IRANCI U LIBANONU OSNIVAJU SNAGE ZA BRZO DJELOVANJE

Proteklih tjedana u Iranu su se dogodile značajne političke i vojne promjene te je najavljen preustroj njegovih vojnih snaga. Iza tih poteza stoje snažni politički i vojni razlozi koji zahtjevaju podrobniju analizu.

U regiji su u tijeku potpuno novi politički procesi koji od Irana iziskuju znatne promjene dosadašnjeg smjera vođenja politike ukoliko želi ostati aktivan igrač. Riječ je, u prvom redu, o poboljšavanju rusko-turskih odnosa, kao i sve uvezanijoj koordinaciji američko-ruskih poteza po pitanju sirijskog sukoba. Pa iako je službeni Teheran pozdravio zbližavanje Moskve i Ankare kao nužno za stabilizaciju regije, bolji poznavatelji stanja navode kako iranska vlada u stvarnosti glede tog poteza pokazuje zabrinutost i nervozu. A iranska politika, neovisno o svojoj glasnoj retorici, uvijek se rukovodi načelom real-politike, kao što to rade mnoge zemlje koje nisu u stanju dovoljno snažno utjecati na ukupnu globalnu politiku. Zato su promjene u Teheranu i na vidiku.

Vojska i plin

Pojedini bliskoistočni mediji, poput Al-Hayata, navode kako je zbližavanje Putina i Erdogana omogućilo posredništvo kazahstanskog čelnika Nursultana Nazarbajeva, ali neki drugi navode kako je to učinio osobno izraelski premijer Benjamin Netanjahu s kojim je Erdogan, gotovo istodobno kao i s Moskvom, normalizirao odnose. I upravo u tome Teheran vidi mogući problem. Iranski mediji objavili su kako su nedavno u Sredozemnom moru održane besprimjerne rusko-izraelske vojne vježbe. Dalje, odlukom ruskog predsjednika i izraelskog premijera ruskim plinskim tvrtkama je omogućeno sudjelovanje u tenderu za eksploataciju dvaju velikih izraelskih plinskih nalazišta – Leviathan i Tamar. Geopolitika.news smatra kako je riječ o svojevrsnom novom savezništvu Moskva-Tel Aviv-Ankara (nikako ne vojnom, koje im niti nije nužno) kojim se učvršćuju ruske pozicije na Bliskom istoku, a Turskoj vraća izgubljena aktivna uloga u toj regiji nakon godine stagnacije, preuzimanja inicijative Zaljevskih monarhija i propasti turske neoosmanske strateške doktrine. U tom „novom triju“ nemalu ulogu ima i energetika, konkretno plin, a upravo je on ključna stavka za Tel Aviv kojemu je sada definitivno omogućen transfer svog plina u Tursku, a Rusiji se iznova smiješi gradnja plinovoda „Turski tok“. S druge strane Ankara na taj način uspjeva postići svoj strateški cilj, da Turska postane najveće plinsko čvorište i u smjeru sjever-jug i u smjeru istok-zapad.

Po Iran je sada puno veći problem budućnost Sirije o kojoj on i Rusija imaju bliske strateške pozicije. Ali one su istodobno i dovoljno različite: Rusiji je primarno stabilizirati stanje u Siriji i očuvati svoju vojnu nazočnost u strateški najvažnijoj arapskoj zemlji kroz tamošnju pomorsku bazu u Tartusu i nove zrakoplovne baze koje su u međuvremenu uspostavljene, dok je za Iran primarno očuvati „os otpora“ Iran-Irak-Sirija-libanonski „Hezbollah“. Ukoliko je poznato da Turska i Izrael tim iranskim stavovima proturječe, nervoza Teherana je razumljiva.

Osim toga, paralelno s borbama protiv terorističkih organizacija na terenu, vode se i zakulisne rasprave na visokoj međunarodnoj razini (u osnovi između Moskve i Washingtona) o političkoj budućnosti Sirije, pri čemu sve više sazrijeva mišljenje i unutar američkog vojno-političkog ustroja kako vojnog rješenja za tu zemlju nema.

U takvim okolnostima Iranu prijeti ostati izvan „igre“ zbog svojih „tvrdih“ stavova temeljenih na potrebi prvotnog vojnog slamanja svih terorističkih grupacija unutar Sirije. Iz tog razloga Teheran je od Moskve već izvješćen o promjenama regionalnih odnosa i nužnosti iranskog aktivnijeg sudjelovanja u njima.

