Kineski pogled na Europu: Zašto ste izgubili identitet?

David Zhang je Kinez u Parizu. Na prvoj je godini doktorskog studija iz mehanike fluida u Parizu. Nakon što doktorira planira provesti nekoliko godina u Francuskoj kao profesor i istraživač prije povratka u Kinu, ili preseljenja u Japan. A pod naslovom “Kineske refleksije na Europu” je objavio zanimljiv tekst u kom izlaže svoja osobna iskustva u Europi, kao stranac neeuropskog porijekla.

“Pet je godina kako sam doselio iz Kine kako bih studirao u Francuskoj. Tijekom tog vremena, svjedočio sam kako je ova velika europska zemlja izgubila svoje tradicionalne vrednote i postupno postala utočište za imigrante iz trećeg svijeta”, kaže Zhang. “Rođen sam 1986 u obitelji srednje klase u Kini. Vjerovao sam da živim u predivnom vremenu, u kom ljudi ne stradavaju od epidemija, ratova, ili zbog rasizma. Bio sam zadovoljan time kako se ova stara azijska zemlja konačno otvorila i prihvatila ljude sa svih strana svijeta. Toliko smo čeznuli za tom da budemo dio modernog, slobodnog svijeta da je postalo gotovo “pitanje časti” razgovarati na engleskom sa strancima. U Shijiazhuangu, mom gradu oko 300 km jugozapadno od Pekinga, bilo je puno studenata iz Kameruna i Južne Koreje. Sretao sam ih po barovima i sprijateljio se s njima. Uživao sam u tom egzotičnom iskustvu. Iskreno sam se nadao da će ljudi iz cijelog svijeta doći u Kinu. No, nikad se nisam zapitao kako bi to izgledalo kad bi odlučili ostati i pokušali postati Kinezi.

Prije pet godina došao sam u Francusku, sa stipendijom za studij za inženjera. Europa me je privukla zbog ljepote europske civilizacije. No, kako bilo da bilo, ja nisam Europljanin, i nikad ne mogu postati Europljanin.

Francusko društvo tolerira rasizam samo ako je uperen protiv bijelaca, i, u manjoj mjeri, ako je uperen protiv Azijata. Naučio sam da biti Azijat u Francuskoj može biti dvostruko loša stvar. Puno Francuza smatra nas nametljivim turistima ili poslovnim konkurentima. U pravilu su sa mnom postupali dobro, no u jednoj prilici sam došao u sukob s Francuzom. Čekao sam autobus oko ponoći, kad su mi prišla dva očito pijana mladića na inače praznoj ulici. Jedan me je na engleskom pitao odakle dolazim, i ja sam na engleskom odgovorio da sam Kinez. Drugi mi se unio u lice pitajući jesam li turist. Nisam odgovorio. Počeo me šamarati ponavljajući “sviđa li ti se ovo?”. Podigao sam ruke da se zaštitim, a drugi ga je zaustavio, govoreći da više nije smiješno. Otišli su prije nego mi je došao autobus.

Još ne razumijem susret, mogao sam im reći na tečnom Francuskom da studiram i radim ovdje, ali ne razgovaram s pijanim strancima. A i nisam siguran da bi nešto promijenilo. U svakom slučaju to iskustvo je bilo iznimka i ne bih htio generalizirati to na sve Francuze. Obojica su bili pijani i agresivni. Ali ako se dogodilo meni, pretpostavljam da se može dogoditi i Arapinu ili crncu.

Kad to kažem, pretpostavljam da su Azijati, naročito turisti, na piku češće od svih drugih, ali ne od strane Francuza. Arapski i romski kradljivci se uglavnom koncentriraju na Azijate, a i crnci nas vole pljačkati. Svaka od tih grupa ima svoju specijalnost. Poznato je da azijski turisti rado plaćaju gotovinom, čak i skupe stvari, a kako ne govore francuski, mnogi od njih ne zovu policiju kad ih se opljačka.

Čak i Kinezi koji žive u Parizu su često žrtve. Jedna od njih, vrijedan i nadaren inženjer, odlučio se vratiti u Kinu, rekavši mi kako je iznimno razočaran time što je Francuska dozvolila masovnu imigraciju iz Afrike. On nije jedini koji je otišao iz Francuske iz tog razloga. A ja znam o čemu oni govore. Jednom, u Ženevi, u polumračnom restoranu na autobusnoj stanici, čovjek arapskog izgleda prišao mi je i počeo govoriti o Kini i kineskom plesu. Pokušao me je primiti kao da hoće zaplesati sa mnom, i ja sam ga odgurnuo. Kasnije sam primijetio da mi je zajedno s drugim koji je bio s njim maznuo novčanik.

