Iran izvjestio o ruskom završetku korištenja njegove zrakoplovne baze

Iranska agencija Tasnim izvjestila je kako je iransko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo vijest o ruskom završetku korištenja iranske zrakoplovne baze Hamedan. Službenih reakcija s ruske strane još nema.

Do sada je Teheran izjavljivao kako Rusija može koristiti njihovu bazu koliko je god njoj potrebno vezano uz rat protiv terorizma u Siriji i da je sve u skladu s međunarodnim pravom i s koalicijskim dogovorom između Rusije, Irana, Sirije i Iraka o borbi protiv terorističkih organizacija, prije svega „Islamske države“ i „Al-Qaide“ i njezine sirijske inačice „Jabhat al-Nusre“.

Podsjećamo kako je Rusija iransku bazu počela koristiti 16. kolovoza i da su njezini strateški bombarderi Tu-22M3 i bombarderi Su-34 odonud već u više navrata bombardirali islamističke položaje diljem Sirije.

Kao prvo, treba naglasiti kako je rusko-iranski dogovor o korištenju baze izazvao nervozu Washingtona, pričemu je glasnogovornik State Departmenta Mark Toner čak izjavio kako će SAD izučiti pravnu utemeljenost tog dogovora s obzirom na sankcije VS UN-a koje se odnose na zabranu prodaje vojnih zrakoplova Iranu. Taj „argument“ Moskva i Teheran su promptno odbacile kao neutemeljen jer se ne radi niti o prodaji niti o najmu ruskih zrakoplova iranskim oružanim snagama.

Kao drugo, rusko-iranski dogovor izazvao je dosta kritika i unutar samog Irana s obzirom na povijesne antagonizme između te zemlje i Rusije (i SSSR-a), kao i iranske ustavne zabrane davanja inozemnim vojnim snagama prava na korištenje iranskog teritorija.

I treće, rusko-iranski dogovor postignut je uoči sastanaka s turskim državnim vrhom u Teheranu i predstojećim novim krugom Ženevskih pregovora koji su se trebali (a očito neće) održati krajem kolovoza. U tom kontekstu dogovor se može smatrati i svojevrsnim rusko-iranskim „teškim topništvom“ i demonstrativnim prikazom toga tko u Siriji vuče odlučujuće poteze. On želi naglasiti da Rusija i Iran nisu dosegnuli svoj limit u odnosu na rat u Siriji, a kako su to do sada smatrali u Washingtonu, Rijadu i Ankari. O tome svjedoče prošlotjedna gotovo istovremena vojna djelovanja ruskih zračnih snaga iz iranske baze, sirijske baze pokraj Latakije i udara krstarećim raketama „Kalibr“ iz ruskog brodovlja u Istočnom Sredozemlju po islamističkim ciljevima jugo-zapadno od Aleppa. Moskva posljednjih tjedana vuče sve snažnije političko-vojne poteze po pitanju Sirije podižući pritisak na Washington čija je administracija na odlasku i više nema manevarskih mogućnosti niti vremena za iznalaženja novih strategija.

Naravno, uza sve ovo paralelno teku i intenzivne diplomatske aktivnosti na najvišoj razini između američke i ruske strane, a ovaj tjedan, kako smo već rekli, u Teheran dolazi turski predsjednik Erdogan, nakon što se prošlog tjedna u Moskvi po prvi put sastala rusko-turska komisija za političko reguliranje sirijskog sukoba, u kojoj su sudjelovali diplomatski, vojni i obavještajni dužnosnici dviju zemalja, i čiji se rad nastavlja i dalje.

Sirijska kriza ušla je u odlučujuću fazu svog razvoja. Današnja iranska odluka (ukoliko bude potvrđena kao točna, a nema razloga da tako i ne bude), prije svega znači davanje još jedne šanse za postizanje širokog sporazuma za konačno razrješenje sirijskog gordijskog čvora, upućena prije svega Washingtonu. Američka pozicija razdvaja se po pitanju koordiniranja i zajedničke borbe protiv terorizma s Rusijom, a koju Moskva neprestano nudi. State Department je toj suradnji puno bliži u odnosu na „generalitet“ unutar Pentagona koji izbjegava reći konačno „NE“ ali povremeno, preko svojih vojnih dužnosanika odašilje poruke kako je vojna suradnja s Rusijom nemoguća dokle god ona podupire Asadov režim.