Kadrovske promjene u Teheranu

Razumljivo, ne želeći ostati izoliran, Iran je obavio i prve vlastite velike kadrovske promjene. Tako je 20. lipnja ostavku podnio zamjenik ministra vanjskih poslova Amir Hossein Abdollahian zadužen za pitanja Bliskog istoka i blizak konzervativnim krugovima zemlje. Radi se o iskusnom diplomatu s najvećim utjecajem na iransku politiku po pitanju Sirije, Iraka i Jemena. U svezi toga u više je navrata boravio u Moskvi, a bio je trn u oku državnom vrhu Saudijske Arabije. Međutim, bilo kakvo znatnije poboljšanje odnosa Teherana i Rijada tim potezom malo je moguće s obzirom na njihova velika geopolitička razmimoilaženja, o čemu svjedoče i oštre riječi upućene bahreinskim vlastima (iza kojih stoji Rijad) od strane utjecajnog iranskog generala Qasema Soleimania, koji je 23. lipnja iz Sirije izjavio, kako tamošnja dinastija Al-Khalifa može biti svrgnuta narodnim ustankom ukoliko iznova ne razmotri odluku o oduzimanju državljanstva poznatom šijtskom duhovnom vođi šeiku Issi Qasemu. Za novog iranskog zamjenika ministra vanjskih poslova (zaduženog za Bliski istok) imenovan je dosadašnji stručnjak za Afriku Jaber Ansari, poznat kao kritičar iranske vojne nazočnosti u Siriji. To bi mogla biti potvrda kako će Teheran tražiti i diplomatski način rješenja sirijske krize i tako si osigurati mjesto u pregovaračkom procesu.

Iran je u smislu vojnog utjecaja na zbivanja u Siriji upravo dosegao svoj vrh i za više od toga trenutačno nema mogućnosti. Osim toga, na sirijskim bojišnicama pretrpio je neočekivano velike vojne gubitke, čak i u najvišem časničkom kadru unutar nositelja njegove intervencije – elitne postrojbe Korpusa straže islamske revolucije (djeluje izdvojeno od iranskih oružanih snaga, a ima veliki utjecaj i u ekonomskim zbivanjima u Iranu). Zato su bili nužni drastični potezi.

Tako je 10. lipnja šef Visokog vijeća za nacionalnu sigurnost admiral Ali Shadmani imenovan za glavnog koordinatora po vojnim, političkim i sigurnosnim pitanjima između Irana, Rusije i Sirije. On ima snažan ugled i kao vojnik i kao iskusni diplomat. Dugo je rukovodio pomorskim snagama Korpusa straže islamske revolucije, a svojedobno je bio i ministar obrane. Poznavatelj je arapskog jezika, a znakovito je, da je 2004. g. nagrađen saudijskim oredenom (bivšeg) kralja Abdul Aziza za ulogu u normalizaciji odnosa dviju zemalja (pok. kralj je pred kraj života nastojao normalizirati odnose Rijada i Teherana, a što je njegovom smrću zaustavljeno te se iznova krenulo u njihovu radikalizaciju). Poznat je i kao prijatelj iranskog vrhovnog vjerskog vođe Alija Hameneia.

Pojedini analitičari u imenovanju Shamdanija vide nastojanja vlade za smanjivanje utjecaja zapovjednika specijalnih postrojbi „Quds“ pri Korpusu straže islamske revolucije, spomenutog generala Soleimanija, koji ustrajava na vojnom rješenju sirijskog sukoba. Iranski medij The Teheran Times je povodom toga napisao, da imenovanje Shadmanija znači početak realističnije i konsolidirane iranske regionalne politike. Radi se o osobi od povjerenja i liberalnih i konzervativnih krugova.

Nove ugroze i unutar samoga Irana od strane separatističkih težnji kurdskog stanovništva na sjevero-zapadu, pa do onih sa strane arapskih sunitskih plemena na zapadu zemlje uz granicu s Irakom, primoravaju Teheran na osnaženje svojih oružanih snaga. Nužne su korijenite promjene zastarjelog modela funkcioniranja vojske i problema sa zapovjednim kadrovima, školovanim nakon islamske revolucije 1979. g. isključivo u iranskim vojnim akademijama po starim obrascima koji nisu pratili promjene prema suvremenom vojnom funkcioniranju. Oslanjanje na spomenuti Korpus straže (koji niti nije u sastavu OS) više ne odgovara realnom vremenu.

