Mario Stefanov: Kineska geopolitika na putovima svile

Iz povijesnog zaborava Kina u geopolitičku stvarnost izvlači drevni „Put svile“ i postavlja ga kao okosnicu svoje nove globalne uloge. Iako je naizgled riječ o trgovačkom i gospodarskom projektu, on je, s koje ga god strane promatrali, u biti masivni projekt ekspanzije geopolitičke moći.

Koncepcija  novog “Puta svile” („One Belt, One Road“) i obnove drevnih trgovačkih ruta u ekonomskom i političkom opticaju je već godinama, a kineska politika ga strpljivo i dugoročno promovira  neprekinutim nizom sastanaka s budućim partnerima, postupno ih pretvarajući u redovite. Tako je od 5. do 7. studenoga 2016. godine, u glavnom gradu Latvije održan  redoviti godišnji sastanak predsjednika vlada Kine i 16 zemalja središnje i istočne Europe  čiji značaj prelazi okvire  političkih i gospodarskih odnosa partnera s potencijalom utjecaja na globalnu geopolitičku razinu.

Sastanak u Rigi bio je samo posljednji u nizu održanih između Kine i europskih partnera, u okviru inicijative 16+1 pokrenute 2012. godine s primarnim ciljem  jačanja gospodarske suradnje Pekinga i europskih država. Za kinesku  stretegiju gospodarskog prodora preko euroazijskih prostora od Kine prema Europi, definiraniranoj  u doktrini „One Belt,One Road“, poznatoj i kao novi  „Put svile“, upravo je  okvir  16+1 suradnje sa središnjom i istočnom Europom ulazna točka za cijelo europsko tržište. Dosadašnji reultati suradnje su impresivni. Kina je samo tijekom  prošle godine  s ovih 16 europskih država  od Baltičkog do Jadranskog  mora, uključujući i države jugoistočne Europe, ostvarila  robnu razmjenu u vrijednosti od 55 milijardi američkih dolara, što je gotovo jednako tradicionalno velikoj robnoj razmjeni s Rusijom od 60 milijardi dolara. Masivno su povećane kineske investicije i već se razvija veliki broj infrastrukturnih projekata, kao dio brzog trgovačkog smijera na “Novom putu svile” od Atene do Budimpešte. Iako je Kina je u sklopu nacrta inicijative definirala tri proritetna područja gospodarske suradnje – infrastruktura, područje visoko sofisticirane tehnologije i tzv .zelena tehnologija, u  središtu pozornosti za Peking je, zapravo, osiguranje prometnih smjerova za svoju veliku geoekonomsku i geopolitičku strategiju.

No sada je kineska politika procijenila da su nastupili idealni uvijeti za formalnu objavu  pokretanja  novog „Puta svile“, posebice nakon promjene težišta američke trgovinske politike na svjetskoj razini.

U Pekingu je 14. i 15. svibnja održano svečano predstavljanje otvaranja nove kineske strategije “Puta svile”, pod nazivom „Belt And Road Initiative Summit“, na kojem su, uz čelnike zaintersiranih država,  nazočili  i glavni tajnik UN-a Antonio Guterres, predsjednik Svjetske banke Jin Yong Kim i direktorica  MMF-a Christine Lagarde. AFP procjenjuje  kako se domaćin skupa “kineski predsjednik Xi Jinping sada nalazi u snažnoj opreci s vanjskopolitičkom i trgovinskom agendom  američkog predsjednika Donalda Trumpa, “America First”, koja je ozbiljnim koketiranjem s izolacionizmom pružila Kini priliku preoblikovanja globalnog gospodarskog i političkog krajobraza u svoju korist“. Kineski politički analitičar Willy Lam također ukazuje kako “kineska politika pokušava snažno ubrzati dinamiku projekta novog „Puta svile“ iskorištavajući vakuum koji je stvorio predsjednik Trump i pokazati kako ima sposobnosti kreiranja globalne politike“. Sumnje kako je novi put svile geopolitički projekt u isključivom kineskom interesu, povodom skupa u Pekingu diplomatski je izrazio presjednik EU trgovinske komore za Kinu, Joerg Wuttke: “Nadamo se kako je  One Belt, One Road dvosmjerna, a ne jednosmjerna ulica i da Kina samo ne prodire u svijet, nego ga prihvaća i otvara se ravnopravnoj međunarodnoj  trgovini“.

