Konture europske stvarnosti nakon terorističkih napada u Njemačkoj

Nedavno smo pisali o javnom pozivu „Islamske države“ na džihad protiv Rusije, a danas ćemo se osvrnuti na terorističke napade u Njemačkoj i njihovu refleksiju na čitavu Europu.

Radi se o seriji napada izvršenih u posljednjih desetak dana mjeseca srpnja, u kojima je poginulo više desetaka osoba. Njih se nikako ne može tretirati izoliranim akcijama umobolnih, frustriranih i kakvih sve ne ljudi. Takvih osoba je bilo i prije pojave „Islamske države“ (bit će ih, naravno, i poslje nje) ali se njihovo nasilje nikada nije manifestiralo takvom učestalošću i veličinom posljedica te se oni sasvim sigurno mogu isključiti kao počinitelji ovih zlodjela.

Krajnji je čas da se o ovom problemu progovori otvoreno, a ne da se činjenice permanentno  guraju „pod tepih“ u interesu dnevne politike i streteških zamisli arhitekata „Nove Europe“ unutar „Novog globaliziranog svijeta“. Jer ono što se na može skriti jest, da nam upravo pred očima nestaje Europa koja se do jučer dičila onim što je drugim svjetskim regijama uvjek toliko nedostajalo – svojom sigurnošću i životnim blagostanjem. Danas pojam europske sigurnosti i gospodarskog blagostanja kopni pod nastrajem terorizma, imigranata i, još više, neučinkovitim, gotovo nezainteresiranim reakcijama EU političke elite da se svemu ovome suprostavi adekvatnim mjerama, a ne pukom i šupljom frazeologijom koju redovito prati paljenje svijeća i polaganje cvijeća na sve brojnijim modernim europskim stratištima nedužnih ljudi. Strah i nesigurnost, na žalost, sve više postaju temeljne odlike današnje Europe.

Podsjetimo na nedavnu njemačku terorističku kronologiju: 18. srpnja 18-ogodišnji izbjeglica i tražitelj azila afganistanskog porijekla Riaz Khan Ahmadzai, naoružan sjekirom i nožem u vlaku je napao putnike, usljed čega je poginula jedna osoba a ranjeno njih 15. Islamist je likvidiran od strane snaga sigurnosti; 22. srpnja, u munchenskom trgovačkom centru „Olimpia“ došlo je do pucnjave po posjetiteljima objekta od strane iranskog izbjeglice Alija Sonbolija, kojom prilikom je poginulo 9 osoba, a ranjeno više od 20. Islamist je izvršio samoubojstvo; eksplozija u baru u gradu Ansbachu 25 srpnja, u kojoj je poginulo 12 osoba, a napad je izvršio izvjesni sirijski izbjeglica.

Pa iako su načini izvedbe ovih napada (i drugih, ovdje ne spomenutih) različiti, za dva od njih se sa sigurnošću može reći kako se radi o terorizmu iako su njemačka istražna tijela bila oprezna s davanjem kvalifikacija. I to neovisno o tome što je „Islamska država“ preuzela odgovornost za napad u vlaku, a kod napadača u baru pronađen je i mobitel na kojem je snimljeni video s njegovom prisegom upravo toj terorističkoj organizaciji.

Bez obzira na manji broj žrtava koje su iza sebe ostavili (poglavito u usporedbi s velikim pariškim napadima u studenom prošle godine, ili onima u Bruxellessu u ožujku ove godine), spomenuti napadi u Njemačkoj do sada su besprimjerni u njezinoj bližoj povijesti. A ozbiljnost stanja možda najbolje ilustriraju riječi bavarskog ministra unutarnjih poslova Joachima Herrmanna: „Ovakvog tjedna u mojoj karijeri još nije bilo.“

