Afganistanska kriza iznova izaziva interes svjetskih analitičara i medija, a što ukazuje na činjenicu o potpunoj propasti gotovo 15-ogodišnje vojne i diplopmatske intervencije dijela međunarodne zajednice predvođene SAD-om, odnosno NATO snagama u toj zemlji. Ta intervencija ne samo da nije dovela do uništenja talibanskog pokreta i drugih islamističkih radikalnih elementata te dovela do stabilizacije općeg stanja u zemlji, već se čini, kako je stanje u Afganistanu još i konfuznije: „reinkarnirani“ talibanski pokret i unutar njega izdvojeno krilo direktno povezano s „Islamskom državom“; i središnja vlada u Kabulu i birokratski aparat ogrezli u korupciji golemih razmjera. Sve skupa (i sigurnosna nestabilnost i korupcija) tu zemlju i dalje pozicionira na samo dno svjetskih država privlačnih za bilo kakve investicije, a što je, podsjetimo, bio i cilj spomenute NATO intervencije.
O afganistanskom fijasku međunarodne zajednice progovorile su ovih dana i francuske obavještajne službe koje su središnjoj vladi u Parizu dostavile analitičko izvješće o razvoju stanja u toj zemljiu i perspektivama mirovnih pregovora između vlade u Kabulu i talibanskog pokreta uz posredništvo SAD-a, Kine i Pakistana.
Općenito, optimizma po tom pogledu u francuskih obavještajnih profesionalaca nema. Pregovori pod egidom Islamabada i Pekinga zakočeni su, a kao površinski razlog se navodi izlazak talibana iz zone bezuvjetnog utjecaja Islamabada i zaoštrena borba za vlast unutar tog pokreta. Objava o smrti karizmatičnog lidera talibanskog pokreta mulle Omara (umro prije dvije godine, a što su pakistanske vlasti dugo nastojale prikriti), svjedoči o više nego jednogodišnjoj zabrinutosti pakistanske obavještajne zajednice (The Pakistan Intelligence Community – PIC) u smislu prijelaznog razdoblja i predaje punomoći njegovom nasljedniku, a što za njih mora biti Islamabadu potpuno odana osoba. To je, iako ne tako brzo, učinjeno kroz ime mulle Mansura koji je kotirao kao osoba sposobna za vođenje vanjske politike, zainteresirana za mirovni kompromis i sposobna za dogovor. Zašto njegov izbor nije bio jednoglasan, ostaje nejasno. Ono što je poznato, iza njega nije stajala stvarna vojna moć već se mulla Mansur smatra predstavnikom diplomatskog, uvjetno rečeno „građanskog“ krila talibana. A u pakistanskom PIC-u vrlo dobro znaju o tome, da stvarni pregovarač , s kojim se predstoji dogovarati, mora biti osoba koju će slušati svi vojni zapovjednici na terenu, ili barem njihova većina. A tu mulla Mansur loše kotira te osim odanosti Islamabadu, u vojnom smislu malo toga može ponuditi u pregovaračkom procesu, čak neovisno i o golemim naporima pakistanskih obavještajaca da oko svoje nepopularne figure okupe maksimalni broj terenskih zapovjednika. Nekada svemogućoj pakistanskoj obavještajnoj službi (po pitanju Afganistana, op. ZM.) uspjelo je dobiti potporu vrlo „sumnjive“, s točke gledišta međunarodne reputacije, tzv. „mreže Hakkani“, što samo potvrđuje prethodna saznanja američke CIA-e o njezinoj podložnosti (i njezinog čelnika Hekmatiara) i kuratorstvu od strane Islamabada.
Napominjemo, kako upravo „mreža Hakkani“ nosi glavnu odgovornost za napade na američke vojnike u Afganistanu, a što samo po sebi postavlja veliko pitanje o perspektivama mulle Mansura za vođenje pregovora uz „blagoslov“ Washingtona. Ali Islamabad trenutačno nema alternative mulli Mansuru, a pakistanskim vlastima je važno otpočeti pregovarački proces, pričemu će tehničke detalje i „neudoban“ personal pokušati rješavati „u hodu“ i po nuždi. Evo kako trenutačno izgledaju pitanja i problemi vezani uz početak pregovora, a na koje, po svemu sudeći, ni Peking ni Washington ne mogu utjecati.
Vojno krilo talibana pritom oštro oponira pakistanskom scenariju razvoja stanja. U tom smislu francuski analitičari ukazuju na vrlo zanimljivu činjenicu. Protiv zapovjedanja mulle Mansura kategorički istupa Kabul, kroz osobu predsjednika zemlje Ashrafa Ghanija. Problem se sastoji, ne konkretno u osobi mulle Mansura, koliko u željama klana afganistanskog predsjednika za maksimalnim minimiziranjem pakistanskog utjecaja u državi. Afganistanski predsjednik zalaže se za to, da na čelni položaj talibana dođe šef vojnog krila toga pokreta Abdul Kayum Zakir, s kojim je Ashraf Ghani uspostavio uzajamne odnose povjerenja (na osobnoj razini).
