KORIDOR EUROPA – BLISKI ISTOK: Počela bitka za Balkan i jugoistočnu Europu (2. dio)

Dok traju bitke za bliskoistočna vrata i središnji dio strateški važnog kopnenog koridora koji povezuje Europu i njenu EU s Bliskim istokom, na jugoistoku Europe ruska politika preko posrednika Srbije i BiH entiteta Republike Srpske, upravo postavlja bojišnicu za kontrolu europskih vrata koridora. Time je pokrenula geopolitičke procese koji se više ne mogu zaustaviti i koji će promijeniti lice jugoistočne Europe i Balkana.

Bilo je samo pitanje dana kada će ruska politika pokrenuti kriznu dinamiku na balkanskim prostorima duboko iza prvih crta NATO rasporeda, iza leđa Rumunjske, Bugarske i Madžarske. Koliko se god u ovim trenucima činilo nevjerojatno, banalno i bizarno, Dodikov referendum ipak je poslužio kao okidač geopolitičkih procesa na crti regionalnog i globalnog sučeljavanja Zapada i Rusije.

Otvaranje političke i ratne krize

Ruska politika upravo provodi pažljivo odmjereni pritisak na taj strateški važan europski prilaz koridoru prema Bliskom istoku ispitujući još uvijek reakcije druge strane i sumnjajući da je zapadni protivnik, ostavivši praktički politički i vojno nepokriven balkanski prostor, zapravo mami u opaku balkansku klopku za koju će, ukoliko se uistinu ratno aktivira, bliskoistočna ratna drama biti tek amatersko šaketanje.

Ukoliko i zaključi da ne može na tim prostorima realizirati svoje interese ili bi cijena bila previsoka, ruskoj politici ostaje opcija daljnjeg zaoštravanja i otvaranja političke i ratne krize koju, ukoliko ne može, uopće i ne mora kontrolirati. Za razliku od bliskoistočnih ratova, aktivno izvana modeliranih, balkansko krizno žarište je samodostatno i samoobnovljivo i nije ga potrebno dodatno stimulirati. Jednom pokrenuto, potpuno bi zatvorilo europski prilaz strateškom koridoru planirane integracije EU-a i Bliskog istoka.

Tako bi Rusi, bez potrebe neposrednog vojnog angažmana na europskim, balkanskim vratima koridora i usporednim nastavkom direktne vojne intervencije na bliskoistočnim vratima u Siriji, ugrozili oba prilaza poveznici dvaju ključnih dijelova buduće geopolitičke cjeline Europe i Bliskog istoka čija bi konačna realizacija blokirala ruski pristup Europi i Sredozemlju.

S duge strane, SAD i ključni europski saveznici svjesni su da je došao trenutak konačnog geopolitičkog oblikovanja regije u skladu sa zapadnim geoekonomskim i geopolitičkim interesima i potiskivanja ruskih regionalnih opcija. Rubikon je ovih dana prijeđen i potpuno je sigurno da će na balkanskim prostorima, djelovanjem ruske i srpske politike i odgovarajućim odgovorom Zapada, uslijediti novi ciklus geopolitičkog preslagivanja kroz odlučna i žestoka sučeljavanja i vjerojatne oružane obračune, dakako preko regionalnih posrednika zapadnih i ruskih strateških interesa.

Sasvim je izgledna i geopolitički logična situacija istodobnog sukoba na bliskoistočnim, sirijskim i na europskim, balkanskim vratima koridora prema bliskoistočnim prostorima. Nesmetanu projekciju interesa najmoćnijih europskih država i njihovih američkih saveznika tim pravcem prema bliskoistočnim prostorima i cijeloj regiji MENA (Sjeverna Afrika i Bliski istok), svakim danom sve više ugrožavaju, ne samo s ruskim opcijama povezana srpska politika kreirana u Beogradu i distribuirana preko Banja Luke, nego i ukupna geopolitička nedefiniranost prostora balkanskih prostora jugoistočne Europe s državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije koje su ostale izvan euroatlanskih integracija.

Jedino uistinu čvrsto i stabilno uporište američke i europske politike na Balkanu ovoga trenutka je članica NATO-a, Albanija, koja će u nastavku balkanske političke dinamike odigrati jednu od ključnih uloga.

