Mario Stefanov: KROJENJE NOVOG BLISKOG ISTOKA (3. dio)

Trumpov posjet Rijadu i veliki skup savezničkih arapskih država  imao je za cilj  na regionalnom planu prekinuti bilo kakve pokušaje normalizacije odnosa arapskih država s Iranom i sunitsku političku i vojnu koaliciju pod vodstvom Saudijske Arabije ponovo usmjeriti na oštro sučeljavanje s iranskim interesima i uspostavljenim pozicijama na bliskoistočnim prostorima.

Saudijska Arabija  je, ranije potaknuta pritiskom Obamine administacije,  preko Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC)  testirala mogućnosti ublažavanja napetosti s Iranom, pa je tako GCC u prosincu 2016. godine i formalno svojim pismom Iranu predložio početak dijaloga, a u ožujku ove godine na 142. sastanku ministarskog vijeća u Rijadu ministri vanjskih poslova svih država GCC-a razmatrali su mogućnosti strateškog dijaloga s Iranom. Nova washingtonska administracija promjenila je smjer odnosa prema Iranu ponovo  prema zaoštravanju i slijedom toga Saudijsku Arabiju svojom bezuvjetnom potporom opet stavila u središte svoje regionalne politike. Ostale zaljevske monarhije morale su se ponovo, na zadovoljstvo Rijada, prestrojiti i staviti  pod njegovu punu dominaciju, a cijela sunitska koalicija opet je dobila izrazito protuiranski karakter. Katar, koji se uz potporu Turske nije želio podvrgnuti saudijskoj dominaciji i time odustati od svojih zasebnih geopolitičkih opcija s bitnim odrednicima na suradnji s Turskom, saudijskim konkurentom  u borbi za regionalni utjecaj i održavanju uravnoteženih odnosa s Iranom s kojim dijeli najveće plinsko polje  na svijetu „ Južni Pars“, našao se na udaru Rijada i ostalog društva iz GCC-a.

Izričito  isticanje američke potpore Saudijskoj Arabiji bio je nedvojbeni signal Rijadu kako može  krenuti u stvaranje  jače kohezije unutar sunitskog bloka i to ne samo unutar GCC-a, nego i unutar Arapske lige i cijelog sunitskog svijeta, te disciplinirati sve ostale arapske države i okupiti ih oko zajedničke borbe protiv Irana i njegova regionalnog utjecaja. Tek tako ustrojena i jedinstvena, pod saudijskim vodstvom, sunitska koalicija postaje podobna za realizaciju američkih dugoročnih regionalnih planova, koji smjeraju na uspostavu arapskih odnosa s Izraelom, također na temeljima  zajedničkog  otpora Iranu i njegovom utjecaju na bliskoistočnim prostorima.

Za to je potrebno stalno održavati visoku napetost između sunitskoga bloka i Irana, a to je pak najlakše postići preko vječnog sunitsko-šijitskoga sukoba.