Iako su do nedavno njemačke službe sigurnosti, kao reakciju na sve glasnije i češće kritike njemačke javnosti prema službenoj saveznoj politici u odnosu prema izbjeglicama, često izvješćivale kako stvari drže pod nadzorom ili, najviše, ostavljale samo malu mogućnost za pojedine napade ekstremističkih skupina, stanje u društvu je takvo da se može reći kako one postupno gube nadzor nad islamističkim radikalizmom. I to bez obzira na povećanje brojnosti pripadnika snaga sigurnosti kojima je pridodano novih 750 djelatnika, pričemu je i proračun za Ministarstvo unutarnjih poslova za 2017. godinu povećan za 5,6 posto. Nelogičnosti je ipak previše, a možda je najveća ova: ključni paket protuterorističkih zakona, između ostalog i onaj dio koji se odnosi na pravo aktiviranja svojih prikrivenih operativnih agenata, savezna vlada odobrila je tek 1. lipnja ove godine (a teroristički napadi s potpisom „Islamske države“ traju diljem Zapadne EU već od početka 2015. godine).

Iako su medijske reakcije na njemačke napade brzo utihnule (što je znak nastavka provedbe identične imigrantske politike od strane savezne vlade, što je kancelarka Merkel, uostalom, već otvoreno i najavila 28. srpnja), ti napadi označavaju ključnu epizodu novog vala terora koji će zapljusnuti Europu od strane „Islamske države“ i radikalnih islamističkih elemenata koji se postojano ubacuju na europsko tlo s kolonama novih izbjeglica koji u ljetno vrijeme pristižu morskim putom najviše na talijanske obale. O tome smo nedavno pisali analizirajući  kineska obavještajna izvješća o europskim zemljama kojima najviše prijeti islamistički terorizam (poveznica).

I najveći skeptici koji su se protivili „miješanju“  terorističkih akcija i izbjegličkog vala danas više nisu u stanju poricati njihovu korelaciju i kauzalnu povezanost. Tim više, što predstavnici „Islamske države“ o infiltraciji svojih boraca unutar izbjegličkih kolona već dugo otvoreno govore. Ukoliko se po pitanju terorizma u Francuskoj i Belgiji i moglo govoriti o lokalnim radikalima, nezadovoljnim svojim višedesetljetnim degradirajućim statusom od vremena prvih velikih useljeničkih valova, u Njemačkoj to nikako ne može biti slučaj. Tamošnja islamska zajednica nikada nije iskazivala svoje nezadovoljstvo njemačkim društvom na tako radikalan način kako se to već godinama čini po predgrađima Pariza i drugih velikih francuskih gradova,  kada se pale automobili, uništava imovina, sukobljava sa snagama reda. Osim toga različita je i struktura odnosno korijen islamskih zajednica Zapadne Europe i Njemačke. I dok se u Zapadnoj Europi radi o „kolonijalnoj ostavštini“ tih zemalja, u Njemačkoj su  dominantni potomci radnika pridošlih kao gastarbajteri (najviše iz Turske), koji su se kao takvi donekle integrirali u tamošnje društvo, neovisno o klasičnoj getoiziranosti koja je i tamo nazočna. Međutim, ona je puno više kulturološko-socijalne etimologije nego posljedica promišljene državne segregacijske politike, o kojoj u Njemačkoj ne može biti niti riječi, prije svega zbog njezine teške i opterećujuće prošlosti.

Upravo zato su gore opisani prošlomjesečni napadi svojevrsni lakmus-papir, koji svejdoči o evoluciji islamističkog radikalizma i u Njemačkoj i koji je izravna posljedica proteklih godina pridošle izbjegličke polulacije kroz saveznu „willkommen politik“. U tu se zamlju samo prošle godine slilo više od milijun izbjeglica – od zemalja afričkog Magreba, Libije, Bliskog istoka, sve do Afganistana i Pakistana, i više nitko nije u stanju negirati negativne sigurnosno-socijalno-kulturoško-demografske posljedice koje će iz toga proizići po ukupno njemačko društvo. Skupa je to cijena njemačke politike koju je njezina vlada kao obvezu na sebe preuzela od  briselske središnjice, dobivajući zauzvrat položaj glavne kontinentalne gospodarske sile EU i  čiji će interesi dominirati u odnosu na ostale članice. Izjave kancelarke Merkel kojima se umiruje njemačka javnost ponavljanjem fraza, da vlada čini sve što može kako bi zadržala sigurnost svojih građana, sve teže nailaze na „plodno tlo“.

