KINA ŠIRI UTJECAJ NA BLISKOM ISTOKU

Oštre izjave nove američke administracije na čelu s predsjednikom Donaldom Trumpom usmjerene protiv Kine i njezine vanjske i gospodarske politike (retorika je u pojedinim trenutcima bila bila gotovo pa ratnička, što je primoralo i poslovično suzdržan i diplomatski odmjeren Peking na prihvaćanje „bačene rukavice izazova“ kroz odaslana upozorenja Washingtonu, da Kina neće stajati skrštenih ruku u slučaju ugroze njezinih nacionalnih interesa),  naglo je splasnula nakon pomirljivih Trumpovih riječi nedugo poslje telefonskog razgovora s kineskim predsjednikom Xi-Janpingom.

Stoji li iza tako nagle promjene javne retorike, spoznaja novih američkih stratega o stvarnoj kineskoj snazi i utjecaju koji ona ima na ukupne globalne procese, ili pak jasna najava Moskve o tome kako Rusija ne namjerava okrenuti leđa svom strateškom partneru Kini i prikloniti se pritiscima Washingtona na Peking (zbog čega bi radikalizacijom odnosa s Kinom, uz već otvoreni novi „hladni rat“ s Rusijom, SAD praktički otovrio „dva fronta“ istodobno), teško je reći. Vjerojatno se radi i o jednom i o drugom.

Danas ćemo se pozabaviti onim prvim elementom – kineskoj snazi i širenju njezinog utjecaja na primjeru Bliskog istoka – regije, koju je Peking do nedavno u potpunosti prepuštao SAD-u i njegovim europskim saveznicima.

Bliski istok: opasnost od prijelaza s nadziranog na nekontrolirani kaos

Jasno je kako Kina svoje rastuće globalne geopolitičke ambicije ne može ostvariti zaobilazeći Bliski istok kao ključnu regiju, ne samo po pitanju naftnog bogatstva već i geoprometnih smjerova koji kroz nju prolaze ili se na tim prostorima presijecaju.

Najnovije turbulentne promjene koje su regiju zahvatile nakon famoznog „arapskog proljeća“ i pokušaja nametanja demokratizacije Zapadnoga tipa arhaičnim društvima, koja stoljećima pa i tisućljećima imaju izgrađen vlastiti  način funkcioniranja i, općenito, životne filozofije potpuno oprečne onoj Zapadnoj, svoj su vrhunac doživjele iznenadnim ruskim vojnim angažmanom u Siriji i spašavanjem predsjednika Asada. Upravo je ono poremetilo prvotne američko-izraelsko-saudijsko-katarske strateške planove o budućem ustroju Bliskog istoka, s kojeg je, u prvom redu, trebalo kirurški odstraniti i obuzdti Iran, nakon čega se tu novonastalu geopolitičku konstrukciju trebalo inkorporirati u nadstrateške geo-projekte, koji su predmnijevali integriranje sa širim euroazijskim cjelinama, a sve pod punim nadzorom Washingtona posredstvom pomno odabranih regionalnih „država-satelita“ – kao lokalnih središta moći.

Politički i vojni regionalni procesi, koji su neočekivanom žilavošću sirijskog predsjednika Asada i tvrdim namjerama Irana u ustrajavanju u zaštiti vlastitih nacionalnih interesa, a onda i neočekivanom odlukom Moskve da se iznova učvrsti u toj tradicionalnoj zoni njezinog najvećeg geostrateškog interesa (naglo odbačenoj neshvatljivim prepuštanjem svojih povijesnih pozicija Zapadu nakon raspada SSSR-a, bez ikakvog traženja ustupaka s njegove strane zauzvrat) iz kontroliranog oblika prešli u potencijalni neupravljani kaos, sveli su skupe i dugo godina pomno pripremane strategije u prah i pepeo. Pritom se više ne radi samo o Siriji, kao potpunoj nepoznanici kada se radi o njezinoj budućnosti. Tu su još i Irak, Jemen i posve neizvjesna sudbina Libije, a da ne idemo šire u Sahelsku i Istočnu Afriku, koje također gravitiraju Bliskom istoku.

Zbog svega navedenog, odluke i potezi vezani uz Bliski istok danas se od strane ključnih globalnih i regionalnih igrača donose ad hoc. Mijenjaju se ili modificiraju u hodu, već prema potrebama i razvoju stanja, kao nikada ranije u povijesti. Iz toga proizlazi neizvjesnost, nervoza pa čak i svojevrsna histerija od strane različitih političkih i vojnih krugova, koja može dovesti do porasta opasnosti od iznenednih incidenata (prvi je, svakako, bio onaj s obaranjem ruskog bombardera od strane Turske, u studenom 2015. godine) jer niti jedna strana više sa sigurnošću ne može znati što će poduzeti protivnik. Bilo čije (vlastite i tuđe) operativne strategije više jednostavno ne vrijede, a time ih je bespredmetno i obavještajno „pokrivati“, zbog čega se kvalitetni obavještajni rad pretvorio u puku propagandu mašineriju – prepunu podmetanja i lažnih vijesti („fake news“). Na taj je način bliskoistočni sukob sveden na veliku i dugotrajnu psihološku igru živaca, svojevrsnu globalnu „partiju šaha“ s ogromnim ulozima u pozadini.

