Mario Stefanov: KROJENJE NOVOG BLISKOG ISTOKA (2. dio)

Posjet američkog predsjednika Donalda Trumpa Saudijskoj Arabiji i Izraelu krajem travnja označio je novu prekretnicu u dugo provođenoj američkoj i zapadnoj geostrateškoj agendi prekrajanja Bliskog istoka i njegove prilagodbe interesima SAD-a i savezničke EU.

Trump je pokrenuo novu dinamiku tog procesa, efektivno započetog na terenu američkim i savezničkim napadom na Irak 2003. godine, njegovom razgradnjom, uništenjem kao države i kasnije vojnim intervencijama i razaranjima Jemena, Libije i Sirije uz korištenje organizacija i vojnih formacija iz sastava holdinga islamističkog ekstremizma i terora.

Trumpova inicijativa pokušaj je oživljavanja zamrle sunitske arapske koalicije pod vodstvom Saudijske Arabije, nominalno osnovane za borbu protiv ISIL-a i islamističkog terorizma na Bliskom istoku, ali njena stvarna primarna svrha je pariranje iranskom utjecaju na bliskoistočnim arapskim prostorima, a tek sekundarna borba protiv ISIL-a, koji je prvi vrhuncu svoje moći u vrijeme stvaranja kalifata uistinu počeo ugrožavati i dinastiju Sauda i vladare ostalih monarhija iz Vijeća za suradnju u zaljevu (GCC). Saudijska koalicija s vremenom je izgubila dah, rasula se i iscrpila u neuspješnim vojnim operacijama u Jemenu, a nije se ni dotaknula svojih bitnih ciljeva – borbe protiv Hezbollaha, snaga Bashada al-Assada u Siriji i šijitskih milicija u Siriji i Iraku neposredno podržanih od Irana. Američka i saveznička europska politika pokušava ponovno pokrenuti saudijsku koaliciju koja se sve češće naziva arapskom koalicijom i povezati je s Izraelom radi uspješnoga kontriranja Iranu.

Saudijska Arabija pompozno je krajem 2015. godine objavila stvaranje antiterorističke koalicije nad koalicijama – svog mega saveza 34 države, tada prozvanog „Islamskom antiteroritičkom koalicijom“, koji će napokon poraziti sve terorističke organizacije i Bliskim istoku donijeti konačan mir.  Objavljeno je tada kako se savezu, u kojem nema Irana ni bilo koje druge pretežito šijitske države,  pridružilo, pored partnera iz Vijeća za suradnju u Zaljevu – Katara, Kuvajta, Omana i Ujedinjenih Arapskih Emirata, i mnoštvo vojno slabijih afričkih i azijskih država,  ali i respektabilni vojni potencijali Turske, Egipta i Pakistana. Sjedište i operativni stožer saveza uspostavljen je,  dakako, u Rijadu.

Taj  vojni savez  sunitskog bloka predvođen Saudijskom Arabijom, koliko god se to činilo apsurdnim zbog dugogodišnje umješanosti Rijada i dijela budućih saveznika u bujanje islamističkog terora, uistinu ima, za razliku od ranije američke koalicije i francuskih pokušaja  vojnih koaliranja,  realne šanse izazvati  stvarne učinke na terenu i promijeniti geopolitičku sliku  Bliskog istoka -mogao bi ga naime, do kraja spržiti i pretvoriti u zonu sumraka. On ima takav  potencijal  detoniranja cijele regije  Bliskog istoka jednostavno zato što nije dizajniran za uništenje ISIL-a ili bilo koje druge terorističke skupine, nego je pod zastavom borbe protiv njih stvoren za konačni ratni obračun po crti sunitsko-šijitskog sukoba na terenu, oličenog u  sučeljavanju  Saudijske Arabije i njenih sunitskih saveznika s Iranom. Saudijski savez nema ograničeni ratni cilj kao što bi bio poraz Islamske države, poraz Bashara al Assada ili poraz i protjerivanje ruskih vojnih efektiva iz regije. Naprotiv, njegov cilj je  neograničeni rat za dominaciju Saudijske Arabije i sunitske strane bliskoistočne jednadžbe nad arapskim svijetom, a rat protiv šijitskih suparnika predvođenih Iranom i njihovo uništenje na bliskoistočnom geopolitičkom prostoru preduvjet je za ostvarenje tog cilja. Prava, skrivena namjera saudijskog saveza je bio i ostao rat po sunitsko-šijitskoj odrednici. Prebacivanjem naglaska na vječno sukobljavanje sunita i šijita stvara se maska za ratnu realizaciju konkretnih geoekenomskih i geopolitičkih interesa Saudijske Arabije, njezinih regionalnih saveznika, i američkih i zapadnih velikih strategija sažetih u agendi stvaranja „Novog Bliksog istoka“ prekrajanjem postojećih bliskositočnih državnih granica i stvaranjem novih državnih entiteta temeljem vjerskih  i sektaških podjela.