Ali sasvim je jasno kako je riječ o čistoj geopolitici i projekciji kineskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa prema Europi, Africi i ostatku Azije.Trasirajući smjerove svoje nove  gospodarske strategije uobličene u projektu novog“ Puta svile“ serijom međunarodnih skupova i s njima povezanih sastanaka ekspertnih timova,  Kinezi, zapravo, suptilno  grade svoju mega viziju trgovačke ekspanzije, kako kopnenim smjerovima, tako i pomorskim rutama  od Tihog i Indijskog ocena, preko Crvenog mora i Sueskog kanala, Sredozemlja do jadranske Venecije i Rijeke kojima će se prostirati  pomorska sastavnica  nove kineske strateške gospodarske i geopolitičke agende povezivanja azijskog i europskog tržišta trasama drevnih karavanskih trgovačkih putova, kojima je stoljećima ranije kolala razmjena bogatstava i ideja Istoka i Zapada, Kine i Europe. Njemački geograf i putopisac Ferdinand von Richthofen taj trgovački put, kojim je u Europu pristizao tada najtraženiji kineski proizvod – svila, nazvao je zvučnim imenom „Put svile“ („Seidenstraße“).

Karavanskim stazama putova svile, dugim preko 6 tisuća kilometara, s vremenom zaštićenim nizom vojnih utvrda i uporišta, prema Europi se od davnina slijevala skupocijena svila, krzna, sagovi, žad, čaj i porculan, a u suprotnom smijeru zlato i srebro. Prava bogatstva su se slijevala u riznice svih koji su se našli na tim trgovačkim putovima. Njihovo ishodište bio je Chang’an, današnji Xian na sjeverozapadu Kine, a nastavljali su se prema zapadu uz rub pustinje Takla Makan i Pamirskih planina, preko Afganistana do Bliskog istoka i Levanta, današnjeg Jordana, Sirije, Palestine, Libanona i Turske, i potom Sredozemnim morem do europskih  obala Mediterana. Na prostorima  putova svile gotovo 1500 godina razmjenu bogatstava pratila je politička i diplomatska dinamika, a uspostavljene obostrano korisne veze europskih i dalekoistočnih prostora često su ometali  i prekidali nemiri i  ratovi. Konačno, sredinom 15. stoljeća, nastanak moćnog  Osmanskog carstva na raskrižju putova Istoka i Zapada potpuno je  presjekao „Put svile“ i otpremio ga u svijet mitova i legendi. Veze Europe i Kine, umjesto putovima svile, nastavljaju se od početka 16. stoljeća novim pomorskim rutama portugalskih i španjolskih trgovaca, a kasnije velikih trgovačkih kompanija.

Procjenivši kako u stoljetnom, dokazano nezaustavljivom nagonu europsko-kineskog gospodarskog povezivanja i danas leži  bogarstvo, kineska politika sada, pet stoljeća nakon njegove propasti, ponovo oživljava mit o “Putu svile“, prilagođen  suvremenim okonostima.

Njihov “Novi put svile“ masivni je program povezivanja azijskog i europskog tržišta uspostavljanjem mreže prometnica, kopnenih i pomorskih putova, zrakoplovnih ruta i komunikacijskih mreža, koji bi im optimizacijom nabavnih lanaca omogućio do sada neviđenu trgovačku ekspanziju i gospodarsku korist, i Kini osigurao veću ulogu na  globalnoj razini.

