U sjeni potpunog neuspjeha mirovnih pregovora i nastavka žestokih ratnih operacija u Siriji – zasad bez odlučujuće prevage neke od sukobljenih strana i uz otvorenu mogućnost strateškog preokreta prijetećim ulaskom turske vojske u borbe na sirijskom teritoriju – postaje sve izglednije otvaranje libijskog bojišta bliskoistočnog ratišta i početak druge faze zapadne vojne intervencije započete još 2011. godine rušenjem režima Muammara al-Gaddafija.
Dok Libijom, državom bez vlade, ali s dva parlamenta – od kojih je jedan u Tripoliju pod kontrolom radikalnih islamističkih snaga, a drugi – koji priznaje međunarodna zajednica – u izbjeglištvu u Tobruku, na krajnjem istoku – vlada kaos građanskog rata u kojem se za prevlast bore različite islamističke skupine, polako ali sigurno ključne poluge moći preuzima ISIL. On u svoju strukturu, kao prethodno u Siriji i Iraku, usisava sve islamističke grupacije i sada je već ovladao ključnim dijelovima Libije s gradom Sirte i proglasio svoj Zapadni kalifat nadomak najvećih libijskih naftnih polja i plinskih i naftnih transportnih pravaca na koje je tijekom siječnja već izvršio nekoliko napada i pitanje je dana kada će ih čvrsto preuzeti u svoje ruke. Kontrola Libije za ISIL je od strateške važnosti jer mu omogućava djelovanje u svim pravcima – prema Europi na sjeveru, Alžiru, Tunisu i Maroku na zapadu, Egiptu na istoku i Maliju i subsaharskoj Africi na jugu. ISIL je u Libiji već proglasio tri vilajeta – Tarblus na zapadnoj obali, Fezzan na jugozapadu i Barqah na istoku, zajedno s gradom Sirtom koji je njegovo glavno uporište. Trenutno je fokusiran na ostvarivanje kontrole nad naftnom i plinskom industrijom na zapadu i oko Sirte s ciljem izvlačenja profita iz nelegalne trgovine energentima. Libijski naftni pogoni danas proizvode manje od četvrtine prijeratne proizvodnje. Strane energetske tvrtke nakon rasplamsavanja unutarnjih sukoba napustile su Libiju, a za zaradu od prodane nafte otimaju se sukobljene frakcije. ISIL namjerava pod svoj nadzor potpuno staviti naftni i plinski biznis i ostale grupacije isključiti iz dobiti.
Al-Qaida islamskog Magreba – drugi gospodar rata u Libiji
Uz ISIL, drugi gospodar rata u Libiji je al-Qaida islamskog Magreba, koja kontrolira istočne libijske gradove Dernu i Benghazi preko oružanih formacija pod svojom kontrolom od kojih su najsnažnije Mučenička brigada Abu Salim i Ansar al-Sharia koja je 2012. izvršila napad na američki konzulat u Benghaziju, a povezana je s milicijom Libijska zora koja kontrolira parlament u Tripoliju. Al-Qaida je uspostavila blisku suradnju s tuareškim plemenima u jugozapadnoj pustinji koja joj osiguravaju vezu s dubinom afričkog kontinenta.
SAD i europski saveznici – prije svih Francuska, Velika Britanija i Italija – najvjerojatnije su već donijeli političku odluku o vojnom ulasku u libijski kaos s pokrićem borbe protiv ISIL-a, i drugih ekstremističkih skupina, sprječavanja njihova prisvajanja libijskih energetskih izvora i prenošenja djelovanja prema prema Europi. Na konferenciji o borbi protiv ISIL-a u Libiji održanoj početkom mjeseca u Rimu radi političkog usklađivanja buduće ratne koalicije američki državni tajnik John Kerry zabrinuto je izjavio: “Posljednja stvar koju želimo je lažni kalifat s pristupom milijardama dolara prihoda od nafte”. Istovremeno je glasnogovornik Bijele kuće Josh Earnest objavio da predsjednik Barack Obama “prati rizike širenja Islamske države u Libiji” i “da će SAD, bude li potrebno, poduzeti jednostranu akciju kako bi zaštitio američki narod. “Predsjednik neće oklijevati to učiniti”.