Jačanje arapske koalicije pod vodstvom Saudijske Arabije i pod kontrolom SAD-a i europskih saveznika u cilju rata s Iranom, za sada posredničkog, a prema dinamici i opsegu gomilanja oružja u Saudijskoj Arabiji i ostalim diktaturama iz GCC-a neizbježno i direktnog konvencijalnog vojnog sukoba, povratak je staroj paradigmi vječnog sunitko-šijitskog sukoba. Saudijski stratezi otvoreno tvrde kako je taj sukob bit svega što se događa na Bliskom istoku, a takva tumačenja i na temelju njih kreirana politika odgovaraju i SAD-u i savezničkoj Europskoj uniji jer prikrivaju stvarne razloge koji se kriju u borbi za kontrolu bliskoistočnih energetskih izvora i njihovih transportnih ruta, državnopravnom prekrajanju Bliskog istoka, njegovoj prilagodbi i uvezivanju u jedinstvenu geopolitičku cjelinu s Europskom unijom i dalje s cijelim euroatlanskim integracijskim sustavom.

Sukob bliskoistočnih aktera, usitinu, uz interesnu ima i snažnu vjersku dimenziju, koja se svjesno gura u prvi plan kako bi se prikrili stvarni ratni ciljevi i intersi koji stoje iza njih, pa ratna zbivanja sve više poprimaju odlike rata  između sunita i šijta oličenog kroz rivalstvo Saudijske Arabije i Irana.

Korijeni sunitsko-šijitskog  sukoba potječu još od vremena nakon smrti proroka Muhameda 632. godine, kada se postavilo pitanje njegova nasljednika. On sam ga nije odredio, a pitanje liderstva nad muslimanskom zajednicom nakon njegove smrti nije definirano u Kur’anu i hadisima. Zajednica je, pretpostavljući što bi bila Muhamedova volja, izabrala prve prorokove nasljednike, kalife. Prva četvorica kalifa, Abu Bakir (632.-634.), Omer Ibn al-Katab (634.-644.), Osman inb Afan (644.-656.) i Ali ibn Abu Talib (656.-661.), izabrani općim konsenzusu vjernika, ujedinili su  muslimansku zajednicu i doveli je do silovitog razvitka i ekspanzije kalifata pa su nazvani Rašidunima „oni koji ispravno vode“ i u sunitskom dijelu islamskog svijeta smatraju se oglednim odrazom Alahove volje. Daljnji razvoj i napredak  kalifata predvođenog Rašidunima zaustavio je 661. godine raskol koji je nastao unutar muslimanske zajednice ubojstvom četvrtaog kalifa Alija, koji je bio Muhamedov rođak, muž njegove kćeri Fatime i otac Muhamedovih jedinih potomaka. Njegovim ubojstvom u islamski svijet unesen je razdor – danas poznat kao podjela na sunite i šijite. Šijiti smatraju kako je Ali, Muhamedov rođak, bio jedini legitimni kalif i da su njegovi potomci punopravni nasljednici Muhamedove svjetovne i duhovne vlasti. Nastalim raskolom, jer je većina smatrala  da su svi dotadašnji kalifi bili legitimni, Alijevi  sinovi Hasan i Husein odvajanjem šijitske sljedbe postaju njihovi prvi imami. Šijiti prate slijed Alijevih potomaka od kojih je dvanaesti, imam Mahdi, 941. godine nestao i smatraju kako će se jednog dana opet pojaviti kako bi zavladao svijetom. Dok je za sunite jedino ispravno ono što je zapisano u  Kur´anu, za šijite je religijski vođa Imam jedini ispravni tumač Kur´ana. Njegovo učenje je nepogrešivo i njegovo kazivanje za šijite ima isti ugled kao i Kur´an, a svaki je imam duhovni vođa svoga vremena, ravan Muhamedu. Šijiti čine 10-15 posto od 1,6 milijardi muslimana u svijetu, a većina su Iraku i Iranu.