Program, poznat i pod nazivom „One Belt,One Road“, u ožujku 2015. je prihvatio kineski parlament i on je postao strateškim dokumentom kineske vanjske politike. Čine ga dvije komponente, kopneni  put izvoza i trgovine  „Silk Road  Econonomic Belt“ (SREB) i pomorski put „Maritime  Silk Road“(MSR). Kopneni put svile protezao bi se na zapad preko Rusije i istočne Europe, a jedna njegova grana išla bi preko Središnje Azije i Bliskog istoka prema Sredozemlju i Africi. Pomorski put svile protezao bi se preko Tihog i Indijskog oceana, sa zahvatom Perzijskog zaljeva, do Crvenog mora, Sueskog kanala i Sredozemnog mora i na kraju  sjevernog Jadrana, Rijeke i Venecije, koji bi bili središta daljnje trgovine prema unutrašnjosti Europe. Kineski plan je na kraju stvoriti ogromni trgovački koridor koji bi povezivao Aziju, Europu i Afriku i pokrivao populaciju od preko 4 milijarde stanovnika i pri tom su spremni  na milijunska infrastrukturna ulaganja u zemljama koje bi se pridružile projektu na rutama novog puta svile. Iza vizije pretočene u strateški plan već stoji  i konkretni novac, za sada 124 milijarde dolara spremnih za infrastrukturna ulaganja uglavnom kroz Azijsku infrastrukturnu investicijsku banku (Asian Infrastucture Investment Bank-AIIB), čiji ulagači su 60-ak država, među kojima je, na užas Amerikanaca, i Velika Britanija i još 11 članica NATO-a. Amerikanci,  dakako, AIIB vide kao konkurenciju MMF-u i Svjetskoj banci, kojima od osnutka dominiraju i kao sredstvo rušenja postojećeg svjetskog financijskog poretka, kojega su neupitni gospodari i na kraju kao moćni  instrument „mekanog“ promicanja kineskih globalnih gospodarskih i geopolitičkih interesa.

Kina odavno otvoreno zahtjeva reformu MMF-a i Svjetske banke i uspostavu novog svjetskog finacijskog sustava, u kojoj bi ona i druge narasle ekonomije zemalja u razvoju bile jače zastupljene u donošenju odluka, umjesto starog poretka nastalog pod američkim patronatom krajem 2. svjetskog rata. Kina je u skupini država , koju je još 2001. godine „Goldman Sachs“  označio zemljama u čije će ruke do polovice 21. stoljeća prijeći svjetska gospodarska i finanijska moć, dakako, ako se ništa ne napravi u sprječavanju takvog tijeka događaja.Time je savršenom preciznoću svjetskoj političkoj  i finacijskoj oligarhiji  dao koordinate ciljeva po kojima trebaju udarati. Ne čudi stoga američka jasno izražena nelagoda britanskim pridruživanjem AIIB-u i sumnja u prave kineske namjere. Vijeće za nacionalnu sigurnost Bijele kuće sredinom  ožujka2015. godine  je priopćilo: “To je suverena odluka Velike Britanije. Nadamo se i očekujemo kako će Velika Britanija koristiti svoj glas u AIIB-u  za uspostavu visokih standarda Svjetske banke. Vjerujemo kako svaka nova multilateralna finacijska ustanova mora slijediti te kriterije. SAD i druge globalne ekonomije slažu se da postoji hitna potreba pojačanih ulaganja u infrastrukturu diljem svijeta, ali temeljem mnogih pokazatelja imamo  razloga sumnjati kako će AIIB zadovoljiti visoke postavljene standarde, posebice na području upravljanja, zaštite okoliša i socijalne zaštite“.

Njih uistinu zabrinjava samo činjenica  da projekt mitološkog imena „Put svile“nedvojbeno  donosi daljnju  kinesku gospodarsku  ekspanziju, financijsku dobit, prerastanje juana u priznatu svjetsku valutu i veću geopolitičku moć. Bivša potpredsjednica Svjetske banke i negdašnja  španjolska ministrica vanjskih poslova Ana Palacio, u svibnju 2014.godine  nedvosmisleno izražava stavove  gospodara svjetskih financija i njihovo odbijanje samostalne kineske gospodarske i financijske inicijative: “Kineski bi državni vrh trebao prepoznati da gospodarski pojas puta svile mora biti utemeljen na široj viziji koja uključuje raznolikost financiranja, višestrukost vlasništva i učinkovitu organizaciju s brojnim sudionicima. Postoji, međutim, opasnost da će Kina tražiti bilateralni pristup s državama sudionicima te iskoristiti projekt za uske interese vanjske politike. Iako Kina ima sredstva za financiranje golemih infrastrukturnih projekata koje ova inicijativa zahtijeva, takva bi fragmentirana strategija onemogućila integraciju i učvrstila stav da rast Kine prijeti međunarodnom poretku.“

Više nego jasno –samostalna kineska gospodarska inicijativa  izvan okvira MMF-a i Svjetske banke, zapravo dominacije Wall Streeta i britanskih bankara, prijetnja je međunarodnom poretku, jer samostalna gospodarska prisutnost na globalnoj razini sa sobom donosi i globalni politički i diplomatski ujecaj, potom vojni, a sve zajedno su odlika države kao globalne sile ili velesile. Prerastanje Kine u pravu velesilu, koja svoju poziciju više ne duguje samo demografskim i vojnim čimbenicima i činjenici posjedovanja nuklearnog oružja, za SAD i saveznike postaje ogromni izazov.

