Mario Stefanov: IMIGRACIJA I FINGIRANA SINKOPA EUROPSKE POLITIČKE ELITE

Sudeći po pisanju vodećih europskih medija, europska politička elita, kako ona u Bruxellesu tako i ona u najmoćnijim državama članicama EU, doživjela je ozbiljnu sinkopu glede temeljnih uzroka i početaka imigracijske krize na europskim prostorima.

Doima se kako sada svi kreatori, izvršitelji i medijski promotori politike imaju  rupu u pamćenju i nitko se više ne sjeća tko je pozivao imigrante na useljenje i tko je politički i financijski, a lako moguće i obavještajno i vojno pokrivao očito dobro organizirano i vođeno premiještanje stanovništva s bliskoistočnih prostora na europsko tlo. Slijevanje imigracijske mase sada se prikazuje kao viša sila, događaji koji se nisu mogli predvidjeti i na koje se odgovorilo na istina bog neorganiziran,  ali, tobože, duboko human način.

No sada, u trenucima kada imigrantsko pitanje postaje jednim od ključnih političkih čimbenika suvremene Europe i kada, u konačnici, određuje gubitnike i pobjednike europskih izbornih procesa, potrebno je još jednom s njega razgrnuti nakupljeni propagandni mulj plasiran preko nadziranih mainstream medija. Kada je geopolitička agenda organiziranog imigracijskog kaosa već počela odlučivati o političkoj budućnosti Europe i rasporedu političkih snaga, kao i o  modalitetima unutarnjeg razvoja Europske unije, barem moralni imperativ je uvijek iznova pokušati demistificirati i razgoliti  nametnuti narativ pasivne, miroljubive i filantropske uloge europske političke elite tijekom imigrantske krize. Posebice, stoga, što ona, osim svoje geoekonomske naravi sve više otkriva i svoju geopolitičku i vojnu dimenziju. Milijunska masa besposlenih, vojno sposobnih i, ne zaboravimo, vojno obučenih imigranata ovisnih o socijalnim transferima država primateljica, ozbiljni su vojni čimbenik s velikim ratnim potencijalom.

Potrebno je, stoga, ponovo pogledati unatrag i sagledati kronologiju i anatomiju počinjenog zlodjela prema Europi i njezinim građanima, čime se otkrivaju prave namjere i ciljevi vladajućih filantropa. Kako bi se raskrinkale lažne vijesti i lažne paradigme koje proizvode politički i korporativno kontrolirani mediji, jedini način je podsjećanje na ranije izjave političke elite, s njima povezanog financijskog i gospodarskog kompleksa kojem služe i njihove konkretne postupke tijekom krize, jer zaborav građana je najjače oružje industrije lažne stvarnosti u svrhu vladanja.

Mit o imigracijskoj krizi kao nekontroliranoj elementarnoj nepogodi, filantropiji i milosrđu europske političke elite pada na činjenicama. A one su neumoljive i otkrivaju svrhu i genezu onoga što se događa.