Šijitske snage u Siriji koje podupiru Bashara al-Assada svoju borbu legitimiraju obranom groba Saide Zeinab u jugoistočnom predgrađu Damaska, koja je bila unuka Poslanika Muhameda, kćerka prvog Imama Alija i Muhamedove kćerke Fatime. Ona je bila i sestra  drugog šijitskog  Imama Hasana i trećeg šijitskog Imama Huseina.

Bliskoistočni ratni sukob sada je  usmjeren na preuzimanje  prostora koji je za sunitsku stranu osvojio i etničkim čišćenjem pripremio ISIL. On i njegov kalifat na prostorima Sirije i Iraka su danas hodajući mrtvaci, nakon što su odradili prljavi posao za svoje gospodare iz blještavih palača zaljevskih šeika i emira i ureda washingtonskih i bruxelleskih činovnika i njima  nadređenih  bankarskih vladara svijeta. Njegov posao u Siriji i Iraku je gotov, njegovi gospodari će njegove razorne potencijale preseliti negdje drugdje, primjerice na Filipine gdje predsjednik države Rodrigo Duterte prkosi američkoj politici i otvoreno koketira s Rusima. I gle čuda, nakon što je izvrijeđao bivšeg američkog predsjednika Obamu, postupno ohladio odnose s Washingtonom, najavio susret s  ruskim predsjednikom Putinom i kupovinu ruskog oružja, na Mindanau su mu osvanuli militanti ISIL-a ubačeni izvana, povezali se s domaćim islamistima, podigli islamističku oružanu  pobunu i zauzeli cijeli otok. Za ISIL i holoding islamističkog terora uistinu će uvjek biti dovoljno posla. Na Bliskom istoku će početi nova etapa rata u kojem on postaje sve manje posredan, a sve više direktan. Saudijska Arabija i njezina tobože antiteroristička koalicija treba tako za početak  popuniti  prazninu koja će nastati uklanjanjem ISIL-a i od njega preuzeti već stvoren sunitski entitet kako ga ne bi mogle zauzeti šijitske snage, u Siriji Assadova vojska s ruskom vojnom potporom, a u Iraku snage šijitske vlade u Bagdadu. Saudijska Arabija i njezini saveznici  trebaju zapravo zamijeniti ISIL i njegov kalifat. Tu leži najveća opasnost saudijskog i savezničkog plana – eskalacija sunitsko-šijitskog sukoba i istinskog prerastanja svih bliskoistočnih ratovanja  u jedan veliki sunitsko-šijitski obračun u koji bi mogli biti uvučeni i Zapad i Rusi. Njemački analitičar dr. Kersten Knipp, specijaliziran za bliskoistočnu problematiku, u vrijeme stvaranja saudijske koalicije je upozoravao: “Najveći problem nove  antiterorističke koalicije je upravo vodeća zemlja – Saudijska Arabija. Ta monarhija skoro godinu dana vodi rat u Jemenu, u kojem je, prema navodima UN-a, poginulo 6.000 ljudi, 30.000 ljudi ranjeno, a oko 2,3 milijuna ljudi raseljeno unutar Jemena. Saudijska Arabija je neprimjerena za vodeću zemlju takve koalicije jer se i sama zalaže za ekstremno konzervativno tumačenje islama….. Ideologija Islamske države nije pala sa neba. Inspirirana je vehabizmom, interpretacijom islama koja je službena religija u Saudijskoj Arabiji i to nije jedina veza te države i brutalne terorističke organizacije.“ Michael Lüders  s bliskoistočnih  studija Sveučilišta u Marburgu, upozorava pak, kako je Saudijska Arabija „država s političko-religijskim poretkom, koji uopće nije jako različit od sustava Islamske države. Ove godine više ljudi je pogubljeno sabljom  u Saudijskoj Arabiji, nego što su pogubili džihadisti ISIL-a – tako da je ova koalicija kao kada biste dali vuku ovce na čuvanje. Novi savez pojačat će napetosti, ne samo među sunitima, već i u odnosu sa šijitima koji su predstavljeni preko Irana“. Michael Lüders vjeruje kako će sukobi na fronti u Siriji, gdje Teheran podržava trupe predsjednika Asada, biti dodatno pooštreni. „Cilj je oslabiti utjecaj Irana“, kaže Lüders.