Pri tom za razliku od američke geoekonomske strategije, koja povezivanje sa svojim partnerima kako na atlanskoj tako i na tihooceanskoj strani veže uz formalne trgovačke i gospodarske ugovore kao što su NAFTA, trans-tihooceansko partnerstvo (The Trans-Pacific Partnership- TPP ili Trans Pacific Partnership Agreement -TPPA ili famozno Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo- TTTP, koji partnere obvezuju na specifične vrste pravnog riješavanja međusobnih sporova i koji već na prvi pogled ukazuju na dominaciju američke strane – kineska strategija svoje partnere veže svilenim interesnim nitima meke moći  novog „Puta svile”. U pregovorima  s kineskom stranom nema šokova i paranoičnih ispada  tipa- tko i zašto nije ratificirao ugovor?, tko i zašto nije pristupio pregovorima?, tko to u Europi referendumima pokušava srušiti njihovo pregovaranje? i jesu li, zapravo, u pozadini ruske subverzivne aktivnosti. Ta pitanja su se za predsjedništva Baracka Obame redovito postavljala nakon bilo kakvog otpora američkoj geoekonomskoj strategiji i suradnji SAD-a s državama ili skupinama država na ekonomskim temeljima. Pri takvom mučnom pregovaranju se, dakako, ne uvažavaju realni međusobni sukobi interesa različitih intesesnih skupina u državama partnerima ili odvojeni interesi država i skupina država.

Kinezi to rade na drugi način – bez nepotrebnih sukoba i tenzija, suptilno i uporno. Iako je novac za investicije u njihovim rukama, oni pragmatično pregovaračke  partnere postavljaju u ravnopravni položaj,  uvažavajući  njihove poslovne uloge i rizike , jer računaju  kako će samo tako postavljeni temelji odnosa  umjesto taktičkih  i brzih dobitaka donijeti strateške učinke na duge staze. Kinezi, uvažavajući sve isprepletene interese među partnerima,  polako, ako je potrebno i desetljećima, namjeravaju  graditi svoju strategiju “Puta svile”. Za razliku od američke i europske prakse, koja one što iz raznih razloga odbijaju priključenje njihovim  gospodarskim inicijativama  proglašava neprijateljima, kineska politika,  u nadi buduće suradnje, ostavlja otvorena vrata. Jer tko zna kakav će raspored snaga u Europi vladati za dva ili tri desetljeća. Peking svjesno kalkulira da će se jednom sada zatvoreni putovi trgovine i ekonomskog proboja možda u promjenjenim okolnostima u budućnosti  otvoriti. Kina ne žuri danas, kao što u prošlosti nije žurila  iskazavati  punu snagu  svoje vojne, potom političke i na kraju gospodarske moći, pretvarajući  se iz nekad ponižene kolonije britanskog i američkog kapitala u svjetsku silu. Kao što se uspavani kineski div dugo budio, tako Kinezi planiraju graditi i svoje globalne ekonomske interese. Kako smo ranijim analizama već  zaključili, njihova strategija izgradnje globalne moći kroz  širenje trgovine i gospodarskog utjecaja nije ništa novo u povijesti  i neodoljivo  podsjeća na trgovačku ekspanziju nordijskih naroda u ranom srednjem vijeku.Trebala su proći desetljeća da bi tadašnji Bizant i Zapad shvatili kako su njihovim trgovačkim putovima u velikoj mjeri ovladali Vikinzi koji su temeljem toga postupno izgradili i svoju političku moć stvarajući države na prostorima normanskog utjecaja. Na isti način djelovao je i Hanzeatski savez sjevernih njemačkih gradova od 14-og do polovne 17. Stoljeća, na čelu s Lubeckom. Polako i strpljivo generacijama Hanzeatska liga ili Hanza, koja je u vrhuncu moći uključivala  70 gradova među kojima Hamburg i Koln, kao i Teutonski viteški red stvarajući bogatstvo i moć trgovinom s Istokom i Zapadom, polako je izrasla iz trgovačkog saveza u političku  silu i gospodara trgovine od Londona do Novgoroda. Potisnulo ju je tek stvaranje nacionalnih država i jačanje njihove moći. U manjim dimenzijama geopolitičkog okvira tako je uostalom djelovala i Dubrovačka Republika čiji je tadašnji regionalni i globalni utjecaj zahvaljujuću trgovini i diplomaciji daleko prelazio granice njezine stvarne moći. Kontrolori trgovine i trgovačkih smjerova uvjek su u svom kasnijem razvoju dobivali nesrazmjernu geopolitičku snagu. Kina danas radi upravo to – svoju trgovačku ekspanziju transformira u utjecaj na globalnoj razini.