Američki ministar obrane Ash Carter kazao je ranije da ISIL u Libiji organizira uporišta i dovlači pojačanja sa sirijskog i iračkog ratišta, a Pentagon je potvrdio da se traže vojne opcije i da su u Libiju već ubačene manje američke vojne snage radi pripreme buduće operacije. Talijanska ministrica obrane Roberta Pinotti potvrdila je da Italija razmatra mogućnost pridruživanja vojnoj intervenciji SAD-a, Francuske i Velike Britanije, ostavljajući dojam da je ratna operacija već gotova stvar. Kako bilo, talijanska ratna mornarica svoje brodovlje pokrenula je iz matičnih luka i rasporedila na početne pozicije za eventualno ratno djelovanje.
Odgovor Rusiji – dvije nove usklađene vojne akcije
Zapravo je lako moguće da su se SAD i saveznici u namjeri izlaska iz bliskoistočne strateške defenzive nakon ruske intervencije u Siriji odlučili za varijantu istovremenog pokretanja dviju usporednih vojnih operacija – ulaska turske vojske u Siriju s pokrićem borbe protiv ISIL-a i stvarnim ciljem slamanja kurdskih snaga koje već kontroliraju polovicu sirijsko-turske granice te spašavanja islamističkih snaga iz tzv. umjerene oporbe i masivnog iskrcavanja američkih, francuskih, britanskih i talijanskih snaga na libijskom obalnom pojasu, također s pokrićem uništavanja ISIL-ovih novih libijskih uporišta. Njihovo istovremeno pokretanje u Libiji i Siriji i usporedno provođenje ograničilo bi mogućnosti diplomatske i vojne reakcije ruske strane bliskoistočne ratne jednadžbe. Istodobne operacije oslabile bi i sposobnost reakcije i otpora ISIL-ovih snaga na oba bojišta.
Na teritoriju Libije već se nalaze američke, britanske, francuske i talijanske obavještajne i specijalne postrojbe koje u pripremi savezničkog iskrcavanja utvrđuju potencijalne ciljeve za koalicijske zračne udare te raspored snaga ISIL-a i drugih oružanih formacija. Također identificiraju i pripremaju moguće prijateljske snage na koje bi se invazijske snage mogle osloniti, tj. islamističke skupine koje će biti označene umjerenima i prijateljskima. Tako se na pijesku Libije ponovno ispisuje još jedan američki i zapadni ugovor s vragom ili možda samo novi aneks na desetljećima star ugovor, što je istini za volju mnogo vjerojatnije. Prethodnica koalicijskih invazijskih snaga sastavljena od američkih, francuskih i talijanskih specijalaca prikriveno je iskrcana tijekom vikenda 23./24. siječnja južno od Tobruka u blizini libijsko-egipatske granice, samo stotinjak kilometara od Derne, najsnažnijeg uporišta islamističke oružane skupine Ansar al Sharia povezane s al-Qaidom. Nakon osiguranja mostobrana dodatno je iskrcana jedna ojačana bojna britanskoga SAS-a.
Po svemu sudeći na pomolu je velika zračna, pomorska i kopnena operacija američkih snaga podržanih britanskim, francuskim i talijanskih saveznicima, koja će u rat na libijsko tlo dovesti tisuće savezničkih vojnika s proklamiranim ciljem uništenja ISIL-a i osiguranja libijskih energetskih izvora.
