Mario Stefanov: DVOBOJ U KRALJEVINI KRVI I ZLATA (1)

Zar itko razuman može tvrditi kako se u moguću disoluciju Španjolske i sukobe kršćanskih regija neće umiješati i globalni islamistički pokret koji sada i kroz propagandu ISIL-a otvoreno tvrdi da je španjolska Andaluzija muslimanska zemlja i da će je vratiti pod okrilje velikog islamskog kalifata.

U španjolskoj kraljevini krvi i zlata pod simbolikom boja španjolske zastave na djelu je dvoboj Katalonije i središnje vlasti u Madridu. Zlata je sve manje, a miris krvi već se osjeća u zraku.

Igra je to visokih uloga. Nitko stoga  posljednjih mjeseci i dana nije donio nikakvu pogrešnu odluku, ni španjolske središnje  vlasti, ni katalonsko vodstvo. I jedna i druga strana svjesno su ušle u sudar čelo u čelo i svatko od njih je morao učiniti ne ono što želi, nego ono što mora. Niti je katalonski predsjednik Generalitata Carles Puigdemont glup i misli dobiti državu u dva dana, niti su španjolski premijer Mariano Rajoy i kralj Felipe VI napravili katastrofalnu grešku šaljući državnu silu na Katalonce. Samo nakon time izazvanog nasilja Madrid je mogao ustvrditi, ne samo da je referendum nelegalan zbog nesporne činjenice da je protivan španjolskom ustavu, nego, što je i puno važnije, da nije ni legitimilan jer je proveden u uvjetima nasilja i kaosa čime se dodatno izbijaju argumenti iz ruku katalonskih vlasti koje su referendum organizirale. Madrid nije pogriješio – Madrid je htio nasilje i kaos kako bi kompromitirao referendum. Barcelona s druge strane prije održanog referenduma bila je potpuno politički blokirana i nije mogla ni za jedan korak pomaknuti svoje pitanje nezavisnosti pa je i organiziranje referenduma uz najavu žurnog proglašenja nezavisnoti nakon njega uz očekivani više ili manje nasilni odgovor Madrida bio jedini način pomicanja borbe za nezavisnost Katalonije s mrtve točke. Obje strane jako su dobro znale što će se dogoditi i na sve rizike su svjesno pristale. Za ponoviti je – nijedna strana nije donijela pogrešnu odluku, kako se razglaba po europskim medijima, nego samo onakvu kakvu je procijenila da mora donijeti kako  bi zaštitila svoje interese.

Nastavak eskalacije sukoba više je nego izvjestan i ne može se računati na povlačenje bilo koje strane. Niti Barcelona ima razloga i prostora za uzmak niti, Madrid ima što za izgubiti. Sasvim je jasno da Španjolska kao država odvajanjem Katalonije više ne bi postojala kao geopolitički subjekt i to čak i u slučaju kada bi u njenom sastavu ostala Baskija i ostale regije što je malo vjerojatno. Katalonija se više ne može niti želi povući tim prije što je potpuno jasno da Madrid, dugoročno gledano, ako je i sada zaustavi i vojnom silom na kraju neće moći dobiti taj rat. S unionističke strane Madrida može se očekivati naglo buđenje zamrle Francove Španjolske, u čijoj ideološkoj utrobi je  još živo sjećanje na pokušaj državnog udara pukovnika Antonia Tejera iz one iste Guardie Civil koja je ovih dana nesmiljeno tukla građane Barcelone  i njegova pokušaja drzavnog udara  iz 1981. godine pod istom agendom koju i danas provodi Madrid – očuvanja cjelovitosti Španjolske. Uostalom cijeli mainestream Francovih slijedbenika svoje je političko uporište našao upravo  u stranci Partido Popular, premijera Mariana Rajoya. Više nego sigurno je da će Madrid u slučaju nastavka katalonske krize poptuno hladno uporabiti  i vojnu silu čak i uz rizik da im tada otvori i baskijski front  i, zašto ne izreći  otvoreno – Andaluzijski.