Kina ima dugu tradciju strpljivog stvaranja moći na temeljima koji jamče dugoročni kontinuitet, a ne samo kratkoročne, tvrdom ili mekom silom  ostvarene ekonomske probitke. Kineska ekspanzija u zapadnom svijetu izvorno je započela  politikom “Zou Chuqu” što znači izlazak kineskih tvrtki na međunarodno tržište. Od kraja 70-ih godina prošlog  stoljeća Kina je počela graditi strategiju ekonomske modernizacije, koja je uključivala neposredne strane investicije u dva odvojena ali međusobno povezana stupnja. U prvjo fazi „Ulaza“ – ili “ Yin jinlai“, otvorena su vrata stranim investicijama i stvaran domaći kapital, stvoreno je tržište kapitala i izvršena tehnološka modernizacija . U slijedećoj fazi “Izlaska”- ili „Zou Chuqu“, nakupljeni kapital plasiran je na strana tržišta, na akviziciju izvora prirodnih bogatstava i naprednih  tehnologija diljem svijeta, što je rezultiralo daljnjim rastom i stabilizacijom gospodarstva. Cijeli koncept je utemeljen na tradicionalnoj kineskoj  filozofiji  taoizma i njegovom dualističkom shvaćanju svijeta kroz prožimanje suprostavljenih sila Jin i Jang, koje u sukobu svojih silnica stvaraju ravnotežu u prirodi.

Dok na globalnom planu  Kina  plete nježne svilene  niti svoje narasle moći,  u neposrednom susjedstvu, opet po odrednicama dvojnosti  Jin i Janga, nimalo nježno, koristeći elemente  svoje vojne moći, na području Južnog kineskoga mora uspostavlja operativnu osnovicu, polaznu točku i obrambeni štit svoje velike strategije. Dok na globalnoj razini svoju moć projecira u svilenim rukavicama ekonomije, računajući kako će joj to donijeti dugoročne učinke, na otočjima, uz svoju obalu, stvara bedem vojne sile, a uzduž smjerova buduće i sadašnje trgovine novog „Puta svile” raspoređuje pomorske i kopnene snage.

Na summitu u Pekingu kineski predjednik Xi Jining  izričito je odbacio postojanje geopolitičkih ciljeva novog „Puta svile“ riječima: “Nemamo namjeru ponavljati stare istrošene geopolitičke igre nego stvoriti sustav suradnje u kojem svi dobivaju”.

Ali i takva situacija, u kojoj svi dobivaju, zapravo bi bila tektonska  promjena geopolitičkih postavki i to na štetu sadašnjih američkih i europskih gospodara globaliziranog svjetskog gospodarskog i politčkog poretka.

Baš kako je zaključio  Steen Jakobsen, glavni ekonomist danskog Saxo Banka, specijaliziranog za usluge trgovanja na financijskim tržištima: „To bi bila  ‘win-win’ situacija za Kinu, ali ‘win-lose’ za SAD jer će dobiti pristup globalnom rastu ali izgubiti prevlast. Svaki put kada se u povijesti događalo preuzimanje moći ili situacija s dvije jednake supersile, to je značilo opću nestabilnost, pa i na tržištu kapitala. Ni sada neće biti drugačije. To je cijena koja se mora platiti ako se izbjegavaju prilike za reforme i promjene, pa postaješ rob povijesti umjesto da je definiraš“.

Novi „Put svile“ nedvojbeno je geostrateški  projekt globalnog promicanja kineskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa. On uistinu neće proigravati „stare istrošene geopolitičke igre“, kako ih naziva kineski predsjednik, ali će svojim inventivnim pristupom pokušati, u skladu sa kineskim interesima, promijeniti sadašnji globalni geopolitički poredak.