Imigracija znači stalne rasne napetosti i trvenja. Jedne večeri vraćao sam se kući tramvajem. Kad sam sišao, Arapin srednjih godina me zaustavio i počeo me vrijeđati jer je mislio da sam mu se smijao u tramvaju. Rekao sam mu da razgovara s pogrešnom osobom. Onda se počeo žaliti da ga ljudi svaki dan loše tretiraju i ismijavaju. Bio sam ljut na njega zbog njegovog bezobrazluka i neodgoja, ali mi ga je ipak bilo žao . Zašto se ne vrati u svoju zemlju, gdje ga nitko neće maltretirati zbog njegovog izgleda?

Opet, ne znam što bih mislio o tom incidentu. Izgledao je poput skitnice, a ljudi ponekad ismijavaju skitnice. Rođenim francuskim klošarima isto ne prostiru crvenih tepih kad negdje dođu. Činjenica da se naljutio na “kolegu” stranca zbog toga što mu se smijao me natjerala da se zamislim. Možda je mislio da bi svi imigranti trebali zajedno ustati protiv francuskog “rasizma”. U stvari, Afrikanci i Arapi mi, obzirom da sam stranac, ponekad otvoreno govore što misle o Europljanima.

Jednog dana sreo sam kolegu iz škole i odlučili smo zajedno otići na večeru. On je bio iz Kameruna, i ljutito mi je pričao kako su bijeli kolonosti eksploatirali njegovu zemlju i koliko su bijelci zli prema Afrikancima. Rekoh mu da je to stvar prošlosti i da danas svi žele živjeti u miru, i kako zapravo ima sreće da je mogao doći na studij u Francusku. Rekao mi je da je to najmanje što Francuzi mogu uraditi za Afrikance, i kako bi zapravo volio da svi bijelci pomru. Uplašio me njegov bijes – uvijek je izgledao kao vrlo miroljubiva osoba. Afrikanci, pa čak i neki Arapi i Kinezi su mi se povjerili sa sličnim željama. Pokušavam se kloniti takvih ljudi.

Razgovarao sam o problemima rase i imigracije s francuskim cimerima. Osjetio sam da su jako zabraniti oko načina na koji su crnci i Arapi promijenili izgled Francuske, ali strah ih je da će Francuska, preuzme li Nacionalni front vlast, biti povučena u smjeru nacizma. Oni krive vladu za to što segregira Arape umjesto da ih tretira jednako. Sigurno je istina da se imigranti, bilo da je to svjesna politika vlade ili ne, gomilaju u jeftinim slumovima u predgrađima kojima hara nasilje i siromaštvo.

Kad razgovaram s Francuzima, svaki put kad upotrijebim riječ “rasa” kako bih pokušao objasniti kako različite grupe ljudi imaju različitu prirodu, oni se uplaše i kažu mi kako “rasa ne postoji”. Inzistiraju kako smo svi dio ljudske rase. Naravno, ponekad se netko usudi iskreno progovoriti – i biva kažnjen za to. Prošlog rujna, eurozastupnica i bivša članica vlade, Nadine Morano, rekla je da je “Francuska židovsko-kršćanska zemlja bijelih ljudi koja pruža dobrodošlicu strancima”. Ta primjedba, koja bi apsolutno imala smisla u bilo kojoj Afričkoj ili Azijskoj zemlji, rezultirala je time da je izopćena iz vlastite stranke, i nije se smjela kandidirati na slijedećim izborima.

U Francuskoj, svaka rasprava o vjeri i naciji mora biti smjesta zabranjena jer asocira na Treći Rajh ili rat u Alžiru. Fracuska vlada je čak polušala eliminirati koncept rase u svim svojim dokumentima i aktivnostima – ali unatoč tome se bori vrlo žestoko protivrasizma. Počeo sam se pitati zašto su crnci i Arapi tako neprijateljski nastrojeni prema zapadnim ljudima, pa ipak toliko žele doći živjeti na Zapad. Prvo sam o rasnim razlikama čuo u kritičkim izvješćima o radu dr. Richarda Lynna u kineskim medijima. Tada sam našao prijevod “Rase, evolucije i ponašanja” Philippa Rushtona na francuski i kineski. Pročitao sam i “Belovu krivulju”. Nije bila prevedena na francuski, pa sam je naručio preko Amazona i čitao na engleskom. Također sam pročitao neke knjige koje su prevedene na kineski i dostupne su na internetu. Pročitao sam i neke knjige biologa Ernsta Mayra, neke su dostupne na kineskom. Jasno mi je da mnogi smatraju da je genetska komponenta presudna za lošije performanse crnaca, ali sam svejedno mislio da bi uzrok tome moglo biti to što oni žive u mnogo lošijim uvjetima.

