S Iranom ili SAD-om? Ruska sirijska bespuća i dileme

Iza nas su već puna tri mjeseca od potpisivanja sirijskog primirja i odluke ruskog predsjednika Putina o izvlačenju glavnine svojih udarnih zračnih snaga iz te zemlje i pružanja svim sudionicima ovog petogodišnjeg krvoprolića još jedne šanse za mir. Geopolitika.news zato želi „podvući crtu“ i sagledati čime je taj ruski potez do sada rezultirao, koje su njegove posljedice i buduće perspektive.

Naravno, ruski predsjednik se na taj potez odlučio nakon što je prethodno moć ruskih zračnih snaga zaustavila napredovanje „Islamske države“ i „Jabhat al-Nusre“, očuvala sirijsku vlast u Damasku i reanimirala već gotovo poraženu i demoraliziranu sirijsku vojsku u respektabilnu snagu koja ispred sebe iznova vidi cilj svoje borbe. Učinio je to, na sveopće iznenađenje, u trenutku kada je sirijska vojska imala punu dominaciju ili barem inicijativu na svim glavnim bojišnicama zapadnog- vitalnog dijela zemlje (na kojem živi preko 70 posto ukupnog sirijskog stanovništva) i bila doslovno na korak od potpunog oslobađanja Aleppa, a islamističke i snage tzv. umjerene sirijske oporbe u potpunom rasulu. Aleppo je drugi po veličini sirijski grad i gospodarska prijestolnica zemlje, a njegove pojedine dijelove, iako se grad pogrešno poistovjećuje s uporištem tzv. umjerene sirijske oporbe (ona nadzire manje dijelove grada), nadziru postrojbe terorističke organizacije „Jabhat al-Nusra“.

Tada nastala medijska histerija o novom valu izbjeglica koji će iz Aleppa krenuti put Turske i dalje u EU, u kombinaciji s „ratnim zločinima“ od strane sirijske vojske prema civilnom stanovništvu i prijetnjama Turske kako će vojno intervenirati zbog ugroze njezinoj sigurnosti i nacionalnim interesima, vjerojatno su odigrale svoju ulogu u donošenju Putinove odluke o povlačenju ruskih snaga. Međutim, ona je ipak donešena tek nakon prethodnog postizanja američko-ruskog dogovora o uspostavi sirijskog primirja i otpočinjanja mirovnih pregovora u Ženevi između sukobljenih snaga (što je vjerojatno i bio ruski uvjet za povlačenje). Rusija je tim potezom željela Zapadu iznova dokazati nedokazivo (ne zato što to možda nije istina već zato što on to ne želi čuti), da je spremna za ravnopravan dijalog po svim pitanjima (ne samo sirijskim).

Možda je upravo ta Putinova „ruka pomirnica“ najbolji znak kako je u ruskoj politici još uvjek nazočan prilično snažan element naivnosti u odnosu na stvarne američke ciljeve, u kojima nema mjesta za snažnu i suverenu rusku politiku i državu. Američko prihvaćanje Putinove ponude da zajedno s Rusijom riješava sirijski i druge goruće svjetske probleme, značilo bi potpuni krah višedesetljetne američke vanjske politike usmjerene k uspostavi pune globalne dominacije. S druge strane, Rusiji bi osigurao povratak u sam vrh najutjecajnijih zemalja svijeta, a čemu ona već dugo teži osjećajući vlastitu veličinu i snagu.

Ovdje treba podsjetiti i na glasne političke i medijske izjave iz SAD-a i EU nedugo nakon otpočinjanja ruske zračne kampanje u Siriji 30. rujna 2015. godine. One su redom govorile o „nepromišljenoj Putinovoj odluci“, ruskom ulasku u novi „afganistanski glib“, okretanju čitavog sunitskog muslimanskog svijeta protiv Rusije, a što može imati kobne posljedice i unutar same Rusije gdje je sunitski smjer islama dominantan, i td. i td. Naravno da takve izjave, iako od strane službene Moskve nazivane pukom propagandom (što one naravno i jesu), ne mogu, a ne prouzročiti i dozu sumnje i straha (ponajprije u ruskoj javnosti koja se još živo sjeća afganistanske tragedije) što će se dogoditi ukoliko ruska vojna operacija zaštite Asada ne uspije i sve se počme odigravati u neželjenom smjeru.