Naime, preko jugoistoka Europe i dalje preko Turske proteže se kopnena poveznica Europe i Bliskog Istoka. Jugoistočna Europa stoga predstavlja put projekcije i realizacije europskih interesa u bliskoistočnoj regiji, pa se njegova prohodnost mora trajno osigurati kako bi se mogli provesti strateški planovi geopolitičke integracije Europe i Bliskog istoka u skladu s američkom strategijom državnopravnog preslagivanja bliskoistočnih prostora.

Stvaranje nove geopolitičke cjeline od Europe i MENA-e, uvezane s cijelim euroatanskim blokom na čelu sa SAD-om, osiguralo bi dugoročnu stabilnost zapadnih interesa na tim prostorima. Istodobno, ta nova cjelina presjekla bi mogućnost euroazijskog povezivanja na tom dijelu kontakta Europe i Azije o kojoj sanja ruska geostrategija, na isti način na koji je ukrajinska kriza presjekla euroazijsko povezivanje na području istočne Europe.

Upitna i kineska strategija

Presjekla bi također, ili barem pod nadzor stavila i pravce trgovine prema Europi i Africi kineske strategije “Novog puta svile”. Rusija se stoga, usporedo s obranom pozicija na crnomorskom području, intervencijom u Siriji uspjela vojno uglaviti na bliskoistočnim vratima koridora između Europe i Bliskog istoka. Sljedeći logični korak ruske politike je ovladavanje europskim, balkanskim pristupom koridoru ili barem otvaranje na tom području krizne situacije koja će zapadnim suparnicima zatvoriti siguran ulaz na koridor s europske strane, kao što je Sirija zatvorila bliskoistočna vrata koridora.

U slučaju uspješnog političkog i vojnog pozicioniran na balkanskim prostorima, ruskoj politici otvorio bi se put djelovanja na cijelom jugoistoku Europe i povećale šanse ostvarenja stoljetnog geopolitičkog sna – otvaranja ruskog koridora prema Jadranu kojim bi se Europa presjekla na dva dijela.

Politički nestabilne, geopolitički nedifinirane i od eurointegracijskih procesa napuštene BiH, Makedonija i posebice Srbija, predstavljaju savršenu priliku ruskom postavljanju na europska ulazna vrata koridora.

Srbija između Zapada i Rusije

Opasna srbijanska dvostruka igra

Čini se kao da Europa i njen američki saveznik podcjenjuju i olako uzimaju da će Srbiju sigurno uspjeti pridobiti na svoju stranu, zanemarujući duboke veze ruske i srpske politike

 

Srbija, dvostrukom igrom između Zapada i Rusije, pokušava, koristeći svoju središnju poziciju na strateškom pravcu ulaza u koridor, maksimalno kapitalizirati svoj položaj, jer je sasvim očito da je trebaju obje strane. Odatle tolika oholost i samosvijest u vanjskim manifestacijama srpske politike.

Čini se kao da Europa i njen američki saveznik podcjenjuju i olako uzimaju da će Srbiju sigurno uspjeti pridobiti na svoju stranu, zanemarujući duboke veze ruske i srpske politike i trajne velikosrpske ambicije koje sada u fazi realizacije projekta SANU-2 pokušava realizirati uz pomoć ruske politike na balkanskim prostorima. Kreatori srpske politike iz mračnih crnorukaških skrovišta i salona SANU-a, u ruskoj geopolitičkoj strategiji na balkanskim prostorima vide novu priliku realizacije svoje poražene velikosrpske agende.

S druge strane lako je moguće da je riječ o svijesno stvorenom prividu slabosti zapadnih opcija prema Srbiji kojim, zapravo, rusku politiku pokušavaju namamiti na još smjelije poteze na Balkanu i dublje je uvući u sotonski balkanski kompleks prema kojem se ono što se događa na Bliskom Istoku i Siriji – dječja igra. Srbija je pritom očito zaigrala na veliki ulog u globalnom kasinu Zapada i Rusije, postavljajući se na pravac protezanja europskih i zapadnih interesa prema Bliskom istoku i realizacije strategije stvaranja nove geopolitičke i geoekonomske cjeline od Europe i MENA-e.

