Mario Stefanov: Krojenje novog Bliskog istoka (1. dio)

Obnova bračnih zavjeta SAD-a i Saudijske Arabije

Posjet američkog predsjednika Donalda Trumpa Saudijskoj Arabiji i Izraelu krajem travnja, označio je novu prekretnicu u dugo provođenoj američkoj i zapadnoj geostrateškoj agendi prekrajanja Bliskog istoka i njegove prilagodbe interesima SAD-a i savezničke EU.

Trump je pokrenuo novu dinamiku tog procesa efektivno započetog na terenu američkim i savezničkim napadom na Irak 2003. godine, njegovom razgradnjom, uništenjem kao države i kasnije vojnim intervencijama i razaranjima Jemena, Libije i Sirije uz korištenje organizacija i vojnih formacija iz sastava holdinga islamističkog ekstremizma i terora.

No dometi terorističkih skupina u sklopu provođenja strategije prekrajanja Bliskoga istoka, uključujući i najmoćnije, Al-Qaedu i ISIL, u ovome trenutku dosegnuli su svoje krajnje granice. Kapaciteti islamističkih organizacija i skupina postali su nedovoljni za početak provođenja nove faze velike strategije SAD-a i zapadnih saveznika stvaranja „Novog Bliskog istoka“. Njihova uloga završila je u prvoj fazi, u kojoj su razorene sekularne arapske države i stvoren potrebni  kreativni kaos totalnog rata, koji će omogućiti geopolitičko preoblikovanje regije.

U drugoj fazi, simbolički pokrenutoj Trumpovim posjetom Saudijskoj Arabiji i naznakama okupljanja sunitskoga bloka predvođenog Rijadom i ostalim petromonarhijama iz Vijeća za suradnju u zaljevu (GCC), pod američkim i zapadnim okriljem namjerava se  postići stabilizacija i uvezivanje savezničkih sunitskih arapskih država, jačanje njihovih vojnih kapaciteta, njihovo strateško povezivanje s američkim ključnim bliskoistočnim saveznikom Izraelom, potom politički i vojni poraz snaga libanonskog, od Irana podržavanog  šijitskog Hezbollaha koje aktivno djeluju u Siriji i Iraku, razbijanje preostalih  šijitskih milicija i paravojnih skupina u regijii te tako postići potiskivanje iranskih regionalnih  geopolitičkih opcija. Time će se  stvoriti preduvijeti  za konačni obračun s iranskim utjecajem na arapskim prostorima. Za to su pak potrebne vojno sposobne postrojbe i korištenje sofisticirane ratne tehnike jer će se obračun neizbježno iskazati kao ratni sukob širih razmjera po razdjelnici vječnih sunitsko- šijitskih sučeljavanja . Samo su dva riješenja u tom smjeru- ili direktan ulazak američkih i europskih snaga u kopneno ratovanje na bliskoistočnom ratištu ili pak prepuštanje tog posla savezničkoj Saudijskoj Arabiji i ostalim diktaturama iz GCC-a.

