Bliskoistočna kriza s velikom se pozornošću prati unutar obavještajnog miljea NR Kine, a dobro je znano i zašto.
Bliski istok predstavlja regiju od velikog interesa za kineski biznis, ne samo zbog njezinog golemog energetskog bogatstva već i kao pogodno investicijsko tlo za snažan ulazak kineskog kapitala. Ta je regija i geostrateški „ulaz“ u bogata afrička prostranstva, u kojima Kina već godinama uspješno probija lokalne političko-birokratske barijere i snaži svoju vojnu i gospodarsku nazočnost.
Osim toga, kroz Bliski istok prolazit će i pomorska komponenta kineskog mega-investicijskog projekta Gospodarski pojas „Put svile“ (strateški plan „Jedan pojas, jedan put“), preciznije, ona će prolaziti Indijskim oceanom, kroz Crveno more, do Sredozemnog mora i njegovih sjevernih obala (vidi sliku 1.), a iz tog projekta čini se kako bi veliki profit mogle izvući i krajnje sjeverojadranske luke Trst, Kopar i naša Rijeka.
Slika 1. Kineski „Put svile“
U tom kontekstu potrebno je spomenuti i početak izgradnje prve kineske vojne baze na afričkom kontinentu, i to ni više ni manje nego u geostrateški izuzetno važnom Džibutiju, kojeg 20 kilometara širok morski prolaz Bab el-Mandeb dijeli od Arapskog poluotoka (Jemena), koji predstavlja južni ulaz u Crveno more (vidi sliku 2.). Izgradnja vojne baze započeta je u zimi ove godine, a predstavlja nevjerojatan vojno-politički izazov Zapadu i čistu demonstraciju kineske moći jer je smještena u neposrednoj blizini ranije izgrađenih vojnih baza SAD-a i Francuske (o toj temi opširnije sam pisao u najnovijem broju političkog tjednika 7Dnevno koji izlazi 8. travnja).
Slika 2. Izgradnja kineske vojne baze u Džibutiju, na jednoj od dvije strateški najznačajnije točke regije
Interes kineskih obavještajaca i analitičara
Zbog spomenutog pomorskog koridora „Put svile“ (i ne samo zbog njega), kineske službe poseban interes pridaju sirijskom sukobu. Ta je zemlja i prije izbijanja, sada već skoro petogodišnjeg rata, predstavljala važnog kineskog gospodarskog partnera, a najveći izvoznik oružja Damasku nije Rusija, kako bi to mnogi pomislili, već upravo Kina. Još prošlog tjedna, u velikom intervjuu izvjesnoj ruskoj TV kući, predsjednik Bashar al-Assad izjavio je kako će prednost u investicijama u Siriju imati ruske, kineske i iranske tvrtke. Kineski državni vrh u tom će kontekstu sasvim sigurno nastojati iskoristiti nastalo primirje i stabilizaciju vlasti za ponude novih primamljivih financijskih „injekcija“, toliko nužnih Damasku za obnovu razorenog sirijskog gospodarstva i energetskog sektora, čije je štete Assad procjenio na čak 200 milijardi dolara.
Također nije tajna, kako kineski državni vrh snažno podupire ruske vojne aktivnosti usmjerene na zaštitu sirijskog predsjednika (diplomatski rečeno, protive se nenasilnoj smjeni sirijske vlasti) i borbu protiv terorizma.
Kineske obavještajne prosudbe glede Sirije
Časnici obavještajnog odjela političke uprave kineskog Središnjeg Vojnog Vijeća sastavili su spisak oružanih grupacija na sirijskom tlu koje nisu prihvatile uvjete prekida vatre i koje bi, kao terorističke skupine, trebale biti uništene zajedničkim djelovanjem ruskih i sirijskih zračnih snaga. Uz općeprihvaćene terorističke organizacije „Islamska država“ i „Jabhat al-Nusra“, radi se o postrojbama „Ahrar al-Sham“, „Jabhat Tahrir al-Rakka“, ali i o pojedinim postrojbama Slobodne sirijske vojske koje faktično predstavljaju organizirane grupe islamista.
Kineski obavještajci govore o realnoj protuterorističkoj sili koju čini savez Rusije, Sirije, Irana, Iraka i Libanona, kroz vojnu suradnju (npr. slanje dobrovoljačkih postrojbi) i u informativno-obavještajnim aktivnostima. Tako kineski stručnjaci spominju i aktivnu ulogu palestinskog FATAH-a koji s libanonskim Hezbollahom vodi aktivnu borbu s protivnicima sirijske vlasti i koji dobivaju informacije o unutarnjem raskolu unutar „Islamske države“ po nacionalnom ključu. U tom smislu spominju se gradovi Idlib i Shogur koje u potpunosti nadziru islamisti iz redova kineskog muslimanskog naroda Ujgura, smještenog na krajnjem zapadu NR Kine.
Kineski analitičari daju i vlastitu ocjenu razloga povlačenja temeljne grupacije ruskih vojnih zrakoplova iz sirijskog sukoba. Moskva se na taj korak odlučila u sklopu dogovora s SAD-om o postizanju primirja, svjesna važnosti tog čina u uvjetima produljenja gospodarske krize kod kuće i smanjivanja financijskih sredstava prvotno namjenjenih svojim oružanim snagama. Međutim, to je učinila i u interesu Irana, Sirije i Libanona koje sada mogu akumulirati svoje snage za nanošenje velikih, koncentriranih i odlučujućih udara na postrojbe „Islamske države“.