Pritom zanemaruje činjenicu da kockarnica uvijek dobiva i da će od svega što radi i što planira raditi, na kraju jedinu korist imati zapadni i ruski vlasnici kockarnice. U ovom trenutku, Zapadu nije interes aktiviranje kriznog područja jugoistočne Europe i Balkana, nego upravo obrnuto – održavanje prohodnosti ulaza na bliskoistočni koridor, koji je i onako na svom drugom kraju zatvoren sirijskim ratom, što već dovodi do frustrirajuće blokade zapadnih interesa.

Zatvaranje i europskog ulaza, još više bi pogoršalo zapadne interesne pozicije na strateškom koridoru. No, istodobno Zapad ima sve manje vremena pokrenuti konačno geopolitičko definiranje balkanskih prostora i potisnuti osnažene ruske pozicije. Po svemu sudeći, obje strane polako i oprezno izlaze na vatrenu crtu balkanskog ratišta. Odmjeravanje snaga i međusobno iznuđivanje protivničkih ishitrenih reakcija nastavit će se još neko vrijeme, sve dok lokalni akteri, preko kojih će se voditi više nego izgledni posrednički rat, uključujući i Srbiju, ne budu vojno sposobni za međusobni obračun.

A taj obračun bi se prema bliskoistočnom receptu mogao pretvoriti u beskonačni ratni sukob i zamrznuti konflikt koji bi, uostalom, sasvim odgovarao Rusiji jer bi zatvorio zapadne komunikacijske pravce projekcije političke i vojne moći prema Bliskom istoku i pravce transporta energenata prema Europi. Istodobno bi se otvorila mogućnost ruskog direktnog političkog i vojnog djelovanja u regiji i prodor prema Sredozemlju.

Dakako, sve to ukoliko u Srbiji, koja je “ključna točka jugoistočne Europe”, kako ju je definirao američki potpredsjednik Joe Biden, ne prevladaju političke snage koje će smjer srpske politike definitivno usmjeriti prema euroatlantskom političkom bloku.

Politička bliskost Banja Luke i Moskve

Snažna ruska podrška srpskoj politici

U slučaju daljnjeg približavanja Srbije euroatlantskim integracijama, ruska politika bi aktiviranjem srpskog političkog korpusa u BiH izvršila pritisak na Republiku Srbiju i pokušala je prisiliti na izbor između europskih integracija i bosanskih Srba koji se, uz podršku ruske politike, protive svakom uključivanju u euroatlantske integracijske procese

 

Iako je zaoštravanje u jugoistočnoj Europi i na Balkanu malo vjerojatno, Rusi i za to imaju pripremljenu opciju koja se temelji na ulozi Republike Srpske u BiH i političkog kruga oko Milorada Dodika. U slučaju daljnjeg približavanja Srbije euroatlantskim integracijama, ruska politika bi aktiviranjem srpskog političkog korpusa u BiH izvršila pritisak na Republiku Srbiju i pokušala je prisiliti na izbor između europskih integracija i bosanskih Srba koji se, uz podršku ruske politike, protive svakom uključivanju u euroatlantske integracijske procese.

Kako bilo, ovih je dana balkanski kotao dovoljno zagrijan i pod pritiskom ispušta vruće ratne pare. Srbija nastavlja intenzivnu diplomatsku aktivnost i pritisak prema BiH i Hrvatskoj i pokušava se nametnuti kao arbitar u svim političkim zbivanjima od Austrije do Turske, a u BiH entitetu, Republika Srpska je uz podršku Beograda održala sporni referendum o Danu Republike Srpske, koji Dodik otvoreno proglašava uvodom u budući referendum o odcjepljenju Republike Srpske od BiH.

Dakako, sasvim je očito da iza srpskih aktivnosti, posebice politike koja se provodi u BiH preko Republike Srpske, onoga što tamo radi Dodik i agresivnog djelovanja prema Hrvatskoj – stoji Rusija. Neposredno pred referendum o Danu Republike Srpske, Milorada Dodika je u Moskvi primio ruski predsjednik Vladimir Putin, a prema službenim priopćenjima i medijskim izvještajima, nisu razgovarali ni o čemu bitnom, a najmanje o BiH i spornom referendumu.

Što se tiče referenduma, tu nije bilo nikakvog posebnog razgovora osim zajedničke konstatacije da je to pravo naroda. Naravno da je ruski predsjednik upoznat i s događajima vezanim za referendum koji se održava”, izjavio je Dodik nakon sastanka u Putinom. No, sam čin njegova primanja kod ruskoga predsjednika, izraz je nedvosmislene i snažne ruske podrške srpskoj politici i njenim aktivnostima.