Sumirajmo: iako elemenata koji mogu predstavljati uzroke Putinove odluke o izvlačenju ruskih zračnih snaga iz Sirije ima puno, nitko sa sigurnošću ne može reći je li neki od njih bio presudan ili se pak radi o kombinaciji manjih elemenata sa snažnim kumulativnim učinkom.





Geopolitika.news glavnim pokretačem te odluke ipak smatra iskrenu Putinovu namjeru za poboljšanjem ruskih odnosa sa Zapadom, koja on (ozbiljni svjetski analitičari to dobro znaju) nikada nije niti namjeravao pogoršavati već je tražio postupno podizanje razine Zapadnog uvažavanja i ruskih nacionalnih interesa, a što mu je, sada je to već posve očito, pripisano kao neoprostivi grijeh. Je li to sa strane ruskog predsjednika bilo naivno ili ne, povijest će pokazati vrlo brzo.

U tom smislu treba podsjetiti i na činjenicu kako Putin nije želio vojno intervenirati u Ukrajini na početku tamošnje krize (iako je od strane ruskih nacionalističkih i vojnih krugova bilo snažnih zagovaratelja upravo takve opcije) iako bi Ukrajinu tada lako i brzo slomio, a sa Zapada mu se nitko ne bi vojno suprostavio. Putin je, znajući da se radi o postavljenoj zamci, i na taj način želio pokazati kako ostavlja prostor za dogovor i nastavak suradnje sa Zapadom, zadovoljivši se (i zagovaratelje vojne intervencije) uzimanjem Krima i destabilizacijom Donbassa. Naravno, Ukrajina je bila dugo godina pripremana američka zamka za Rusiju, u koju se ona, htjela to ili ne, bila primorana uhvatiti. Pitanje je jedino je li Putin tada ispravno zaključio – da će suzdržavajući se od neposredne vojne intervencije u susjednoj zemlji uspjeti izgladiti odnose sa Zapadom. Iz sadašnje perspektive gledano očito je pogriješio: sankcije (koje će ići u beskonačnost) ionako nije izbjegao, a na svojim zapadnim granicama dobio je sebi izrazito neprijateljsku zemlju, u većem ili manjem stupnju direktno upravljanu iz Washingtona (neovisno što ona još godinama neće ući ni u NATO ni u EU, što Amerikancima u ovakvim okolnostima nije niti nužno). Ali vratimo se temi današnje analize.

Sirijsko primirje i Iran





Sirijskom režimu, osim Rusije, realnu potporu kroz davanje kredita i kroz vojno sudjelovanje na strani Bashara Asada pružao je (i još uvjek to čini) jedino Iran i pod njegovim nadzorom organizirane iračke šijtske milicje i libanonski šijtski Hezbollah. Rusija, Iran, Irak i Sirija tvore zajedničku protuterorističku koaliciju, glede čega je u Bagdadu na početku ruske zračne intervencije otvoreno i zajedničko Informacijsko-koordinacijsko središte u radu kojeg sudjeluju vojni časnici tih zemalja.

Proglašavanje američko-ruskog primirja u Siriji 27. veljače ove godine službeni Iran je prihvatio prilično tiho, shvaćajući posljedice koje on može imati po njegove nacionalne interese i sigurnost u slučaju da sve krene u neželjenom smjeru. A čini se kako se u Siriji upravo to i događa, i po Iran i po Rusiju.

U tijeku je jačanje američke vojne nazočnosti, što neposredno – kroz slanje 250 marinaca u kurdske regije na sjeveru Sirije i intenziviranje zračnih napada na „Islamsku državu“, a što posredno – kroz pokrenute oslobodilačke akcije kurdskih snaga unutar (od strane SAD-a formiranih i potpomognutih) „Sirijskih demokratskih snaga“. One su prije cca tjedan dana pokrenule akciju oslobađanja grada Rakke od okupacije „IS“ (blagoslov za tu akciju dala je i Moskva). Međutim, Teheran o tome nitko ništa nije pitao iako je on jedan od ključnih igrača u sirijskom sukobu.