Tako još u listopadu 2014. godine  Glavni tajnik Europskog vijeća za izbjeglice i azilante (The European Council on Refugees and Exiles -ECRE) Michael Diedring i Generalni ravnatelj  Međunarodne organizacije za migracije (The International Organization for Migration-IOM), William Lacy Swing, u „Europe’s Worldu“ objavljuju zajednički programski članak koji poziva na scenarij velikog otvaranja granica migracijama. Izrijekom navode:  „Došlo je vrijeme za otvaranje glavnih putova migraciji – „highroad“ scenarij, kojim će se olakšati migracije, a ne ih ograničavati. To je scenarij koji treba  biti potaknut vizijom migracije kao procesom kojim se upravlja, a ne problemom kojeg treba riješiti. U globaliziranom svijetu ćemo, ako nastavimo graditi prepreke umjesto veza između naroda i pojedinaca, samo nazadovati. Ako se humano provodi, kroz sigurnost, red i dostojanstvo, migracija ima bezbroj prednosti. Ona pruža brojne mogućnosti, povećava prihode i životni standard i omogućava ljudima obrazovanje  i slijed svojih ambicija. Europska populacija u međuvremenu stari, a u EU se predviđa masovni manjak radnika, dok će radno sposobno stanovništvo u sljedećih 50 godina pasti za 45 milijuna. U mnogim zemljama su migracije usporile ili čak preokrenule trend starenja i zaustavile neodrživi omjer između radne i neradne populacije. Migracija donosi korist u lokalne zajednice. U Torinu, na primjer, porezni prihodi od stranaca su donijeli neto dobit od 1,5 milijardi eura…. Pomoću migranata popunjavaju se praznine na tržištu rada, a nova snaga pridonosi razvoju novih sektora gospodarstva. U javnosti mnogih europskih država prema imigrantima prevladava netrpeljivost i ksenofobija. Europa tako neće privući migrante, osim ako ne uvidi da promicanje veće tolerancije i razumijevanja vrijede jednako koliko i raznolikost koju migranti sa sobom donose.“ Za napomenuti je kako se Europsko vijeće za izbjeglice i azilante – ECRE  financira od strane Europske komisije i UNHCR-a. Ravnatelj  Međunarodne organizacije za migracije – IOM, William Lacy Swing karijerni je diplomat, bivši je veleposlanik SAD-a u više zemajja  i posebni  predstavnik Glavnog tajnika  UN-a za  mirovne misije u Zapadnoj Sahari i Kongu. Članak  čelnika uglednih međunarodnih organizacija nije nastao slučajno i nema karakter uobičajenog medijskog teksta, on je očito postao programski dokument migracijskih zbivanja koja su uslijedila na europskom tlu.

Iz kakvog bi drugog poriva, inače hladni i proračunati njemački ministar financija Wolfgang Schaeuble, filantropski, krajem 2014. godine,  poručio, da je imigracija dobra za zemlju i da političari moraju bolje objašnjavati kako od nje svi imaju korist: “Svijet je otvoreniji a imigracija svima pomaže. Baš kao što smo koristili milijune izbjeglica i protjeranih nakon Drugog svjetskog rata za ponovnu izgradnju zemlje… tako i danas trebamo imigraciju”,izjavio je tada za „Bild“ i dodao: “Naravno da moramo zajedno živjeti s imigrantima. To će promijeniti naš svakodnevni život, no neće ga pogoršati, već uglavnom poboljšati.“ Zaklada “Bertelsmann“ potom objavljuje studiju prema kojoj će Njemačka idućih desetljeća svake godine u prosjeku trebati  više od pola milijuna imigranata kako bi zadržala stabilnost mirovinskog i socijalnog sustava i popunjavala manjak radne snage, a njezin čelnik Joerg Draeger je upozorio „kako se ne treba oslanjati isključivo na imigrante iz Europske unije već se mora pripremati teren za još veći broj imigranata iz zemalja Bliskog istoka, Afrike i Azije“. Predsjednik Bundesbank Jens Weidman za „Suddsche Zeitung“ izjavljuje kako Njemačkoj već nedostaje 1,8 milijuna radnika i da je „imigracija šansa za Njemačku, ukoliko se ti ljudi dobro integriraju u društvo i tržište rada“. Potom su uslijedili ohrabrujući pozivi  njemačkih političara i predstavnika najmoćnijih njemačkih korporacija i predstavnika Bundesbank, a potom i same njemačke kancelarke Angele Merkel, a ono što je uslijedilo je „highroad“ scenarij migracije iz  članka Michaela Diedringa i  Williama Lacy Swinga.

