Mario Stefanov: Dvoboj u kraljevini krvi i zlata (2)

Od Katalonaca je mudro što u tišini stvaraju buduću vojsku, a koliko će se „vanjskim suradnicima“ jedne i druge strane isplatiti nemoralni politički i diplomatski  angažman za račun svojih egoističnih interesa pod maskom brige za Kataloniju i Španjolsku, ostaje za vidjeti. Na moralnom planu, koji u povijesnom hodu često ima veću vrijednost od zlata, teško će izbjeći kletvu povijesti.

Na geopolitčkoj razini, katalonski pokušaj izvlačenja iz ralja španjolske države i unutarnjeg ekonomskog kaosa u interesu je dugoročnih geopolitičkih planova SAD-a, Njemačke i najmoćnijih država EU. Oni, dakako, neće dozvoliti disoluciju španjolske i učinit će sve kako bi je spriječili i time  svjesno nastavili održavati napetost.Tako glasnogovornik njemačke kancelarke Angele Merkel, Steffen Seibert, 4. listopada izjavljuje, kako je „sukob između Madrida i Katalonije unutarnje pitanje Španjolske“ i da se „riješenje može postići samo unutar španjolskog ustava i demokratskog poretka. Kancelarka Merkel ne provodi posredničku misiju .To je unutarnja stvar Španjolske.“ EU povjerenik za gospodarske poslove, Pierre Moscovici, 5. listopada izjavljuje kako su  „stvari potpuno jasne, i ukoliko Katalonija proglasi nezavisnost neće biti članica Europske Unije kojoj je poznata samo država članica Španjolska. Uostalom, govorimo o fikciji jer ne postoji katalonska nezavisnost.“

Paradokslano, ukoliko Katalonija ipak izbori ili bolje reći kada izbori svoju nezavisnost, licemjerno društvo najmoćnijih europskih država okupljenih oko Njemačke, kao središta makijavelističke europske imperijalne geopolitike, vrlo brzo će priznati novu realnost i prilagoditi je svojim interesima.

U oba slučaja, u nastavku natezanja Barcelone s Madridom ili odvajanja, proglasit će to prijetnjom fragmentacije europskog geopolitičkog prostora kroz stvaranje novih državnopravnih entiteta i iskoristiti kao strašilo i dokaz kako je imperija EU ipak nužna kako bi spriječila novu podjelu Europe gotovo do razina srednjovjekovne podjele na minijaturna kraljevstva, kneževine i grofovije, i kako bi spriječila nove sukobe i obračune oko  posjeda i granica. Istovremeno im je i dalje potrebno poticati unutarnje nestabilnosti diljem Europe kako bi Europska unija opravdala svoje postojanje kao tobožnji garant stabilnosti mirovnog poretka u Europi. Djelovanje političkog kruga oko Angele Merker većim se dijelom preklapa s američkom politikom, kojoj također prijetnja europskom fragmentacijom i padom mirovnoga poretka stvara opravdan razlog svoje vojne i političke nazočnosti na europskim prostorima i razlog postojanja cijelog euroatlanskog sustava.

