KORPORATIVNA FILANTROPIJA (II. dio)

Iako je koncept društveno odgovornog poslovanja (CSR – Corporate Social Responsibility) izvorno nastao u SAD-u, ideje korporacijske odgovornosti i korporativne filantropije nakon završetka hladnog rata, a pod okriljem globalizacije, postaju široko prihvaćene. Model svemoćne kejnzijanske socijalne države, odgovorne za dobrobit vlastitih građana, koji kroz opsežne mjere socijalne politike i snažni državni intervencionizam sve do 1980-tih godina 20. st. bitno oblikuje ekonomije zapadnih društava, postupno nestaje s pojavom ideja o održivom razvoju, odgovornom poduzetništvu i korporativnom građanstvu. Posebno je zanimljivo vidjeti kako se ovaj novi koncept financiranja društvenih potreba odrazio na tranzicijska društva istočne Europe. Naime, društvene promjene koje su u istočnoj Europi uslijedile nakon završetka hladnog rata i urušavanja socijalizma, otvorile su prostor za transformaciju političkih, ekonomskih i socijalnih sustava novih država. Za istočnoeuropske narode opijene “europskim snom”, ideja izglednog članstva u Europskoj uniji, postala je obećavajuće jamstvo budućeg prosperiteta i kontinuiranog napretka. S istinskom vjerom u uljuđeni kapitalizam ili kapitalizam s ljudskim licem, koji je tijekom druge polovice 20.st. na području bogate Zapadne Europe uspostavio svojevrsni klasni kompromis između kapitala i rada, istočna je Europa prihvatila neoliberalnu doktrinu kao dominantan politički svjetonazor koji će u narednim desetljećima radikalno oblikovati političku, ekonomsku i socijalnu realnost ovih naroda.

Ideja nacionalne, kapitalističke, istovremeno i socijalne države postupno se rastočila pod udarima “šok terapije” ili niza uvjetovanih reformi koje su, danas je sasvim jasno, imale za cilj institucionalizaciju neoliberalnog projekta u ovom dijelu europskog kontinenta. Program strukturnih prilagodbi za tranzicijska je društva posebno dizajniran u okviru Washingtonskog konsenzusa. Ovaj dokument, osmišljen u Institutu za međunarodnu ekonomiju u Washingtonu, 1989.g., izvorno kao razvojni model za Latinsku Ameriku, vrlo brzo je primjenjen na tranzicijske zemlje na istoku Europe i Rusiju. Objedinjavajući politički i ekonomski pristup Sjedinjenih Država, Europske unije i novih globalnih aktera međunarodnih financijskih institucija: MMF-a, WB, WTO-a, Washingtonski je konsenzus ponudio standardizirane preporuke ili jedinstveni “recept” za sveobuhvatnu “demokratizaciju” ovih zemalja. Njegov autor, John Williamson, novi diskurs rasprave koji je prevladao unutar međunarodnih financijskih institucija, pretočio je u deset temeljnih zapovjedi za zemlje u razvoju: fiskalna disciplina, porezna i vanjskotrgovinska liberalizacija, liberalizacija financijskog sustava, otvorenost prema stranim ulaganjima, privatizacija, deregulacija, jasna vlasnička prava te ideja minimalne vlade. Time su mjere deregulacije i liberalizacije nacionalnih tržišta, kao i komodifikacije državne imovine postale preporučene reformske politike, a uskoro je projekt eurointegracija i stvaranja jedinstvenog tržišta izložio istočnu Europu zahtijevanom procesu privatizacije i hiperliberalizacije prethodno zaštićenih sektora – telekomunikacija, komunalnih, kao i ostalih javnih usluga.