Tada početne negativne reakcije njemačke i europske javnosti tijekom 2015. godine  pokušavaju  preusmjeriti na navodno neželjenje posljedice globalizacije, koju je, tobože, nemoguće kontrolirati, pa je  njemački ministar financija  Wolfgang Schaeuble na  marginama sastanka MMF-a i Svjetske banke u Limi hladno  ustvrdio  da je imigracijska kriza u Njemačkoj i Europi samo „odraz realnosti globalizacije“, a  Jean-Claude Juncker, predsjednik Europske komisije koja financira ECRE  Michaela Diedringa i njegov „highroad“ imigracijski scenarij, proročanski objavljuje kako bi izbjeglička kriza u Europi mogla potrajati godinama. I uistinu, razvoj događaja klizio je u tom smjeru, ali ne zato što je Juncker bio vidovit, nego zato što je on i cijela bruxelleska administacija, kao transmisija njemačke politike i kancelarke Angele Merkel, marljivo na tome radila.

U jeku imigracijske navale u kolovozu 2015. godine, europski liberalni i ljevičarski krugovi  svom su žestinom zapeli podržati programiranu imigraciju, preuzimajući na sebe ulogu ključnog  idejnog katalizatora pokušaja prilagodbe europskih društava apsolutnoj dominaciji  socijalnog i gospodarskog liberalizma zaogrnutog plaštom tobože neizbježne globalizacije i masovne imigracije koja se prikazuje kao njezin sastavni dio. Kako je globalizacija neizbježna i teško se može kontrolirati, objašnjava se da je takva i imigracija i da joj, stoga, ne treba pružati otpor nego joj se prilagoditi.

Tih dana, u  uglednom poluslužbenom „Deutsche Welleu“, politički analitičar i publicist dr. Kersten Knipp, u članku „Izbjeglice i izazov nacionalnih država“, poziva na prilagodbu europskih nacionalnih država i prihvaćanje imigranata. Analizirajući povijest formiranja europskih nacija i nacionalnih država, posebice ujedinjenja njemačkih država u Njemačko Carstvo, zaključuje kako u pozadini nacionalnih identiteta i nacionalnih država, pa i njemačkog ujedinjenja, zapravo stoji izmišljena tradicija: “…..Ipak, ujedinjenje (njemačkih država –op. a.) je bilo poželjno. A za to su trebali i pjesnici. Oni su stvarali poticajne stihove, koji su u narodu trebali stvoriti osjećaj novog njemačkog jedinstva. August Heinrich Hoffmann von Fallersleben je 1841. godine napisao “Pjesmu Nijemaca”, čija je treća kitica sve do danas njemačka nacionalna himna……. Autori poput Achima von Arnima ili Clemensa Brentana stvarali su vlastite “narodne pjesme” koje lako ulaze u uho. Moderni povjesničari takvu mješavinu stihova, pjesama, priča označavaju kao invented traditions ili izmišljena tradicija. Dakle tradicije, koja, makar se tako misli, ne potječe iz davne prošlosti nego su čista tvorevina umjetnika – izmišljena kako bi se mlada nacionalna država usadila u srca ljudi. Projekt je uspio: ljudi su sebe odjednom vidjeli kao Francuze, Talijane, Poljake, Rumunje, Hrvate ili Nijemce. Prije više od 150 godina počeli su s pjevanjem svojih pjesama i vijorenjem zastavama…… Europljani su tako već odavno svoje nacionalne države povezali i osjećajima uz njih. Europska elita se isto tako već odavno dobro snašla u globaliziranom svijetu, ali većina građana se prije svega određuju po svojoj domovini. Tek nakon toga dolazi Europa, a onda i svijet.“ Zaključujući kako su sve nacionalne države nastale na temelju tog izmišljenog zajedništva otvara mogućnost prilagodbe takvog  zajedništva predstojećoj masovnoj imigraciji u Europu: “No upravo fenomen izmišljene tradicije pokazuje kako je zajednički život ipak moguć. Opet će trebati pjesnika i umjetnika koji će novom multikulturnom društvu kakvo se stvara, dati novo samorazumijevanje. Neka vrsta mita o stvaranju, koji će biti dovoljno snažan kako bi povezao različita iskustva“. Na kraju ipak postavlja neka praktički neprovediva ograničenja useljavanja, navodeći da se, “kako god to ružno zvučalo, doseljavanje mora ograničiti i mora ga se upravljati. To tražiti ne znači dati riječ rasizmu, nego težiti harmoničnu preobrazbu Europe i njezinih nacionalnih država.“