Indikativno je, katalonska politika zakazala je referendum baš  1. listopada, svega nekoliko tjedana nakon njemačkih izbora, nadajući se, ako ne odlasku Angele Merkel i pobjedi suverenisitčkih snaga europske politike, a ono barem manjem manevarskom prostoru njenog djelovanja nakon očekivanih lošijih izbornih rezultata. Seibert,  kao glasnogovornik njemačke kancelarke, pobrinuo se poslati signal kako je Merkel i dalje suverena za kormilom. Zato ne treba čuditi što je vrhuška europske unije, franko- njemačka osovina i politički krug oko Angele Merker podržao Madrid u neviđeno grubom nastupu prema Kataloniji. Inače, intezitet i modaliteti primjene policijske i žandarmerijske sile vojne formacije ministarstva unutarnjih poslova „Guardie Civil“ jednake su onima koje je primjenio egipatski predsjednik Hosni Mubarak u početnoj fazi tzv. arapske revolucije, prije uporabe vojne sile. Rezultat je manje tragičan samo zato što se Katalonci nisu odupirali onakvom silinom kako su to radili kairski prosvjednici, inače bi umjesto gumenih metaka bez ikakve sumnje bilo primjenjeno bojevo streljivo. Pri tome je potrebno napomenuti kako je vlada Mariana Rajoya i on sam direktno vezana za njemačku financijsku i političku potporu i bez dozvole njemačke i francuske politike i vrha  EU-e , nikada se ne bi usudio učiniti to što je učinio. Indikativno, i druga, katalonska strana koristila je tipičnu metodologiju revolucija tzv. arapskoga proljeća što otvara put sumnji da i na katalonsku politiku postoji nekakav oblik vanjskog utjecaja, možda čak iz istih središta moći koji podupiru vladu u Madridu. Za to tek postoje neke indicije, a baratanje s njima bi još uvjek bilo neozbiljno i na granici teorije zavjere, pa stoga nije razborito ulaziti u njihovu raščlambu. Za sada možemo naslutiti da je Barcelona puna stranih instruktora i savjetnika, koji zajedno s katalonskim vlastima pažljivo odmjeravaju i planiraju daljnje poteze. Možemo i  prenjeti pisanje španjolskog „El Confidenciala“, koji u članku od 15. rujna 2017. godine, prije svih ovih  događaja oko održanog referenduma, upozorava na nazočnost stranih čimbenika u vodećem katalonskom političkom korpusu. Dakako, uz dozu opreza da je stvarna svrha članka  možda ipak kompromitacija katalonskog vodstva. Kako god, španjolski list tvrdi da se 16. Kolovoza, u ekvadorskom veleposlanstvu u Londonu, s osnivačem Wikileaks-a Julianom Assange-om sastao američki kongresnik  Dana Rohrabacher, član kongresnog Odbora za vanjske poslove, nakon čega je, prema tvrdnjama „El Confidenciala“, Assange započeo kampanju potpore Kataloniji preko serije tweetova, pri čemu je trenutno stanje u Kataloniji usporedio s događajima na pekinškom trgu Tiananmen-u. Nadalje, izvještavajući o posjetu katalonskog predsjednika Carlesa Puigdemonta Washingtonu,  „Catalon News“ 30. ožujka 2017. godine navodi,  kako su „katalonska želja za nezavišnošću i odbijanje španjolske vlade za dijalogom zainteresirali  SAD.“ Prema pisanju“ Catalon Newsa, „Puigdemont se tijekom posjeta Washingtonu sastao  s više američkih kongresnika koji su izrazili potporu katalonskoj nezavisnosti. Najizravniji od njih bio je republikanski kongresnik Carlos Curbelo, koji je, prema katalonskom mediju, „ nagalasio važnost prava na samoopredjeljenje i pozvao Madrid na dijalog“. Puigdemont je tijekom posjete u organizaciji Center for European Studies (CES) održao predavanje pod nazivom  „Catalonia, Today and Tomorrow“.

Američka politika i geostrategija, nedvojbeno, kao i elita EU, igra na kartu  čuvara mirovnog poretka u Europi, kako pred proklamiranom opasnošću ruskog utjecaja tako i opasnošću unutarnjeg raspada i fragmentacije Europe, koja bi, nesumnjivo, rezultirala masivnim sukobima. Franko- Njemačka, EU i američka politika zapravo se natječu za kontrolora europskog mirovnog poretka, koji je, prema njima, zbog opasnosti fragmentacije i vanjskih opasnosti ponovo ugrožen. I jednima i drugima, stoga, kratkoročno odgovaraju prijetnje  dijeljenjem EU i kaos koji iz toga može proizići kako bi gradili svoju imperijalnu moć, koja je većim dijelom u međusobnoj suglasnost, a dijelom u direktnoj konfrontaciji. Američkoj politici  zacijelo ne odgovara pretjerano jačanje Njemačke, Francuske i EU moći kao direktnog konkurenta, ali bez tog savezništva, ugrađenog u euroatlanski mostobran, nema što tražiti u Europi.





U svakom slučaju prijetnje europskim podjelama i međusobnim sukobima,  američkoj politici i politici najmoćnijih euroskih država okupljenih oko Njemačke samo odgovaraju jer opravdavaju njihovo djelovanje i svrhu postojanja EU i američke vojne i političke nazočnosti u Europi.