Prema geopolitičaru Williamu Engdahlu, “sadašnji ratovi za nadzor nad naftom i plinom obećavaju poprimiti razmjere koji će svjetsku politiku promjeniti na spektakularan i razarajući način. Ovaj budući novi rat ima suludi cilj – staviti pod izravnu kontrolu Saudijske Arabije naftna i plinska polja i naftovodne i energetske puteve Iraka i Sirije, pri čemu Katar i Turska nastupaju kao suučesnici Rijada.” U članku pod nazivom “Erdogan, Salman i nastupajući sunitski rat za naftu” objavljenom početkom 2016. godine, Engdahl dalje navodi: “Saudijci i njihovi saveznici, u suglasju s američkim i zapadnim planovima,  namjeravaju iznova preraditi podjelu osmanlijskog Bliskog istoka iz 1916. godine, slijedeći pri tom svoje nerazumne ambicije prerastanja u respektabilne svjetske sile. Tu je još u igri i Izrael čije ponašanje je za trajanje posljednje bliskoistočne krize prijetvorno usmjereno na zavaravanje svih ostalih aktera, a zapravo slijedi vlastite ekspanzijske ciljeve prema svojim susjedima. Premijer   Netanyahu nedavno je obznanio svoje strateški savez sa Salmanovom Saudijskom Arabijom i Erdoganovom Turskom. Potrebno je dodati kako je Izrael nedavno otkrio velike naftne pričuve na zaposjednutoj Golanskoj visoravni i na njih protupravno polaže ambicije, čije ostvarenje će mu omogućiti eventualni raspad Sirije kao države. Inače, ovi naftni izvori otkriveni su od strane izraelske kćeri malo poznate fantomske kompanije “Genie Energy” iz New Yerseya, u čijem su nadzornom odboru Dick Cheney (bivši američki potpredsjednik za mandata Georga Busha, op.a), lord Jacob Rotschild i bivši ravnatelj CIA-e James Woolsey”

Realizacija te praktički jedine racionalne svrhe postojanja saveza na čelu sa Saudijskom Arabijom, vodi  ne samo eskalaciji sukoba s Iranom i šijitskim snagama u regiji zbog predvidivog odgovora, nego i do neviđene eskalacije islamističkog ekstremizma diljem svijeta. Već sada je Saudijska Arabija poručila svojim iranskim i ruskim suparnicima kako je ponovo, uz nesumnjivu zapadnu  potporu, spremna zaigrati riskantnu ratnu igru kao i u Jemenu. No tamo se baš nije proslavila –Saudijska Arabija i njeni saveznici iz GCC-a u Jemenu su doživjeli vojni fijasko. U međuvremenu koalicija se rasplinila i svela na održavanje beskrajne oružane  intervencije u Jemenu Saudijske Arabije i  njenih saveznica  iz GCC-a, dok je Turska, slijedeći svoje geopolitičke planove,  upala na sjever Sirije i Iraka. Saudijska Arabija i GCC doživjeli su u Jemenu očiti vojni fijasko.