Kina Bliski istok više ne prepušta isključivo Zapadu

U tim i takvim okolnostima Kina pozorno prati sve što se u regiji događa. Ona sve glasnije daje do znanja kako će se o budućnosti Bliskog istoka nešto morati pitati i Peking. U tom smislu Kina već duže vrijeme širi čitav spektar odnosa s državama Bliskog istoka, a to čini pomno i pažljivo, polazeći iz svoje dugoročne streteške perspektive.

Sve snažniji kineski položaj u regiji razmotrit ćemo i uz pomoć izvora kineskih stručnjaka. Prema njima, Peking svoje uspjehe na Bliskom istoku dobiva minimalnim trošenjem svojih resursa, suzdržavajući se od glasne retorike i demonstracije svoje moći, poglavito one vojne – kakvom se služe Zapad i Rusija. Peking primarno koristi ekonomske metode, pritom ne želeći nikome zapovijedati na koji će se način doma ponašati i po kojim pravilima živjeti. Time minimalizira stvaranje negativnog imidža i potencijalnih neprijatelja u  konfliktonoj regiji -. vječno podozrivoj prema strancima, vrlo često i zbog traumatičnih povijesnih iskustava.  Kina, tako, za razliku od drugih globalnih igrača, ni sa kim u regiji nema političkih sukoba, a to se jednako odnosi i na tamošnje snažne antagoniste – vodeće arapske zemlje i Iran. Lošije odnose od onih željenih Kina ima jedino s Turskom ali i to ne svojom zaslugom. Ankara je, donedavno, u sklopu svoje ekspanzionističke strategije, širila svoj utjecaj u Srednjoj Aziji, u sklopu čega je poticala i pomagala secesionističke težnje muslimanskog naroda – Ujgura, koji živi na zapadu Kine, uz granice većinski muslimanskih srednjo-azijskih država. Peking to vrlo dobro zna i često upozorava Ankaru da se radi o posve neprihvatljivom ponašanju, štetnom po odnose dviju zemalja (nije tajna da su turske obavještajne službe proteklih godina vrbovale ujgurske borce i sa svog ih teritorija  prebacivale na sirijske bojišnice gdje su ratovali na strani tamošnjih radikalnih islamističkih organizacija).

Još jedan indikator uspjeha kineske strategije jest i činjenica da se prema Kini s uvažavanjem odnose i Izrael i Palestinci. Za razliku od Zapada, Kina s bliskoistočnim zemljama surađuje na temelju načela ravnopravnosti, uvažavanja i uzajamne koristi, a o modelima njihovog društvenog ustroja ne vodi brigu jer to smatra miješanjem u unutarnje stvari drugih država, čemu se Peking načelno protivi i kada je riječ o kritikama kojima je i sam izvrgnut od strane Zapada glede nepoštivanja ljudskih prava ili manjka demokratskih standarada.

Zbog toga Kinu na Bliskom istoku doživljavaju kao alternativnu silu globalnog karaktera i vrlo „elastičnog“ partnera s kojim se lakše dogovarati.

Fokus na energetici i gospodarstvu

Početak kineske provedbe planova o izgradnji „Gospodarskog pojasa Put svile“ i „pomorskog Puta svile XXI. stoljeća“ označio je i početak snažne kineske fokusiranosti na Bliski istok. Jer ti su mega-projekti bez sudjelovanja bliskoistočnih država beznačajni, točnije – neostvarivi. Kina u zemlje, kroz koje trebaju prolaziti prometni koridori Puta svile, ulaže golema financijska sredstva u izgradnju moderne infrastrukture. Na taj ih način uvlači u orbitu svojih gospodarskih i geopolitičkih interesa, osiguravajući im i pristup dublje u europski prostor. Pomorska komponenta Puta svile Kini je primarno bitna za osiguranje sigurnog pristupa i prolaza brodova s ugljikohidratima kroz Indijski ocean i Malajski prolaz (800 kilometara dug tjesnac u Jugo-istočnoj Aziji, koji spaja Andamansko more s Južnokineskim morem, na najužim točkama širok svega oko 3 kilometra. Kroza nj se odvija najgušći promet na svijetu i oko 25% ukupne svjetske trgovine, a dnevno njime prođe oko 2000 brodova).

karta

Energetika i gospodarstvo predstavljaju najvažniji interes NR Kine, što je razumljivo s obzirom na njezine sve veće potrebe za ugljikovodicima zbog snažnog gospodarskog rasta, a potražnja će prema procjenama stručnjaka i dalje neprestano rasti. Kina s Bliskog istoka uvozi oko 70% nafte i plina, uglavnom iz Saudijske Arabije i Irana, a u energetski sektor tih i drugih arapskih zemalja investirala je golema sredstva koja se procjenjuju na milijarde dolara. Stoga je fokusiranost Kine na tu regiju posve razumljiva, kao i zabrinutost za njezinu budućnost i stabilnost. Zapadni stručnjaci tvrde kako će upravo energetika biti glavni motivirajući čimbenik pri formiranju kineske dugoročne bliskoistočne strategije.