Tranzicijske države istočne i jugoistočne Europe, često terminološki određene kao europska periferija, karakterizira visoki deficit središnje države, izrazita nezaposlenost, socijalna nestabilnost te ekonomsko propadanje. Posljednjih godina, ove su zemlje značajni “izvoznici” kvalificirane radne snage, većinom potpuno ovisne o inozemnom zaduživanju kao i inozemnom dotoku kapitala. U fokusu znanstvene rasprave sve je češće nejednaki razvoj europskog kapitalizma, pri čemu države europske periferije postaju svojevrsni labaratorij neoliberalizma u kojem propisane mjere “šok terapije” (politika štednje i strukturnih reformi) proizvode snažne socijalne posljedice koje ubrzano slabe društvenu koheziju tranzicijskih zemalja. Proces razgradnje “socijalne države”, države blagostanja ili socijalističke intervencionističke države, doveo je do promjene do tada prisutne paradigme pune zaposlenosti, stabilnosti i sigurnosti rada. Posebno je, u kontektu nove posthladnoratovske realnosti, kako navodi veliki njemački sociolog Zygmund Bauman, rad izgubio središnje mjesto koju je imao u „galaksiji vrednota dominantnih u doba čvrste modernosti i teškog kapitalizma“. Ideja stalnog napretka, kao parametar modernog života, postaje deregulirana s obzirom na brojne i raznovrsne ponude prepuštene slobodnom natjecanju, te privatizirana, jer rad više nije kolektivni, već individualni čin, zbog čega se od pojedinca očekuje da vlastite resurse stavi u funkciju osobnog napretka. Nekad kumulativna i dugoročna narav napretka zamijenjena je novom paradigmom fleksibilnosti u kojoj životni planovi postaju kratkoročni. Logika globalizacije time je državu blagostanja postavila kao „glavnu točku nesporazume“ između globalnog kapitalizma i nacionalne države, što se posebno negativno odrazilo na društveno tkivo većine postsocijalističkih tranzicijskih zemalja u istočnoj i jugoistočnoj Europi.

Naime, demontaža socijalne države u ovim je zemljama dovela do opće moralne krize povezane s devijantnim pojavama u sferi pravne i socijalne države. Procesi privatizacije, deregulacije i liberalizacije rezultirali su naglim rastom siromaštva i ogromne društvene nejednakosti, zbog čega brojne javne potrebe zahtijevaju i nove forme financiranja. Nakon raspada bivšeg sustava, civilno društvo kao “ikona globalnih trendova demokratizacije” postaje u tranzicijskim zemljama značajan društveni akter, od koga se očekuje rješavanje brojnih otvorenih pitanja ljudskih prava, demokracije, ali i pružanja socijalnih usluga. Koncept civilnog društva kao “outsorsinga” podrazumijeva transmisiju mnoštva vitalnih socijalnih usluga koje je do nedavno jamčila država na privatne nevladine organizacije koje počinju uživati veliku međunarodnu financijsku potporu, u skladu s uvjerenjem da postoje znatni filantropski potencijali koji se u sinergiji i partnerstvu sa nevladinim sektorom mogu mobilizirati za javne i humanitarne potrebe. Tijekom ‘90-ih godina 20.st. američka vlada (USAID), kao i američke privatne zaklade daju ogromne novčane potpore za stvaranje mreže NVO na području tranzicijskih zemalja, s ciljem “promicanja demokracije i civilnog društva”. Mreža Sorosevih fondacija koja je razvijena na prostoru cijele istočne Europe zapravo je nastavak projekta financijski potpomognute demokratizacije u Kini i u Africi koje je Soros pokrenuo još krajem 80-tih. Na području jugoistočne Europe, Sorosevi su programi pomoći bili vezani za cijeli spektar društvenih aktivnosti: nezavisne medije, projekte u obrazovanju i kulturi, znanosti, umjetnosti, zdravstvu, području ljudskih prava, pokretanju dokumentacijskih centara, poticanju suradnje među zemljama u regiji, dakle pružanju financijske potpore u područjima od javnog interesa za koje 90-tih nije bilo novca ili političke volje da se financiraju. Cilj “Open Society Fundations” bio je ne samo ojačati demokratske političke procese, već i osnažiti civilno društvo kao značajnu protutežu vlasti.

S ulaskom investicijskog kapitala i razvojem ekonomskih prilika na prostoru tranzicijske Europe, NVO postaju usmjereni na druge izvore donacija, prvenstveno na razvijanje novih oblika partnerstva sa tvrkama i korporacijama. Korporativna filantropija i zakladništvo postaje sve značajniji čimbenik razvoja, važan dionik u profiliranju civilnog društva. CSR postaje time dio strateškog ponašanja mnogih stranih korporacija koje ovaj termin uvode u upotrebu, ali i nacionalnih tvrtki koje sve više pozornosti posvećuju pitanjima odgovornosti prema zajednici. Prioritetna područja CSR-a: izgradnja institucija pravne države, borba protiv korupcije, efikasno pravosuđe, usvajanje dobrog javnog i korporacijskog upravljanja, te ključna područja ljudskih prava poput gender policy i prava istospolnih zajednica, kao i usmjerenost na rješavanje naraslih socijalnih problema, nameću se postkomunističkim zemljama u okvirima politike uvjetovanosti i zahtjeva međunarodnih aktera. “Uvoz” koncepta civilnog društva, institucija “pravne države” i demokracije odvija se bez poznavanja institucionalnih posebnosti i socio-ekonomskih problema “svake konkretne zemlje nove Europe”. Nesumnjivo su razlike između stare i nove Europe, kada je riječ o strategiji i politikama CSR-a, vrlo velike, posebno u odnosu na razvijenost institucija. Transmisija učinkovitih modela dobre prakse iz razvijenih zapadnih ekonomija, u tranzicijskim je zemljama rezultirala bitno većim stopama siromaštva, te produbila socijalne nejednakosti koje snažno rastaču tranzicijska društva. Nova paradigma CSR-a koja zamjenjuje ulogu intervencionističke, “welfare state”, otvara sljedeća pitanja:

