Mario Stefanov: IZRAEL – JEDINI DOBITNIK BLISKOISTOČNIH RATOVA (3)

Yinion zaključuje, kako je cijeli arapski svijet kandidat za disolucije zbog svoje unutarnje podjeljenosti i vanjskih pritisaka, što je šansa koju Izrael ne smije propustiti. I po svemu sudeći nije je propustio nego ju je iskoristio do krajnjih granica i za sebe, u ovom povijesnom trenutku, bez puno buke i egzibicionizma pribavio neprocjenjive geopolitičke dobitke.

Višegodišnjim bliskoistočnim ratovanjima i preslagivanjima moći  Izrael je  izgubio svoje najveće i najopasnije neprijatelje, a da se od 1982. godine, zapravo, nije direktno sukobio ni s jednom organiziranom vojskom arapskoga svijeta.

Teško je, stoga, izbjeći zaključak koji se logički nameće, da je Izrael asimetričnim djelovanjem, koristeći političke i vojne instrumente i slabosti neprijatelja,  uništio  sve svoje potencijalne  protivnike  osim Irana,  koji, objektivno, za njega iz više razloga ne predstavlja dugoročnu ugrozu bez obzira koliko to danas izraelska politika  iz svojih i američkih interesa pokušava  drugačije prikazati.

No takav odnos snaga i  bliskoistočna geopolitička slika nije nastala spontano i slučajno nego je rezultat smislene i dugoročne izraelske politike uz potporu SAD-a i njegovih saveznika. Strategija asimetričnog drobljenja i razbijanja arapskih protivničkih država ili njihovoga pretvaranja u bezopasne, nefunkcionalne, paradržavne tvorevine, razdirane unutarnjim sukobima i regionalna fragmentacija, savršeno je jasno izražena u tkzv. „Yinanovom planu“ iz 1982. godine.

On je sadržan u studiji „Strategija za Izrael tijekom 80-ih godina“ visokog službenika izraelskog ministarstva vanjskih poslova Odeda Yinona. Studija  je objavljena na hebrejskom od strane „The World Zionist Organization“ iz Jeruzalema zapravo njihovog“  Department of Publicity“ u  glasilu „Kivunim“ Journal for Judaism and Zionism; Issue No, 14- Winter, 5742, February 1982, izdavača Yoram Becka, odobreno od izdavačkog vijeća u sastavu Eli Eyal, Yoram Beck, Amnon Hadari, Yohanan Manor i Elieser Schweid. Puni naziv izvornika potrebito je navesti jer u izraelskoj politici i publicistici  postoje tendencije negiranja postojanja toga dokumenta ili pak,  omalovažavanja njegovog utjecaja na dugoročnu izraelsku politiku. U pojedinim izraelskim izvorima  tvrdi se kako je riječ o krivotvorini i novom  obliku  zloglasnih „Protokola Sionskih mudraca“,  ili se tvrdi  da je Yinon bio državni službenik preniske razine da bi bio u mogućnosti  kreirati  izraelsku strategiju.

No u svakom slučaju ostaje činjenica da je studija uistinu objavljena u navedenoj publikaciji Svjetske cionističke organizacije, da sadrži savršen pregled odnosa na Bliskom istoku i stanja u arapskom svijetu i njihovim državama,  što je moglo biti sačinjeno samo uz pomoć informacija čistog obavještajnog karaktera i da su se događaji uistinu u slijedećim desetljećima odvijali u skladu s onim što je navedeno u studiji potpisanoj od strane Odeda Yinona, tko god ju je sačinio.  Uostalom, ni Ralph Peters – tvorac glasovite studije „Blood Borders“, objavljene u srpnju 2006. godine u časopisu američke kopnene vojske i zrakoplovstva „Armed Forces Journal“, koji je zagovarao i anticipirao  raspad arapskih država po etničkim, vjerskim i sektaškim razdjelnicama, nije bio visoki državni službenik nego umirovljeni pukovnik američke  vojne obavještajne  službe. U oba slučaja nije riječ o  ljudima iz vrhova izraelske ili američke politike, nisu  oni ni osobiti bistri politički mislioci, ni proroci i vidovnjaci,  nego, jednostavno, pogodne osobe kojima je državna administracija preko svojih obavještajnih agencija dostavila projekcije budućih planova i temeljem njih mogućih varijanti zbivanja. I ustinu, sve se odvijalo upravo onako kako je naznačeno u tim analizama. To se čini djelomično zbog psihološkog djelovanja na protivnike i njihovu mogućnost procjene objektivne situacije,  jer sasvim je sigurno da je Yinonova studija već slijedećih dana bila na stolovima administracija svih arapskih prijestolnica,  a dijelom zbog  pripreme vlastitih stručnih i političkih krugova koji donose odluke o  novim strateškim  promišljanjima. Često se takvi radovi, potom, nakon stručnih publikacija dijelom ili u cijelosti pripuštaju masovnim medijima radi postupne pripreme javnosti na ono što se planira u budućnosti.