Iako je od samog početka, već površnim uvidom u kauzalni niz događaja tijekom posljednjeg desetljeća na geopolitičkoj karti Europe i Bliskog istoka bilo jasno kako u pozadini svega stoji veliki novac, u trenutku pokretanja masovnog imigracijskog tsunamija gospodari europske finacijske i gospodarske moći, potpuno uvjereni u uspjeh imigranske operacije,  u jednom trenutku skidaju maske i javno trijumfalno objavljuju svoju pobjedu.

Sam predsjednik Njemačke industrijske komore (BDI) Ulrich Grillo još u prosincu 2014. godine  praktički najavljuje i potiče masovnu imigraciju,  otvoreno za DPA izjavljujući: “Zbog negativnog trenda našeg  demografskog razvoja, daljnji prosperitet i razvoj učvršćujemo kroz imigraciju. Ova zemlja je oduvijek bila otvorena imigraciji i tako treba ostati, moramo primiti više izbjeglica, ne samo radi razvoja gospodarstva nego i iz kršćanske ljubavi prema bližnjima“. Uzgred rečeno, Grillo je, gle čuda, bio sudionik  konferencije grupe Bilderberg održane  u Hertfordshireu 2013. godine. U to vrijeme  se procjenjivalo  da je namjera  krupnog kapitala u prvom naletu samo na njemačko tržište rada upucati barem 800 tisuća novih radnika i  da bi  za održanje tadašnje  stope rasta njemačke industrijske proizvodnje do 2020. godine bilo potrebno imigracijom povući oko  2,5 milijuna useljenika. Svi oni poslušno bi radili za minimalne nadnice, ne pitajući za nekakve kolektivne ugovore i slične izmišljotine pregažene europske socijalne paradigme, a i lako bi ih se bilo i riješiti –jednosmjernom kartom prema državama porijekla. Barem tako su računali  europski veliki  politički i gospodarski stratezi, uvijek iznova  zanemarujući činjenicu  da stvarni život piše svoju povijest, bitno drugačiju od  planirane u njihovim pohlepnim i nakaradnim društvenim projekcijama. Dovoljno je danas  pogledati Francusku nakon masovnog uvoza novih radnika iz svojih bivših kolonija 70-ih godina prošlog stoljeća, s enklavama na svom teritoriju u kojima se gotovo ne priznaju francuski zakoni i u koje čak i francuska policija ulazi samo kada mora i uz prethodne pripreme. Jedino je potpuno slobodan ulaz lokanih i državnih socijalnih transfera – novac i socijalni stanovi da, ali ne i francuska kultura, zakoni i predstavnici vlasti. A francuski gospodarski i politički lideri u doba masovnog useljavanja govorili su isto ono  što je 2014. godine  govorio Ulrich Grillo.

Pritom kršćanskim milosrđem, na koje se Grillo licemjerno poziva, blasfemično se prikrivaju financijski interesi, pritisak na njemačku radnu snagu i građane i zahtjevi za  promjenu useljeničkih zakona i radne regualtive.