Tako u članku za “Project Syndicate” u studenom 2015. godine, Nawaf Obaid, suradnik “Belfer Center for Science and Internacional Affairs” sveučilišta Harvard i nekadašnji specijalni savjetnik za stratešku komunikaciju saudijskog princa Turki Al Faisala za vrijeme dok je princ bio saudijski veleposlanik u Velikoj Britaniji i SAD-u, sve što se događa na Bliskom istoku tumači povijesnim sukobom sunitskog i šijitskog bloka sa svojim predvodnicima Saudijskom Arabijom i Iranom s druge strane. Obaid uvodno ukazuje: “Jaz između Irana i Saudijske Arabije, najistaknutijih bliskoistočnih šijitskih i sunitskih sila, ima duboke korjene. Ukoliko zapravo želimo razumijeti što se događa na Bliskom istoku danas, i to ne samo u Siriji, moramo razumijeti porijeklo sunitsko-šijitskog raskola, arapsko-perzijskih podjela i prošlih borbi za upravljanjem Islamom.” U nastavku teksta objašnjava povijest i razloge sunitsko-šijitskog sukoba i zaključuje: ” Ova povijest jasno oslikava iranske akcije danas. Kako su šijitski muslimani Iranci manjina u muslimanskoj zajednici zaista imaju razloga osjećati se proganjanima. No umjesto da prihvate status manjine, razne iranske vlasti kroz povijest pokušavale su uspostaviti hegemoniju svoje zemlje u arapskom svijetu. Iranci ne samo da su manjina u muslimanskom svijetu, nego Iranci nisu Arapi. Stoga je nedokučiv njihov pokušaj diktiranja svojih stavova arapskim zemljama u bilo kojem svojstvu, ali to ipak  nije zaustavilo iranske vlade od pokušaja preuzimanja nadzora nad glavnim polugama Islama, kako politički tako i teološki. Korištenjem šijitske zajednice iz arapskih zemalja Iran pokušava uspostaviti svoju kontrolu nad njima s krajnjim ciljem preuzimanja Islamu najsvetijih mjesta Meke i Medine nad kojima saudijski monarh ima ulogu čuvara. Kao najutjecajnija zemlja sunitskoga svijeta Saudijska Arabija zna što je potrebno učiniti kako bi se ograničio Iran. Tijekom 2011. godine GCC, predvođen Saudisjkom Arabijom, morao je neutralizirati šijitski pobunu u Bahreinu pod pokroviteljstvom Irana. Ove pak godine u Jemenu (pretežito sunitska zemlja) koalicija na čelu sa Saudijskom Arabijom morala je krenuti u borbu protiv šijitskih Houthi pobunjenika naoružanih od strane Irana koji pokušava steći uporište u toj zemlji  na Arapskom poluotoku.” Obaid na kraju teksta koji vjerno oslikava temelje saudijske vanjskopolitičke doktrine najavljuje buduće saudijske poteze: “Terorizam, posrednički ratovi, isporuke oružja, nuklearne ambicije i grandiozne zablude izranjaju iz Irana kao dio prastare borbe s kojima Saudijci imaju dovoljno iskustva. To je razlog zašto kralj Salman pokreće najveći program nabave modernog naoružanja i jačanja vojne sile u povijesti Saudijske Arabije. A Saudijska Arabija neće prestati u jačanju vojne sile dok Iran i njegovi šijitski eksponenti ne napuste svoje revolucionarne deluzije i posvete se izgradnji mira i stabilnost na Bliskom istoku.”

Kako je Nawaf Obaid u svome programskom članku i najavio, tako se i odvijaju zbivanja na Bliskom istoku, a posrednički rat šijita i sunita, raspiren u realizaciji američke i europske agende preslagivanja Bliskog istoka, svakim danom sve više prerasta u neskriveni i otvoreni sukob sunitskog bloka predvođenog Saudijskom Arabijom, podržanog od Zapada, i Irana koji je sa SAD-om u manje više otvorenom, ideološkom, geoekonomskom i geopolitičkom sukobu.

Iranske idejne i geopolitičke pozicije savršeno jasno u opširnom članku za “PIS- Journal of politics and international studies”, objavljenom  u broju 1 od 2016. Godine, iznosi dr. Rouhollah Qaderi Kangavari direktor Znanstveno-istraživačkog instituta “Ibn Sina” u Sarajevu. Kako bi se sagledala cjelina onoga što izlaže autor potrebno je proučiti cijeli članak, a za potrebe ovoga teksta koristit ćemo samo dijelove njegova izlaganja.

