IZRAEL PREDLAŽE SAUDIJCIMA „BLISKOISTOČNI NATO SAVEZ“, IRAN BJEŽI „U ZAGRLJAJ“ RUSIJI

Izrael predlaže Saudijskoj Arabiji i drugim sunitskim zemljama bliskoistočne regije osnivanje saveza protiv Irana. Izjavio je to izraelski ministar obrane Avigdor Lieberman za njemački Die Welt. On tvrdi, kako su arapske zemlje konačno shvatile da im najveća ugroza dolazi iz Irana, a ne Izraela, i da je zato „došlo vrijeme ujediniti sve umjerene snage za suprostavljanje teroru“. Pritom je predložio orijentaciju na NATO, kao primjer za formiranje budućeg „obrambenog saveza“ tj. onaj dio njegov statuta koji govori, kako napad na jednu njegovu članicu znači napad i na Savez u cjelini. Izrael bi arapskim državama, kaže ministar, mogao pomoći u dostavi tehnologija u kojima su one deficitarne u odnosu na njega, npr. za borbu protiv terorizma, vojna pitanja i sl. Ministar Lieberman je pritom oštro kritizirao bliskoistočnu politiku EU, nazvavši je pro-palestinskom.

Nedavno je Geopolitika.News pisala o složenim iransko-arapskim odnosima, bijegu Irana u „zagrljaj“ Rusiji, kao i razmišljanjima o osnivanju „arapskog NATO-a“ od strane administracije američkog predsjednika Donalda Trumpa. Pojedini američki mediji., poput WSJ, pisali su, kako bi „arapski NATO“  trebali činiti Saudijska Arabija, UAE, Egipat i Jordan.

Nije prevelika tajna da se izraelski i saudijski obavještajci već niz godina susreću, pa čak i međusobno koordiniraju pojedine akcije u svom okružju, iako dvije zemlje nemaju diplomatske odnose zbog Rijadovog protivljenja politici Tel Aviva prema Palestincima. Ali u geopolitici, poglavito u sadašnjim, nikad kompliciranijim međunarodnim odnosima, što znače jedni Palestinci, Kurdi, Jemenci…? I Izrael i Saudijska Arabija gledaju puno šire i dalekosežnije te se čini, kako je sazrjelo vrijeme da svoje tajno i tiho partnerstvo javno obznane regiji i svijetu. Obje države  percipiraju kako to neće proizvesti nikakve značajnije posljedice po njihovo unutarnje stanje, a za Saudijce (što im je jednako tako bitno) i u regiji, među njezinom arapskom subraćom s dominantnim sunitskim smjerom islama, koja prema Izraelu sigurno nema prijateljski stav, barem ne do pravednog riješenja palestinskog pitanja. Novoj izraelsko-saudijskoj igri aktivno se priključuje i Turska, što već skupa po Teheran uistinu  predstavlja zabrinjavajući regionalni protuiranski savez.

A da se nešto na ovu temu ozbiljno sprema, osim izjava ministra Liebermana, svjedoči i informacija iranske TV AhlulBayt, koja je priopćila, kako je u prošlu nedjelju Izrael tajno posjetio ni manje ni više nego šef saudijske obavještajne uprave Haled ben Ali ben Abdalla al-Humeidan. Istodobno je posjetio i palestinsku samoupravu u Ramallahu. O tome piše i izraelski portal NRG, vezan uz tamošnju dnevnu novinu „Israel Hayom“. Iranski medij navodi, kako su teme razgovora šefa saudijskih obavještajaca s izraelskim i palestinskim dužnosnicima bili sigurnosni problemi u svezi predstojeće regionalne konferencije na kojoj će sudjelovati tamošnje arapske sunitske države i Izrael. Upravo je tu konferenciju spomenuo američki čelnik Donald Trump za vrijeme posjeta izraelskog premijera Benjamina Netanjahua Washingtonu, prije 10-ak dana. To samo potvrđuje koliki utjecaj ima nova američka administracija i na Izrael i na Saudijsku Arabiju, s kojima Washington otvoreno zagovara novo strateško partnerstvo, do kojega će, u to ne treba sumnjati, sigurno doći, pa makar iz najprozaičnijih pragmatičnih razloga, a ne deklariranih političkih načela. Konferencijom će vjerojatno dominirati protuiranska retorika, kao što je to bilo i na nedavno održanoj Munchenskoj konferenciji o sigurnosti, kada su saudijski, turski i izraelski predstavnici javno pozivali na suprostavljanje Iranu i zahtjevali uvođenje novih sankcija protiv te zemlje. Tada su bili uočljive, skoro pa sinkronizirane izjave izraelskog ministra obrane Liebermana i saudijskog ministra vanjskih poslova Adella al-Jubeira. Prvi je, tako, kazao, kako je glavni iranski cilj rušenje statusa Saudijske Arabije i „podrivanje stabilnosti Bliskog istoka“ te je pozvao na dijalog između Izraela i sunitskih arapskih država usmjeren k zajedničkim aktivnostima protiv Irana.

