KINESKE VOJNE VJEŽBE VIŠE SU OD DEMONSTRACIJE SILE

en.wikipedia.org

Nakon nedavne odluke Međunarodnog suda u Haagu protivne kineskim interesima odnosno njezinim pretenzijama na najveći dio akvatorija Južno-kineskog mora (odluku Kina ne priznaje, jednako kao ni nadležnost tog suda), bilo je za očekivati jačanje kineske vojne nazočnosti u spornim vodama tog mora i demonstraciju snage i odlučnosti u zaštiti svojih interesa.

Jedno od najvećih žarišta svakako je ono vezano uz sporno otočje Spratly koje je, zapravo, arhipelag od 750 otočića, atola i grebena, izuzetnog geostrateškog značaja, što ćemo kasnije i obrazložiti. Taj, po nju životno važan arhipelag, još je predkomunistička kineska vlada Chianga Kai-Sheka 1947. godine tzv. linijom U stavila pod svoj suverenitet, sudarivši se odmah s interesima SAD-a i Japana, koji je tada bio pod američkom upravom (čitaj: okupacijom) i sigurno nije vodio samostalnu vanjsku politiku. Ali prava kriza je eskalirala (vjerojatno ne slučajno) tek 2013. godine, kada su Filipini protiv Kine pokrenuli spor na spomenutom sudu.

Kina u tom arhipelagu gradi niz umjetnih otoka, nasipava tj. proširuje postojeće otoke, gradi infrastrukturne objekte poput zrakoplovnih pista i sl., a što izaziva bijes SAD-a koji se poziva na međunarodno pravo i slobodu plovidbe koja ovim kineskim potezima, po mišljenju Washingtona, postaje ugrožena. Tako je, primjerice, 14. svibnja The Wall Street Journal objavio riječi Pentagona: „Ministar obrane Ashton Carter zamolio je svoje pomoćnike proanalizirati varijante, uključno prelete zrakoplova SAD-a nad otocima, vezano uz nadzor i uplovljavanja američkih vojnih brodova u „zonu grebena“ od 12 milja koji su bili izgrađeni i proglašeni od strane Kine kao njihov teritorij, na lokaciji poznatoj kao otoci Spratly“.

Kina, međutim, od svojih namjera ne odustaje jer drugih varijanti za izlazak na svjetske oceane ima vrlo malo, a nisu previše niti sigurne. Zato je njezin vojni vrh nedavno najavio izgradnju zone protuzračne obrane nad tim otočjem, a što je američki State Department početkom lipnja označio „provokativnim i destabilizirajućim činom“. Međutim, čini se kako Kinu američka upozorenja previše ne zabrinjavaju te je od 5. do 11. srpnja u tom otočju izvela velike vojne vježbe.

Ali ona tu nije stala. Već 21. srpnja kineske pomorske i zračne snage započele su novu vojnu vježbu u zoni otočja Spratly, pa možemo reći kako se tu zapravo više nito ne može govoriti o redovitim vojnim vježbama (kako se formalno nazivaju) već o gomilanju i postojanom baziranju kineskih oružanih snaga, čime ona svijetu odašilje jasnu poruku svoje odlučnosti. Još 18. srpnja kinesko strateško zrakoplovstvo započelo je patroliranje, uključno i u zračnom prostoru iznad spornih otoka. Radi se o bombarderima H-6 koji su licencirana kopija sovjetskog Tu-16, koji mogu nositi nuklearno naoružanje, a što je i više nego jasan signal da će Kina ići do kraja i da se „u svom dvorištu“ osjeća jača od drugih sila. Postojane kineske vojne vježbe više su od demonstracije sile koju sličnim vojnim vježbama iskazuje SAD. One su u stvari „praktično ispravljanje“ u svoju korist međunarodno-pravnih „papirnatih“ ograničenja koja sputavaju kineske nacionalne interese.

Kina je izvozno orijentirana ali i energentima siromašna država (uvozi oko 60 posto od svojih ukupnih potreba za naftom, a željezne rudače čak 80 posto). U tom smislu ona, poput Njemačke u praskozorje Prvog svjetskog rata, u velikoj mjeri ovisi o pomorskoj trgovačkoj floti. Međutim, nepovoljan geografski položaj i morska „zatvorenost“ ostavljaju mogućnost njezinim globalnim protivnicima da u bilo kojem trenutku zatvore kineski izlaz na svjetske oceane. Niska poluotočne i otočne „ogrlice“ koja se pruža uz gotovo čitavu kinesku obalu, a nadziru je Južna Koreja, Japan, Taivan pa čak djelomično i Filipini, Kinu čini izuzetno ranjivom. Osim toga, na jugu je geostrateški važan prolaz pod nadzorom Singapura (također sklon Zapadnim silama), a na polovici puta do njega nalazi se razdjeljeni arhipelag Spartly. Svemu ovome valja pridodati i brojne američke vojne baze, od kojih je snagom i veličinom po Kinu najviše zastrašujuća ona u Guamu.

