Mario Stefanov: EU IZMEĐU RASPADA I GLOBALNE SILE (1. dio)

U predvečerje povijesnog summita Europske unije u Rimu 25. ožujka, EU je pred raskrižjem – ili će se kretati prema postupnoj disoluciji ili će prerasti u globalnu silu. Dinamika međunarodnih odnosa, posebice promjena prilika nakon pobjede Donalda Trumpa u SAD-u i efektivne primjene političkih promišljanja njegove administracije, jednostavno ne pružaju  Europskoj uniji mogućnost opstanka na sadašnjoj razini razvoja.

Pred politikom najmoćnijih država članica i bruxelleske administracije je jednostavan ali težak izbor- ili pad ili uspon na globalnu razinu moći.

Rimski rođendanski summit  EU na ovaj ili onaj način bit će odraz te stvarnosti i očekivano će odrediti budućnost Europske unije za sljedeće desetljeće u jedinom preostalom smjeru održanja – daljnjoj centralizaciji i federalizaciji uz potiskivanje tzv. populista, stvaranju jedinstvene sigurnosne i obrambene politike, integraciji zapovijednih struktura vojnih snaga država članica, a potom i vojnih efektiva, osiguranje kapaciteta nuklearne moći i prerastanje cijelovite Europske unije pod njemačkim vodstvom uz asistenciju Francuske u globalnu silu.

Nakon sastanka Angele Merkel s Trumpom u Washingtonu, koji je, može se slobodno reći, prošao u prilično zategnutoj  atmosferi, postalo je jasno kako odnosi Njemačke i EU sa SAD-om ostaju i dalje u hladnom režimu s izglednim rasplamsavanjem već započetog trgovinskog rata. Nastavak takve politike Trumpove administracije prema Europi, vodeća europska politika sada pokušava i po svemu sudeći uspijeva pretvoriti u novi vezivni čimbenik Europske unije, posebice stoga jer istovremeno s padom naklonosti američke politike prema Njemačkoj i EU ni napetosti s Rusijom nimalo ne jenjavaju. EU i Njemačka objektivno se nalaze pod istodobnim pritiskom dvije nesklone moćne politike, američke velesile u novostvorenom bloku s Velikom Britanijom i ojačale Rusije sa sada proširenim manevarskim prostorom, koje bi, svaka iz svog razloga i po različitim scenarijima, htjele vidjeti Europsku uniju rascjepkanu i podjeljenu i u strateškoj defanzivi. Ni jednima ni drugima politički, ekonomski i vojno moćna Europska unija nikako ne odgovara i ukoliko ne dođe do nekakvih radikalnih promjena razvoja događaja učiniti će sve da je drže pod pritiskom i prisiljavaju na strateški uzmak.

U takvoj situaciji Njemačka, kao najmoćnija i vodeća država Europske unije, nalazi se u neugodnoj situaciji. Ne može se geopolitički osloboditi Europske unije i izgraditi vlastitu, potpuno neovisnu geopolitičku doktrinu i vojnu moć, jer bi to najvjerojatnije u vrlo kratkom roku izazvalo upravo onakav učinak kakav protivnici i suparnici priželjkuju- zbrku unutar Europske unije i u konačnici njezin raspad. Njena sadašnja geopolitička sudbina još je uvijek i dugo će biti oslanjanje na Europsku uniju ili bolje rečeno na krug najmoćnijih europskih država. Da bi se to postiglo mora se stvoriti jedinstvena europska obrambena strategija, dakako pod njemačkim čelništvom i s nuklearnim vojnim potencijalom čiji bi začetak osigurala Francuska sa svojim postojećim nuklearnim arsenalom. Samo tako bi Njemačka i Europska unija pod njezinim vodstvom mogla preći na novu razinu geopolitičke igre- na razinu globalne sile.