Odatle i potreba do sada neviđenog i na prvi pogled nerazumnog naoružavanja Saudijske Arabije i zaljevskih monarhija najsuvremenijim oružjem američkog i europskog porijekla.Tijekom Trumpova posjeta ugovoreni su poslovi samo sa Saudijskom Arabijom za američku vojnu industriju vrijednosti od gotovo 350 milijardi dolara u sljedećih deset godina. Kada se uračunaju i isporuke naoružanja ostalim zaljevskim monarhijama također u iznosima koje se mjere u milijardama dolara i kada se pribroje njemačke, francuske pa i ruske isporuke,  dolazi se do nepojmljivih količina najmodernijeg naoružanja enormne vrijednosti. Nitko pametan, pa čak ni rasipni vladari bliskoistočnih petromonarhija ne bi trošili novac na oružje koje će stajati u skladištima i služiti za mimohode. Oružje služi ratovanju i iz tog razloga se na bliskoistočni teren ponovo po drugi put u ovome stoljeću masivno dovlači. Više je stoga nego izvjesno kako se na Bliskom istoku ponovo priprema  novi veliki rat. On će se sada, za razliku od svoje pripremne faze u kojoj su programiranim i izvana organiziranim  narodnim pobunama tzv. „arapskog proljeća“ oboreni svi sekularni arapski režimi i uništene sve arapske države koje su mogle pružiti otpor planiranom procesu regionalnog prekrajanja granica, kao i sve koje su imale ikakve mogućnosti ugrožavanja Izraela,  umjesto korištenjem paravojnih islamističkih formacija u sve većoj mjeri voditi regularnim i masivnim vojskama arapskog svijeta. Po svemu sudeći, otvaraju se vrata direktnog vojnog sraza sunitskog bloka predvođenog Saudijskom Arabijom i ostalim monarhijama iz GCC-a s Iranom sa svim odlikama sunitsko-šijitskog rata, najprije eliminacijom iranskih  bliskoistočnih saveznika kao transmisije politike Teherana, a potom i potiskivanjem iranskog utjecaja s arapskih prostora i njegovim izoliranjem. To bi pak bio preduvijet novog pokušaja promjene vlasti u Iranu u budućnosti, koji bi se iznudio dugotrajnom geopolitičkom opsadom i ekonomskim iscrpljivanjem Irana, a potom organiziranjem tzv. „događanja naroda“ ili nekakvim sličnim političkim „proljećem“.

Samo to i ništa drugo signalizira masivno zapadno naoružavanje Saudijske Arabije i savezničkih monarhija koje se ne može tumačiti samo ugovaranjem lukrativnih povlaštenih poslova za američku vojnu industriju. Riječ je ipak o stvaranju vojnog potencijala za vojni obračun širih razmjera. Vječni sunitsko-šijitski sukob pokušat će se ponovo iskoristiti kao poluga realizacije američkih, europskih i izraelskih geostrateških interesa na bliskoistočnim prostorima. Stoga je za zapadnu politiku potrebno stvoriti novo zajedništvo sunitskih arapskih država pod palicom SAD-a i EU i početi njihovo uvezivanje s Izraelom u zajedničkoj misiji. Koliko god bile bogate i moćne, Saudijska Arabija i ostale zaljevske monarhije sada su u strahu od islamističkog terora koji su sami producirali, financirali i održavali ali su nad njim izgubili nadzor, prisiljeni prihvatiti američku i zapadnu agendu povezivanja s onim što istinski mrze – izraelskom državom.

Kako bi se sve to postiglo morale su se ponovo ojačati veze SAD-a i najmoćnije arapske države, Saudijske Arabije, narušene Obaminom diplomatskom interakcijom  s Iranom oko sklapanja nuklearnoga sporazuma iz 2015. godine. U vrijeme intezivnih pregovora Zapada s Iranom, stare sunitske zapadne saveznice osjetile su se izdane pa je u to vrijeme njihovo nezadovoljstvo slikovito opisao izvršni ravnatelj „Delma“- instituta za strateška istraživanja u Abu Dhabiju , Mishaal al-Gergawi: „ Zaljev je mislio kako je sa Zapadom u monogamnom braku, a sada je shvatio da je prevaren i da je SAD s njim u neformalnoj, neobvezujućoj vezi.“ Po procjeni kreatora američke vanjske politike došlo  je vrijeme povratka starim partnerima – vrijeme za obnovu zavjeta dugog perverznog i morbidnog braka SAD-a, koji se predstavlja lučonošom demokracije, sa Saudijskom Arabijom, nakon Sjeverne Koreje najvjerojatnije najokrutnijom diktaturom suvremenog svijeta.