Pri kraju mog studija, svaki student je trebao participirati u kompleksnom akademskom projektu s primjenom u stvarnom svijetu. Ja sam bio dodijeljen da vodim grupu s dva druga člana, jednim Kinezom i jednim studentom iz Kameruna. Kinez nije dobro govorio francuski. Isprva, strahovao sam da će ga težina jezika i kompleksnost projekta natjerati da odustane. No dogodilo se nešto što me iznenadilo. Afrički student je brzo pohvatao glavne konce projekta. Ali svaki put kad bi naišao na teškoće,žalio se, i radio nešto drugo umjesto na projektu. Pronašao sam mu knjige gdje su jasno navedena rješenja za slične probleme, ali mu ih se nije dalo čitati jer su bile predugačke. Studentu iz Kine je trebalo dulje da pohvata probleme, ali umjesto da se žali i pokušava stvari riješiti prečacima, koncentrirao se i radio dok svi problemi nisu bili riješeni. Afrikanac je bio taj koji je odustao.

Priča zvuči kao poučna bajka za djecu ali upućuje na probleme Afrike. Došao sam do zaključka da su kaos i nedostatak ekonomskog progresa u Africi rezultat nedovoljne motivacije kad se suoče s kompleksnim problemom. Također mislim da kod njih postoji tendencija da se zadovolje vrlo malim, i zato se ne trude previše da bi napredovali. Francuski socijalni sustav također pridonosi apatiji. Preživljavaju na minimalnim prihodima radije nego da se bore za bolji život.

U francuskoj se danas prakticiraju rasne preferencije – iako bi one trebale biti uvreda za svakog tko radi kako bi uspio. To, kombinirano s velikodušnim sustavom socijale, objašnjava zašto toliko Afrikanaca dolazi u Francusku. Ideja da su oni bili kolonizirani i patili zbog diskriminacije je tek izgovor. Arapi su porobljavali crne Afrikance tisućama godina, ali nema baš nešto puno Afrikanaca koji žele živjeti u Alžiru. Afrikanci također biraju Europu zbog njenog kulturnog utjecaja. Oni vide zapadni način života kao vrata do uspjeha.

Zapad je promovirao “demokraciju” i “univerzalne vrijednosti” u Africi, a rezultat su vojne diktature, korupcija, i nasilje. Zapadne vrijednosti očito ne pristaju Africi. Zapadne vrijednosti, bez apsolutnog autoriteta bijelačke vlasti, čini se, razaraju afrička društva. Različite rase bi trebale živjeti pod različiti političkim strukturama, onakvima kakve im odgovaraju. Azijati su također došli pod utjecaj zapadne kulture i politike, ali ih nisu posve usvojili. U Aziji, apsolutni politički autoritet, striktna obiteljska i društvena hijerarhija, i težak rad, su ono što čini zemlju uspješnom. To je zašto su Singapur ranije, i danas Kina, tako uspješni. Koreja, Japan i Tajvan imaju političke modele sličnije zapadu, ali oni su, također, striktno azijski kad se govori o poštivanju autoriteta, društvenoj hijerarhiji, i obitelji.

Što se rase tiče, većina Kineza je od djetinjstva naučavana da budu ponosni što su Azijati. Ideja da bi sve rase mogle biti iste je u Aziji nezamisliva. Gotovo je nezamislivo naići na raspravu u Kini o ideji da bi Azijati i cnrci uopće mogli biti jednaki. Većina Kineza jednostavno nema nikakvog interesa za Afrikance. U vrijeme Maoa, ““Afro-Asian-Latin American” je bila alternativa za “Treći svijet”. Afrikanci su trebali biti naša  daleka braća u borbi protiv kapitalizma i imperijalizma, ali nikog nije bilo briga za njih.

U Africi, kineska vlada financira bezbrojne energetske, infrastrukturne, i građevinske projekte svake godine. Tisuće kineskih inženjera i tehničara je poslano da bi radili na razvoju Afrike, a za uzvrat šalju prirodne resurse. To nije popravilo naš dojam o Afrikancima. Vijesti iz Afrike su uvijek o ekstremnom siromaštvu i političkoj nestabilnosti. Također, Kinezi koji se vraćaju iz Afrike su uvijek puni priča o nekompetentnim crnim radnicima koji unatoč tome stalno zahtijevaju veće plaće. To je razlog zašto kineske kompanije sve češće dovode radnike iz Kine nego da zapošljavaju lokalne radnike.