Za to je pak potrebno centralizirati EU, pretvoriti je u nadnacionalnu, paradržavnu tvorevinu i zbog različitih stadija političke i gospodarske razvijenosti članica izgraditi je u obliku koncentričnih krugova političke, gospodarske i vojne integracije, u kojima bi se bliže centru – Berlinu, Bruxsellesu i Parizu, u prvoj razvojnoj i integracijskoj brzini nalazile najmoćnije države. U drugom krugu bile bi novoprimljene i ekonomski slabije države. Krugovi utjecaja prelazili bi okvire Europske unije i u trećem krugu oko centra moći bi se nalazile europske države s istoka i jugoistoka kontinenta koje su do sada ostale izvan europskih integracija i koje, manje ili više, pokazuju interes za pristup Uniji. U posljednjem krugu projekcije centralnih interesa bile bi države Sjeverne Afrike i Bliskog istoka te subsaharske Afrike koje se nalaze pod efektivnom kontrolom Pariza u okviru francuske nikad napuštene politike “françafrique”, održanja afričkih država u polukolonijalnom statusu prema Francuskoj  radi osiguranja izvora energenata i strateških sirovina kao što su uran i litij, potrebni za održanje francuskih nuklearnih kapaciteta i sofisticiranih dijelova industrijskog kompleksa uključno i vojnu industriju.

Svaki krug imao bi svoju svrhu za Europsku uniju, a integracija Bliskog istoka i Afrike osigurala bi izvor energenata, strateških sirovina i jeftine radne snage kroz kontrolirane procese imigracije. Sve što europska politika u ovim trenucima prezentira javnosti o imigraciji s tih prostora čista je obmana, jer bez volje europskog kapitala kojemu je potrebna nova svježa radna snaga i politike koja to provodi nikakve navala imigranata na europske prostore ne bi bilo. Politika najmoćnijih europskih država, povijest je više puta pokazala, više je nego sposobna okrutno se izboriti za svoje ciljeve i interese pa bi imigrantska masa odavno bila zaustavljena, ako je potrebno i zatučena insceniranjem međusobnih ratova ili potopljena prije nego što bi se približila obalama Malte, Italije ili Grčke. Da ne bude zabune, odluke o tome tko će biti u kojem krugu neće biti ostavljene na dispoziciji pojedinim državama članicama, nego će raspored i poziciju određivati centar oko kojeg se sve to vrti -najmoćnije članice EU. Deklaracija koja će biti donesena na rimskom summitu čini se neće sadržavati ove podjele ali one će se metodologijom paralelnih linija provođenja politike, toliko omiiljene unutar EU, u stvarnosti provoditi.

Za izgradnju centralizirane i federalne Europske unije i njezino strukturiranje u obliku koncentričnih krugova integracije s razvojnim procesima u “više brzina”, a zapravo krugova širenja moći i interesa, potrebno je potisnuti i s europske političke scene po mogućnosti ukloniti tzv. desni populizam, kako u labirintima bruxselleske administracije i europske politike nazivaju političke snage nacionalnih suverenosti država članica. Nova politička strategija vodeće europske politike očito u tome uspjeva. Nakon ispuhivanja tzv. lijevog populizma i njegovog konačnog potiskivanja grubom ekonomskom prisilom, sada se na tzv. desni populizam, čini se vrlo uspješno, primjenjuje “meki pristup” koji se ogleda u kombinaciji populističkih obećanja o napuštanju agende socijalnog i gospodarskog liberalizma i povratka na državu blagostanja, i javne kompromitacije vodećih političkih osobnosti snaga nacionalnih suverenosti, koje se kroz nadzirane korporacijske medije prikazuju kao izbezumljeni nacionalisti i nepopravljivi fašisti.

Sažeto rečeno, nova europska hibridna politička strategija, dugo planirana ali konačno stavljena u primjenu nakon pobjede Trumpa u SAD-u, koja je promjenila političku paradigmu na europskim prostorima, struktuirana je u više faza i usmjerena u više pravaca. Prvi cilj je stabilizacija liberalnog poretka i stvaranje unutarnje kohezije Europske unije. Obavlja se stoga ubrzana centralizacija funkcija i prenošenje suvereniteta s nacionalnih država na tijela Europske unije, a kako bi se ta tranzicija olakšala, države članice se pokušavaju podjeliti u više integracijskih brzina. Na vanjskopolitičkom planu uspostavljaju se integracijske osnovice prema regiji Bliskog istoka, Sjeverne Afrike (MENA)i preko Pariza prema subsaharskoj Africi, kako bi se vanjska politika pokrenula iz letargije i defenzive u ofenzivni model i osigurale mogućnosti projekcije geopolitičkih i geoekonomskih interesa Europske unije prema tamošnjim energetskim izvorištima i tržištima. Aktivna vanjska politika također je i preduvjet otporu novom angloameričkom bloku koji EU tretira kao novu centralnu europsku kontinetalnu silu koju je potrebno opkoliti, izolirati i isključiti iz razine globalnog utjecaja. Bitni faktor stvaranja unutarnje kohezije postaje jedinstvena obrambena politika, pojačana ulaganja u europsku sastavnicu NATO-a kao zamjenu za ideju europske vojske i na kraju, uz pomoć Francuske, izgradnja nuklearnog potencijala Europske unije. Sve to bi omogućilo krajnji cilj, prelazak Europske unije iz defenzive u aktivnu i ofenzivnu vanjsku politiku koja bi rezultirala dosezanjem razine svjetskog utjecaja.