Stoga je Trump u Rijadu saudijskim i čelnicima 50-ak, uglavnom islamskih država, u zalog obnove strateškog zajedništva izrekao upravo ono što su željeli čuti, označivši Iran odgovornim za nestabilnost bliskoistočne regije i potporu terorističkim skupinama: „Nema rasprava o iskorijenjivanju terorističke prijetnje, što neće biti  moguće bez uklanjanja vlada koje teroristima pružaju sigurno utočište, financijsku potporu kao i socijalni status koji im treba za novačenje novih članova. Govorim, naravno, o Iranu. Od Libanona do Iraka i Jemena- svugdje Iran financira, naoružava i obučava teroriste, militante i druge ekstremističke skupine i širi razaranje i kaos u cijeloj regiji. Već desetljećima Iran dodaje ulje na vatru sektaških sukoba i terora. To je vlada koja otvoreno govori o masovnim ubojstvima, obećava kako će uništiti Izrael, Americi želi smrt, a želi smrt mnogih lidera naroda prisutnih u ovoj dvorani. Dok Iran ne odluči postati partner za mir, svi svijesni narodi moraju raditi zajedno kako bi se Iran izolirao i spriječio u sponzoriranju terorizma, a mi se dotle možemo samo moliti čekajući dan kada će pošteni iranski narod dobiti vlast kakvu zaslužuje.“  Nedvojbeno, izrečena je nedvosmislena jasna poruka koja u svega desetak rečenica u cijelosti prezentira ključne odrednice  buduće američke i savezničke bliskoistočne agende. Odmah nakon Rijada američki predsjednik otputovao je u Izrael gdje je ponovio optužbe prema Iranu: „ SAD i Izrael mogu jednodušno objaviti da se Iranu ne smije nikada dozvoliti posjedovanje nuklearnog oružja- nikada baš nikada i mora odmah prestati sa smrtonosnim financiranjem, osposobavljanjem i opremanjem terorista.“ Riječi potpore Saudijskoj Arabiji, ostalim arapskim saveznicima i Izraelu, s jasno izraženom voljom njihova međusobnog povezivanja, potkrijepio je ugovorima o isporuci oružja ,konkretnoj vojnoj pomoći u obuci ljudstva, održavanju opreme i  razmjeni obavještajnih informacija, a izraelskim dužnosnicima, uznemirenim ugovorenom  prodajom proturaketnih sustava THAAD  Saudijskoj Arabiji,   iznio je jamstva kako nikome osim Izraelu neće biti isporučeni najsuvremeniji američki borbeni zrakoplovi F-35. Odmah je uslijedio odgovor novoizabranog iranskog predsjednika Hassana Rouhania kojim  je izrazio uvjerenje kako će američka bliskoistočna politika i nakon Trumpovih inicijativa i dalje ostati potpuno promašena: „Kada su napali Afganistan napravili su pogrešku, kada su napali Irak pogriješili su i kada su nama nametnuli sankcije ponovo su pogriješili. Ako znate za slučaj u kojem je Amerika ispravno postupila, molim vas, recite mi.“

Trumpova nova bliskoistočna inicijativa sasvim je razvidno u funkciji  okupljanja snaga za novu fazu velike američke strategije prekrajanja Bliskog istoka na zgarištu britansko-francuske geopolitičke i mirovne konstrukcije proizašle iz međusobnih tajnih sporazuma Sykes – Picot kojom su podijelili sfere utjecaja na Bliskom istoku i uspostavili  državnopravni ustroj regije. U tu svrhu Trump se vraća starim temeljima američke bliskoistočne politike u čijem središtu su upravo Saudijska Arabija i Izrael. To je nedvojbeno izrazio obraćajući se arapskim čelnicima u Rijadu, kazavši: “ Što se tiče SAD-a, moramo se osloboditi strategija koje ne funkcioniraju i temeljem iskustava i analiza okrenuti se drugim pristupima…. Naše partnerstvo vodit će se lekcijama iz iskustva, a ne kruto postavljenim okvirima razmišljanja“. A iskustvo po prosudbi Trumpove administracije govori kako se američka politika ponovo mora vratiti čvrstom savezništvu sa Saudijskom Arabijom .

