Iran je prekjučer, posredstvom svog Ministarstva vanjskih poslova objavio kako nove američke sankcije (donešene u paketu protiv Irana, Rusije i Sjeverne Koreje, op. GN.) predstavljaju kršenje postignutog sporazuma o iranskom nuklearnom programu, i kako Teheran priprema odgovarajuću reakciju na taj američki potez. Radi se navodno o 16 mjera koje priprema iranska vlada, od kojih se neke odnose na modernizaciju iranskog naoružanja.
Zbog toga se ovom prigodom želimo osvrnuti na stanje iranskih oružanh snaga, ali i zato što nemali broj svjetskih promatrača američki novi sankcijski potez smatraju uvertirom u otvoreni rat protiv Irana – države koju Trumpova administracija sada i službeno naziva „glavnim sponzorom svjetskog terorizma“.
Prema najnovijem izvješću za 2017. godinu uglednog Global Firepowera, iranska vojska zauzima relativno visoko – 21. mjesto na ljestvici od ukupno 133-ju vojski država obuhvaćenih istraživanjem. Primjerice, Iran je sada prestigao i jednu Australiju (22. mjesto) i Saudijsku Arabiju koja je pozicionirana na 24. mjestu. Iz zemalja bliskoistočne regije, od Irana su bolji jedino Turska (8. mjesto), Egipat (10. mjesto) i Izrael (15. mjesto). Ovdje možemo spomenuti, a nevezano uz temu, kako je Hrvatska vojska pozicionirana na 68. mjestu, a od nama interesantnih zemalja u regiji, srpske oružane snage zauzele su 83., slovenska vojska 113., vojska BiH 121. mjesto i td.
U izvješću The Military Balance 2017 londonskog Međunarodnog instituta za strateška istraživanja IISS, navedeno je, kako u iranskoj vojsci prevladava zastarjela tehnika, ali je zato popunjena dobro obučenim vojnicima. Razmotrimo brojčane pokazatelje i činjenice:
Iran ima 80-ak milijuna stanovnika (70% ruralnog) i golem regrutni potencijal od više desetaka milijuna ročnika. U sastavu oružanih snaga nalazi se oko 530 tisuća vojnika, a još ih je milijun i 400 tisuća u pričuvi. Najbrojnija je kopnena vojska s oko 350 tisuća vojnika, koja raspolaže 1616 tenkova, 320 samohodnih vozila i 2 tisuće topničkih jedinica. Strukturno, to bi bilo 8 oklopnih brigada, 14 mehaniziranih, 12 pješačkih i 1 brigada zračno-desantnih snaga.
Posebnu snagu čini iranska pomorska flota, sastavljena od gotovo 400 brodova, od čega 5 fregata, 33 podmornice, 230 patrolnih brodova i td. Od 2013. godine Iran je izgradio vojno-pomorsku grupu koja premašuje ukupnu pomorsku snagu Iranu suparničkih država iz Vijeća za suradnju arapskih zemalja Perzijskog zaljeva.
U zrakoplovnim snagama Iran vjerojatno najviše zaostaje za svojim glavnim regionalnim konkurentom Saudijskoj Arabiji i njezinim saveznicima iz Perzijskog zaljeva, ne po broju samih zrakoplova i helikoptera kojih ima 477 (velikim dijelom starijih zrakoplova sovjetske i kineske proizvodnje), već po činjenici da Saudijska Arabija u svojoj zračnoj floti ima vrlo suvremene američke i zapadnoeuropske zrakoplove različitih namjena, kojima u mnogome kompenzira zaostatak u pomorskim ili oklopnim snagama u odnosu na Iran. Međutim, Iran, za razliku od Saudijske Arabije (koja sada ubrzano razvija i sustiže Iran i u tom području) ima vrlo razvijen sustav raketne obrane, poglavito obalne zaštite, kojem se treba pridodati prilično suvremen raketni potencijal općenito, razmješten i kamufliran u svim ključnim i strateškim iranskim regijama, i čuvan proturaketnim sustavima vlastite ili ruske proizvodnje, poput PRO i PZO sustava S-300. Iran, osim toga, učestalo testira i svoje balističke rakete (što sada i izaziva najveću zabrinutost SAD-a i Izraela), a nedavno je, po prvi put nakon 30 godina, izvan svog teritorija izvršio klasični vojni napad novim balističkim raketama na položaje „Islamske države“ na istoku Sirije, pritom iznenadivši svjetske analitičare, ne toliko visokom preciznošću pogodaka, koliko koordinacijom i zapovjedanjem samom akcijom iz jedinstvenog i suvremeno opremljenog zapovjednog središta, u realnom vremenu, čime je de facto stao uz bok najrazvijenijih svjetskih raketnih država, prešavši čak i Pakistan, kao svjetsku nuklearnu državu. I što je najvažnije, Iran je svoj raketni program razvio u vrijeme međunarodnih sankcija, najvećim dijelom oslonjen na vlastitu pamet i vlastitu tehnologiju, što posebno zabrinjava njegove suparnike.
I za kraj, nije naodmet spomenuti kao je iranski službeni vojni ustroj specifičan jer se sastoji od dvije ravnopravne komponente: klasičnih oružanih snaga, sa sva tri roda (kopnena vojska, zrakoplovstvo i pomorske snage); i od Korpusa straže islamske revolucije, kao zasebne vojne strukture, s vlastitim zapovjedništvom i vlastitim kopnenim, zračnim i pomorskim, ali i raketnim snagama. Obje zapovjedne strukture u operativnom smislu usko surađuju i koordiniraju aktivnosti. Na prvi pogled to usložnjava ukupnu iransku vojnu moć, prije svega reakciju na potencijalnu ugrozu, međutim, on ima i svoje prednosti. Naime, taj „dvostruki vojni kanal“ za protivnika predstavlja svojevrsnu nepredvidljivost, a ona je uvjek otegotna okolnost pri planiranju i izvođenju vojnih operacija.
Dakle, možemo zaključiti, a kako to danas otvoreno navode i mnogi američki vojni stratezi (ali ih to ne sprječava za daljnju potporu iranskim sankcijama), kako se Iran u proteklih 40-ak godina (od islamske revolucije 1978/9.g.) pokazao kao „tvrd orah“. Upravo zato, kao i uz iskustvo da sankcijska politika u prošlosti, u odnosu na bilo koju „problematičnu“ državu nije dovela do željenih rezultata (najbolji primjer, osim Irana, svakako je i Sjeverna Koreja, koja je usprkos sankcijama, u odnosu na svoje predsankcijsko razdoblje čak usavršila svoj nuklearni i raketni program, a što upravo sada demonstrira pred iznenađenim očima svjetske javnosti), možemo pretpostaviti kako niti najnovije američke sankcije uvedene protiv Irana neć imati puno drugačiji učinak.
Geopolitika.News zbog toga smatra kako SAD neće početi neposredni vojni napad na Iran, koji je ipak prevelik zalogaj, a hoće li to učiniti „tuđim rukama“, prije svega će ovisiti o gluposti glava koje tim „rukama“ upravljaju. Pritom ponajprije mislimo na Saudijsku Arabiju i njezine regionalne saveznike. Jer ukoliko, umjesto dijaloga i kompromisa jedni druge žele pretvoriti u prah i pepeo, a obje zemlje za to imaju potencijala, možda ništa bolje nisu ni zaslužili.
0 komentara