Sve se to posljednjih tjedana jasno vidi iz raščlambi europskih think – tankova, izjava utjecajnih europskih političara i komentara drugog ešalona europske politike, bivših dužnosnika Europske unije i njenih članica.

Na planu suzbijanja tzv populističke oporbe, vladajuće europske elite u velikoj mjeri uspjele su stabilizirati liberalni poredak EU i potisnuti snage nacionalnih suverenosti. Izbori u Nizozemskoj, na kojima je Geert Wilders doživio katastrofalan poraz, prve su naznake mogućeg gušenja “proljeća naroda” u Europskoj uniji i početak stvaranja federalne i centralizirane EU kakva odgovara najmoćnijim članicama. Mora se još jednom priznati kako je vodeća europska politika, kao transmisija njemačkog centra moći i političkog kruga oko njemačke kancelarke Angele Merkel, virtuozno odigrala igru pražnjenja nacionalnih naboja država članica i paraliziranja volje europskih građana. Na njemačkom unutarnjem planu opozicija Angele Merkel i sadašnjoj a vjerojatno budućnoj koalciji njenog CDU/CSU i SPD-a je potpuno potisnuta zahvaljujući isticanju  kancelarske kandidature Martina Schulza. Kod njemačkog biračkog tijela svjesno je pobuđen lažni optimizam njegovim prijetvornim ljevičarenjem i desničarenjem Angele Merkel. Oboje su prema sebi privukli birače i ljevice i desnice, a potpuno su destruirali AfD. Nastala je situacija da zapravo više  nije važno hoće li Angela Merkel izgubiti na predstojećim izborima jer će u tom slučaju dobiti Martin Schulz, a zajedničkim snagama ponovo će biti u mogućnosti osigurati nastavak sadašnje njemačke politike. AfD i svi ostali koji se nazivaju populistima, polako se guraju u drugi plan i uistinu je sve manja vjerojatnost da u Njemačkoj može doći do kapitalnih političkih promjena. Biračko tijelo umrtvljeno je namjerno širenim strahom od američkog napuštanja europske geopolitičke arene u uvjetima jačanja ruske diplomatske gospodarske i vojne aktivnosti usmjerene prema europskim prostorima.

Trenutno najvažniji cilj europske politike u zaštiti svog liberalnog poretka je poraz Marine Le Pen na skorim francuskim predsjedničkim izborima. Bez Francuske, odnosno francuske politike prilagođene potrebama Njemačke i Europske unije koju Le Pen zacijelo ne bi provodila, sve ranije opisano pada u vodu. Bez Francuske Europska unija se automatski raspada, a njemačka politika, koliko god ona to izbjegavala, bila bi istjerana na čistinu i prepuštena sama sebi s masivnim posljedicama po europsku političku i sigurnosnu arhitekturu. Poraz Wildersa u Nizozemskoj izazvao je opće ushićenje vladajuće liberalne elite i stvorio nade kako će se daljnji napredak snaga nacionalnih suverenosti ili tzv. desnih populista zaustaviti pred novom francuskom političkom “maginot linijom” i rovovima pred Parizom.