Ruska politika preko Srbije vrši pritisak i otvara mogućnost presijecanja strateškog koridora prema Bliskom istoku, na njegovim europskim vratima na jugoistoku Europe, kao što je učinila direktnom vojnom intervencijom na bliskoistočnim vratima koridora u Siriji.

Ranije tijekom srpnja kada je Republika Srpska odlukom skupštine najavila održavanje referenduma o Danu RS-a, ruski veleposlanik u BiH Petar Ivancov izrijekom je podržao održavanje referenduma naglasivši da “pitanje legitimnosti nacionalnog praznika Republike Srpske – Dana Republike Srpske, ne može biti riješeno bez sudjelovanja naroda tog entiteta. Siguran sam da je odluka vlasti Republike Srpske o održavanju referenduma donešena zbog želje stanovništva da se izjasni o tome.”

Političkoj bliskosti Banja Luke i Moskve svjedoči i potpisivanje deklaracije o međustranačkoj suradnji u lipnju ove godine u Moskvi između Dodikove stranke Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Putinove stranke Jedinstvena Rusija.

Ruska politika i Balkan

Republika Srpska – ruski korektiv za Srbiju

Ruska politika aktivno radi na jačanju uvezanosti različitih dijelova srpskog političkog korpusa u samoj Republici Srbiji, na Kosovu, u Republici Srpskoj u BiH, ali i u Hrvatskoj što je, uostalom, demonstrirano i prigodom posljednjeg političkog pritiska na Republiku Hrvatsku

 

Dok ruski geopolitičari i analitičari sve otvorenije u studijama svojih think-tankove iznose konkretne modalitete ruske politike prema jugoistočnoj Europi, europski mainstream mediji uglavnom se fokusiraju na isprazno širenje negativnog emotivnog odnosa prema ruskoj politici i predsjedniku Putinu, umjesto da hladno i analitički, koristeći se ruskim izvorima, prikažu stvarne aspekte ruske politike, tim prije što su autori bliski ruskoj političkoj i državnoj strukturi.

Tako ruski think-tank “Katehon”, kojeg je osnovao i kojeg financira milijarder Konstantin Malofejev, blizak ruskom predsjedniku Putinu, 23. siječnja ove godine objavljuje rad autora Jafe Arnolda pod naslovom “Bosna 2016: Sudbina Republike Srpske je sudbina Srbije i Rusije“, u kojem se analizira strateški značaj Republike Srpske i Srbije za rusku politiku na prostoru jugoistočne Europe.

Četiri vektora razvoja ruske politike

Arnold tvrdi da “u kontekstu jačanja agresije protiv Rusije i otvaranja multi-front hibridnog rata (Ukrajina, Sirija i informacijsko područje) pod vodstvom SAD-a, blok NATO-a pojačava svoje napore za uvlačenjem Srbije i razdvajanjem Rusije od tog svog bitnog balkanskog saveznika. Nedavni pokušaji – provođenjem državnog udara u Makedoniji i pokušaja uvođenja Kosova u UNESCO – znače da SAD još jednom baca rukavicu u regiji koja je geopolitički, kulturološki i povijesno važna za Rusiju.

Ubrzano uvlačenje Srbije prema EU-u, što bi značilo ništa manje od samoubojstva Srba na svim područjima i masivnog udarca Rusiji, predstavlja najdrskiji i najambiciozniji manevar u ratu SAD-a i NATO-a na Balkanu. Arnold u analizi za „Katehon“ dalje navodi da je “bosanski front također ponovno otvoren“ i da su pritisci na vlast Republike Srpske, zbog spornog referenduma, u cilju “de facto likvidacije Republike Srpske kao nezavisnog entiteta u okviru bosanske države, kako je dogovoreno u Daytonu 1995. godine.”

U daljnjem tekstu analizira značaj Srbije i Republike Srpske za geopolitičke pozicije Rusije, pa definira da je “područje bivše Jugoslavije ponovno postalo bojište suprotstavljenih geopolitičkih projekata atlantističkog Zapada na čelu s EU-om i SAD-om i projekta euroazijske integracije predvođene Rusijom. Balkan je ključ za oba projekta. Uključivanjem većine država nastalih raspadom bivše Jugoslavije u NATO i Europsku uniju, Rusija će biti odsječena od četiriju bitnih vektora razvoja svoje politike.”