Zar itko razuman može tvrditi kako se u moguću disoluciju Španjolske i sukobe kršćanskih regija neće umiješati i globalni islamistički pokret koji sada i kroz propagandu ISIL-a otvoreno tvrdi da je španjolska Andaluzija muslimanska zemlja i da će je vratiti pod okrilje velikog islamskog kalifata. Svi  programi  islamističkih organizacija ili parole ekstremista iz redova holdinga islamističkog terora bez iznimke španjolsku Andaluziju vide  kao dio budućeg islamskog svijeta. Za razliku od predhodnog španjolskog  građanskog rata 30-ih godina prošlog stoljeća, kada su muslimani iz španjolskih kolonija prije svih Marokanci marširali kao predhodnica Francovih trupa, sada će nastupiti kao samostalni subjekt i tražiti svoj dio španjolskog kolača. Tko će ih moći zaustaviti u mogućem španjolskom kaosu? Nejaka vlast nezavisne Katalonije ili Madrid koji će biti rastrgnut na širokoj fronti od Katalonije do Baskije. Ne treba se zavaravati – islamističke pozicije su odmah s druge strane Gibraltara. Istovremeno, u samoj Španjolskoj organizacije islamističkog terora imaju dobro razvijenu agenturnu mrežu koja povremeno izvodi terorističke udare. Oni samo čekaju svoj trenutak. Njih još uvijek u izvjesnoj mjeri kontroliraju španjolske obavještajne i sigurnosne službe, ali će i to postati upitno u slučaju eskalacije sukoba unutar španjolske države. Ne treba zanemariti činjenicu kako je prema podatcima Islamic Commission of Spain (Comisión Islámica de España) u Španjolskoj krajem 2015. godine živjelo 1.887.906 građana islamske vjeroispovijedi, koji predstavljaju 4 posto ukupne  španjolske populacije. Treba uzeti u obzir kako se navedena brojka odnosi samo na španjolske građane ne računajući nepreglednu masu  legalnih i ilegalnih imigranata. Ne samo da bi izdvajanje Katalonije značilo i kraj Španjolske nego će uzdrmati i kraljevsku kuću u Rabatu, te Maroko, kao bliskog političkog i vojnog partnera Madrida i NATO-a, gurnuti u islamističku pobunu nesagledivih poslijedica. Malo gdje je u Sjevernoj Africi i Bliskom istoku islamistički ekstremizam toliko prisutan među stanovništvom kao u Maroku s toliko malo utjecaja na politički i društveni život države. Jedino u Maroku revolucija tkzv.“arapskog proljeća“ nije imala nikakog utjecaja ni šanse. Promjenom geopolitičkih odnosa s druge strane Gibraltara i unutarkršćanskog sukoba na teritoriju Španjolske sve bi se to promijenilo i od sadašnje kraljevine  Maroka ne bio ostao ni kamen na kamenu, a jihadističkim skupinama bio bi otvoren put pretvaranju Maroka u operativnu osnovicu za djelovanje prema Europi, na isti način kao što su učinili  u Libiji, ovoga puta na mjestu koje je geografski najbliže europskom kontinentu.

Tako će povijest, moguće je, zatvoriti čarobni krug španjolske moći nastale ujedinjenjem pod katoličkim vladarima Ferdinandom II i kraljicom Izabelom I s temeljnim ciljem kršćanske rekonkviste i protjerivanjem muslimana s Iberijskoga poluotoka. Uspjeh rata protiv muslimana pod vodstvom Ferdinanda i Izabele  nakon pada posljednjeg kalifata, Granade 1492. godine stvorio je Španjolsku i uzdigao je do pozicija svjetske velesile, a njezin raspad uza sve ostalo sasvim sigurno potaknut će islamističke  geopolitičke deluzije povratka na španjolske i europske pozicije. I ne trebe sumnjati – naći će se već netko tko će ih sa kršćanskoga  Zapada u tome podržati iz svojih egoističnih interesa na isti način na koji ih podržava u razbijanju arapskih sekularnih država u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku i tamnošnjem istrebljenju kršćana.

