ISIL u Afganistanu gradi svoj vilajet – Khorasan

Sigurnosna stabilizacija Afganistana i postupno uvođenje elemenata zapadne demokracije kao proklamirani ciljevi američke i zapadne vojne prisutnosti ostaju samo mrtvo slovo na papiru. Afganistanska državna struktura koja bi te ciljeve trebala ostvariti nakon povlačenja glavnine američkih snaga nalazi se pred slomom i na životu je održava samo preostalih desetak tisuća američkih vojnika.

Vlast u Kabulu iznutra je nagrižena korupcijom nevjerojatnih razmjera, klanovskim i plemenskim podjelama, a izvana je pritisnuta djelovanjem al-Qaide, upornim talibanskim vojnim aktivnostima i sve snažnijim utjecajem ISIL-a, koji u Afganistanu gradi vilajet Khorasan svoga kalifata Islamske države. Pregovori pokrenuti s talibanima u nadi njihove podjele do sada su djelovali upravo suprotno postavljenom cilju i izazvali su još dublje podjele u afganistanskoj vlasti umjesto u talibanskim redovima, pa je tako sredinom prosinca prošle godine ostavku podnio čelnik afganistanske obavještajne službe nezadovoljan zbog pregovaranja s neprijateljem.

‘Pregovori’ ojačali talibane

Pregovori s posredništvom SAD-a, Kine i Pakistana, koji nikada nisu istinski započeli, zapravo su samo ojačali talibane i dali im na značaju, te otvorili putove ulaska regionalnih sila, ali i globalnih igrača Kine i Rusije u afganistansku politiku, koja bi zbog činjenice da je danas održava samo američka vojna sila trebala biti isključivi teren američkih i zapadnih interesa za koje je poginulo više od 2300 američkih vojnika, a oko 22 tisuće ih je ranjeno. Samo američki troškovi vojne operacije u Afganistanu, ne računajući savezničke, dosegnuli su iznos od 1000 milijardi dolara.

Tako situacija postaje kritična i za ono najvažnije u Afganistanu – američke i zapadne geopolitičke i geoekonomske interese. Neuspjesi Kabula na političkom, gospodarskom i posebice vojnom planu već su otvorili vrata utjecaju drugih sila, prije svih Kine i Rusije.

Kinezi s pozicije posrednika pregovora Kabula s talibanima jačaju svoju ulogu u Afganistanu, koja je svakim svakim danom odgađanja stvarnog početka pregovora sve veća. Talibani odbijaju pristupiti pregovorima dok se ne ispune njihovi uvjeti, od kojih je najvažniji prethodno povlačenje svih stranih trupa iz Afganistana. Na taj uvjet nitko ne može pristati, jer bi povlačenje američkih i savezničkih snaga značilo i trenutnu propast vlade u Kabulu koja se ne može osloniti na svoju mnogobrojnu, ali neučinkovitu, zbunjenu i demoraliziranu vojsku i iste takve sigurnosne snage, pa bi sve završilo kao 70-ih godina u Južnom Vijetnamu nakon povlačenja američkih postrojbi. Izgubljeno vrijeme i usporedni gubitak afganistanskog povjerenja u vlastite snage i volju američke strane, koja je u zadnji trenutak odgodila reduciranje broja svojih vojnika na 5500 i zadržala ih na 9800 do kraja 2016. godine, idu na ruku Pekingu.

Kabul s Pekingom gradi antiterorističku koaliciju

Tijekom ožujka i travnja Kina je ugovorila 70 milijuna vojne pomoći Kabulu i predložila stvaranje sigurnosnog partnerstva između Afganistana, Pakistana, Kine i Tadžikistana, pod vodstvom načelnika Glavnog stožera kineske vojske i člana kineske Središnje vojne komisije generalom Fang Fenghuiom. Afganistanski predsjednik Ashraf Ghani prihvatio je kinesku inicijativu i ušao s Pekingom u zajedničku antiterorističku koaliciju. Uslijedilo je to nakon sastanka Ghania i generala Fang Fenghuia 29. veljače u Kabulu nakon kojeg je, prema „China Military News“, Ghani izjavio da se nada jačanju suradnje dviju zemalja na području sigurnosti i borbe protiv terorizma, a general Fenghui kako je „Kina spremna s afganistanskom stranom aktivno provoditi postignuti konsenzus čelnika dviju zemalja i dalje jačati pragmatičnu suradnju dviju vojski na različitim područjima i razvijati zajedničke regionalne protuterorističke napore…“.