1. Tranzicijska su društva, čak i novih članica Europske unije, u usporedbi s bogatim članicama europske jezgre, izrazito siromašna. Prema Izvještaju World Bank u EU 11 (Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Latvija, Litva, Estonija, Češka, Poljska, Slovačka, Slovenija i Hrvatska) novo siromaštvo, uzrokovano krizom postaje značajan problem urbanog i nezaposlenog stanovništva. Postotak siromaštva kreće se 10% u Češkoj do 22% u Bugarskoj. Stopa rizika od siromaštva u Hrvatskoj je gotovo 20% što znači da gotovo milijun građana preživljava s dohotkom čiji je iznos ispod praga rizika od siromaštva. Treba dodati alarmantnu situaciju u baltičkim zemljama i Rumunjskoj, državama koje se vole hvaliti rastućim stopama gospodarskog rasta. Ciiljevi političkih elita: stvaranje dobre poduzetničke klime, osiguranje poduzetničkih sloboda, pružanje snažnih poticaja poduzetnicima kao primarnih preduvjeta za gospodarski rast i stvaranje novih radnih mjesta, rasplinuli su se u socijalnim posljedicama tzv. strukturnih reformi: kontinuirano visokim stopama nezaposlenosti, rastu siromaštva, bitnom smanjivanje dostupnosti obrazovanja i zdravstvenih usluga, rezanju socijalnih programa. Sasvim je očigledno da korelacija između gospodarskog rasta i socijalne jednakosti ne postoji, te je pitanje preraspodjele nacionalnog dohotka urgentni problem svih tranzicijskih vlada koje slijede preporuke globalnih aktera. Potrebe društva u ovim su zemljama bazične, u fokusu su često socijalne teme: pomoć djeci, osobama s invaliditetom, borba protiv siromaštva, zapošljavanje i ekologija. Problem je u činjenici što su izdvajanja korporacija i privatnih tvrtki za narasle društvene potrebe premalena u odnosu na ona koja je osiguravala država. Financijska potpora korporativnog sektora je povremena, programi financiranja kratkoročni, često su nestalni i neočekivano se prekidaju, te stoga diskurs njihove učinkovitosti, dugoročnosti i promišljenosti u kontekstu društvene namjene ostaje prioritetno političko pitanje.

2. Korporativna filantropija u tranzicijskim zemljama snažno potkopava temelje vladinih socijalnih politika kroz usvojeni sustav poreznih olakšica. Prema dostupnim podacima koje je iznijela Zelena stranka Europske unije, vidljivo je da je IKEA u proteklih šest godina (do 2015.) oštetila građane EU za oko 1,1 milijardu kuna. Prema istraživanju Međunarodnog konzorcija istraživačkih novinara (ICIJ), više od 350 multinacionalnih korporacija zahvaljujući tajnom ugovoru s vladom Luxemburga, izbjegava plaćanje poreza u matičnim zemljama, ali ta je praksa vrlo raširena i u Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji i Nizozemskoj koje predstavljaju porezne oaze za multinacionalne kompanije koje izbjegavaju plaćanje poreza na dobit u zemljama u kojima posluju (ovakva nemoć vlada inače se podvodi pod “dobru poslovnu klimu”, zemlje visoko kotiraju na ljestvici “doing bussines”). Kada je riječ o Europi radi se prvenstveno o tranzicijskim zemljama istoka i jugoistoka Europe s nisko plaćenom radnom snagom, malom naplatom komunalnih usluga koje se pružaju korporacijama te “trganjem” korumpiranih vlada da osiguraju što veće poticaje stranim korporacijama ili privatnim investitorima.

