JEDINI AMERIČKI SPAS JE IZRUČENJE GULENA TURSKOJ

Koliko je porastao utjecaj Turske u islamskom svijetu tijekom gotovo 14-godišnje vladavine predsjednika Erdogana, možda najbolje svjedoče današnji snažni zahtjevi Ankare za zatvaranjem svih organizacija koje u tim zemljama djeluju pod patronatom njegovog najljućeg protivnika Fethullaha Gulena, koji kao disident djeluje iz SAD-a pod punom zaštitom službenog Washingtona. Ankara ne samo da je zatražila zatvaranje tih ustanova koje djeluju kroz Gulenovu mrežu „Hizmet“, već na tome i inzistira.

A koliko je dugačka i snažna Erdoganova politička ruka ukazuje i činjenica, da je zabranu Gulenovih organizacija zatražio čak i od druge po veličini islamske zemlje i jedine od njih koja ima nuklearno naoružanje – Pakistana. A Pakistan, po pisanju tamošnjih medija, po svemu sudeći će se teška srca prikloniti turskim zahtjevima, te se za Gulenove ustanove, kojih je u toj zemlji čak 21, ne očekuje ništa dobro.

I rat širokih razmjera?

U Pakistanu danas djeluje 100-injak turskih tvrtki koje su investirale 2,7 milijardi dolara, a gospodarska suradnja između dviju zemalja se ubrzano razvija, jednako kao i vojna. Dvije zemlje sudjeluju u zajedničkim vojnim vježbama, turska vojna industrija planira obnoviti pakistanske dizel-podmornice, modernizirati njihove zrakoplove F-16 i još puno toga. Turska često uskače i kao posrednik u poremećenim odnosima između Pakistana i njegovih susjeda, u prvom redu Afganistana i td. Osim toga, poslije zahladnjenja odnosa s Rijadom nakon odbijanja slanja svojih vojnika u saudijski rat u Jemenu, Islamabad si ne može dopustiti još jednu vanjsko-političku provalu kakva bi bila prekid suradnje s Ankarom. Jer predsjednik Erdogan po tom je pitanju bio potpuno jasan: tko podržava Gulena, turski je neprijatelj.

Međutim, u čitavoj ovoj priči nešto je drugo puno interesantnije. Percipirajući činjenicu da je „Hizmet“ mreža (poput Soroševa „Otvorenog društva“) aktivna diljem Srednje Azije, uključno i sve bivše sovjetske republike s većinskim muslimanskim stanovništvom, kao i ruske regije Sjevernog Kavkaza i Republike Tatarstan, i u tom se smjeru mogu očekivati drastični potresi. „Hizmet“ je kroz institucije tzv. civilnog društva sada vrlo utjecajan u zemljama u kojima djeluje, ponajviše kroz edukacije ljudi (poglavito mladeži), nadzor medija… Iako je to Turskoj kao državi u interesu (gledano iz njezine povijesne perspektive, kulturnih i religijskih odnosa i td.), veći Gulenov utjecaj u tim državama u odnosu na utjecaj službene Ankare, po nju nipošto nije zadovoljavajući. Gulen, kao nesumnjivi američki igrač, u dobroj je mjeri i provoditelj interesa Washingtona u toj regiji i nedvojbeno je instrument američkih obavještajnih struktura.

Dakle, pod krinkom ostvarivanja turskih interesa ostvaruju se i oni američki, usmjereni na daljnji strateški prodor u Srednju Aziju i čvrsti obuhvat Rusije. Drugim riječima, Gulenovo djelovanje u srednjeazijskim zemljama usmjereno je na njihovu destabilizaciju i sukobe koji bi nužno iscrpljivali Rusiju. A u takvim uvjetima ni sama Turska ne bi imala velike koristi. Naprotiv, prijetilo bi joj i eventualno vlastito vojno uvlačenje u neizvjesne sukobe na granicama Rusije, Irana i Kine koji sigurno ne bi stajali skrštenih ruku. A to znači samo jedno – rat širokih razmjera. Zašto bi on bio u interesu Turske, vrlo bi teško bilo obrazložiti.