Iz dosadašnjeg neuspješnog ratovanja u Jemenu s vojno minornom šijitskom milicijom i ostacima negdašnje jemenske vojske, Rijad  i njegovi američki saveznici izvukli su  pouku, da unatoč ogromnoj tehnološkoj premoći Saudijska Arabija i zaljevske monarhije  jednostavno nemaju  dovoljno sposobne snage kopnene vojske za bilo kakav ozbiljniji sukob i da im je, stoga,  pri planiranom preuzimanju dijelova Sirije i Iraka na novom sunitskom entitetu  nužna pomoć svih  sunitskih snaga koje mu se žele ili pak moraju pridružiti. Za planiranu kontrolu ogromnog prostora ISIL-ova kalifata nije dovoljno nadmoćno zrakolovstvo već brojne i čvrste vojničke čizme.Te stvarne namjere svoje koalicije saudijski osnivači ne žele javno izreći, nego se, kao i svi uključeni  bliskoistočni kockari, skrivaju iza sveprisutne borbe protiv terorizma, kojeg, paradoksalno ima sve više što tobožnja borba odmiče. Ipak saudijski dužnosnici ostavili su u svojim izjavama namjerno dovoljno elemenata iz kojih se može sagledati cjelina projekta.

“Koalicija će se boriti protiv problema islamskog svijeta s terorizmom i bit će partner u globalnoj borbi protiv ove pošasti”, najavio je neodređeno saudijski ministar obrane i prijestolonasljednik Mohammad bin Salman Al Saud na tiskovnoj konferenciji u Rijadu nakon objave stvaranja vojne  kolaicije. Upitan, hoće li se savez fokusirati samo na tzv. Islamsku državu, Bin Salman je kazao da će se sukobiti s bilo kojom terorističkom skupinom koja im se suprotstavi. Drugi najmoćniji čovjek Saudijske Arabije time je još tada  jasno izrekao da se na  nišanu njegove vojne koalicije može naći i libanonski  šijitski Hezbollah u Siriji i provladine šijitske miliciije u Iraku, podržane od strane Irana. Njegov ministar vanjskih poslova Adel al-Jubeir bio je još određeniji: “Postoje inicijative zemalja koje su trenutno dio koalicije, poglavito Saudijske Arabije,Ujedinjenih Arapskih Emirata, Katara i Bahreina, o slanju posebnih vojnih snaga u Siriju, a razgovori o tome su u tijeku“. Saudijska Arabija i njezini saveznici tako bi na području sadašnjeg samozvanog kalifata zamijenili ISIL i postavili crte razdvajanja prema šijitskim, iranskim i ruskim regionalnim interesima.

Dakako, saudijski planovi stvaranja nove vojne koalicije i njezina svrha u potpunom su suglasju s američkom i zapadnom politikom stvaranja „Novog Bliskog istoka“rušenjem postojećih država i stvranjem novih državnih entiteta po etničkim i vjerskim kriterijima. Američka agenda predviđa stvaranje novog velikog sunitskog entiteta, šijitskog eniteta i kurdskog na dijelovima sadašnje Sirije i Iraka. Kurdi su praktički dovršili zaokruživanje teritorija od svog nacionalnog interesa. ISIL  je udario temelje budućeg sunitskog entiteta i očito predstoji velika sunitsko-šijitska bitka za podjelu ratnog plijena na ruševinama Bliskog istoka. Prostor koji je držao ISIL na juriš će pokušati preuzeti ta saudijska koalicija sunitskih saveznika, za što je i stvorena, a šijitske snage podržane Iranom krenuti će po svoj dio plijena. Sukobi po crtama sunitsko-šijitske podjele i nadmetanja Saudijske Arabije i Irana preko posrednika i direktno,  eskalirat će i postati temeljna odrednica slijedeće, još opasnije faze bliskoistočnog rata.