Za shvaćanje biti iranske vanjske politike, upečatljiv je dio u kojem autor citira govor Imama Homeinia, oca Islamske revolucije, koji je održao 1954. godine nakon donošenja zakona o kapitalizaciji iranskih nacionalnih dobara i preuzimanja iranske naftne industrije od strane britanskih i američkih naftnih kompanija: “Prodali su nas i pogazali naše dostojanstvo. Upropastili su čast Irana…. Gospodo, kažem vam da smo u opasnosti!… Ona gospoda koja kažu da treba šutjeti i gledati svoja posla misle li da treba šutjeti i pred ovim?! Hoćemo li i sada šutjeti i gledati svoja posla? Prodaju nas, a mi ćemo biti nijemi?! Prodaju našu nezavisnost, a mi ćemo šutjeti?! Tako mi Boga, griješnik je onaj tko ne digne svoj glas.” Autor zatim  navodi dijelove Ustava Islamske Republike Iran, koji su, tragom onoga što je izrekao Imam Homeini, onemogučili rasprodaju iranskih nacionalnih bogatstava, posebice energeneta i njihovu predaju u ruke stranih gospodara: ” …… U 5. stavku članka 3. jasno se kaže – potpuno odbacivanje imperijalizma i spriječavanje stranog utjecaja, a stavku 8. članka 43. u kojem se govori o osiguranju nezavisnosti države, ističe se sprječavanje strane ekonomske dominacije nad gospodarstvom Irana.” Prema autoru, zaštita nacionalnih gospodarskih interesa, kulturnog i vjerskog identiteta  i antiimperijalizam temelj su moderne iranske vanjske politike, pri čemu fizička ugroza za sigurnost Irana ne znači istodobno i ontološku nesigurnost. Razlikovanje fizičke i ontološke sigurnosti omogućava da se država aktivno bori za svoje nacionalne interese pri čemu ni dovođenje u stanje fizičke opasnosti ne znači i opasnost za sam bitak države. Ili, kako Dr. Qaderi Kangavari objašnjava:”…..tako države namjerno i praktično mogu dati prednost kontinuiranom i sigurnom sukobu u odnosu na nepostojanu i neizvjesnu sigurnost… Dakle Islamska Republika Iran više se brine za očuvanje identiteta revolucionarne islamske države i to je ono najbitnije što određuje njezine odnose s ostalim akterima na međunarodnoj sceni”. Drugim riječima iranska politika se ne boji ukoliko je to potrebno  izlagati fizičkim rizicima, kao što je rat, kako bi zaštitila svoj identitet i ekonomsku i političku nezavisnost. Autor već u uvodnom dijelu konstatira slijedeće: “Sustav  koji je srušen islamskom revolucijom  bio je posve podređen zapadnom svijetu i težio je potpunoj westernizaciji društva namjeravajući  tako potisnuti domicilnu (islamsko-iransku ) kulturu i način života. Islamskom revolucijom Iran je izašao iz orbite Zapada, Amerike posebno, te oslanjajući se na težnje za slobodom i nezavisnošću u okvirima islamskog poretka okrenuo se preporodu potisnute domicilne kulture”.