Prema Arnoldu, prvi se vektor odnosi na Srbiju: “Indukcija Srbije u euroazijski projekt pružila bi ogroman poticaj stvaranju alternativnog bloka u Europi. Rusija i Srbija dijele isti civilizacijski identitet… Nedavna najava daljnje integracije Srbije u EU, pokušaj državnog udara u Makedoniji, planovi za izgradnju NATO baze u Bugarskoj i tiho pretvaranje Hrvatske u vojnu tampon zonu protiv ruskih utjecaja na bivšem jugoslavenskom prostoru, zahtijevaju hitno stvaranje novog stupa euroazijske integracije u regiji koji će ponuditi ekonomske i diplomatske puteve protiv eventualne kapitulacije pred pritiskom NATO-ove prisutnosti i uvlačenja u Europsku uniju.”

Drugi vektor odnosi se na Tursku, jer bi veći utjecaj Rusije na balkanskim prostorima smanjio turski manevarski prostor.

Treći i najvažniji vektor, prema analitičaru „Katehona“ je – geostrateški. “Ako SAD i NATO ne uspiju zaustaviti Rusiju u stjecanju ranije izgubljenog uporišta na Balkanu, Rusija bi mogla dobiti pristup dragocjenoj poveznici koji nikad u povijesti nije uspjela osigurati – pristup Sredozemnom moru, što bi u konačnici imalo korijenite posljedice za cijelu jugoistočnu Europu. Otvorila bi se vrata utjecaja na Grčku, ugrozili bi se antiruski projekti u Rumunjskoj i Moldaviji, Madžarska bi se približila euroazijskom vektoru, a Bugarska bi napokon odahnula od sirove kolonizacija na periferiji EU-a i u konačnici put prema srednjoj Europi bi bio otvoren… Ukratko – euroazijski integrirana Srbija imala bi potencijal proširenja euroazijskog projekta na srednju i jugoistočnu Europu.

Pritisci na RS

Slijedom toga se zaključuje da su “Republika Srpska i BiH u samom središtu ove geopolitičke slagalice. Republika Srpska na mnogo načina predstavlja put za protok nacionalnog i geopolitičkog identiteta Srbije, u nekim aspektima slično kao što Donjeck i Lugansk imaju u odnosu na Rusiju”. Arnold zaključuje da se većina građana Republike Srpske protivi integracijama s EU-om i NATO-om i imaju naklonost povezivanja s Rusijom, što slijedi i njihovo političko vodstvo, te stoga “ne čudi da je onda Rusija najveći zagovornik Republike Srpske na međunarodnom planu.

Na taj način Rusija je počela kompenzirati sramotno napuštanje Srba u 90-im godinama. U tom kontekstu može se očekivati da će Republika Srpska djelovati kao masivna protuteža ukoliko bi se vodstvo Srbije i dalje prepustilo uvođenju u Europsku uniju”.

Drugim riječima, Republika Srpska bi tako trebala biti ruski korektivni mehanizam ili poluga moći kojom će Moskva reagirati ukoliko Srbija uistinu krene u ozbiljnu integraciju s EU-om. Rusija preko Republike Srpske procjenjuje da bi mogla ostvariti veći utjecaj na srpski politički korpus izvan same Republike Srbije i preko njega izvršiti pritisak na Beograd koji bi u tom slučaju, računa se izložen općem srpskom pritisku, morao odustati ili barem usporiti približavanje EU-u i euroatlanskim integracijama.

Nameće se logičan zaključak da ruska politika pritom aktivno radi na jačanju uvezanosti različitih dijelova srpskog političkog korpusa u samoj Republici Srbiji, na Kosovu, u Republici Srpskoj u BiH, ali i u Hrvatskoj što je, uostalom, demonstrirano i prigodom posljednjeg masivnog političkog pritiska na Republiku Hrvatsku.

Analiza Katehona zaključuje da će “SAD i NATO vjerojatno pojačati pritisak na Republiku Srpsku i ohrabriti bosansko vodstvo na sve odvažnije poteze protiv njih. Kao odgovor, Rusija će najvjerojatnije pojačati obranu Republike Srpske s obzirom da je ona važna i za Srbiju” i za ruske pozicije u jugoistočnoj Europi.