Iz toga razloga posustalu i vojno neuspješnu saudijsku kolaiciju sunitskog bloka, koja nije bila do sada sposobna slomiti otpor nesrazmjerno slabijeg protivnika u Jemenu, a kamoli  se vojno upustiti  u ozbiljno potiskivanje iranskog utjecaja iz regije i slamanja Hezbollaha i od Irana direktno podržavanih šijitskih milicija u Iraku i Siriji, trebalo je osvježiti, ojačati  i ponovo okupiti. Upravo to je radio američki predsjednik Trump za  posjeta Rijadu i u tu svrhu upriličenom summitu arapskih država.

Prvi konkretni rezultat njegove  inicijative, pored slanja prijetećih poruka Iranu , je discipliniranje Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC) i njegovo podvrgavanje saudijskoj politici. Početak toga procesa je pak, izolacija Katara od strane Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Bahreina, Egipta i drugih sunitskih država okupljenih oko Saudijske Arabije, koja je uslijedila neposredno nakon Trumpove posjete Rijadu. Katar je optužen za suradnju s Iranom i  potporu terorističkim organizacijama, prije svih Muslimanskom bratstvu i palestinskom Hamasu. Novi politički zaokret na kojem se Katar okliznuo,  usmjeren je  na sprječavanje bilo kakvih mogućnosti suradnje i otopljavanja  odnosa ojačale sunitske koalicije predvođene Saudijskom Arabijom  s Iranom. Promjena je radikalna  jer su još u ožujku ove godine, na 142. sastanku ministarskog vijeća u Rijadu, ministri vanjskih poslova svih država GCC-a razmatrali mogućnosti strateškog dijaloga s Iranom. Ta diplomatska kampanja započela je još u prosincu 2016. godine kada je GCC i formalno svojim pismom Iranu predložio početak dijaloga. No Washington to nije mogao dozvoliti i pokušava zadržati operativnim sunitski savez protiv Irana. Sada se svi pred strogim pogledom saudijskih vladara, koji u svojim rukama istovremeno drže i američku političku punomoć za arapsko vodstvo milom ili silom i novo američko oružje,  prave blesavi i svu krivnju za ideje nekakvog dijaloga s Iranom prebacuju na Katar. S njim,  uostalom,  Saudijska Arabija od ranije ima nerješene geoekonomske i geopolitičke račune širokog spektra, od podrške Tuskoj kao konkurentskoj  sili u ovladavanju sunitskim dijelom bliksoistočnog  ratnog zgarišta velike američke i europske poltike stvaranja Novog Bliksog istoka,  do trasiranja smjerova prodaje i transporta katarskih energenata prema europskom tržištu protivno saudijskim interesima.

Američka politika Trumpovim posjetom Rijadu i sastankom s čelnicima arapskih zemalja, u središte svojih bliskoistočnih opcija stavila je Saudijsku Arabiju, ionako naoružanu do zuba, dodatno je obećala  opremiti oružjem i podržati  drugim oblicima vojne suradnje i dala joj je odriješene ruke za  uvođenje reda u Vijeću za suradnju u Zaljevu – GCC-u, kao osnovici sunitske koalicije.

Izričito  isticanje američke potpore Saudijskoj Arabiji bio je nedvojbeni signal Rijadu da može  krenuti u stvaranje  jače kohezije unutar sunitskog bloka i to ne samo unutar GCC-a, nego i unutar Arapske lige i cijelog sunitskog svijeta, te disciplinirati sve ostale arapske države i okupiti ih oko zajedničke borbe protiv Irana i njegova regionalna utjecaja. Tek tako ustrojena i jedinstvena, pod saudijskim vodstvom, sunitska koalicija postaje podobna za realizaciju američkih dugoročnih regionalnih planova koji smjeraju na uspostavu arapskih odnosa s Izraelom, također na temeljima  zajedničkog  otpora Iranu i njegovom utjecaju na bliskoistočnim prostorima.

-nastavlja se-