Studiju je  pak,  na engleski preveo i javno obznanio izraelski disident  Israel Shahak, koji je bio prosefor sa  Hebrew University  u  Jeruzalemu.

Prof.  Shahak tvrdio je tada kako je vizija postupne fragmentacije i unutarnje podjele arapskih država u zasebne etničke i vjerske entitete, iznesena u Yinonovoj studiji, postala sastavni dio izraelske strateške misli, što je u stvarnosti potvrđeno  daljnjim razvojem događaja nakon drugog zaljevskog rata i rušenja Saddama Husseina 2003.godine,  kada je iskazana potpuna  sukladnost američke i izraelske geopolitičke vizije prekrajanja Bliskog istoka i Yinonova plana.

Daleko je najzanimljiviji  i za sadašnji trenutak aktualan dio koji analizira arapski svijet. Za njega Yinonova studija iz 1982. godine  navodi: “Arapski muslimanski svijet nije glavni problem s kojim ćemo se suočiti u 80-ima, unatoč činjenici da on kratkoročno predstavlja glavnu prijetnju Izraelu zbog svoje rastuće vojne moći. Ovaj svijet, sa svojim etničkim manjinama, svojim frakcijama i unutarnjim krizama koji je zapanjujuće samodestruktivan, kao što možemo vidjeti u Libanonu, nearapskom Iranu i sada, također, u Siriji (tadašnja u krvi ugušena pobuna protiv vladavine Hafeza al-Assada-op. autora), ne može se uspješno nositi sa svojim temeljnim problemima i stoga ne predstavlja stvarnu ugrozu državi Izrael na duže staze, nego samo kratkoročno jer njegova vojna moć raste rapidnom brzinom.“

Studija, dalje, savršenom preciznošću utvrđuje slabosti arapskog svijeta koje postoje  i dan danas: “Dugoročno, arapski svijet neće moći opstati unutar svog sadašnjeg okvira na područjima koja nas okružuju bez prolaska kroz prave revolucionarne promjene. Muslimanski arapski svijet je izgrađen kao privremena kuća od karata koju su sastavili stranci (Francuska i Velika Britanija 20.-ih godina,  ne uzimajući u obzir želje i potrebe stanovnika). Arbitrarno je podijeljen u 19 država, od kojih su gotovo sve kombinacija različitih etničkih i vjerskih skupina koje su u međusobnom neprijateljstvu, tako da se svaka arapska muslimanska država danas suočava s unutarnjim socijalnim destrukcijama, a u nekima već bijesne građanski ratovi.“

Analizirajući vojne potencijale arapskih protivnika Yinon navodi: “Sve ove države imaju snažne vojske ali postoji  problem. Sirijsku vojsku danas uglavnom čine suniti, dok časničke pozicije drže Alaviti, a iračkom vojskom, sačinjenom od većinskih šijita, upravljaju sunitski zapovjednici. To je dugoročno gledano izuzetno važno jer neće zadržati odanost vojski dugo vremena, osim kada je riječ o jedinom zajedničkom nazivniku – neprijateljstvu prema Izraelu, no danas i to postaje  nedovoljno za održanje ustroja tih vojski.“

Dio o pregledu stanja arapskih država  Yinon zaključuje konstatacijom: “Žalosna i olujna situacija okružuje Izrael i za njega stvara izazove, probleme i rizike, ali i otvara nove prilike prvi put od 1967. godine. Šanse i prilike koje su propuštene tada, nakon šestodnevnog rata, postat će ostvarive u 80.-ima u mjerama i proporcijama koje danas ne možemo ni zamisliti.“

Ovime Yinonova studija nedvosmisleno ukazuje kako će se izraelska strategija u budućnosti nedvojbeno zasnivati na maksimalnom iskorištavanju svih slabosti neprijateljskih arapskih država, koje će biti iskorištene protiv njih u cilju njihove disolucije i eliminiranja njihove opasnosti za izraelsku državu.