Na kartu vanjskog faktora, sada, u drugoj fazi planiranog intezivnog promicanja katalonske nezavisnosti, igra katalonsaka politička elita. Proglašenje nezavisnosti, pa  suspenzija njezinih učinaka  nakon svega  11 sekundi, govori u prilog onog što smo otpočetka ustvrdili – kako nitko u Španjolskoj i Kataloniji ne postupa emocionalno i ishitreno, nego dobro proračunato i planski. To vrijedi i za političko vodstvo Katalonije i za političku elitu u Madridu. Barcelona,  pomalo licemjernim i prijetvornim potezom suspenzije nezavisnosti  odmah nakon njenog proglašenja, zapravo,  prema unaprijed stvorenom planu  pokušava dobiti na vremenu, kako bi za nju posao odradili oni isti vanjski  čimbenici koji stoje iza katalonske nezavisnosti, procesa pokrenutog,  indikativno,  baš u ovom povijesnom trenutku, u kojem se odlučuje o obliku i modalitetima ustroja i djelovanja Europske unije.

Madrid ostaje, kako smo i predvidjeli, čvrsto pri svojim stavovima, jednako kao i Katalonija, i teško da će se udarac  čelo u čelo tih dviju politika moći izbjeći. Španjolska središnja vlast u ovom trenutku polazi od činjenice kako je katalonski parlament  formalno proglasio nezavisnost i da je suspenzijom nije ukinuo. Ona postoji, i bez obzira na proglašenu odgodu primjene ipak proizvodi i pravne i političke učinke. Madrid stoga zahtjeva jasno izjašnjavanje Barcelone o proglašenju nezavisnosti. No, Katalonija se ne namjerava baviti pravnim raspravama  nego svim silama i svime što je poduzela i planira poduzeti,  pokušava aktivirati vanjski čimbenik i internacionalizirati  krizu. Da je tomu tako govori i izjava Erica Haucka, katalonskog izaslanika u Republici Hrvatskoj u intervju za „Večernji list“, od 12. listopada 2017. godine: „No, bez obzira na to što će se događati u španjolskom parlamentu i vladi, naši telefoni zvone. Mi smo razumjeli da ako krenemo u pregovore nećemo biti sami“. Na pitanje, tko će vas podržati,  Hauck, kojega „Večernji list“ u tekstu titulira  „veleposlanikom“ odgovara: “Oni koji nas sada zovu. Oni koji su nas zvali i rekli da ponudimo pregovore. Sada kad smo im ponudili, oni trebaju djelovati.“





Katalonski „veleposlanik“ ne precizira tko su to oni koji trebaju djelovati, ali na to očito pokušava odgovoriti  redakcija „Večernjeg lista“, koja je intervju opremila naslovom –  “Sad je red na EU i svijetu“.Dakle, EU i cijeli  svijet bi se dalje trebali brinuti kako će Katalonija izboriti nezavisnost od Španjolske. Ni manje više nego EU i cijeli svijet! A zašto bi  moćna Europska unija to činila ukoliko u tome nema svoj interes ili ukoliko nije ucjenjena. To je najveća tajna naglo ubrzane katalonske borbe za nezavisnost i kada se na to bude mogao dati nedvojben odgovor znat će se  tko zapravo stoji iza Barcelone s jedne  i Madrida s druge strane. Nikakvo čudo ne bi bilo da se na kraju spozna kako je riječ o istim akterima. Unatoč prebacivanju na međunarodnu arenu, Madrid i dalje, barem u trenutku do zaključenja ovoga teksta, odbija bilo kakvo posredništvo i to dužnosnici  središnje vlasti neprestano naglašavaju, što ne znači ništa drugo nego da su izloženi nevjerojatnom  pritisku izvana. Protagonisti pritiska su još uvijek u velikoj mjeri prikriveni, ali ni to  neće dugo ostati tajnom. Toliko veliki politički angažman na međunarodnom planu nemoguće je dugo prikrivati.