3. Filantropija u suvremenim društvima predstavlja snažno sredstvo asimetričnog utjecaja na politiku vlada. Naime, pravo da odlučuju o financiranju pojedinih djelatnosti i programa, podrazumijeva pravo da odlučuju o društvenim prioritetima. Kampanje koje su osobito podržane od strane korporacijskog sektora predstavljaju i određeni oblik javnog zagovaranja i lobiranja pri čemu krupni kapital ima neobično značajnu ulogu u kreiranju zakona, predlaganju javnih politika, te uspostavljanju obrazaca pregovaranja koji uvažavaju prvenstveno poslovne interese kapitala i lobističkih interesnih grupa. Primjerice, borba protiv korupcije, uvijek je usmjerena na javni sektor koji izvrgnut vrlo suptilnim metodama mjera štednje ili šok terapije zapravo postaje objekt privatizacije, te izvor obilnih profita međunarodnog financijskog i korporativnog kapitala. I Paul Ylvisaker, jedan od uglednih američkih teoretičara korporativne filantropije, govori o tamnoj strani filantropije zbog nastojanja korporacija da podjelom novca utječe na politiku i unutarnji društveni razvoj tranzicijskih zemalja. Naime, autor smatra da je cilj korporativne humanosti i dobročinstva zapravo promjena sustava. Nesumnjivo, zapadna pomoć kanalizirana kroz poticanje i financiranje rada i djelovanja NGO-s često uključuje i političke ciljeve. Naime, koncept civilnog društva omogućuje Zapadu, odnosno stranim vladama i multinacionalnim korporacijama da kontroliraju razvoj tranzicijskih društava, npr. i kroz projekte tzv. “obojenih revolucija”. Asimetrični pritisci kojima zapadne vlade, međunarodne organizacije i multinacionalne korporacije izlažu vlade zemalja u razvoju, postaju prijetnja opstojnosti tih zemalja kao i prijetnja budućnosti demokracije.

4. U skladu sa sloganom da “besplatan poklon ne postoji”, multinacionalne korporacije koje djeluju u tranzicijskim zemljama svoje filantropsko djelovanje vide kao “poslovnu priliku” koje im pomaže ne samo izgraditi ili popraviti svoj image u javnosti već i osigurati vlastite komercijalne interese. Poznato je da donacije stranih korporacija često promoviraju američku / zapadnu tehnologiju, istraživanja i lijekove, čime dodatno uništavaju domaću proizvodnju, a tržišta tranzicijskih zemalja čine ovisnim o isporukama zapadnih proizvoda.

5. Bez obzira na iskazanu brigu i društvenu odgovornost prema zajednici, multinacionalne korporacije su u svojem djelovanju prvenstveno vođene interesima profita..

Tijekom, gotovo tri desetljeća tranzicijske su zemlje, snažno usmjeravane od strane globalnih aktera, a zahvaljujući spomenutim preporukama ili reformskoj agendi, umjesto obećanog gospodarskog rasta i napretka, bitno nazadovale u međunarodnoj podjeli rada, te su zauzele periferan položaj u globalnoj ekonomiji. Evidentno je da je bogata zapadna iskustva iz područja korporativne filantropije nemoguće jednostavno aplicirati na tranzicijska društva koje svakako trebaju definirati vlastite strategije na području CSR-a, a koja neizostavno uključuju i iskustva “korisne prošlosti” u rješavanju eskalirajućih društvenih problema.

Literatura:

Bauman Z. 2011. Tekuća modernist, Pelago, Zagreb

Chrouch, C. 2007. Postdemokracija: političke i poslovne elite u 21.st., Izvori, Zagreb

ICIJ (International Consortium of Investigative Journalists) 2014. LuxLeaks http://www.icij.org/project/luxembourg-leaks/explore-documents-luxembourg-leaks-database [20th of January 2016].

Letica B. 2010. Doba odgovornosti: korporacijska društvena odgovornost u vrijeme svjetske financijske krize, Mate, Zagreb

Polović J. 2013. Utjecaj međunarodnih aktera na procese demokratizacije država Zapadnog Balkana s posebnim osvrtom na Hrvatsku, Međunarodne studije, Br. 1, Zagreb

Polović J. 2015. Hrvatska kao članica EU: izazovi političkih, ekonomskih i socijalnih perspektiva, In Izgradnja modernog pravnog sistema, Centar za društvena istraživanja, BURCH University, Sarajevo, Available at http://ssrc.ibu.edu.ba/bs/publikacije/zbornici-sa-konferencija.html

Zrinščak S. 2006. Socijalna politika u procjepima globalizacije i europeizacije, In Zbornik Socijalna država u 21. Stoljeću: privid ili stvarnost, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb

>>> KORPORATIVNA FILANTROPIJA: KRATKA POVIJEST JEDNE IDEJE (1. dio)