Posljednjih tjedana zamjetno je sve veće nezadovoljstvo Irana zbližavanjem američko-ruskih odnosa po pitanju Sirije. Teheran je, zajedno s Moskvom, istupio za potporu očuvanja Asadove vlasti, iranski vojni savjetnici i dijelovi elitnih kopnenih postrojbi (uključno i visoki časnički kadar) aktivno sudjeluju u borbama na terenu. A danas mnogi Iranci potpisani američko-ruski dogovor o primirju smatraju oportunizmom iako se to još ne može čuti od strane službene vlasti u Teheranu. Međutim, iranski mediji, čak i oni pod patronatom državne vlasti, sve češće otvoreno izražavaju neslaganje s novom ruskom politikom u Siriji.

To je posebice eskaliralo nakon prošlomjesečne pogibije u naselju Han Tuman (pokraj Aleppa) najmanje 80 iranskih komandosa i boraca Hezbollaha u borbama sa salafitskim postrojbama „Jeish al-Fatah“, koje nisu na spisku terorista iako su im se i u toj borbi priključile postrojbe t.o. „Jabhat al-Nusre“ ali i „umjerene oporbe“ u vidu postrojbi „Ahrar ash-Sham“ (Rusija ih je nadavno u VS UN-a željela staviti na spisak terorističkih organizacija ali su se tome usprotivile SAD, V. Britanija i Francuska). Islamističke snage tada su napale to selo usprkos proglašenom primirju i izvršile masakr. Slična stvar dogodila se i u selu al-Zara u regiji Hama, koje je postalo prava klaonica za branitelje koji se bore na strani vlade u Damasku. O tome je pisala iranska novina Tabnak, koja je glede navedenog optužila Rusiju za neaktivnost i populizam. Kritikama te novine podvrgnuta je i sama ideja proglašenja primirja i vođenja pregovora, što se naziva „ruskom pogreškom“.

I iranska agencija Fars News indirektno je okrivila Rusiju za „političke pogreške“ u pregovorima s „oporbom“, a mogućnost dogovora podvrgava sumnji. Slično piše i novina Kayhan, koja navodi, kako glavni sponzori sirijskih salafitskih postrojbi – monarhije Perzijskog zaljeva, SAD, Turska i Izrael uopće nisu zainteresirani za postizanje mira. Te su grupacije, kaže ta novina, i utemeljene s ciljem uništenja jedinstvene, stabilne i snažne Sirije koja, s jedne strane, spriječava američko-izraelsku ekspanziju u muslimanski svijet, a s druge, panturske težnje Ankare.

Što se tiče izjava pojedinih državnih dužnosnika, izdvajamo savjetnika vrhovnog iranskog vođe Ali Akbara Velajatia koji je uvjerio Bashara Asada kako će Iran u borbi protiv sirijskih terorista iskoristiti „sva postojeća sredstva“. Ta je izjava oprečna ruskim nastojanjima oko postizanja dogovora s oporbenim grupacijama koje ona ne smatra terorističkim.

Osim toga, Teheran javno naziva agresijom sve inicijative i nastojanja SAD-a da u Siriju pošalje svoje vojnike, kao što je bilo i krajem travnja, kada je ministar obrane Hossein Dehgan oštro kritizirao američku odluku o slanju 250 marinaca u Siriju.

Posve je jasno kako Teheran ne želi dalje uzalud gubiti svoje vojnike u Siriji, a kako bi ugodio neizvjesnim i sumnjivim dogovorima oko te zemlje. Iran trenutačno radi na maksimalnom učvršćivanju protuterorističke koalicije, u iščekivanju teškog boja za Aleppo, pokreta postrojbi u smjeru Rakke (čije oslobađanje od strane Kurda i SDS-a neće ići tako brzo kako je zamišljeno), i na kraju, borbe za sirijsku budućnost s tzv. umjerenim postrojbama koje podupiru gore spomenute države. To je posve razumljivo s aspekta žrtava koje je Teheran do sada položio na sirijsko tlo, kao i aspekta iranskih nacionalnih interesa i sigurnosti. Naime, u Siriji je do sada neslužbeno poginulo 700 – 800 iranskih vojnika i drugih osoba. Iran ne može Siriju prepustiti salafitima zato jer: Teheran dobro zna kakva sudbina u tom slučaju očekuje tamošnje šijte kroz primjere nedavnih masovnih klaonica u al-Zari, Blutu i drugim sirijskim mjestima; zna za nastojanja salafitskih postrojbi da zauzmu glavnu sirijsku šijtsku svetinju – mauzolej Sayyidah Zaybna, 10 km južno od Damaska i td. Šijtima je namjenjena smrt, vjerojatno s pravom smatra Teheran, navodeći kako je njihov položaj gori čak i u odnosu na kršćane koje islamisti ipak smatraju „ljudima pisma“. Šijte smatraju otpadnicima od pravog islama i s njima kompromisa nema. Padom Sirije i Iraka salafitski islamisti i različiti „umjerenjaci“ vrlo brzo bi došli i na granice Irana i kaos bi mogao početi, a što ni jedan iranski vođa ne može dozvoliti. Iran će zato nastaviti pružati otpor terorističkim organizacijama u Siriji i Iraku, a gotovo sigurno štitit će svoje zajednice i u Afganistanu i Jemenu indirektnim putom. Iran će podupirati zakonitu sirijsku vlast svim sredstvima, a to će činiti uz ili bez potpore Rusije. Pritom je važno naglasiti kako je Teheran, za razliku od Moskve, odavno odbacio mogućnost dogovora s SAD-om po sirijskoj problematici (izjava Ali Akbara Velajatia u razgovoru sa sirijskim zamjenikom ministra vanjskih poslova Feisalom Mekdadom).