Na vanjsko  uplitanje u  problem katalonske nezavisnosti  ukazuje u svome članku za „Project Syndicate“,  od 12. listopada 2017. godine, pod naslovom „International Mediation is Not the Answer in Catalonia“ i Ana Palacio, bivša ministrica vanjskih poslova Španjolske i članica španjolskog državnog vijeća. Palacio tvrdi kako nikakvo vanjsko posredovanje nije rješenje za  Kataloniju i Španjolsku. Ona ukazuje da je proglašenje, pa suspenizija nezavisnosti smišljen čin usmjeren na internacionalizaciju i europeizaciju problema. U članku objašnjava katalonsku strategiju proglašenja i suspenzije nezavisnosti: “Izvedba Puigdemonta je ostavila više pitanja nego odgovora, ali upravo je to i bio cilj. On se nije obraćao prosvjednicima protiv nezavisnosti na ulicama Barcelone i svim španjolskim građanima. On je govorio međunarodnoj zajednici. Poput svojih slijedbenika, katalonskih separatista, Puigdemont zna kako jedina šansa za daljnji napredak   pokreta nezavisnosti  leži u internacionalizaciji.“  Bivša španjolska ministrica vanjskih poslova zaključuje : „Pritisak na inernacionalizaciju ili, konkrento, europeizaciju krize će se  nastaviti. Katalonske separatističke vođe su pametni i medijski pokriveni. Znaju da bi scene nasilja ili dugotrajnog prolongiranja rješenja oslabile odluku europskih vođa da se ne uključuju u problem. Oni također znaju kako u složenoj Europskoj uniji nekim članicama izgledi oslabljene Španjolske ne bi predstavljali negativan ishod.“ Palacio stoga poziva: “Europske vođe ne smiju podleći ovom iskušenju. EU se u svojoj biti  temelji na vladavini  zakona. Olakšavanje erozije vladavine zakona u jednoj od država članica EU  i time demokracije trebalo bi biti ravno krivokletstvu čelnicima ostalih država članica. To bi također trebalo biti nespojivo s interesima svih država članica koje i dalje čuvaju svoje suverenitete.“

Katalonsko vodstvo očito je zaigralo na dugu utakmicu pridobivanja međunarodnih saveznika, a postavlja se pitanje što do tada s proglašenom nezavisnošću? Što ako očekivana potpora raznih međuanrodnih subjekata i država izostane i jednostavno se ne ostvari dovoljna količina međunarodne volje koja bi pritisnula središnju vlast u Madridu i projekt pokrenula dalje? Katalonsko vodstvo toga je itekako svjesno, pa je njihova tobožnja  pasivnost i očekivanje međunarodne potpore u ovome trenutku samo dobar blef. Oni su do sada nevojbeno pokazali kako su  pripremljeni  za sve opcije. Na to ukazuju i posljednje rečenice intervjua katalonskog veleposlanika u Hrvatskoj Erica Haucka  za „Večernji list“. Na pitanje – bojite li se uporabe sile ako se aktivira članak 155 –  hladno i znakovito  je odgovorio: “Nisam bio emocionalno pripremljen ni za ono na referendumu pa nemam ni odgovor na ovo. Jedno je jasno – svi se moramo pripremiti da zaštitimo ljude .“

Njegove riječi imaju težinu i uporište u pripremama Katalonije za varijantu u kojoj bi se na nju nasrnulo silom. Katalonsko vodstvo odlučno je zaštititi katalonske građane i to Madrid jako dobro zna. U kolovozu 2017. godine Carles Puigdemont, nakon terorističkih napada u Barceloni, otvoreno je izjavio: “Za Kataloniju su oružane snage i obrambena politika apsolutno potrebne. Mi smo u globalnom ratu i sada smo ga osjetili kroz  džihadistički  terorizam……Katalonija treba demokratsku i suvremenu obrambenu politiku.“ To nisu prazne riječi, jer je unutar Katalonskog nacionalnog vijeća („Assemble Nacional Catalana „), organizacije koja se bori za političku nezavisnost Katalonije od Španjolske i sjedinjenja svih katalonskih zemalja, odavno formirano tijelo koje kreira buduću katalonsku vojsku pod nazivom „Military Studies Society (SEM)“. SEM-ovi nacrti udaraju temelje buduće katalonske vojske, koja bi jednog dana mogla biti ekvivalentna drugim manjim europskim zemljama kao što je Danska. Planovi predviđaju stvaranje zapovjednog  kadra preuzimanjem katalonskih časnika iz španjolske vojske, osnivanje vojnih učilišta i postupno formiranje snaga kopnene vojske i ratne mornarice i u dugoročnom razvojnom planu ratnog zrakoplovsta.