Sva politika Kabula glede toga, usredotočena je na najjače moguće „zabijanje klina“ u odnosima između mulle Mansura i Islamabada. Temeljni uvjet koji Kabul postavlja za otpočinjanje pregovaračkog procesa je imenovanje Abdul Kayuma Zakira na čelo talibana. Međutim, to bi predstavljalo veliko poniženje za Pakistana dok bi, s druge strane, taj scenarij u potpunosti zadovoljio i SAD, i Kinu, i Indiju.
Prema informacijama francuskih obavještajaca, iza napada na mullu Mansura stoji i afganistanska tajna služba koja time ispunjava političku naredbu središnje vlade u Kabulu. U slučaju fizičke likvidacije mulle Mansura, put za zauzimanje čelne funkcije talibanskog pokreta postao bi za Abdulu Zakira potpuno otvoren.
Islamabad osjeća pritisak u cilju utvrđivanja broja sudionika dijaloga po liniji Kabul-Talibani, ne samo sa strane afganistanskog predsjednika i njegovih ljudi u talibanskom pokretu. Mi smo već govorili o nicanju afganistanske filijale „Islamske države“ (poveznica: http://geopolitika.news/analize/stanje-afganistanu-utjecaj-na-susjedne-zemlje/) i nezadovoljstvu Katara što su njegove marionete (i njihov dio zapovjednika talibanskih postrojbi na terenu) ostale izvan okvira rukovodstva talibanskog pokreta. Radi se o grupaciji talibana koji su financirani sa strane Dohe, posredstvom koje je Katar u određenom stupnju uspio izvršiti pritisak na Pakistan i prinuditi ga na dijalog s predstavnikom pro-katarskog krila talibana (svojevrsne jezgre „Islamske države“ koji prihvaćaju i njihove simbole i ideologiju) M. Agoya. Nakon toga odmah se prestalo govoriti o međusobnim sukobima pristaša mulle Mansura i afganistanskih pristaša „Islamske države“ iz talibanskog pokreta. Na taj način završene su i oružane borbe između njih, a završena je i ugroza eksapnzije „Islamske države“ u samom Afganistanu, a što je snažno zabrinjavalo međunarodnu zajednicu. Osim toga, još je nužno i zbližavanje Teherana i određenih grupacija talibanskog pokreta.
Sveukupno, francuski analitičari izražavaju skepticizam o mogućnosti bilo kakvog stvarnog napretka u organizaciji pregovaračkog procesa o riješavanju unutar-afganistanskog sukoba. A glavni tazlog tome nesumnjivo je nemogućnost pronalaska kompromisne figure na čelu talibanskog pokreta, koja bi zadovoljavala interese Kabula i Islamabada.
Geopolitika.news pritom smatra kako iza jednih i drugih (i Kabula i Islamabada) stoje glavna središta međunarodne politike. Iza afganistanskog predsjednika nedvojbeno stoji Washington i oko toga ne može biti nikakve dvojbe. A je li Islamabad uspio na svoju stranu pridobiti Peking i Moskvu veliko je pitanje (nedvojbeno o tome što je od prošle godine Pakistan (skupa s Indijom) primljen u „njihovu“ moćnu Šangajsku organizaciju za suradnju? Jer ne treba smetnuti s uma, da Peking oružjem opskrbljuje službenu vladu u Kabulu i s njom također ima velike planove u sklopu svojeg investicijskog mega-projekta Gospodarski pojas-Put svile, a koji opet, s druge strane, snažno zahvaća i sam Pakistan. Osim toga, Moskvi je također u interesu sređivanje stanja u Afganistanu i sprječavanje radikalizacije sigurnosnog stanja i ekspanzije „Islamske države“ koja bi, stvorivši potencijalno kadrovsku i logističku bazu u toj zemlji, direktno ugrožavala ruske interese i sigurnost u Srednjoj Aziji (a što opet nije daleko od želja i interesa samoga Washingtona koji s Moskvom upravo vodi globalnu geopolitičku bitku za budući ustroj svijeta). Tu je još i pitanje Irana koji u afganistanskoj vojno-političkoj „kaši“ itekako ima svoje interese. Između ostalog, on iz te zemlje koristi ljudske resurse (u prvom redu iz Azerskog naroda, šijtskog smjera islama) kao vojnike koji se bore za interese Teherana u sirijskom vojnom sukobu.
Stvari su vrlo komplicirane i Geopolitika.news bi se u tom pogledu suglasila sa skepticizmom francuskih obavještajnih stručnjaka kada je u pitanju ostvarivanje napretka za političko riješenje afganistanskog problema.
0 komentara