Ako sve skupa nije samo još jedan veliki blef u bliskoistočnoj partiji pokera, u kojoj su sirijski ulozi upravo višestruko podignuti. Prema većini analitičara, nakon zračnih udara i napada krstarećim projektilima s američkih i britanskih ratnih brodova uz podršku francuske i talijanske flote uslijedit će veliko pomorsko i zračno iskrcavanje američkih i britanskih snaga u zaljevu Sidra i na sjeveroistoku kod Derne. Snage iskrcane u zaljevu Sidra trebale bi poraziti i protjerati ISIL-ove snage iz njihova ključnog uporišta i prijestolnice Sirte i osigurati naftne izvore u tom području, nakon čega bi se podijelile u dvije operativne grupe. Jedna bi napadne operacije usmjerila prema libijskom glavnom gradu Tripoliju i naftnim poljima u tom dijelu Libije, preko Misrate, Zlitena i Khomsa, a druga bi napredovala prema istoku i Benghaziju preko Ras Lanufe i Marsa al Brege s ciljem uspostavljanja kontrole nad tim gradovima i naftnim te plinskim instalacijama u tom dijelu Libije. Snage iskrcane na istoku kod Derne nakon slamanja islamističkih snaga u zoni tog njihovog uporišta borbena djelovanja bi usmjerile prema Benghaziju, gdje bi se spojile sa snagama koje su napredovala sa zapada iz pravca Sirte. Tako bi dvostrukim obuhvatom u svoja kliješta zahvatili i od ISIL-a očistili područje od Sirte do egiptske granice na kojem se nalazi oko 70 posto libijskih naftnih izvora i glavnina naftnih i plinskih transportnih ruta.
ISIL potisnuti sa sredozemne obale
SAD i europski saveznici ponovo bi uspostaviti kontrolu nad libijskom naftom i plinom, potisnuli ISIL sa sredozemne obale i otklonili neposrednu opasnost sa svega tristotinjak kilometara udaljenih europskih granica. Istovremeno bi smanjili pritisak ISIL-a, al-Qaide i ostalih s njima povezanih islamističkih organizacija prema Tunisu, Alžiru, Maroku, Maliju i Egiptu, koji je ionako suočen s islamističkom pobunom na svome istoku, na Sinaju. Postigli bi na kraju svoje geopolitičke i geoekonomske interese u Libiji i Sjevernoj Africi i ojačali pozicije na cijelom afričkom kontinentu, ono što su zapravo započeli organiziranjem arapskih revolucija i libijske pobune prije pet godina.
ISIL, koji bi bio katalizator tog uspjeha, uistinu je u posljednjih godinu dana misteriozno ojačao u Libiji, nakon što je pritisnut u Iraku i Siriji, gdje je svojim postojanjem praktično omogućio uplitanje i intervencije svih stranih sila koje su to mogle i imale interesa pozivajući se na ratovanje protiv njega, a zapravo su svaka lamatajući po njemu žestoko udarale po neprijateljima svojih štićenika. Kako se i moglo očekivati njegovo nesumnjivo jačanje u Libiji sada je dovoljno opravdan razlog kako na međunarodnom tako i na unutarnjepolitičkom planu za izravnu vojnu intervenciju SAD-a i zainteresiranih europskih saveznika – Francuske, neizbježne Velike Britanije i Italije – kako bi se Europa zaštitila od terorističke ugroze i još masovnijeg nastavka migracijske najezde. Naglašava se i potreba zaštite libijskih energetskih izvora i transportnih ruta kako ne bi pali u ruke ISIL-a, koji koji bi ponovno njihovom ilegalnom trgovinom ostvario profit za daljnji uspon. Njegov eksplozivni rast u Libiji ostvaren je prije svega prebacivanjem zapovjednih struktura, boraca, sofisticiranog zapadnog naoružanja i komunikacijske opreme te novca iz Sirije i Iraka. Prebacivanje snaga je započelo još 2014., nastavljeno je tijekom prošle godine, a izrazito ubrzano nakon ruske vojne intervencije u Siriji.