U drugom dijelu studije Yinon taksativno nabraja izraelske ciljeve i prioritete u narednom razdoblju,  a oni se pak,  savršeno poklapaju sa svime što je gotovo četvrt stoljeća kasnije, u svojoj zlosutnoj viziji rješavanja bliskoistočnih problema uobličenoj u analizu „Blood Borders“, iznio američki pukovnik Ralph Peters.

Yinonova studija signalizira kako se u budućem razdoblju pred izraelskom strategijom ostvaraju nove mogućnosti koje je potrebno iskoristiti da bi se izraelska država uoopće održala. Yinon navodi: “Danas se iznenada suočavamo s golemom prilikom za preobrazbu situacije u našu korist i to moramo učiniti u razdoblju nadolazećeg desetljeća, inače nećemo preživjeti kao država.“ Studija razlikuje zapadnu frontu i istočnu frontu sučeljavanja s arapskim sukobima. Glede zapadne fronte, u kojoj se nalazi Egipat kao najmoćnija država Sjeverne Afrike, izražava se teza da je mirovni sporazum iz Camp Davida, kojim su uspostavljeni diplomatski odnosi Egipta i Izraela i nakon kojeg je Izrael vratio Egiptu Sinaj i pojas Gaze, zapravo, Izraelu vezao ruke i umanjio njegove opcije djelovanja, kao rezultat lukave politike, tada, od egipatskih islamista već ubijenog egipatskog predsjednika Anvara al- Sadata. Navodi se da Izrael u odnosu prema Egiptu više nema mogućnost izravnog djelovanja pa je, stoga, „na raspolaganju ostala samo neizravna opcija“ ili drugim riječima ono što se danas naziva hibridno djelovanje. Računa se na unutarnje egipatske podjele između sunitske većine i kršćanske manjine koja čini 10 posto egipatskog stanovništva i na jačanje islamističkog ekstremizma. Zaključuje se kako Egipat više nije vodeća politička sila u arapskom svijetu upravo zbog sklopljenog mira s Izraelom i zbog teške gospodarske situacije u kojoj se nalazi, te ne može više direktno  utjecati na izraelske strateške pozicije. No u slučaju potrebe i otvorene mogućnosti, studija preporuča djelovanje k teritorijalnom razbijanju Egipta na različita zemljopisna područja prema vjerskim i sektaškim razdjelnicama.

Dakle, iako zaključuje da će se Egipat držati mirovnog sporazuma, Yinonova studija neizravno upućuje na potrebu povreme destibilizacije prilika u toj državi kada se god za Izrael ukaže prilika, kako Egipat ne bi postigao razinu vojne i političke moći koja bi mogla parirati izraelskim interesima. Sasvim je izvjesno kako je i tzv. arapska revolucija i dolazak na vlast islamističkih političkih snaga, i naknadni vojni udar jedan od tih planiranih, povremenih, hibridnih udara po Egiptu. Ovaj iz 2011. godine, Egipat je glede ekonimije, političke stabilnosti i vojne moći vratio unazad barem 20-ak godina. U praksi,  izraelsko neizravno djelovanje prema Egiptu, kako ga naziva Yinon, u slijedećim desetljećima značilo je i stalno vršenje pritiska na američke saveznike da Egiptu u sklopu svoje vojne pomoći  ne isporučuju oružne sustave koji bi mogle dovesti do vojnog pariteta s Izraelom. Tako je Egipat mogao od SAD-a nabaviti borbene zrakoplove F-16 ali nikada nije mogao dobiti F-15 Eagle. Mogao je nabaviti tenkove Abrams verzije M1 A1 pa čak i pokrenuti licencnu proizvodnju, ali nikada nije mogao dobiti usavršenu verziju M1A2. Još jedan od osigurača za Izrael su odredbe mirovnoga sporazuma koje se odnose na Sinaj, prema kojima Egipat na njemu, iako je to sastavni dio egipatskog teritorija, ne smije dovesti teža oklopna vozila, uključno i tenkove. Tako i dan danas u ratu protiv islamističkih terorista na Sinaju Egipat na to područje ne smije dovući ozbiljnije oklopne snage već se koristi oklopnim vozilima redarstvene namjene i kao najtežim vozilima – oklopnim  transporterima M-113, slabe oklopne zaštite i borbenim vozilima pješaštva YPR765.