U tom smislu treba podsjetiti i na riječi ruskog čelnika Putina izrečene neposredno nakon što je prošle jeseni turski lovac F-16 srušio ruski bombarder Su-24. On je tada rekao kako ne razumije Erdoganov potez koji je, zapravo, „nož zabijen u leđa Rusije“, a da mu je on (Putin), po pitanju zaštite turskih interesa u Siriji i Bliskom istoku, nudio puno više nego što će mu dati Amerikanci i njihovi tamošnji saveznici. Kada znamo koliki je ruski utjecaj na sirijsku vlast i s obzirom na odnose Moskve s Iranom i Kurdima, tim se riječima itekako može povjerovati. I ne samo po pitanju Sirije. Rusija sada može dati Turskoj puno širi prostor za njezin neometan kulturni i gospodarski utjecaj i u zemljama Srednje Azije (gdje je utjecaj Moskve još uvijek vrlo snažan) pod jasnim pravilima igre (kako je to učinila i u njihovim odnosima s Kinom), nego što bi ga ova imala nakon destabilizacije njihovog položaja kroz rizične Gulen-američke akrobacije koje bi se na kraju svele na američko ratovanje tuđim rukama za vlastite interese.

Odgovor Washingtona

I zato nimalo ne iznenađuje ubrzano približavanje rusko-turskih odnosa kojem upravo svjedočimo. Štoviše, najnoviji događaji potvrđuju naše pretpostavke o mogućim drastičnim i nesagledivim geopolitičkim i geostrateškim poremećajima ukoliko taj proces zaživi. Već 9. kolovoza u Sankt Peterburgu se sastaju predsjednici Putin i Erdogan. Odabir baš tog ruskog grada i više je nego simboličan: radi se o rodnom gradu predsjednika Putina koji je za njega emotivno vezan, nešto slično kao i g. Erdogan za Istambul u odnosu na tursku prijestolnicu Ankaru. A to znači i da se odnosi dvojice predsjednika namjeravaju iznova izdići s razine kurtoaznih političkih posjeta (što bi formalno predstavljao njihov susret u Moskvi u okružju ruskih državnih institucija i krutog državničkog protokola) na intimniju i prijateljsku razinu kakva je, uostalom, do rušenja ruskog zrakoplova i bila. Ne treba sumnjati kako dvojica autoritativnih i čvrstih državnika, što je danas rijetka osobina kod političkih vođa Zapadnoga svijeta, upravo zbog toga jedan drugog itekako uvažavaju, pri čemu su, naravno, državni interesi ipak nešto sasvim drugo.

Suradnja je sada u interesu obiju država, a sve nesuglasice će se pokušavati razriješiti ubrzano. I tu se nipošto ne radi o turskim pomidorima na ruskim tržnicama ili ruskim turistima koje u turskim ljetovalištima ljubazno dočekuju s „kruhom i solju“. Takva simbolika, koliko god bila očima ugodna, ipak nema nikakve veze s visokom politikom i državnim interesima. Temeljno pitanje na kojem će se rješavati strateška suradnja Rusije i Turske i novi turski pokušaj uspostave „euroazijskog“ smjera (prvi datira još od 1960. kada su prvog demokratski izabranog predsjednika Adnana Menderesa nakon njegove obznane o namjeri uzimanja kredita u SSSR-u i zatopljavanja odnosa s tom zemljom srušile vojne strukture klasičnim pučom, prvim u nizu koji će u Turskoj sljediti idućih desetljeća), jest sirijski sukob.

Ukoliko dvije strane uspiju pronaći kompromis po pitanju Sirije (a osobno ne vidim drugu mogućnost od ruskog inzistiranja na zaštiti režima i Asadovom ostanku na vlasti, uz ponudu Ankari da će on ionako samostalno otići kroz nekoliko godina, a što Ankara onda može proglasiti „svojim uspjehom“), njihovi strateški odnosi će imati veliku perspektivu. Naravno, u taj sporazum moralo bi se ukorporirati i kurdsko pitanje, u što bi se vjerojatno uključio i Iran kao jedna od četiri države neposredno zainteresirane za njegovo rješavanje (Turska, Sirija, Irak i Iran).

Washington možda, za ovaj, po sebe krajnje crni scenarij ipak ima jedno, ali krajnje neugodno rješenje. Radilo bi se o isporuci disidenta F. Gulena Turskoj i udovoljavanju njezinim zahtjevima. Međutim, osim što je izrazito negativna po imidž Washingtona i njegova deklarativna načela o vladavini prava i sl., ta bi odluka samo dodatno ojačala predsjednika Erdogana bez ikakvih stvarnih jamstava njegovog bespogovornog provođenja američke bliskoistočne politike. Jer Erdogan je za SAD ipak sve prije samo ne pouzdan partner.