Nevjerojatna lakoća djelovanja ISIL-ovih operativaca
Upravo je nevjerojatno s kakvom lakoćom islamističke terorističke organizacije i sam ISIL prebacuje svoje ljude i naoružanje, opremu i novac, u jeku općeg rata protiv njih, s jednog na drugi kraj Bliskog istoka, Europe i Azije – a nije riječ o desetinama, nego o tisućama boraca – kao da su nedužne turističke skupine japanskih umirovljenika s fotoaparatima, a ne okrvavljeni notorni ratni zločinci s oružjem i eksplozivom koje bi svaki iskusni policajac za nekoliko minuta bez ikakvih tehničkih pomagala izdvojio iz mase. No ISIL-ovi operativci i dalje se bez ikakvih problema kreću gdje i kako ih je volja, pa i virtualnim prostorom Interneta, gdje također rade što ih je volja. Podsjeća to sve više na legendarnu farsu kada su ljevičarski ekstremisti Crvenih brigada u Italiji i bande Baader-Meinhofa u Njemačkoj usred hladnoratovske Europe premrežene milijunima niti različitih obavještajnih službi nesmetano širili crveni teror sve dok je politici to odgovaralo. Da nekoj visokoj politici negdje na vrhovima svjetske moći to ne odgovara ni ISIL se bi tek tako ušetao u Libiju te pod svoju kapu okupljao ostale islamističke formacije i gradio svoj kalifat. Ponekad se zastor namjerno ili slučajno pomakne i otkrije pozadinu scene. Tako je još 2014. bivši visoki dužnosnik tuniskih obavještajnih službi predstavljen kao Rafiq Shely – a po mnogima je zapravo bila riječ o samom, kasnije smijenjenom, državnom tajniku za nacionalnu sigurnost Rafiku Chellyju – izjavio za dnevni list „Al-Tunisya“ da su turske i katarske obavještajne službe organizirale povratak više tisuća islamističkih ekstremista natrag u Libiju, odakle su – nakon obuke – istim kanalima uz podršku američkih i zapadnih službi upućeni u Siriju radi rušenja režima Bashara al Assada. U istom paketu u Siriju su tada dostavljene i velike količine naoružanja iz prepunih skladišta bivše libijske vojske.
Dosta tog islamističkog „Mad Max“ cirkusa
Prema Shelyju započeo je obrnuti proces, jer se pokušava destabilizirati Tunis, Alžir i Egipat, a vraćeni ekstremisti okupljeni su u sastav skupine Ansar al-Sharia bliske al-Qaidi. Prebacivanju se nakon sporazuma postignutog na sastanku predstavnika ISIL-a i Ansar al-Sharia u Tuskoj pridružio ISIL i od tada počinje rasti njegova moć na libijskim prostorima. Prebacivanje islamističkih militanata i naoružanja prema Shelyju prvi put je obavljeno u listopadu 2014. transportnim zrakoplovima nepoznatog porijekla na libijske zračne luke Sirta i Mitiqa, a kasnije je nastavljeno pomorskim putem.
Kako bilo, nastavak zapadne vojne intervencije u Libiji dugo je već na stolovima američkih i europski političara i ratnih planera jer tamošnji kaos ugrožava ono za što se je Zapad u Libiji borio, ne demokraciju koje tamo nikada neće biti, nego financijske i gospodarske interese američkih i europskih korporacija.