U pozadini borbi Katalonije za nezavisnost i sukobu s Madridom je dakako,  prije svega novac,  u paklenoj kombinaciji s dugoročnim geopolitičkim interesima angloameričkih transatlantskih saveznika i moćne Njemačke.

Najčvršće uporište opavdanosti zahtjeva Katalonije za nezavisnošću nalazi se na gospodarskom planu i neposredno je povezano s pogubnom politikom štednje nametnutom od strane političkoga kruga oko njemačke kancelarke Angele Merkel i njezine bruxelleske transmisije. Španjolska je, iako je od strane njemačkih i europskih medija proglašena primjerom uspješne politike štednje, još uvijek suočena s ogromnim društvenim i gospodarskim problemima, a skromni gospodarski rast na koji se poziva Berlin i Bruxelles kao rezultat njihova upravljanja gospodarskom krizom, na razini je statističke pogreške. Nezaposlenost i siromaštvo bez obzira na statističke podatke i bilance i dalje ostaje na visokim razinama. Krizna politika tijekom poslijednjih godina na vanjskom planu povećala je  gospodarski raskorak između Španjolske i moćnog središta eurozone. Loše gospodarsko stanje, visoka razina opterećenosti dugom i raspodjela središnjih i regionalnih dugova, daju sasvim dovoljno razloga za odlazak Katalonije, najbogatije španjolske regije iz te gospodarske močvare. Unatoč 3,2 posto rasta u 2016. godini i prognozama od 2,80 posto ove godine, službena stopa nezaposlenosti u Španjolskoj i dalje iznosi  više od 18 posto, a stopa nezaposlenosti mladih čak je dvostruko veća, gotovo 40 posto. Statistički zabilježen blagi pad nezaposlenosti neposredna je posljedica iseljavanja  oko 1,7 miljuna stranih radnika koji su bili zaposleni u desetkovanom građevinskom sektoru. No i oni koji su zaposelni pretvoreni su, zahvaljujući tkz. liberalizaciji tržišta rada i radne regulative, u obični prekarijat  bez ikakve perspetkive, koji je potpuno isključen iz ekonomskog života države. Zaposlenici na određeno vrijeme, na pola radnog vremena, oni koji dijele radno mijesto s još dva zaposlnika i koje službena statistika tretira kao zaposlene, nisu uopće stvarno zaposleni, ne sudjeluju  na tržištu, niti su subjekti gospodarskog života. Njihova kreditna sposobnost ravna je nuli i od trajnih dobara ne mogu kupiti ništa, što se pak direktno odražava na unutarnje tržište Španjolske koje polako tone prema imploziji bez obzira na optimistične najave Berlina i Bruxelles-a. Kakva je uopće korist za gospodarstvo zemlje zaposlenik koji od svojih prihoda ne može na kredit kupiti ni bicikl, a kamoli trajna dobra kao što su stan ili kuća? Zahvaljujući takvoj gospodarskoj politici direktno kontroliranoj iz Berlina i Bruxellesa,  27 posto španjolskog stanovništva je u opasnosti od siromaštva i socijalne marginalizacije. Duboka ekonomska kriza koju španjolska konzervativna vlada Mariana Rajoya pokušava uporno prevladati provođenjem strogih mjera fiskalne štednje po receptu njemačkog bivšeg ministra financija Wolfganga Schaublea, razbila je socijalnu strukturu zemlje. Skromni gospodarski oporavak posljednjih mjeseci na koji se pozivaju centri europske gospodarske i financijske moći, postignut je uglavnom zbog turističkog priljeva, niskom razinom plaća i masovnim širenjem morbidnih oblika  zapošljavanja. Španjolski obrazovni sustav kroz godine štednje gotovo je potpuno uništen, oko 20 posto zaposlnika mlađih od 25 godina završilo je samo niže srednješkolsko obrazovanje, bez ikakvih dodatnih kvalifikacija, što je europski rekord za čitavo razdoblje nakon Drugog svjetskog rata.