Je li više uopće moguće postići riješenje sirijskog sukoba mirnim i političkim putom, posve je drugo pitanje. Osobno smatram da je moguće, neovisno o svim prethodno donešenim američkim strategijama i doktrinama vezanim uz nacionalne interese SAD-a na Bliskom istoku i šire, a koji nisu sadržavali ključan element – otvoreni vojni ulazak Rusije u „igru“ na tom prostoru. Sirijski rat traje već pet godina i od njega su već svi umorni, a najviše tamošnji regionalni igrači poput Turske i Irana, kojima daljnje zaoštravanje stanja i dodatna destabilizacija regije prijeti i unutarnjom destabilizacijom i teritorijalnom dezintegracijom, najviše kroz separatistički kurdski element. Osim njega, tu je još i prebacivanje terorističkih napada na njihove teritorije od strane „Islamske države“ (naročito vidljivo posljednjih dana u Turskoj), kao i stagnacija gospodarskog rasta koja u perspektivi može dovesti do porasta socijalnog nezadovoljstva i novih „obojanih“ revolucija.

Ovdje je važno ukazati i na još jedan element, a radi se o tome da u sirijski ratni „kotao“ sve se otvorenije nastoji ući i Kina. Osim što je spremna na velike financijske „injekcije“ službenoj vladi u Damasku i sudjelovanje u obnovi razrušene infrastrukture zemlje i financiranje energetskih i drugih krupnih projekata, Kina se sprema i za aktivniju vojnu pomoć Damasku. Jer Pekingu je postalo jasno kako bez tog segmenta nema niti dobivanja unosnih poslova i ostvarivanja svojih strateških gospodarskih interesa, koji, osim Afrike, sve više uključuju i prostor Bliskog istoka. A po pitanju vojne pomoći Damasku vodstvo još uvjek čvrsto drže Rusija i Iran. Zato ne treba iznenaditi kako su se 15. i 16. kolovoza sastali kineski i sirijski ministri obrane koji su, između ostalog, raspravljali o izvozu kineskih raketnih sustava za potrebe sirijske vojske te obuci sirijskih vojnika od strane kineskih vojnih instruktora. Ovih dana u Damask je došao i kineski admiral Guān Yu-Fey, šef ureda za međunarodnu suradnju Središnjeg kineskog vojnog vijeća.

Kineska nastojanja za aktivniji ulazak u Siriju nedvojbeno se moraju promatrati i kao odgovor na američku politiku „povratka u Aziju“ – drugom riječju blokadu Kine. A što se upravo događa? Amerikanci sve više upadaju u duboki i vrući bliskoistočni pijesak ne znajući kako iz njega izići. A kineski „povratak na zapad“ može se i mora promatrati i kao odgovor na američki ulazak u zonu njihovog primarnog nacionalnog interesa u Južno-kineskom moru koji sada može zapeti upravo u Siriji.

Kako nedavno reče turski premijer Binali Yilidirim, sirijski sukob može se riješiti u idućih šest mjeseci. A kako Rusija i Iran u njemu nemaju prostora za uzmicanje bez prethodnog osiguranja egzistencijalno važne razine njihovih nacionalnih interesa u toj zemlji, loptica je sada u rukama SAD-a. Drugim riječima, odluka o tome „kako i gdje sa Sirijom“ bit će prije svega na Washingtonu, koji mora sagledati sve dobiti i sve rizike kojima se izlažu njegovi interesi u bliskoistočnoj regiji eventualnim izlaskom sirijskog sukoba iz okvira „upravljane krize“ kakva ona još uvjek jest.