Zaključno, u članku  dr. Rouhollah Qaderi Kangavari objašnjava  bitne odrednice iranske vanjske politike, odnose s drugim regionalnim akterima i promišlja  buduća zbivanja: “…Prema Ustavu vanjska politika zemlje regulira se temeljem kriterija islama uz bratsko razmijevanje sa svim muslimanima i bezrezervnu podršku svim potlačenima svijeta…. Vanjska politika Islamske Republike Iran uvjek se temelejila na dobronamjernosti i jačanju dobrih odnosa sa svim susjedima, arapskim i muslimanskim zemljama općenito. Takva politika ide usporedno s drugim načelom – borbom protiv Izraela za slobodu Palestine. Treće načelo je borba protiv američkog imperijalizma i uplitanja stranih sila u regionalna pitanja. To su tri temeljna načela koja oblikuju vanjsku politiku I.R. Iran, osobito iransku bliskoistočnu politiku. Drugim riječima, iranska vanjska politika u pogledu regije i Iraka ima dva postojana oslonca: borbu protiv ekstremizma i sektaštva, s jedne, i podršku anticionističkim pokretima u regiji s druge strane. Tijekom protekla tri desetljeća, na žalost, neke arapske zemlje, prvenstveno arapske zemlje Perzijskog zaljeva, nisu iz različitih razloga pozitivno odgovorile na ovakav pristup i od pobjede islamske revolucije stvorile su nezvaničnu koalicijiu protiv Irana. Ilustrativan primjer toga je Iranu nametnuti rat protiv Iraka iza kojeg su stajale sve arapske zemlje osim Sirije i Libije ( upravo one koje su bestijalno razorene u furioznom naletu organiziranih događanja naroda i direktnih zapadnih vojnih intervencija, op. a.). Nakon što je Sadam Hussein u kolovozu 1990. godine okupirao Kuvajt, promjenila se politika arapskih država prema Sadamovom Iraku, no arapske zemlje su se, naravno, nastavile oslanjati na Ameriku, ali je bila primjetna i relativna relaksacija odnosa između arapskih zemalja Zaljeva i Irana. No nakon 11. rujna i invazije SAD-a na Afganistan i Irak, politička scena u regiji i dotadašnja ravnoteža snaga bitno su se promjenili. Kasnija tranzicija u Iraku i uspostava novog političkog poretka nisu bili po volji arapskim državama posebice što je taj novi  poredak imao demokratski karakter što je samo moglo ići na štetu poglavarima Zaljeva. Upravo zato smo svjedoci njihovog neprijateljskog stava prema novim iračkim vlastima. U suštini, iračko pitanje bacilo je novu sjenu na odnose između Irana i arapskih država već zbog same činjenice da su nove iračke vlasti odlučile njegovati dobre odnose sa I.R. Iran. Time je naprosno prekinuta ona relativna relaksacija odnosa s početka 90-ih i ponovo su porasle tenzije…. Prvenstvena nakana Saudijaca je obaranje Assada u Siriji i vlade u Iraku,  kao i slabljenje Hezbollaha u Libanonu. Preuzimanje vlasti u Jemenu od strane Houtia dodatno je pogoršalo odnose između Saudijske Arabije i Irana…. Saudijci su se odlučili za stvaranje protu-ISIL koalicije koja će istovremeno biti i protuiranska. Također, imajući ključnu ulogu u obaranju cijena nafte, Saudijska Arabija još je jednom iskazala neprijateljsku politiku prema Iranu… U svemu tome cionisti vide značajnu priliku da se okoriste ekstremistima, ojačaju svoj utjecaj na njih, udalje od Izraela svaku prijetnju i iskoriste salafite i ostale ekstremiste za obračun s državama koje Izrael smatra svojim neprijateljima…. Cionistički režim upravo preko njih, rasplamsavajući sektaštvo, efikasno ostvaruje svoje ciljeve na Bliskom istoku…. Glede Jemena Iran nije izvršio nikakvu okupaciju te zemlje i ne radi se o ni o kakvom, kako to Saudijci tvrde, iranskom utjecaju…. Riječ je o tome da I.R. Iran podržava pravednu borbu svih naroda, pa tako i jemenskoga (i to ne samo tamošnjih Houtia, budući da iza njih stoje i mnoga druga tamošnja plemena i klanovi), a s tim ustankom poremećeni su planovi koalicije koja je nanosila štetu toj državi. Takav stav je načelo  prema kojem se I.R. Iran ravna kada je riječ o potpori o bilo kojem potlačenom narodu na svijetu.”

Već samo ova dva  prikaza vanjskopolitičkih promišljanja političkih analitičara Saudijske Arabije i Irana ilustriraju duboku provaliju između dva uistinu različita viđenja regionalnih i globalnih geopolitičkih opcija, između dva suprostavljena bloka više nego spremna temeljem različitih motiva aktivno djelovati na regionalnom planu i čije suprotnosti  vješto koristi američka i europska politika u provođenju svoje nemilosrdne strategije  krvavog prekrajanja Bliskog istoka po mjeri svojih interesa i njegovog prilagođavanja, a potom i integriranja u svoju geoekonomsku i geopolitičku orbitu.

Čini to na  isti način kako je to prema rimskom povjesničaru Tacitu činilo Rimsko carstvo i kako to na kraju krajeva čine sve imperije. “Stvaraju pustinje i to nazivaju izgradnjom i širenjem carstva”- izrekao je Tacit.

-nastavlja se-