U stvarnosti to će učvrstiti stabilnost  saudijskog režima i omogućiti nastavak  stoljetne tradicije oslanjanja dinastije Saud na radikalno vehabijsko vjersko učenje i njeno pretakanje u praksu kroz svoj državni ustroj i vanjsku politiku. A vehabije nisu bilo tko u Saudijskoj Arabiji, one su temelj moći  dinastije Saud i njene države. Veza Sauda s vehabističkim tumačenjem Islama počinje s vjerskim  učenjakom i reformatorom Muhammadom ibn Abd al-Wahhabom, koji je 1750. godine udružio snage s vladarem mjesta Diriyah, Muhammadom ibn Saudom, čiji su nasljednici, kasnije znani kao dinastija Sauda, do početka 19. stoljeća s masovnom potporom naroda  oduševljenog  vehabizmom osvojili većinu Arabije  i stvarali svoje države od kojih je kraljevina Saudijska Arabija treća u nizu.

Saudijska Arabija i dalje će biti spoj nespojivoga –represivne monarhije ustrojene po najstrožim tumačenjima šerijatskog prava, i strateški regionalni oslonac tkzv. liberalnih demokracija SAD-a,Velike Britanije i saveznika. Tako je od samog njenog nastanka, kada su se interesi američkog i britanskog naftnog biznisa,Wall Streeta i londonskog Citya, poklopili s interesima vladujuće dinastije. Naftaši i financijeri trebali su neometanu eksploataciju tek otkrivenih saudijskih naftnih nalazišta, a dinastija Saud zaradu i zaštitu na uvijek nemirnom i opasnom Bliskom istoku. Britanci su se u početku pobrinuli  za zaštitu i time svojim tvrtkama osigurali najunosnije poslove.

Ali amerićki predsjednik Franklin D.Roosevelt iznenada se, 14. veljače 1945. godine, pri povratku sa savezničke konferencije u Jalti sastaje s Ibn Saudom na američkom razaraču  „Quincy“, na Velikom gorkom jezeru u Sueskom kanalu. Razgovoru je nazočio samo prevoditelj, pukovnik Bill Eddy i do danas je sadržaj razgovora ostao manje – više nepoznanica, ali Amerikanci od tada u odnosima sa Saudijskom Arabijom preuzimaju vodeću ulogu saveznika i zaštitnika. Nixonova administracija početkom 70-ih godina prošlog stoljeća odustaje  od zlatne podloge dolara i veže ga za naftu lukavim dogovorom sa  saudijskom dinastijom 1974.godine, prema kojem će Saudijci naftu na svijetskom tržištu prodavati isključivo za dolare, koje će potom ulagati u obveznice američkog ministarstva financija, a zauzvrat SAD će vladajućoj dinastiji jamčiti potpunu zaštitu i izgraditi  njezinu vojsku i sigurnosne službe. Stvaranjem tog „petrodolarskog sustava“, nakon što su slijedeće godine i  ostale članice OPEC-a prihvatile isključivo dolar kao sredstvo plaćanja, Saudijska Arabija postaje još važniji američki partner.

Dinastija je tako ponovo potvdila  američku i zapadnu  zaštitu, ovog puta  protiv tadašnjih sekularnih vođa arapskog svijeta izniklih iz Naserove karizme.

Režime njegovih sljedbenika  u Libiji, Egiptu, Jemenu i Siriji, posljednjih su  godina pregazile od Zapada režirane i od Turske i arapskih monarhija podržavane  revolucije tkzv. „arapskog  proljeća“, zapravo islamske revolucije koje su stvorile kaos potreban za provedbu  američkog plana prekrajanja regije  i stvaranja „Novog Bliskog istoka“ pod njihovom dominacijom. U radikalizaciji regije i rasplamsvanju islamističkog terorizma Saudijska Arabija je odigrala možda najvažniju ulogu od svih regionalnih igrača. Eliminirala je usput samo jedan islamistički izdanak „arapskog proljeća“, Muslimansku braću u Egiptu ,koji je  zagovarao  panarapsku državu i neposredno ugrožavao saudijsku i ostale arapske monarhije,pa je njegova  vlast brzo srušena prevratom saudijcima bliskog generala Abdela Fatah al Sisija.