Osim po pitanju energetike, Kina je postala jedan od najvažnijih gospodarskih i trgovinskih partnera zemalja Bliskog istoka, a kineske – više milijardi dolara vrijedne investicije, sljevaju se podjednako u Iran i Irak, Siriju i arapske monarhije Perzijskog zaljeva. Ali Kina potiče i njihove investicije u Kinu, prije svega one katarske.

Završilo je komotno vrijeme „stajanja sa strane“

Od posebnog značaja za Kinu jest stabilnost Perzijskog zaljeva, odakle joj i dolazi većina energenata. Kina sebi više ne želi dozvoliti „komoditet“ iz primjera s Libijom, gdje je njezinih 75  tvrtki nakon pokretanja libijskog kaosa izgubilo oko 19 milijardi dolara. U tom smislu Kina se aktivno priključuje međunarodnoj borbi protiv islamističkog terorizma na Bliskom istoku. Upravo je fenomen islamističkog terorizma i najbolji fundament za opravdanje i koncentraciju vojnih efektiva mnogih globalnih igrača, i sasvim je sigurno kako će se i Peking, prema potrebi, znati njime poslužiti. On sada konačno shvaća kako će uvlačenje regije u kaos dovesti „do nepopravljivih gubitaka po Kinu“, zbog čega „nije vrijme za stajanje po strani“.

Micanje Kine iz „zapećka“, kada je riječ o riješavanju bliskoistočne krize, aktivno je započelo posjetama kineskog predsjednika XI-Janpinga ključnim državama regije – Saudijskoj Arabiji, Iranu i Egiptu, u siječnju 2016. godine. Tada su redom stizala priopćenja o povišenju razine sveobuhvatnog strateškog partnerstva Kine sa svim trima državama. Ovdje se mora primjetiti kako Peking nikada nije otvoreno stao ni na stranu Irana ni Saudijske Arabije, čak i u vrijeme najveće napetosti njihovih odnosa početkom siječnja prošle godine, kada je zbog odrubljivanja glave izvjesnom lokalnom šijtskom vjerskom vođi u Saudijskoj Arabiji, u Teheranu demolirano i zapaljeno saudijsko veleposlanstvo.

Kina je u ljeto prošle godine aktivno ušla i u Siriju čiji suverenitet i cjelovitost svesrdno podupire i zalaže se za politički dogovor, a ne ratno riješenje sukoba. Kina je (zajedno s Rusijom), krajem prošle godine vetom blokirala francusku (prozapadnu i prosaudijsko-katarsku) rezoluciju VS UN-a, kojom se predviđala i moguća  uporaba vojne sile protiv vlade u Damasku. Peking je pozdravio i pregovore sirijske vlade i oporbe u Astani pod pokroviteljstvom Rusije, Turske i Irana.

Identičan stav Peking ima i u odnosu prema Iraku i njegovoj teritorijalnoj cjelovitosti, a uravnotežen pristup ima i po izraelsko-palestinskom pitanju kojeg treba riješiti na miran način, u okviru međunarodnog prava, što može odigrati golemu ulogu u stabilizaciji i putu prema postizanju trajnog mira u regiji.

Zajedno s intenziviranjem političko-diplomatske aktivnosti, Peking počinje jačati i svoju vojnu nazočnost u regiji. To za sada ide postupno i ograničeno ali nitko nema iluzija o tome kako se to vrlo brzo neće promijeniti. U Siriji od prošlog ljeta djeluju kineski vojni instruktori iz sastava protuterorističkih postrojbi.

 29. siječnja Kina je svečano otvorila i svoju prvu vojnu bazu u regiji, u Džibutiju – geostrateški važnom ulazu iz Arapskog u Crveno more i dalje prema Sueskom kanalu (pogledajte poveznicu). Peking intenzivno jača svoju pomorsku flotu, čiji brodovi sve češće patroliraju vodama Bliskog istoka ili kao gosti uplovljavaju u tamošnje pomorske luke. Osim toga,  Kina postaje i sve veći izvoznik naoružanja, poglavito u Iran, Irak i Saudijsku Arabiju, ali i u Siriju i Egipat, kao još jedan važan segment intenzivnog širenja kineskog utjecaja.