U Libiji je prijeđena crvena crta nakon koje kaos i disfunkcija poražene države više ne pomažu stranom kapitalu nego ugrožavaju njegove interese te se nastavak djelovanja vojnim sredstvima čini neizbježnim. Bezbroj međusobno sukobljenih islamističkih frakcija i njihove oružane obračune nemoguće je politički kontrolirati. Potrebno je sada rastjerati taj „Mad Max“ cirkus i uspostaviti podoban poredak da bi se zapadne korporacije mogle vratiti na libijske naftne izvore. Stječe se dojam da se zapravo čekalo jačanje ISIL-a kako bi mogao biti iskorišten kao pogodan razlog za vojne akcije, jer vojno miješanje u unutarnje libijske plemenske i političke sukobe i oružane obračune pred javnošću ne bi bio uvjerljiv razlog. Ali zloglasni ISIL na 300-ak kilometara od granica EU-a je već pravi razlog za vojno djelovanje. Procijenivši da ovog puta za intervenciju u Libiji neće uspjeti dobiti podršku Vijeća sigurnosti UN-a, SAD i saveznici legitimnost akcije pokušavaju dobiti preko poziva legalne libijske vlade, ali ona za sada jednostavno ne postoji. Formiranje vlade nacionalnog jedinstva koje je potaknuo Zapad propalo je nakon početnih optimističnih rezultata postignutih na pregovorima u Maroku. Samo činjenica da ih još uvijek nema tko pozvati u pomoć stoji na putu zapadnoj vojnoj intervenciji. Glasnogovornik Bijele kuće, Josh Earnest, stoga je stvaranje libijske vlade nacionalnog jedinstva označio političkim prioritetom, jer američki saveznici oklijevaju s bilo kakvom intervencijom bez poziva vlasti koja kontrolira veći dio državnog teritorija. “Što više osnažimo kapacitete vlade nacionalnog jedinstva za upravljanje zemljom, to bolje”, zaključio je Earnest.
Francuzi najzagrijaniji za akciju u Libiji
Nekoliko je razloga koji SAD i njene europske saveznike svakim danom sve više vode prema nastavku izravne vojne intervencije u Libiji. Prije svega potrebno je napokon nakon gotovo pet godina dovršiti geopolitički projekt Francuske, Velike Britanije, Italije i SAD-a da ovladaju Sjevernom Afrikom, vojno i politički, započet pokretanjem arapskih revolucija u okviru velikog američkog plana prekrajanja Bliskog istoka. Možda najveći interes pritom ima Francuska, koja želi kontrolirati Libiju ne samo radi njene kvalitetne nafte i ekonomskih probitaka, nego prije svega stoga što u rukama imati ključ libijskih vrata svog pristupa iz Sredozemlja i Sjeverne Afrike prema svojim bivšim afričkim kolonijama u okviru nikad ugašenog koncepta „Françafrique“, posebnih odnosa Pariza i frankofonske Afrike koji osiguravaju francuske povlaštene gospodarske vojne i političke pozicije u tom dijelu svijeta. “Françafrique” osigurava Parizu ekskluzivne i stabilne sirovinske aranžmane i golemo tržište za svoje proizvode, a afričkim vladajućim režimima trajnu francusku naklonost i zaštitu. Libijski režim Muammara al-Gaddafija svojom panafričkom politikom godinama je ometao taj koncept francuske politike i dovodio ga u pitanje. Njegovim rušenjem nastupila je renesansa francuske afričke veze, pa su 14. srpnja 2013. nakon više desetljeća postrojbe 13 afričkih država zajedno s francuskom vojskom stupale u mimohodu u povodu Dana pada Bastille. Francuska sada želi raščistiti kaos u Libiji i preuzeti puni nadzor nad libijskim vratima Afrike. Italija pak želi preko Libije nastaviti projekciju svojih tradicionalnih gospodarskih i političkih veza sa Sjevernom Afrikom, a Velika Britanija zajedno s Amerikancima provodi agendu globalnog preslagivanja cijele regije.
ISIL će ponovno biti iskorišten kao katalizator realizacije američkih i savezničkih interesa u Libiji, kao što je iskorišten u Iraku i Siriji gdje preko njegovog postojanja plasman svojih geopolitičkih interesa ostvaruju svi, od Amerikanaca i njihovih saveznika, preko reagionalnih silnika Saudijske Arabije, zaljevskih monarhija, Turske, Irana i njegovih regionalnih štićenika, do Rusije – koja u Siriji ne spašava Siriju nego svoje interese – kako je ustalom otvoreno izjavio i sam ruski predsjednik Putin, ne skrivajući se kao njegovi zapadni kolege iza licemjernih lupetanja o širenju demokracije. Libija je ponovno na redu, ne za uvođenje demokracije, nego za ratno uvođenje američkih i savezničkih geopolitičkih i geoekonomskih interesa.
0 komentara