Iz arapskih revolucija iznikli islamistički ekstremizam, Saudijska Arabija nastavila je zajedno s drugim zaljevskim državama, Turskom, Jordanom, SAD-om i njegovim saveznicima podupirati oružjem i novcem kroz lošu masku potpore tkzv.“demokratskoj i umjerenoj oporbi“ sirijskom režimu Bashara al Assada, koja praktički ne postoji jer se, kako se i moglo predvidjeti,  zajedno s poklonjenim novcem i oružjem pretopila u ISIL i druge ekstremne skupine. Za razliku od  zapadnih aktera tog prljavog posla, Saudijci su nastavili  direktno podržavati ISIL i kada je on stvorio kalifat „Islamska država“ i započeo pokolje kršćana i svih drugih nevjernika i prekršitelja njegova tumačenja šerijatskog prava. Saudijsku potporu su primale i ostale ekstremne islamističke skupine diljem Bliskog istoka i Afrike.

Još 2014. godine, tadašnji američki potpredsjednik Joe Biden je na Harvardu, pokušavajući prikriti i umanjiti  američku ulogu, direktno optužio Saudijsku Arabiju za nastanak ISIL-a, kazavši: “Turska, Saudijska Arabija, Katar, UAE su bili toliko željni rušiti Assada da su zapravo stvorili sunitsko-šijitski rat preko posrednika, na način da su slali stotine milijuna dolara i desetke tisuća tona oružja svima koji su bili spremni boriti se protiv Assada. Mi ih nismo uspjeli uvjeriti da moraju prestati s potporom za ove skupine. Ishod takve politike je danas jasno vidljiv jer ispada da su naoružavali Al-Nusra Front i Al-Qaedu, a to je pak dovelo do stvaranja ISIL-a”. Saudijska Arabija i Turska su žestoko prosvjedovali i negirali Bidenove optužbe. A što su drugo i mogli? Ne valjda priznati da su to ranije svi zajedno dogovorili. Bizarno, ali možda i znakovito, samo nekoliko mjeseci kasnije, sredinom siječnja 2015. Godine, na Bidenovu kuću u Delawareu, unatoč zaštiti sigurnosne službe, nepoznati počinitelji su iz jurećeg automobila ispalili  nekoliko hitaca iz vatrenog oružja.

Kroz desetljeća  vlasti saudijska dinastija, držeći ključeve nafte i petrodolara, postala je jedna od najbogatijih i najmoćnijih obitelji svijeta – ustrojena kao svojevrsna korporacija s isprepletenim gospodarskim i finacijskim vezama sa zapadnim kapitalom. Nije tajna kako su mnogi  bivši i moguće budući američki, britanski i francuski državni dužnosnici  članovi nadzornih odbora ili savjetnici u saudijskim tvrtkama, a samo jedno predavanje na sveučilištu u Rijadu odabranim zapadnim političarima plaća se po više stotina tisuća dolara.

Saudijska Arabija postala je toliko važna  za zapadnu politiku da su povodom smrti  kralja Abdullaha, početkom 2015. godine, kojeg je naslijedio sadašnji kralj Salman, na Buckinghamskoj palači i vladinim zgradama  britanske  zastave spuštene na pola  koplja. Na čuđenje i  kritike zbog toga vlasti su odgovorile kako je to primjereno „u trenutku smrti kralja države koja je vjerni saveznik Velike Britanije u ratu protiv islamskog terorizma“

Štoviše, tadašnji američki predsjednik Obama odmah je skratio  posjet Indiji i pohitao  u Saudijsku Arabiju na sastanak s novim kraljem Salmanom.

-Nastavlja se-