Istodobno politika štednje od strane Berlina nije postigla ni deklarirani cilj u konsolidaciji državnog proračuna Španjolske. Madrid je za 2016. godinu zabilježio proračunski deficit od  4,7 posto, a za ovu godinu se prognozira deficit od 3,5 posto. Raskorak između ciljanog manjka i stvarnog stanja samo za 2017. godinu iznosi 11 milijardi EUR-a, unatoč uvođenju poreza na korporativnu dobit i alkohol početkom ove godine. Financijski sektor polako tone i španjolska država će vjerojatno pretrpjeti nove troškove spašavanja financijskih institucija. Planirano smanjenje državnog duga također je teško ostvarivo. Plan  je bio njegovo smanjenje s 99,4 posto BDP u 2016. godini na 97,7 posto do 2018. godine. No, zbog implozije unutarnjeg tržišta i gospodarstva sasvim je izvjesno kako će taj dug ne pasti nego porasti na 100 posto BDP-a, čega je već svjesna i Europska komisija. Za dodati je da je u srpnju 2017. godine industrijska proizvodnja Španjolske pala drugi mjesec za redom. Savim je razvidno kako je dramatičan rast španjolskoga duga u neposrednoj vezi s nametnutim mjerama štednje, koje ne daju nikakv pozitivan učinak. U 2007. godini državni dug Španjolske bio je samo 35 posto BDP-a, a danas, nakon aplikacije dubokoumnih gospodarskih mjera političkog kruga oko njemačke kanacelarke Angele Merkel, govori se o španjolskom dugu od 100 posto BDP-a.

Katalonija, kao najuspješnija španjolska regija, čini petinu BDP-a zemlje i poreznih prihoda, a središnjoj državi, prema podacima Madrida, godišnje transferira od 10 do 15 milijardi EUR-a , a po podacima Barcelone gotovo dvostruko više. Istovremeno dok Katalonija uplaćuje milijarde EUR-a prema središnjoj državi, ova zbog slabije naplate poreza na dodanu vrijednost i poreza na dohodak čiji se dio vraća regijama sve manje uplaćuje Barceloni. Katalonija tako uplaćujući sve veće iznose središnjoj državi, od Madrida dobiva natrag sve manje i zbog najvećih uplata od svih regija nakupila je stoga i najveći dug u odnosu na sve ostale regije, tako da je sada u dugu od 60,4 milijarde EUR-a, što je 30% BDP-a Katalonije. Katalonski političari ne žele više preuzimati odgovornost za katalonski udio u španjolskom dugu ukoliko regija stekne nezavisnost. Drugog izlaza Katalonija objektivno nema, jer što više uplaćuje u proračun središnje države to sve manje dobiva natrag i proporcionalno tone u sve viši dug. Što više uplaćuje  sve se više zadužuje – to  je već čisti mazohizam.

Na geopolitčkoj razini katalonski pokušaj izvlačenja iz ralja španjolske države i unutarnjeg gospodarskog kaosa u interesu je dugoročnih geopolitičkih planova SAD-a , Njemačke i najmoćnijih država EU. U bilo kojoj varijanti razvoja zbivanja -nastavku natezanja Barcelone s Madridom  ili provođenja odvajanja Katalonije proglasiti će to prijetnjom daljnje fragmentacije europskog geopolitičkog prostora kroz moguće stvaranje novih državnopravnih entiteta i iskoristiti kao strašilo i dokaz da je postojanje  Europske unije i američke vojne i političke prisutnosti na europskom koninentu nužno potrebno za održanje europskog mirovnog poretka.

Članak je zaključen prije  najavljenog proglašenja katalonske nezavisnosti, no već sada je potpuno sigurno kako će Madrid ići do kraja i uporabiti silu u onoj mjeri za koju procjeni da je potrebna za sprječavanje efektivne realizacije i stvarnih učinaka mogućeg proglašenja nezavisnosti.