Rusi se vraćaju u igru preko – Tadžikistana

Preko Tadžikistana, koji bi trebao biti dio te koalicije, po mnogim analitičarima otvoren je put ruskom utjecaju na afganistanske prilike. Tadžikistan je član vojnog saveza Organizacije ugovora o zajedničkoj sigurnosti (Collective Security Treaty Organization – CSTO) u kojem je pored vodeće Rusije, i Bjelorusija, Armenija, Kazahstan i Kirgistan. Rusija u Tadžikistanu ima vojne baze na tri lokacije – u Dušanbeu, Kulobu i Qurghonteppi. Neposredni ruski cilj je uništenje stvorenih pozija ISIL-a u Afganistanu oživotvorenih u proglašenju ISIL-ova vilajeta Khorasan i sprječavanje realizacije ISIL-ove geopolitičke vizije iskorištavanja afganistanskog teritorija kao početne baze za daljnje širenje prema Središnjoj Aziji i ruskim granicama. Afganistan je središnja geopolitička pozicija Azije, koja onome tko je drži omogućava projekciju političke, vojne i gospodarske moći na cijelu Aziju. Ruska geostrateška konstanta je pokušaj ovladavanja ili barem učinkovitog utjecaja na tu točku, što je razvidno od rusko-britanskog sukobljavanja oko Afganistana tijekom 19. stoljeća, preko sovjetske izravne vojne intervencije 80-ih godina prošlog stoljeća. do danas kada Rusija blokiranjem ISIL-a i srodnih islamističkih skupina u Afganistanu pokušava osigurati sigurnosnu stabilnost svojih azijskih teritorija s muslimanskim stanovništvom. ISIL-ovom vilajetu Khorasan stvorenom u Afganistanu već je pristupio „Islamski pokret Uzbekistana“, koji je ranije bio blizak talibanima.

Rusi s talibanima protiv ISIL-a i al-Qaide

Rusi protiv ISIL-a koriste njihove neprijatelje, afganistanske talibane, ostvarujući s njima blisku suradnju i tako izravno ulaze na pozornicu sukoba afganistanske vlade, ISIL-a, al-Qaide i talibana. Aleksandar Mantiski, ruski veleposlanik u Kabulu, odbacio je ovih dana takve tvrdnje rekavši: “Nije točno da podupiremo talibane, ali imamo zajedničkog neprijatelja u Afganistanu – ISIL. …Ekstremno smo zabrinuti da bi se nestabilnost mogla proširiti na središnju Aziju, zemlje poput Uzbekistana i Tadžikistana, što bi dovelo do izbjegličkog vala prema Rusiji”. Ipak je posredno priznao da je Rusija u kontaktu s talibanima rekavši: “Naši interesi po pitanju Talibana su borba protiv ISIL-a, ali nije došlo do nikakve razmjene informacija između Rusije i Talibana”. Istovremeno Moskva surađuje i s vladom u Kabulu, kojoj je u veljači isporučila 10 tisuća „kalašnjikova“, a sada pregovara o isporuci borbenih helikoptera za afganistansku vojsku.

Velika talibanska operacija „Omar“

Odbijajući nastavak pregovora i pozive samog američkog državnog tajnika Johna Kerrya talibani su sredinom travnja započeli veliku ofenzivu nazvanu operacija „Omar“ s ciljem rušenja vlasti u Kabulu, tempiranu neposredno nakon posjeta američkog ministra vanjskih poslova Johna Kerryja i uoči planiranog okupljanja plemenske skupštine Loja Džirge koja bi nakon dvije godine trebala razriješiti sadašnji ustavnopravni provizorij u kojem Afganistan zapravo nema vlade. Nakon predsjedničkih izbora 2014. godine pobjedu su proglasila oba suparnika – i Ashraf Ghani i Abdullah Abdullah – koje su oštro podržali njihovi klanovi, pa je američkim posredovanjem dogovoreno da će do rujna 2016. godine predsjednik biti Ashraf Ghani, a izvršnom vlašću će bez formiranja vlade rukovoditi Abdullah Abdullah. Tako nastala podijeljena vlast stvorila je golemi neučinkoviti i potpuno korumpirani upravni sustav sklopljen isključivo od kadrova odanih Ghanievom ili Abdullahovom političkom klanu, koji je postao svrha samom sebi i koji uopće ne upravlja državom. Do današnjeg dana takva državna vlast nije uspjela stvoriti pretpostavke za parlamentarne izbore niti osigurati učinkovito djelovanje sigurnosnog sustava i oružanih snaga. Ovih dana vode se žestoke borbe između talibana i vladinih snaga za Tarin Kowt, glavni grad strateški važne provincije Uruzgan, čije bi zauzimanje talibanima osiguralo kontrolu putova unosne trgovine opijumom i oružjem i otvorilo vrata prodoru prema jugu i provincijama Kandahar i Helmand. U trenutku velike talibanske ofenzive afganistanske snage razvučene su od Kunduza na sjeveru do Helmanda na jugu Afganistana, pri čemu trpe velike gubitke i masovna dezertiranja. Gotovo trećina zemlje je izložena neposrednom udaru talibanske ofenzive i računa se da vlada ne kontolira više od 70 posto teritorija.