Ipak, iskreno se nadam da će afrički ekonomski uspon biti popraćen kineskom pomoći, i da će Afrikanci konačno ostajati na svom vlastitom kontinentu. No zašto su Azijati zadržali svoju svijest o pripadnosti rasi, dok bijelci nisu? Moguće je da postoje genetske razlike koje štite Azijate. Objašnjenje bi također moglo biti u onom što je, za mene, najveća razlika između bijelaca i Azijata, a to je europski znanstveni um. Europljani su dokazali svoju superiornost nad drugim rasama briljantnim manipulacijama apstrakcijama – apstrakcijama koje su dovele do boljeg svijeta kroz znanost i filozofiju. Podsjetit ću vas da su upravo Europljani osmislili koncept rase – ali isto tako Europljani pokušavaju kroz znanost dokazati kako rasa ne postoji i kako je humanost univerzalna. Dakle, griješiti je ljudski. Bijeli čovjek, majstor apstrakcije, je osmislio apstrakciju koja bi ga mogla uništiti: multikulturalizam.

Za Azijate, ne postoji umjetna separacija između prirode i čovjeka. U tom pogledu, ono što je ljudski ne prestaje s ljudskim bićima već uključuje sve s čim ljudi dolaze u interakciju: životinje, zemlju, vodu, zrak, sunce. Takva kultura postoji u Aziji, no to ne znači da Azijati ne razlikuju Turčina i Japanca. Kulturne razlike su manifestacija rasnih razlika. Istovremeno, Kinezi ne mare previše što se događa izvan njihovog vlastitog kruga – kulturnog ili biološkog – i zbog toga imaju snažan osjećaj pripadnosti kulturnom i obiteljskom identitetu zajedničkom Azijatima. Mi se ne damo tako lako zavesti apstrakcijama.

Unatoč tome što je generalno prihvaćeno među izučavateljima rasa na zapadu da su ljudi iz istočne Azije generalno inteligentniji od bijelaca, vrlo malo Kineza sebe smatra superiornima bijelim ljudima. Ogroman uspjeh Europe u modernim vremenima i tamnija koža u Azijata navodi Kineze da misle da su situirani između bijelih Europljana i Afrikanaca, u pogledu inteligencije i socijalnih vještina.

Istovremeno, Kina želi imati veći utjecaj na moderni svijet. Osjećaj da su tisućama godina živjeli u “nebeskom carstvu” gurnuo je Kinu u intelektualno nadmetanje s Europom. Ta želja da se uhvati priključak sa zapadom doprinijela je ekonomskom bumu zadnjih trideset godina. Bez teškog bremena liberalne ideologije, i povijesti kolonizacije, Kina može zaigrati vodeću ulogu među zemljama u razvoju i postati novi hegemon, zadržavajući istovremeno većinski domicilnu populaciju.

Koju god ulogu Kina odigrala u svijetu, ja sam duboko pesimističan oko budućnosti. Uvjeti se mijenjaju i nastavit će se mijenjati, ali nije lako zamisliti realistično rješenje.

Bez konstantne socijalističke propagande i propagande “ljudskih prava” usmjerene prema bijelcima i njihovoj djeci, oni se neće moći suočiti s današnjom surovom stvarnošću. Ideologija multikulturalnosti i mržnja spram europske kulture su dvije strane istog novčića i dolaze iz istog izvora. I sveprisutne su.

U Francuskom, ljevica i krajnja ljevica se ističu izljevima mržnje spram Izraela. Izrael je omiljena meta onih koji mrze kolonijalizam, rasizam, europsku kulturu, i, u konačnici, bijele ljude. Uvijek se sve svodi na iste argumente. Napad na Izrael je napad na zapadnu državu koja ima identitet, i odlučila ga je braniti. Napadajući Izrael, Francuzi gube kapacitet da brane svoj identitet kao Europljana i Francuza – tako ljevica dobiva više klijentele i glasača. Sve to, unatoč činjenici da je samo jedan malo veći bunt s bilo koje strane atlantika dovoljan da dokaže da je koncept multikulturalizma, izumljen u laboratirijima ljevice, prevara.

U tom kontekstu primjećujem da istočnoeuropske zemlje, čak i one unutar Schengena, imaju vrlo mali broj nebijelog stanovništva. Ironično, siromaštvo je za bijelce jedina garancija homogenosti.  U bogatijim zemljama zapada, bijeli ljudi ne shvaćaju ozbiljnost prijetnje, odnosno, da jedna iskra može zapaliti cijelu šumu.

U Francuskoj, napadi u Parizu prošle godine još jednom su dokazali propast koncepta multikulturalizma. Ti napadi će nedvojbeno pogurati Francuze dublje u otpor prema Islamu. To će pak više muslimana okrenuti prema angažmanu u “Islamskoj državi”. Rasni rat u Europi više nije nemoguć. Za one koji se pitaju ima li današnja feminizirana Europa još uvijek kičme da bi branila svoju civilizaciju, moram primijetiti da je pijetao simbol Francuske, i Francuzi često kažu da on kukuriče i kad je s obje noge duboko u dreku.