Naravno, uloga Irana i Rusije u međunarodnim odnosima posve je drukčija. Iran je regionalna država, a Rusija kao svjetska vojna velesila ima puno veću obvezu i odgovornost za globalnu sigurnost te na sirijski i ukupni bliskoistočni problem gleda iz puno šireg rakursa. Međutim, u nastalim okolnostima globalnog proturječja sa Zapadom, Rusija mora itekako voditi računa o svojim saveznicima, potencijalnim saveznicima i istomišljenicima. Ignorirajući njihove interese u korist posve maglovitog „općeg dobra“ (koje je, u stvarnosti, najčešće „dobro“ samo za one najjače), Moskva se može suočiti s okretanjem leđa onih koji na njezino savezništvo ozbiljno računaju i koji obično takve poteze tumače slabošću Moskve, a ne željom za dosizanjem „općeg dobra“ (jedan od takvih primjera bio je i nedavno pokrenut, a potom brzo zaustavljen oružani sukob u Nagorno Karabahu koji je poljuljao osjećaje Armenaca i dijela tamošnje političke elite u svrsishodnost savezništva s Rusijom, koja eto nije stala u direktnu vojnu zaštitu njihovih interesa po pitanju te sporne regije nego se odlučila na snažnu diplomatsku akciju na relaciji Erevan-Baku-Teheran. Ona je, barem za sada, urodila plodom i spriječila eskalaciju u krvavi sukob s nesagledivim posljedicama). Ali Iran nije ni Armenija ni Azerbajdžan već snažna regionalna država, puno šireg međunarodnog značaja i ambicija.

Vrlo lako se može dogoditi da sve ono što su ruske zračne snage u Siriji pozitivno učinile, jednom pogrešnom odlukom sada bude uništeno. A koliko Rusija kalkulira vidi se i po još jednoj pruženoj šansi za mir nakon odustajanja od njihovih najavljenih zračnih napada poslje 25. svibnja po konvojima s oružjem i borcima, kojima se s turske strane opskrbljuju ekstremističke postrojbe u regiji Aleppo. Rusi, nakon američkog odbijanja njihovog prijedloga da zajedno udare po „IS“ i „Jabhat al-Nusri“, sada opet čekaju da Amerikanci izvrše „svoje obećanje“ o razdvajanju umjerenih postrojbi od snaga „Jabhat al-Nusre“.

Kada je u studenom prošle gdine od strane turskog lovca F-15 srušen ruski bombarder Su-24 u blizini sirijsko-turske granice, pilota Konstantina Murahtina, koji se uspio katapultirati, tada su na terenu „ispred nosa“ ekstazičnih islamista spasili iranski instruktori i njima predvođene postrojbe Hezbollaha.

Ruska nastojanja oko postizanja dogovora s Washingtonom, koji potpuno otvoreno i javno odbacuje bilo kakvu mogućnost zajedničkog djelovanja s Moskvom, na račun višestruko provjerenog saveznika na sirijskom terenu – Irana, smatramo pogrešnom strategijom usprkos spomenutoj velikoj ruskoj ulozi za očuvanje globalne stabilnosti.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like