Nakon Grilloa  svoju pobjedu nad njemačkim radnicima i narodom oglasili su i čelnici najvećih industijskih korporacija, pa predsjednik uprave „Daimlera“ Dieter Zetsche za „Bild am Sonntag” izjavljuje, kako su izbjeglice idealna radna snaga i prilika za njemačko gospodarstvo među kojima treba  treba tražiti  radnike za njemačke tvrtke: “Moguće je da ćemo u azilantskim  kampovima  informirati izbjeglice o mogućnostima i uvjetima rada  u Njemačkoj ili kod nas u Daimleru. Najveći broj izbjeglica su mladi, dobro obrazovani  i motivirani – radna snaga kakvu mi zapravo trebamo“. Prema  Zetscheu, potrebno je uključivanje cjelokupnog državnog sustava kao bi se izbjeglice koje će raditi u Njemačkoj što prije i kvalitetnije integrirali u njemačko društvo, očito pritom smjerajući na nužne zakonske izmjene  u cilju liberalizacije useljavanja i zapošljavanja. Ponosnom pokazivanju trofeja nove kvalitetne i jeftine radnje snage pridružio se i čelnik „Audia“ Rupert Stadler: „Sada u Njemačku dolazi dosta visokokvalificiranih osoba i zašto ne bismo ponudili posao ako imamo mogućnost za to? Trenutno je najbitnije da ih socijalno podržimo na najbolji način“.

Za početak najbolji način socijalne potpore upravo je izmjena useljeničkih propisa, pa dr.Thomas Groß  sa Sveučilišta Osnabrück, za „Deutsche Welle“ tada upozorava kako je nužno žurno donošenje novog zakonskog akta o useljavanju kao bi se „olakšalo uključivanje tih ljudi na njemačko tržište rada i istovremeno kontrolu procesa priljeva izbjeglica“. Prema njemu, potrebno je ukinuti  propise   po kojima je za zapošljavanje  izbjeglica potrebna  prethodna provjera  njemačke Savezne agencije za zapošljavanje, ima li za to radno mjesto zainteresiranih kandidata iz Njemačke ili neke članice EU i testiranje znanja njemačkog jezika, što sve za Großa predstavlja nepotrebnu birokratsku zapreku. Oglasio se i ravnatelj Savezne agencije za zapošljavanje Frank Jürgen Weise, koji je početkom listopada 2015.godine,  nakon prezentacije  novog agencijskog izvješća prema kojem je u Njemačkoj najmanja stopa nezaposlenosti od 1991. godine, otvoreno  podržao promjene, rekavši: “Smatram kako se u situaciji kada imamo povlasticu ovako dobrog razvoja može prevladati rezerviranost prema izbjeglicama“.

Znanstveni okvir za integraciju nove izbjegličke radne snage javnosti pokušava u to vrijeme dati dr. Ulf Rinne, zamjenik ravnatelja istraživanja  Instituta za budućnost rada u Bonnu: “Načelno  gledano uvijek postoji konkurencija oko radnih mjesta i to se jednako odnosi  na doseljenike i na domaću radnu snagu. Ali ne postoji ni jedan znanstveni dokaz da domaći ostaju bez posla samo zato što u zemlju dolaze imigranti. Baš suprotno, stopa nezaposlenosti bi bila znatno veća kada ne bi bilo doseljavanja. Iznimka tog pravila bila bi  samo u situaciji da na tržištu postoji točno određeni i nepromjenjiv broj radnih mjesta, a to je pak, nemoguće. Navodni efekt potiskivanja domaćih  radnika ne postoji, posebice ne na području visoko kvalificirane radne snage“.

