IZRAELSKI SATELIT SNIMIO MOĆNE RUSKE BALISTIČKE RAKETE „ISKANDER-M“ U SIRIJI (Video)

Američki tjednik Defence News, pozivajući se na informaciju svog dopisnika iz Tel Aviva, izvjestio je kako je izraelski špijunski satelit EROS-B, 28. prosinca 2016. g. prvi uspio snimiti ruski operativno-taktički raketni sustav „Iskander-M“ na teritoriju Sirije. O tome  postoji fotografija visoke rezolucije tvrtke ImageSat International (iSi) – tvrtke kćeri izraelske državne vojne korporacije IAI (Israel Aerospace Industries) koja je i proizvela spomenuti satelit, uz izraelsku tvrtku Elta Systems koja izrađuje radarski sustav EL/M-2070.

Američki medij je naveo kako je time i vizualno potvrđeno ono što je Zapadnim analitičarima bilo poznato još od ožujka 2016. godine – da je u Siriji razmješten raketni sustav „Iskander-M“ s balističkim raketama, sposobnim nositi nuklearne bojeve glave. Također se navodi kako su Izraelci uspjeli fotografirati  dvije lansirne rampe tog sustava u zoni ruske zrakoplovne baze „Hmeimim“ u regiji Latakija, od kojih svaka može lansirati po dvije rakete klase „zemlja-zemlja“, dometa do 500 kilometara. Inače, i ruski vojni portal military-informant.com  još je u ožujku prošle godine prvi objavio video koji svjedoči o nazočnosti spomenutog raketnog sustava u bezi Hmeimim, pa baš i nije jasno čemu ovakvo čuđenje i traženje vizualnih potvrda.

Štoviše, ovaj podatak bio je poznat i Geopolitici.news. Naime, kineski su mediji objavili kako su obavještajne službe NATO-a još u ožujku prošle godine evidentirale dopremanje sustava „Iskander-K/M“ (R-500, po NATO klasifikaciji SS-26) u bazu Hmeimim. Dopremljen je zračnim putom – velikim transportnim zrakoplovom An-124. Poznato je kako verzija tog operativno-taktičkog raketnog sustava (maksimalnog dometa 480 kilometara, a po nekim verzijama do 700 kilometara) dostavljenog u Siriju nije namjenjena izvozu tj. prodaji inozemnim oružanim snagama, uključno i onim sirijskim. Za tu svrhu Rusi su proizveli raketni sustav modifikacije „Iskander-E“ (eksport), dometa 280 kilometara.

Dostava „Iskander-M“ u Siriju, s vojne točke gledišta, stvorila je mogućnost da ruske vojne snage mogu snažnim raketnim udarima dosegnuti bilo koju naseljenu točku Sirije pod okupacijom islamističkih snaga. Kineski izvori tvrde kako su Rusi već ne jednom koristili te rakete za napade na džihadističke objekte u Aleppu i drugim dijelovima Sirije, a zadnji put to je bilo početkom prosinca 2016. godine.

Pritom se i kineski i Zapadni stručnjaci slažu u ocjeni kako sustav „Iskander“ karakterizira puno veća preciznost u odnosu na topničke sustave i višecjevne bacače raketa.  Kineski vojni stručnjaci, pored toga, smatraju, kako je raketni sustav „Iskander“ kompatibilan s protuzračnim sustavom S-400 (također razmještenim u Siriji) koji zahvaća neprijateljske zračne  ciljeve (zrakoplove i rakete, uključno i balističke i streteške nuklearne) u radijusu do 400 kilometara i time pruža sigurnosni štit za „Iskandere“.

Kinezi smatraju kako razmještaj raketnog sustava „Iskander“ u Siriji omogućuje ruskim snagama držati na nišanu i dovoljno veliku količinu objekata vojne infrastrukture turskih oružanih snaga. Prema njihovim ocjenama, ruske rakete R-500 mogu zaobići gotovo svaki ešalon proturaketne obrane izgrađene na temelju američkih zračnih raketnih sustava PAC-3 (Patriot Advanced Capability) i THAAD (Terminal High Altitude Area Defense) s raketama GBI (Ground Based Interceptor). Maneverske sposobnosti ruskih raketa i visina leta čine besmislenim enormne troškove za izgradnju PRO štita u čitavom nizu država, smatraju kineski analitičari.