Uostalom i utjecajni thin-tank „Geopolitical Futures“, kojeg vodi  George Friedman, geopolitičar i osnivač privatne obavještajne agencije „ Stratfor“, u svojoj analizi situacije oko Katalonije već u naslovu ukazuje kako je Kataloniji potrebna oružana sila i predviđa slijed događaja. Jednostavno rečeno,   sloboda se mora izboriti mačem. Njihova analiza od 4. listopada 2017. godine, naslovljena – „Neovisnost se obično mora izboriti mačem nakon što je proglašena perom“ – zaključuje: „Bez međunarodne potpore ili revolucionarnog ustanka u Kataloniji, od čega se ništa ne pojavljuje na horizontu, Španjolska će iskoristiti svoj monopol sile legitimirane španjolskim pravnim sustavom kako bi otklonila prijetnju koju Katalonija predstavlja za jedinstvo i teritorijalni integritet Španjolske. Na taj način Španjolska će posijati sjeme mnogo većeg problema jer iako se ne čini da postoji kritična masa Katalonaca koji su spremni boriti se i umrijeti za nezavisnost,  današnja represija stvara za sutra naraštaj mladih Katalonaca koji će odrastajući vidjeti Španjolsku kao neprijatelja…..Neovisnost  se rijetko poklanja – stoljeća političke povijesti pokazuju da se neovisnost obično mora izboriti mačem nakon što je perom proglašena.“

I gotovo možemo biti sigurni – ništa u Španjolskoj, zemlji zlata i krvi ne može proći bez zlata i krvi. Ovisno  o povjesnom trenutku, nekada je više zlata, a nekada više krvi. Dok su zajedno, 500  godina nakon dovršenja  rekonkviste i potiskivanja muslimana  iz Andaluzije i s cijelog Pirinejskog poluotoka stvarali i održavali moćno kolonijalno carstvo, kamo  god je španjolska flota mogla dosegnuti – zlata je bilo na pretek. Kada je španjolska imperija neumoljivom  geopolitičkom zakonitošću  počela propadati i ustupati mjesto novim silama, na globalnoj razini Španjolska je polako tonula u očaj i međusobne sukobe. Krv je zamijenila zlato.

Španjolska se, posebice nakon izbijanja ekonomske krize, vratila svome, za vladavine Francisca  Franca privremeno i djelomično potisnutom očaju i neprežaljenoj izgubljenoj veličini, koji će neizbježno ponovo završiti u krvi. Stoga, hoće li biti sretnog kraja sukoba Katalonije i Španjolske, kakvog, primjerice, u svome članku priželjkuje  Víctor Lapuente Giné sa sveučilišta Gothenburg:, govoreći kako „obje strane trebaju razmotriti kako njihovo ponašanje ugrožava dobrobit milijuna Španjolaca nakon četiri  desetljeća uspješne demokracije . U sunčanoj Španjolskoj uvijek mora postojati svjetlost na kraju tunela.“ Ma kakvo sunce! Gotovo je sigurno da ga neće ugledati, dugovi su nerješivi, sve manje zlata traži sve više krvi, a jedno od drugoga je neodvojivo, kako, uostalom,  simbolizira i španjolska zastava. Od Katalonaca je mudro što u tišini stvaraju buduću vojsku, a koliko će se „vanjskim suradnicima“ jedne i druge strane isplatiti nemoralni politički i diplomatski  angažman za račun svojih egoističnih interesa pod maskom brige za Kataloniju i Španjolsku, ostaje za vidjeti. Na moralnom planu, koji u povijesnom hodu često ima veću vrijednost od zlata, teško će izbjeći kletvu povijesti.

 

 

 

 

 

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like