Tako poluslužbeni “Deutsche Welle” u članku “Nizozemska je uspostavila primjer”, autora Bernda Riegerta, navodi,  kako su Nizozemci pokazali da je ipak moguće zaustaviti desničarske populiste i da takvima ne treba dati šansu ni u Francuskoj ni u Njemačkoj. Riegert kaže : “ U Francuskoj, Njemačkoj i drugim državama Europske unije pravim demokratima pao je kamen sa srca. Nizozemska ipak ne skreće u smjeru desnog populizma, liberalni premijer vjerojatno ostaje na funkciji, a neprijatelj EU i islama Geert Wilders ostao je daleko iza svojih očekivanja i strahovanja mnogih. Nakon pobjede populista na referendumu o Brexitu i na predsjedničkim izborima u SAD-u, sada su Nizozemski birači jasno postavili granicu: Do ovdje možete – ni korak dalje. I Austrijanci su s tijesnom većinom zaustavili desno populističkog predsjednika ali to je ipak bila borba za manje više simboličku funkciju.” Riegert nastavlja: “ Izbori u Nizozemskoj mogli  bi biti važan signal pred predsjedničke izbore u Francuskoj u svibnju i parlamentarne izbore u rujnu, a poruka glasi – populisti se mogu pobjediti. U predizbornim kampanjama u Francuskoj i Njemačkoj mora se jasno ukazati da populisti imaju samo prazne parole ali ne i konkrenta riješenja. U Francuskoj je problem što kandidat Fillon sam sebe diskvalificira. Nacionalista Marine Le Pen stoga ima još samo jednog ozbiljnog protivnika. Francuzi, ako je žele zaustaviti, moraju birati neovisnog početnika Emmanuela Macrona. U Njemačkoj je već sasvm druga priča. S vjetrom u leđima iz susjedne Nizozemske i utemeljenim argumentima, kancelarki Angeli Merkel i drugim snagama razuma može poći za rukom Alternativu za Njemačku (AfD)- koja to nije- zadržati na distanci.”

Bernd Riegert ne samo da sve ostale koji ne podržavaju vladajuću njemačku i europsku politiku posredno naziva bezumnicima, nego u svom članku poziva i na obračun s tobože nedemokratskim i populističkim snagama koje su na vlasti u Mađarskoj i Poljskoj. Ponovo naglašavamo, u poluslužbenom Deutsche Welleu, blisko povezanom s kabinetom njemačke kancelarke, on ide toliko daleko da bi mijenjao legalno izabrane političke vlasti u savezničkim državama. Riegert otvoreno  poziva: “ Europska unija treba sada iskoristiti trend  iz Nizozemske, a ne zabiti glavu u pijesak. Na rođendanskom summitu u Rimu EU bi trebao dati jedinstveni odgovor na populističke tendencije. Treba jasno imenovati i prekinuti loš razvoj u Mađarskoj, Poljskoj i ne zaboravimo Grčkoj kojom vladaju lijevi populisti. Birači u Nizozemskoj su zaustavili val. EU mora čuti znak za uzbunu i postaviti još više brana.” Branitelji liberalnog poretka preko članka Riegerta još jednom pokazuju svoje pravo lice i spremnost da silom mjenjaju po njima nepodobne neliberalne vlade. Pozivanje institucija EU da prekinu “loš razvoj u Mađarskoj, Poljskoj i Grčkoj” odražava pravi sadržaj njihovog liberalizma.

Nakon planiranog poraza populista vodeća europska liberalna politika daljnju centralizaciju Europske unije namjerava graditi upravo na prilagodbi europskog sigurnosnog sustava novoj američkoj politici koju će, prema njihovim predviđanjima, administracija predsjednika Trumpa udaljiti od europskih pitanja i odvesti SAD u svojevrsnu izolaciju. Dakako, riječ je o potpuno pogrešnoj premisi, jer američkoj politici, tko god bio predsjednik, nije ni na kraj pameti povlačenje svojih geoekonomskih i geopolitičkih pozicija s europskog kontinenta na kojem ima i raspoređene masivne vojne snage uključujući i nuklearno oružje. Europska politika jednostavno koristi zahtjeve Trumpove administracije za povećanjem europskih obrambenih izdvajanja i preuzimanjem odgovornosti za vlastitu obranu umjesto oslanjanja na SAD kako bi prikazala da postoji mogućnost američkog povlačenja iz europske obrane i to je iskoristila kao čimbenik nove jače integracije Europske unije. Trumpovu politiku europska elita vidi kao priliku za sabijanje europskih redova. Nova zajednička obrambena politika koja uključuje povezivanje vojnih struktura država članica, vojno industrijskog kompleksa i stvaranje europskih nuklearnih snaga, odabrani su kao jedan od ključnih pokretača nove dublje integracije Europske unije.

-nastavlja se –