Zanimljivo je kako kineski i izraelski vojni stručnjaci pokazuju visoki interes za ruske operativno-taktičke raketne sustave i sustave PZO i PRO. Tako izraelska vojna obavještajna služba koristi satelit EROS –B za nadzor aktivnosti ruskih zračnih snaga u bazi Hmeimim, a prikupljene podatke obrađuje i projicira spomenuta tvrtka ImageSat International. Osim spomenutog, Izraelci za nadzor stanja u Siriji koriste i satelite za radarsko i optičko-elektroničko izviđanje Eros-A, B, OFEQ-7,9,10,11, TESCAR-I, kao i teški satelit AMOS 6 – (težak 5,3 tona).

Prema informacijama dostupnim u javnim izvorima, program špijunskog satelita OFEQ nadzire izraelsko Ministarstvo obrane i Uprava za vojna istraživanja i razvoj. Tu su još i privatne tvrtke koje sudjeluju u proizvodnji satelita: Rafael, Spectralink (tvrtka kćer  Elbit Systemsa), Rokar i Israel Military Industries, kao i Gilat Satellite Networks – zadužena za programsku potporu.

Zapadni mediji navode kako Izrael planira do 2018. godine proizvesti novi model satelita oznake EROS-C namjenjen za komercijalne potrebe, stim da ga izraelsko Ministarstvo obrane u svakom trenutku, prema potrebi, može koristiti za špijunsko fotografiranje zadanog kvadranta – regije, prije svega Sirije.

Izraelski obavještajni časnici tvrde kako se u bazi Hmeimim trenutačno nalazi nepotpun bataljun elitne Ruske vojske za strateške namjene (koji opslužuju strateške rakete, uključno i atomske). Upravo izraelski vojni obavještajci tvrde kako rakete R-500 (koje su dislocirane u Siriji) mogu biti osnažene nuklearnim bojevim glavama i da to odašilje ozbiljan signal upozorenja onim sudionicima sirijskog sukoba koji nemaju namjeru zaustaviti vojne akcije ili žele iznova povisiti stupanj napetosti.

S druge strane, kineski obavještajci i vojni inžinjeri  također s velikom pozornošću prate operativne i bojeve mogućnosti i karakteristike ruskih raketnih sustava u realnim ratnim uvjetima sirijskog geografsko-klimatološkog podneblja. Kineski vojno-industrijski kompleks je 2016. godine na sajmu vojne tehnike po šrvi put javno predstavio po gabaritima sličan ruskom „Iskanderu“ raketni sustav M20. Njegova raketa ima mogućnost uništenja širokog spektra neprijateljskih nepokretnih ciljeva, a kako leti na visini od 50 kilometara praktički je nedodirljiva za suvremene PRO sustave. Sposobna je vršiti manevriranje pri brzini od 5 Macha što joj omogućuje udar na armirano-betonska postrojenja pod kutom od 90°.

I kineski i izraelski i Zapadni vojni stručnjaci smatraju kako je ruska raketna tehnologija danas vodeća u svijetu. Ona svojoj konkurenciji upravo sada, u realnim bojevim uvjetima demonstrira spektar svojih mogućnosti i utire put novim izvoznim poslovima ruskom industrijsko-vojnom kompleksu. Dovoljno je podsjetiti da su u zadnje dvije godine PRO I PZO sustavi S-400 po prvi put izvezeni u inozemstvo, i to vojskama Kine i Indije, u milijardama dolara vrijednim ugovorima. Kupovinu tih sustava najavljuju i pojedine zemlje Perzijskog zaljeva, prije svih UAE. O izvozu S-400, krajem prošle godine započeli su i prvi razgovori između ruskih i turskih vojnih predstavnika, pričemu stvar usložnjava jedino činjenica da je Turska članica NATO saveza te se traže dodatna jamstva i riješenja. S druge strane, izraelski inžinjeri i konstruktori postojano rade na usavršavanju vlastitog radio-elektroničkog izviđanja svemirskog baziranja i u tome su već postigli velike rezultate.

Dakle, osim primarne vojno-sigurnosne namjene, navedeni oružani sustavi (kao, uostalom, i svi drugi) imaju i svoju ne manje važnu komercijalnu komponentu, zbog čega se njihova proizvodnja ne može tako jednostrano svoditi pod kategoriju „nove utrke u naoružanju“ kojom supersile jedna drugu žele iscrpiti i uništiti. Sve se, ustvari, kao i uvjek, svodi na biznis, koji onda u svrhu profita i projicira nove krize i sukobe različitih intenziteta u kojima redovito stradaju oni koji od svega toga nemaju nikakve koristi – obični ljudi. A najveći apsurd nakaradno ustrojenog svijeta ogleda se u činjenici da upravo ti obični ljudi sve to i financiraju u zamjenu za pružanje neke fiktivne sigurnosti koja je ipak namjenjena nekim drugima.