Radikalni islamistički elementi iz Zapadne Europe već su iskoristili njemačku dobrodošlicu i osigurali u toj zemlji svojevrsnu „mirnu i tihu logističku bazu“ odakle se neometano i brzo, koristeći blagodati izbjegličkih privilegija, mogu prebacivati u razne smjerove EU ali i brzo reagirati i prilagođavati se promjenjenim uvjetima i okolnostima. U dramatično pogoršanim okolnostima u oči upadaju i teško objašnjive medijske zluradosti novom etapom njemačke zbilje, poput one od strane, ni više ni manje nego britanskog BBC-ja, koji je nakon napada u Ansbachu tu vijest naslovio nevjerojatnim riječima – „Sirijski izbjeglica poginuo u eksploziji u Njemačkoj“! Nekome bi se učinilo kako je nedužni izbjeglica gotovo pa bio žrtva njemačkih snaga sigurnosti.

Ukoliko znamo koliki je ugled i utjecaj Njemačke u ostalim, poglavito južnim i istočnim dijelovima EU, nije teško pretpostaviti kako će se drastično pojačavati i  strah njihovih  građana od terorizma i od gospodarske krize. Jer ako jedna organizirana i snažna država poput Njemačke počinje stradavati od terorističkih napada, pričemu i dalje ostavlja otvorene granice prema susjedima, kako će se onda slični napadi sprječavati u njihovim, financijski i gospodarski o Njemačkoj i tekako ovisnim zemljama. One su, k tome, i politički sve nestabilnije zbog pojave sve većeg broja euroskeptičnih i populističkih stranaka kao izravna posljedica svega ovog o čemu smo prethodno govorili.

Nova europska stvarnost rađa se pred našim očima. Kao odgovor na impotentnost i nehtijenje djelovanja aktualnih političkih elita (koje je toliko neshvatljivo da se sve više s pravom može tumačiti njihovom željom da u Europi nastane kaos, kako bi se uvela centralistička diktatura Bruxellessa izglasavanjem isto takvih zakona kojima će se pokopati suverenitet država, a nacije svesti na razinu folklora), na površinu počinju isplivljavati populističke i nacionalističke snage. Ali one nemaju rušilački i međusobno antagonistički karakter  i rasističku i ksenofobnu ideološku platformu, kakvu im EU elite nastoje nametnuti kroz mainstream medije tvrdeći kako žele izazvati nove europske ratove. Upravo suprotno, takve snage djeluju isključivo s pozicija suprostavljanja rastućem islamističkom teroru. One rastu zbog sve većeg promišljanja običnih ljudi što učiniti da se sami zaštite, a kada to već ne mogu ili ne žele oni koji bi sjedeći u vladama to trebali činiti.

I za kraj samo jedan primjer: „Nacionalni front oslobođenja Korzike“ objavio je video proglas u kojem se otvoreno najavljuje spremnost za najoštriji (do fizičkog uništenja) odgovor tamošnjim, njima poznatim salafitima, u slučaju terorističkih napada „Islamske države“ na teritorij Korzike. I ne treba sumnjati da ta politička stranka neće pokupiti simpatije domaće javnosti, poglavito u slučaju nastavka nedjelotvornosti državnih političkih struktura u Parizu. A hoće li njihov primjer slijediti i druge populističke stranke, poput onih njemačkih u vidu protuimigrantskog pokreta „Pegida“ ili „AFD“ (Alternativa za Njemačku) vrlo brzo će pokazati vrijeme. Jedan od temeljnih zakon fizike glasi – iza akcije sljedi reakcija, i o tome bi svi odgovorni morali voditi računa.