Kina svoju pomorsku zatvorenost pokušava kompenzirati kopnenim „akrobacijama“ tj. suradnjom s prilično nestabilnim zemljama Južne Azije, poput Mjanmara (bivša Burma) i Pakistana, posredstvom kojih nastoji izgraditi svoja uporišta u Indijskom oceanu i nastaviti nisku vlastite „ogrlice“ – od spomenutog Spartlyja do Perzijskog zaljeva, nad čijim ulazom stoji pakistanska luka Gvadar kao glavno kinesko uporište na pakistanskoj obali Indijskog oceana. Valja spomenuti i gradnju nove kineske vojne baze u strateški izuzetno važnom Džibutiju (južni ulaz u Crveno more) koja je upravo u tijeku.

Međutim, u Mjanmaru je političko stanje vrlo nestabilno i vojna hunta koja je na vlasti primorana je sve više popuštati proameričkoj demokratskoj oporbi. Inače, Kina je tu zemlju u velikoj mjeri podložila svojim interesima „strateškog prodora“ na jug. Osim što je na oceanskoj obali Mjanmara izgradila niz snažnih uporišt, Kina je u priličnoj mjeri i „kolonizirala“ tu zemlju kineskim pučanstvom, poglavito njezin sjeverni dio, u koji je do 2005. godine imigriralo oko milijun Kineza.

Nešto slično događalo se i s Tajvanom u razdoblju od 2009. do 2016. g., kada su na vlasti bile za suradnju s Kinom spremne političke snage, koje su, međutim, upravo ove godine iznova zamjenile prozapadne demokratske snage zbog čega je Kina čak i zatvorila svoje tamošnje pseudo-diplomatsko predstavništvo (Kina, naime, nikada nije prestala smatrati Tajvan svojim neotuđivim teritorijem pa i ne može imati klasično diplomatsko predstavništvo u toj zemlji).

Da bi Kina mogla zaštititi svoje nacionalne interese i postati istinska globalna vojna velesila (ona to nije dokle god ne bude u stanju osigurati neometan pristup svoje flote na svjetska mora, a za što joj je nužna brojnija flota, poglavito velikih brodova, uključno i nosača zrakoplova), mora ubrzano jačati svoju flotu. Kina to i čini dinamikom koja izaziva ozbiljnu zabrinutost od strane SAD-a. Evo jednog zanimljivog podatka: starost kineskih vojnih brodova iznosi prosječno svega 12,6 godina i po tome je najmlađa na svijetu. Osim toga, udio brodova koji su u sastav kineske vojno-pomorske flote ušli u zadnjih deset godina iznosi 39,5 posto od ukupne flote, za usporedbu s američkim gdje taj postotak iznosi 21,4 posto s tendencijom snižavanja. Kina je započela s izgradnjom velikih i suvremeno tehnički opremljenih brodova naoružanih modernim i ubojitim naoružanjem, a ubrzano razvija i svoje strateške nuklearne podmornice.

Realnost je takva, da se SAD u tom dijelu svijeta samostalno više ne može suprostaviti kineskoj ekspanziji i on u tom smislu dopušta Japanu iznova jačati svoju pomorsku i zračnu flotu. Zbog toga se japanska pomorska flota danas razvija vrlo sličnom dinamikom kao i kineska iako je još daleko od njezinog sustizanja. U pomoć SAD-u i njegovoj politici novog povratka u Aziju (iako on iz Azije u stvarnosti nikada i nije izišao) upravo se uključuje Velika Britanija, koja svojim pomno isplaniranim Brexitom napušta europsku „bojišnicu“ sukoba s Rusijom (koju prepušta Njemačkoj), a skupa s SAD-om i njegovim regionalnim saveznicima pokušat će izvršiti ono nemoguće – zaustaviti nezaustavljivu kinesku ekspanziju koja predstavlja temelj novog multipolarnog svijeta.

0 comments