Da bi se očuvalo jedinstvo društva ali i uloga Korpusa straže islamske revolucije, 5. lipnja ajatolah Ali Hamenei imenovao je generala Korpusa straže Mohammada Hosseina Bagerija za zapovjednika Združenog stožera iranskih oružanih snaga i tako po prvi put u povijesti razmijenio kadrove dviju odvojenih vojnih struktura. Pritom je važno naglasiti kako je smijenjeni general Hasan Firuzabadi, koji je od početka ustroja Združenog stožera 1989. pa do sada bio na njegovom čelu, bio gorljivi pristalica dogovora oko iranskog nuklearnog programa. Suprotno njemu, novi zapovjednik general Bageri je bio veliki protivnik njegovog potpisivanja, pa se ovo kadrovsko rješenje može promatrati i kao jasan ajatolahov signal Zapadu glede smjera iranske politike. Novi zapovjednik pod svojim utjecajem drži i ključnu kadrovsku obavještajnu strukturu zemlje i jasno raspoznaje ugroze sigurnosti Irana koje dolaze izvan njegovih granica. General Bageri sada mora razraditi i operacionalizirati novu iransku strategiju po pitanju Sirije te umanjiti broj gubitaka tamošnjih iranskih postrojbi.

Zapovjednik OS Irana u posjetu Libanonu

A da se novi šef vojske ne šali, pokazuje i njegov odlazak 28. lipnja u Libanon, gdje se 3. srpnja u Beirutu sastao s čelnikom „Hezbollaha“ šeikom Hassanom Nasrallahom. Razmatran je preustroj i modernizacija taktike i vojne strukture „Hezbollaha“ nakon pogibije koordinatora njegovih postrojbi u Siriji M. Baddreddina. Ona podrazumijeva pretvorbu te organizacije u potpuno mobilnu vojnu strukturu koja bi bila u stanju izvoditi „dugotrajne intervencije gotovo po čitavoj zemaljskoj kugli“. Pojedini ruski i izraelski vojni analitičari to ne uzimaju doslovno jer znaju kako ta organizacija i sam Iran nemaju dovoljno sredstava za osiguranje zračnog transporta i desantiranje globalnih razmjera. Ali u svakom slučaju se radi o iranskom ozbiljnom nastojanju za ustrojem snaga za brzo djelovanje koje bi mogle autonomno i dugotrajno voditi ograničene operacije u zemljama Bliskog istoka. Iran nastoji od „Hezbollaha“ formirati mobilne brigade osnažene desantnom tehnikom, topništvom i sredstvima PZO, po obrascu kako je to SSSR činio kroz kubanske postrojbe koje su sudjelovale u operacijama u Angoli i Etiopiji. „Hezbollah“ u tome već ima puno iskustva kroz sudjelovanje u borbama u Siriji, Iraku i Jemenu, a što će vjerojatno i ostati budući prioritet novoustrojenih snaga. „Hezbollah“ ima vrlo snažnu agenturu diljem Afrike ali i Južne Amerike i vrlo je utjecajan u gospodarskim biznis strukturama kroz položaje tamošnjih libanonskih šijta.

Obučni kampovi otvorit će se u Iranu i jedan u predgrađu Beiruta, a tematika obuke uključivat će i cyber-zaštitu i hakerstvo, kao i uporabu bespilotnih letjelica. Zapovjednik snaga za brzo djelovanje bit će Haj Mohsen (ranije zvan Fuad Shukr) koji je nedugo prije zamijenio ubijenog Baddreddina na položaju glavnog koordinatora „Hezbollahovih“ postrojbi u Siriji.

Važno je naglasiti kako ovaj projekt ide sinkronizirano s projektima reformiranja šijitskih milicija u Iraku, Siriji i Jemenu, a za što je već dugo lobirao general Soleimani. Grubo kazano, radilo bi se o formiranju tamošnjih šijitskih vojnih formacija po principu iranskog Korpusa straže islamske revolucije.

Sve zajedno ukazuje kako Iran mijenja taktiku ali ne i strategiju za ostvarivanje svojih interesa na Bliskom istoku usmjerenih na nadzor tzv. šijitskog polumjeseca: od Libanona, Sirije i Iraka, pa do Bahreina i Jemena. U tom cilju Teheran će pojačati svoju diplomatsku aktivnost za mirno riješenje krize ali će paralelno osnaživati i vojne strukture kod kuće i u državama sa znatnim brojem šijiskog stanovništva, što uključuje koncepciju produljenja vođenja lokalnih borbi po čitavom perimetru Bliskog istoka.