Glede istočne fronte, kako je naziva Yinonova  studija, navodi se kako se ona „površinski gledano čini problematičnijom, no zapravo je manje komplicirana od zapadne frotne iako se na njoj odvija većina ključnih događaja.“ U daljnjem tekstu Yinon  izričito i neskriveno ukazuje: “Sadašnja razgradnja Libanona u pet provincija služi kao presedan za pokretanje u tom smjeru čitavog arapskog svijeta, uključujući Egipat, Siriju, Irak i cijeli arapski poluotok. Disolucija Sirije i Iraka u etnički i vjerski podjeljena područja, kao što je to slučaj u Libanonu, za Izrael je na istočnoj fronti dugoročni cilj, dok je slamanje  vojne moći tih država primarni, kratkoročni cilj. Sirija će se raspasti u skaldu sa svojom etničkom i vjerskom strukturom u nekoliko državnih entiteta, kao što je to slučaj u današnjem Libanonu, tako da će šijitski alaviti držati njegovu obalu, suniti posebni državni entitet na alepskom području i drugi sunitski entitet na području Damaska. Druzi bi, također, mogli uspostaviti svoj entitet, možda čak, svakako u Hauranu na jugozapadu Sirije, a možda čak i na sjeveru Jordana. Ovakvo stvanje bit će jamstvo mira i sigurnosti na tom području za dugo vremena i taj cilj je već danas u našem dosegu djelovanja.“ Zapanjujuća je činjenica kako je ovo napisano na samom početku 80.-ih godina prošlog stoljeća, a da se događaji na terenu danas odvijaju gotovo potpuno sukladno  opisanom, za Izrael poželjnom razvoju zbivanja. Kako očito nije riječ ni o kakvom vidovnjaštvu, jedino objašnjenje je da je izraelska i američka politika, temeljem pravilne prosudbe zasnovane na točnim obavještajnim informacija, svojim djelovanjem zbivanja usmjeravala upravo u smijeru kakav je priželjkivala Yinonova studija.

U svezi  Iraka Yinon je još eksplicitniji i njegova predviđanja su uistinu šokantno potpuno identična današnjoj situaciji na terenu. Navodi se: “Irak, bogat naftom s jedne strane, a s druge strane duboko podijeljen iznutra, nameće se kao najbliži kandidat za iraelske ciljeve. Njegov  raspad za nas je još važniji nego disolucija Sirije jer je Irak daleko jači od Sirije. Kratkoročno gledano, iračka gospodarska i vojna moć Izraelu predstavlja najveću prijetnju, no iračko-iranski rat ipak će ga oslabiti, podijeliti na unutarnjem planu i uzrokovati slom kod kuće, čak i prije nego što bude u stanju protiv nas organizirati borbu na širokoj fronti. Svaka vrsta međusobnog sukoba kratkoročno gledano će nam pomoći i skratiti put do najvažnijeg cilja – razbijanje Iraka na odvojena  područja s različitim denominacijama kao u Siriji i Libanonu. Podjela Iraka na provincije po etničkim  i vjerskim razdjelnicama je moguća, pa će na području Iraka postojati barem tri ako ne i više država oko gradova Basre, Bagdada i Mosula. Posebice će se šijitska područja na jugu pokušati odvojiti od sunitskog i kurdskog sjevera. To je moguće jer će sadašnji iračko-iranski sukob samo dodatno produbiti postojeću polarizaciju.“ Zaključuje se kako je cijeli arapski svijet kandidat za disolucije zbog svoje unutarnje podjeljenosti i vanjskih pritisaka, što je šansa koju Izrael ne smije propustiti. I po svemu sudeći nije je propustio nego ju je iskoristio do krajnjih granica i za sebe, u ovom povijesnom trenutku, bez puno buke i egzibicionizma pribavio neprocjenjive geopolitičke dobitke.

Mario Stefanov: IZRAEL – JEDINI DOBITNIK BLISKOISTOČNIH RATOVA (2)