njemačkih i europskih interesa. Udarac je očito dobro odmjeren jer je GCC do sada bio stabilno sidrište europskih političkih i gospodarskih interesa i stabilan energetski izvor, a Katar – sada nakon američke diplomatske intervencije potpuno izoliran – ključni i pouzdani europski partner.

No nije riječ samo o zatvaranju pravca djelovanja nego i o pokušaju potiskivanja Europske unije, odnosno Njemačke, s već stečenih pozicija na Bliskom istoku. Cilj angloameričkog bloka je i slabljenje  njemačkih pozicija  u državama Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC) koje predvodi Saudijska Arabija i njihovo vezivanje isključivo za američku i britansku politiku. I to je bio jedan od bitnih ciljeva posjeta američkog predsjednika Trumpa Rijadu i prigodnog okupljanja čelnika članica GCC-a i drugih arapskih zemalja. Preuzimanje Zaljeva i njegovog energetskog bazena s pravcima transporta energenata na samom je vrhu prioriteta  politike SAD-a i Velike Britanije. Velika Britanija, usporedno s političkim povlačenjem iz Europske unije, pokušava ojačati svoju poziciju unutar NATO-a, a time i vojnu poziciju na europskim prostorima. Istodobno  jača  i svoju  vojnu prisutnost u području Zaljeva i na to područje ponovo nakon glasovitog Wilsonovog povlačenja britanskih snaga “s područja istočnog Sueza” iz 1971. godine vraća svoje vojne efektive, prije svega pomorske i zračne snage. Velika Britanija  ponovo zauzima  pozicije istočno od Sueza prema azijskim pravcima prostiranja njezina nekadašnjeg kolonijalnog carstva i to je dio nove dinamike na relaciji Europska unija – angloamerički blok. Svako jačanje britanskih i američkih pozicija na bivšim britanskim kolonijalnim posjedima, silom geopolitičke logike zatvaraju prostor svima drugima, pa i konkurentskoj Europskoj uniji, odnosno Njemačkoj. Sada je i Washington, nakon Obamine neodlučnosti, dao jasne naznake povrataka svog interesa na Bliski istok i spremnost direktnog ulaska, pa i vojnom silom u tamošnji politički i ratni kompleks.

Situacija u koju je dovedena europska politika  je krajnje neugodna. Nastavili li Njemačka i EU vojnu  i gospodarsku suradnju s Katarom, ukoliko se sukob nastavi, zatvoriti  će joj se vrata Saudijske  Arabije i ostalih protivnika Katara. A prekid suradnje s Dohom je praktički nemoguć, ne samo zbog  gubitka poslova i enormne financijske štete, nego i stoga što je Katar duboko involviran  u europsko gospodarstvo i financije putem svojih udjela u vlasništvu moćnih europskih korporacija i banaka i svaki poremećaj odnosa može ozbiljno destabilizirati europske burze. Pored toga, Katar je i najveći opskrbljivač Europske unije ukapljenim plinom i gle čuda, pritom i  najveći konkurent američkim planovima distribucije svoga ukapljenog plina Europi.

Američka politika tako je naizgled lepršavim  Trumpovim izletom do Rijada dovela njemačke i europske regionalne opcije u škripac  koji prijeti ozbiljnim posljedicama za europska gospodarstva i geopolitičke interese. Kako god završila katarska kriza, postupnim hlađenjem sučeljavanja ili eskalacijom, podjele će ostati, a crte razdvajanja snažnije nego ikad prije. Teško je vjerovati  da će išta na Arapskom poluotoku biti isto kao prije, a štete po njemačke i europske interese sasvim su izvjesne. Istodobno s američkim zakuhavanjem katarske krize, američki Senat izglasao je prijedlog  zakona o proširenju sankcija Rusiji i na plinski sektor, tako da bi se cijeli njemački strateški energetski projekt plinovoda „Sjeverni tok 2“, zajedno sa svim u posao uključenim njemačkim i europskim tvrtkama ali i ulagačima i i bankama  koje projekt financiraju, mogao u slučaju stupanja na snagu američkog zakona naći pod udarom sankcija zbog suradnje s Rusijom. U svemu tome nema nikakve slučajnosti i potpuno je jasno da je katarska kriza dio šireg i višestranog  pritiska na Njemačku i Europsku uniju.

I stoga, dok se njemačka i europska politika trudi ugasiti krizu i otvoriti dijalog Katara sa Saudijskom Arabijom i ostalim arapskim državama, američki predsjednik se preko twittera javno hvali onim što je učinio, a američka diplomacija glumi zbunjenost.

-nastavlja se –