Američki predsjednik Trump i njegov viši savjetnik (i zet) Jared Kushner (inače, američki Židov), izradili su vlastitu koncepciju pregovora o mirnom riješenju palestinskog pitanja. Tome je prethodio niz susreta i telefonskih razgovora s čelnicima arapskih zemalja, poput saudijskog kralja Salmana, egipatskog predsjednika Abdel Fattaha al-Sisija, emira Abu Dhabija (UAE) Mohammeda bin Zayeda al-Nahyana, ali i predsjednika Turske Recepa Erdogana, kao i  s veleposlanikom UAE u SAD-u Jousefom al-Otaibaom.

Iran uopće niti ne skriva svoju zabrinutost takvim razvojem stanja, neovisno o tome što je i prijašnjih godina bilo dosta pokušaja vezanih uz ustroj panarapskih oružanih snaga (zadnji put 2015. g.), a koji su rezultirali slabim učincima zbog različitih vanjskopolitičkih interesa sa strane ponajvažnijih arapskih igrača, prije svega Saudijske Arabije i Egipta (ali i ne samo između njih), kao i problema oko nadzora jedne takve vojne organizacije, ustroja njezinog kadrovskog (zapovjednog) sastava i straha od miješanja te zajedničke vojne strukture u unutarnje stvari samih njezinih članica. Međutim, kako i u mnogim prirodnim eksperimentima gdje svaki novi pokušaj znanstvenike približava željenom cilju (nekada vremenski duže, a nekada kraće), tako je i u svezi „arapskog NATO-a“. Poglavito, promatrano kroz prizmu s Trumpom započetog  politički i diplomatski agresivnijeg američkog pristupa regiji, nakon desetljeća njezinog mrcvarenja pokrenutim i nikada do kraja završenim američkim ratovima, bez ispunjenja ikakvog strateškog cilja i američkih nacionalnih interesa. Zbog toga je američki predsjednik prije nekoliko dana i govorio o golemim američkim troškovima na Bliskom istoku posljednjih desetljeća, koji se računaju u trilijunima dolara. A gdje je SAD danas u toj regiji? Pogledajmo Siriju, Irak, Libiju. Zatim Tursku, pa Iran i tako redom. Kaos i anarhija, koji su doveli do aktivnog povratka Rusije u tu njezinu tradicionalno važnu regiju, iz koje se, bez traženja ikakvih ustupaka, poput neke trećerazredne države, dragovoljno povukla raspadom SSSR-a i prepustila je Zapadu. U regiju je, koristeći nastali kaos i vakuum Zapadnog nadzora, aktivno ušla i Kina, još uvjek primarno gospodarski i politički, ali postupno sve više i vojno, kroz, primjerice, u sječnju obavljeno svečano otvaranje njezine prve vojne baze u Džibutiju, slanje svojih vojnih instruktora kao pomoć sirijskoj vojsci, zajedničke vojne vježbe s Iranom, isporuke naoružanja mnogim zemljama regije i td.





Iran bježi „u zagrljaj“ Rusije

Iran ne namjerava sjediti skrštenih ruku i mirno promatrati ustroj po sebe novog neprijateljskog saveza. Osim što je prošlog tjedna započeo velike vojne vježbe u središnjem dijelu zemlje i prije nekoliko dana pomorske vježbe u akvatoriju Arapskog mora, blizu ulaza u strateški prevažan Hormuški tjesnac (kroz koji se ulazi u Perzijski zaljev), Iran najavljuje organiziranje konferencije o „trećoj intifadi“ i time želi jasno dati do znanja kako neće prepustiti rješavanje palestinske sudbine bez njihove suglasnosti. Također, Teheran sve češće spominje i svoju želju za uspostavom strateške suradnje s Rusijom po pitanju čitavog Bliskog istoka, a ne samo Sirije. U trenutačnim, po Rusiju složenim međunarodnim odnosima, u kojima se još ne naziru konture ili znakovi relaksiranja njezinih odnosa s novom američkom administracijom, ne treba sumnjati kako će Moskva tek tako odustati od uspostave tješnje suradnje s Iranom, što je prijašnjih godina često činila pred zahtjevima Washingtona, potkrijepljenim različitim gospodarskim beneficijama po rusku stranu. Danas je stanje ipak potpuno drukčije. Rusija je stješnjena uza zid, Zapadne sankcije su uvedene na rok „trajno“ – one se gotovo zakonski institucionaliziraju i bit će ih vrlo teško dugoročno ukinuti i na to Moskva računa kao na fakt. Zato ona više nema vremena za nove kalkulacije i odbacivanje suradnje s „neprijatnim“ zemljama poput Irana. O tome svjedoče učestali kontakti visokih dužnosnika dviju država, a najviše predstojeći odlazak u Moskvu iranskog predsjednika Hasana Rohanija, koji se treba održati u ožujku.