Alarmantna izvješća američkih obavještajaca

Za Amerikance i Zapad porazi afganistanske vlasti i mogući vojni i politički slom državne stukture znak je za uzbunu. Na djelu je eskalacija sukoba i očita nemoć afganistanske vlade. General James Robert Clapper, direktor Nacionalne obavještajne službe, neposredno podređen američkom predsjedniku, upozorio je nedavno pred senatskim Obavještajnim odborom (U.S. Senate Intelligence Committee) da će „borbe u Afganistanu tijekom 2016. godine biti intezivnije nego 2015. godine, nastavljajući tako desetljeće dugi trend pogoršanja sigurnosti.“

John Sopko, američki specijalni glavni inspektor za obnovu Afganistana (Special Inspector General for Afghanistan Reconstruction – SIGAR) predao je 29. travnja Kongresu krajnje alarmantno izvješće na gotovo 300 stranica koje ukazuje na mogući politički i vojni slom vlasti u Kabulu i cijelog afganistanskog državnog ustroja. Prema nalazima Sopka, afganistanska vlada nacionalnog jedinstva nije u stanju osigurati uvjete za rješenje ustavne krize i stvaranje parlamentarne vlade. Drugi važan zaključak je da se uz američku pomoć izgrađena nacionalna vojska i policija ne mogu uspješno boriti bez američke i zapadne pomoći. Izvješće sugerira da bi bilo kakvo daljnje povlačenje američkih i savezničkih snaga vodilo u vojni poraz afganistanske vlade i američki i zapadni geopolitički slom epskih razmjera.

Izvješće detaljno analizira stanje na terenu pa navodi da su se koalicijske snage u velikoj mjeri povukle s bojišta i da se sada u svojim aktivnostima oslanjaju na obavještajne podatke dobivene od afganistanske vojske, koji su namjerno ili slučajno potpuno nepouzdani. Stoga SAD i zapadni saveznici imaju sve manje uvida u operacije afganistanskih sigurnosnih snaga. Afganistanska vojska još uvijek je bez stege, neprofesionalno i loše vođena. Sopko ukazuje da je „od fiskalne 2002. godine američki Kongres odobrio više 68 milijardi dolara za osposobljavanje, opremanje, smještaj i plaće 352 tusuće vojnika u afganistanskoj nacionalnoj obrani i 30 tisuća pripadnika lokalne policije“, a sada se ne može utvrditi koliko je od tih 352 tisuće vojnika i 30 tisuća policajaca, za koje se i dalje redovno izdvajaju sredstva za plaće, stvarno u službi, a koliko ih je samo na papiru i gdje zavrašava novac za nepostojeće vojnike i službenike. Revizija afganistanske policije izvršena 2011. pokazala je da je prikazano 13 tisuća više lokalnih policajaca nego što ih stvarno postoji i da su za njih redovito isplaćivane plaće. Inače za afganistanske snage sigurnosti izdvaja se godišnje pet milijardi dolara, od čega SAD plaća 80 posto, a Kabul svega 500 milijuna dolara. Procjenjuje se da Afganistan do 2024. godine neće moći finacirati svoju vojsku i policiju. Iako nema potpunu sliku afganistanske vojske, Pentagon vjeruje da je brojnija od talibana. No, ta vojska je pasivna, ona nikad ne napada, uvijek je reaktivna i u obrani.

mn

Ugrožen i za Zapad strateški važan projekt gradnje plinovoda TAPI

U svakom slučaju do kraja godine broj američkih vojnika u Afganistanu ostat će oko deset tisuća, a nova administacija koja će naslijediti Obaminu neće moći zanemariti izvješće koje je John Sopko podnio Kongresu i njegov najvažniji zaključak da se afganistanska vojska ne može samostalno boriti i da je afganistanska država pred slomom. Za američku politiku spašavanje korumpirane i nesposobne vlasti u Kabulu preduvjet je osiguranja vlastitih interesa.

U protivnom, pored ubacivanja kineskih i ruskih interesa i geopolitičkih projekcija na afganistanske prostore, u dim i prašinu će otići i za SAD i Zapad strateški važan plinovod TAPI, čija je izgradnja upravo započela. On će od 2019. godine, kada bude dovršen, iz kaspijskog energetskog bazena, iz Turkmenistana preko Afganistana i Pakistana, dovoditi plin do Indije. Plinovod će imati mogućnost isporuke 33 milijardi kubičnih metara (BCM) prirodnog plina godišnje – 5 BCM Afganistanu, po 14 BCM Pakistanu i Indiji. Projekt plinovoda povezuje zemlje koje imaju zaoštrene i komplicirane međusobne odnose, s ugovorima za narednih 30 godina. Afganistan, Pakistan i Indija će morati osigurati minimum suradnje na održavanju i osiguranju plinovoda od mogućih napada na njega.

Interes Washingtona je da izgradnjom TAPI plinovoda smanji indijsko oslanjanje na iranski plin i tako osigura energetsku sigurnost Indije u regionalnom nadmetanju s Kinom, američkim globalnim protivnikom. Već sada se nazire mogućnost da je pokrenuti projekt TAPI u pozadini afganistanske ratne eskalacije, diplomatske kombinatorike u bizarnim pokušajima pregovora s afganistanskim i pakistanskim talibanima i interesnog prodora Kine i Rusije na afganistanski prostor.