Sirijska vojska ionako više gotovo i nema realne pričuvne snage (mlado stanovništvo nema pretjerane volje za odlazak na ratište), a do uvođenja primirja bila je rastegnuta do krajnjih granica. Naime, i sada aktivna i oslobađajuća bojna djelovanja sirijske vojske izvode jedino njezine elitne postrojbe „Tigrovi“ i „Pustinjski sokolovi“, koji su nedavno uz potporu ruskih zračnih snaga i oslobodili Palmiru.
Isto tako, primirje je dobro došlo i Teheranu koji više niti nije skrivao velike ljudske gubitke njegovih elitnih postrojbi iz Korpusa revolucionarne garde (Straže Islamske Republike) pričemu je poginulo i nekoliko generala. Iran je zbog toga smanjio slanje vlastitih vojnika te se orijentirao na ubacivanje dragovoljačkih postrojbi iz redova iračkih šijta i afganistanskih Hazara.
Zanimljiva je i kineska informacija koja govori o saznanjima NATO-vih obavještajaca, da se na strani Assadovih snaga bore dva do tri bataljuna Korejske narodne vojske (Sjeverna Koreja), kao i oko dvije tisuće kubanskih vojnika. Za Kubance se navodi kako je njihovo pješaštvo, uz ruske tenkiste, imalo odlučujuću ulogu u borbama za Aleppo. Pritom su Kinezi uvjereni kako je prvi signal propasti „Islamske države“ bio poraz islamista u Aleppu, kada odredi „Al-Qaide“ nisu polučili pomoć od donedavno na tom području sebi odanih postrojbi Slobodne sirijske vojske.
Zanimljive su i opservacije kineskih časnika iz druge uprave glavnog stožera Središnjeg Vojnog Vijeća, o Kurdima. Oni navode kako je Pentagon od početka 2015. godine aktivizirao potporu sirijskim Kurdima, čiju borbu protiv islamista iz ISIL-a i „al-Nusre“ smatra učinkovitom. Radi se o manevru proizišlom iz neuspješnog pokušaja stvaranja realne vojne snage od tzv. umjerenih sirijskih oporbenjaka i propasti programa njihovog opremanja i obuke na u Turskoj, Kataru i Saudijskoj Arabiji, u koje je utrošen veliki novac.
Čini se kako Kina iskusnom političko-diplomatskom vještinom, dostojnom njezinih drevnih predaka, iz bliskoistočnog kaosa izvlači jedino dobit, neovisno o tome koliko će tamošnji metež još dugo trajati. Amerikanci će, ukoliko to i dalje bude njihova primarna strateška zadaća (a za sada nema naznaka da neće), i dalje morati biti usredotočeni na sprječavanje ruskog vojnog i političkog ekspanzionizma i širenja zone utjecaja Moskve zapadno i južno od svojih granica, a što posve remeti dugo godina krojene američke strateške planove. Zbog toga je isključena njihova puna koncentracija na kinesko „dvorište“ i pripadajući mu akvatorij (u prvom redu Južno-kinesko more), a što Pekingu daje dodatnu mogućnost za još snažnije provođenje planova usmjerenih k proširenju vlastitih interesa koji sada već imaju otvoreno globalni karakter (gore spomenuti primjer izgradnje prve afričke vojne baze).
Obavještajne prosudbe glede Turske
Naravno da se sirijska kriza u cjelosti ne može sagledati bez pogleda iz turske perspektive. Zato kineski analitičari i toj zemlji posvećuju posebnu pozornost.
Oni jasno govore o mašti predsjednika Erdogana vezano uz izgradnju novog Osmanlijskog carstva, s kojim ciljem je Erdogan i inicirao plan modernizacije turskih oružanih snaga, uz naglasak na vojno-pomorsku flotu. Posebno se ističu turske želje za izgradnjom pune avionosne grupacije brodova, pri čemu se pozornost stavlja na projekt brodova tipa „Anatolia“. Osnovne taktičko-tehničke karakteristike su: duljina 225 m, širina 32 m, nosivost 25 000 – 28 000 tona, brzina 19,5 do 21 čvora, posada od 1400 mornara. Brod je sposoban nositi 8 helikoptera i 700 marinaca, a bilo bi moguće sljetanje i poljetanje i američkih lovačkih zrakoplova F-35.
Kinezi podsjećaju na Erdoganovu ključnu agresivnu izjavu iz 2011. godine, prema kojoj su događaji u susjednoj Siriji „pitanje turske unutarnje politike“. Međutim, Turska danas ne želi rješavati ključne probleme Bliskog istoka jer se već ionako grubo umješala u unutarnje poslove Sirije i Iraka. Kao primjeri tome navode se rušenje ruskog bombardera nad sirijskim nebom i ubacivanje 150 vojnika i 20 tenkova i oklopnih vozila na teritorij sjevernog Iraka.
Kineski obavještajni časnici navode kako je djelatnost turskih vlasti usmjerena isključivo na ispunjenje vlastitih interesa oko obnove Otomanskog carstva, a što uključuje:
Pritisak na Kurde s teritorija Turske i Iraka, uz zadaću likvidacije Radničke stranke Kurdistana i njezinih podružnica u Siriji i Iraku; i, zauzimanje dijela sirijskog teritorija i uspostava potpunog nadzora nad tim dijelom Sredozemnog priobalja.
Kineski stručnjaci smatraju kako je Turska politika poražena glede postavljenih strateških ambicija, pri čemu možemo dodati i razmišljanja britanskih novina „Independent“ i „Daily Record“, o tome, da je Erdogan pogriješio u izboru ciljeva (obaranje ruskog zrakoplova) i učinio opasni prijestup za koji će plaćati tursko gospodarstvo. Pritom Zapadni stručnjaci velikom većinom smatraju da NATO nije znao o turskoj vojnoj avanturi s ruskim zrakoplovom.
Zoran Meter
0 komentara