Ovdje bih spomenuo i informaciju TV Fox News, koja se poziva na obavještajne izvore, da je 14. veljače, u 12:13 sati, letom WD084 kompanije Mahan Air, u Moskvu doputovao zapovjednik iranskih specijalnih postrojbi Al-Quds unutar Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC) , general Qassem Soleimani. Postoje dokazi o tome, kako su njegove konzultacije s rskim kolegama trajale nekoliko dana, a odnosile su se, kako na isporuke naoružanja, tako i političke probleme, poglavito odnose Rusije i Saudijske Arabije (što Iran interesira s pozicije rata u Jemenu).





General Soleimani je inače pod sankcijama UN-a, u sklopu čega mu je zabranjeno putovanje u inozemstvo. Međutim, on je, usprkos tome, već nekoliko puta boravio u Rusiji, a da o Siriji i Iraku i ne govorimo.

Usudio bih se kazati kako, ukoliko ne dođe do određene suradnje i dogovora SAD-a i Rusije po pitanju Sirije pa čak i Libije (taj dogovor, usprkos svemu, ne bih isključio, a u tom slučaju on vjerojatno ne bi bio niti javno obznanjen, prije svega zbog američke strane, kojoj je imidž američke nadmoći važniji i od njezine realnosti), postoji sasvim realna opcija uspostave temelja za moćni savez Rusije i Irana – najvećeg i najefektivnijeg po bliskoistočnim mjerilima.

Trump odustaje od jedinstvenog Jeruzalema

Nakon, u predizbornoj kampanji često spominjanog premještaja američkog veleposlanstva iz Tel Aviva u Rijad, predsjednik Donald Trump od nedavno je „stao na loptu“ i to pitanje odložio za neka buduća vremena. To se itekako može povezati s predstojećom izraelsko-arapskom konferencijom, od koje, u tom slučaju, sigurno ne bi bilo ništa. Taj promjenjeni stav američkog čelnika politički je nezgodan po premijera Netanjahua, koji se tim činom, kao već gotovim, javno hvastao nakon svog povratka iz Washingtona. Bit će ga prilično teško objasniti izraelskom narodu, poglavito desnom biračkom tijelu čiju koalcijsku vladu Netanjahu i predvodi, kao što će biti teško objasniti i osnivanje izvjesnog izraelsko-američkog tijela koje će se baviti određivanjem dinamike i obujma izgradnje židovskih naselja na Zapadnoj obali (Judeji i Samariji, po izraelskoj terminologiji). U tom se smislu sve češće spominje ime uvažnog izraelskog političara, koji je posljednjih tjedana započeo intenzivne javne nastupe, u kojima ni malo ne štedi premijera Netanjahua. Radi se o Gideonu Saaru r. 1966. g, bivšem zastupniku Knesseta i negdašnjem šefu frakcije Likuda, iz koje stranke nikada nije izišao, neovisno o tome što je napustio politiku. Trenutačno radi u izraelskom Istraživačkom institutu za nacionalnu sigurnost (INSS).

Radi li se Saaru kao o budućem izraelskom premijeru, pokazat će vrijeme. Ali i u toj zemlji, kao i u SAD-u, političari, pa i oni najviši, samo su potrošna roba, a nacionalna strategija je ona koja ide dalje. U tom smislu, što bi za Izrael značio odlazak jednog Benjamina Netanjahua, u usporedbi s dobitkom kojeg bi polučio uspostavom donedavno nezamislivog izraelsko-arapskog savezništva protiv mrskog neprijatelja – Irana. A sve to još uz totalne dezintegracije Izraelu ne tako davno  najopasnijih država-suparnika –  Iraka Sadama Huseina,  Libije Muamara Gaddafija i Sirije klana Asad.

Naravno, ta briljantna izraelska  strategija prije svega potvrđuje židovski genij i arapsku glupost, dok će se njihova sličnost i dalje ogledati jedino u nenadmašnoj sposobnosti sitnog trgovanja po bliskoistočnim „bazarima“.

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like