Samo nekoliko dana nakon što je, sada već bivši predsjednik  najmoćnijeg  njemačkog sindikata “IG Metalla“, Detlef Wetzel upozorio  kako masovni priljev imigranata već  ugrožava zarade  njemačkih radnika i da imigranti ne bi smjeli biti izgovor za smanjenje plaća, na sindikalnoj konferenciji u Frankfurtu, 21. listopada 2015. godine, na  kojoj je izabran novi predsjednik sindikata Jörg Hofmann, osvanula je sama njemačka kancelarka Angela Merkel. Nakon zagovaranja sindikalne potpore  sklapanju  tajnovitih gospodarskih i trgovinskih  sporazuma TAFTA i  TTIP sa SAD-om, Merkel je objavila kako je imigracijska kriza samo odraz globalizacije koja je Njemačkoj osvajanjem novih tržišta do sada donijela neizjmjerne koristi: “Vaše iskustvo globalizacije do sada je bilo da naše gospodarstvo prodire u druge zemlje, otvara tvrtke, prodaje proizvode i pozitivno utječe na zapošljavanje. A sada smo svjedoci obrnutog kretanja – globalizacija dolazi k nama. Ono što smo mislili da je daleko od nas, pa tako i rat u Siriji ili kaos Libije, postaje dio naše stvarnosti u vidu izbjeglica. Morat ćemo prihvatiti stanoviti stupanj legalne imigracije, to je globalizacija”.

To je prvi put da je  tako visoki državni dužnosnik  izrijekom direkno i otvoreno  stavio u vezu globalizacijske procese, koji se odvijaju kroz neobuzdani pohod društvenog i gospodarskog liberalizma, s bliskoistočnim ratovima i imigracijskom krizom u Europi. Dodatnu težinu tom otvorenom izrazu liberalnog i globalizacijskog trijumfa i oholosti, koji više nije  želio tajiti svoju moć, daje činjenica da je došao od čelnice gospodarski vodeće države.

A danas se ta uvezena imigracijska masa tiho raspoređuje po svim državama članicama Europske unije, uključujući i one koje sa tim cijelim procesom nisu imale ništa ili su mu se otvoreno protivile. Radna iskoristivost imigranata pokazala se krajnje upitnom  i veliko je pitanje da li uopće i deset posto od njih radi. U poluslužbenom “Deutsche Welleu“,  14. prosinca 2017. godine objavljen je članak pod naslovom „Bajka o nedostatku stručnjaka u Njemačkoj“, u kojem autor Dirk Kaufmann argumentirano dovodi u pitanje tvrdnje o nedostatku radne snage za njemačko gospodarstvo i  radne iskoristivosti  imigranata.

Za to vrijeme, njemački i europski  politički vrh ponaša se kao da je u razdoblju vrhunaca imigratskog vala imao kolektivni moždani udar ili barem sinkopu, pa se više ničega iz tog razdoblja ne sjeća. Na njihovu žalost europski građani ipak nisu zaboravili tko je javno poticao, pozivao i podržavao imigracijsku navalu. Da ne bude zabune,  isti politički krugovi, ista gospoda koja su tada pokrenula i kontrolirala  imigracijske procese to nastavljaju raditi i danas,  ali na modificirane i perfidnije načine. U svakom slučaju, od geoekonomske i geopolitičke agende, koja treba promijeniti socijalnu i kulturološku sliku Europe te je prilagoditi budućoj integraciji u jedinstvenu geopolitičku cjelinu sa Sjevernom Afrikom  i Bliskim istokom (MENA), nisu odustali. Štoviše,  pored sada već potpuno jasne ekonomske i kulturološke svrhe imigracije, polako se otkriva i njezina zlosutna vojna funkcija. Tako sasvim hladno, pred očima javnosti, krajem prošle godine njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen otvara program uključivanja imigranata u njemačku vojsku. Sa zebnjom se stoga europski građani mogu pitati što je slijedeći potez vladajuće elite? Opravdana je sumnja kako je sadašnja imigracija u Europu samo prva faza moguće agende razmjene stanovništva u svrhu  geoekonomske i geopolitičke integracije europskih i bliskoistočnih prostora. Ne sprema li se možda  upućivanje njemačkih i europskih građana na prostore Sjeverne Afrike i Bliskog istoka, početno kao stručnjake za državnu upravu, gospodarstvo i obrambeno sigurnosni sustav, a potom možda i kao obične radnike. Do sada iskazana razina perverzije (u svojoj biti duboko  makijavelističke) politike najmoćnijih europskih država, u velikoj mjeri opravdava i takve strahove.