Aktualni geopolitički odnosi i nova polarizacija svijeta po načelu „Istok-Zapad“, sa sobom donose nove ali na svjetlo dana iznose i stare – nikada ne realizirane projekte geostrateškog značaja. Kada je riječ o novim, prije svega se misli na kineske infrastrukturne projekte kroz azijski kopneni masiv, poznate još i kao „Put svile“ (sa svojom kopnenom i pomorskom komunikacijskom rutom); pomorski put kroz Sjeverni ledeni ocean – kao najkraću poveznicu Europe i Sjevernog Atlantika s Dalekim istokom; moguću izgradnju Nikaragvanskog kanala – kao alternative i konkurenta Panamskom kanalu koji povezuje dva najveća svjetska oceana, Tihi i Atlantski, i td.
Međutim, jedan od reanimiranih projekata izuzetnog geostrateškog, geopolitičkog i geoekonomskog značaja svakako je izgradnja kanala „Kaspijsko jezero (more) – Perzijski zaljev“ (vidi naslovnu foto) koji bi omogućio direktnu vezu Rusije, srednjeazijskih zemalja, kao i europskih država s Indijskim oceanom, pričemu je taj put dvostruko kraći od morskog puta kroz turske tjesnace Bospor i Dardanele.
A upravo je Iran najavio kako projekt izgradnje tog kanala smatra svojim prvim sljedećim velikim projektom te je u tom smislu Teheran već spreman za pregovore s investitorima. U razradi projekta sada sudjeluju i inozemni stručnjaci, a Iran planira puštanje kanala u promet 20-ih godina ovog stoljeća.
Projekt ima golem geostrateški značaj te ga Zapad i Turska svim sredstvima nastoje spriječiti, a SAD su ga čak uključile i u spisak protuiranskih sankcija. On u potpunosti pomiče komunikacijsko težište sa srednjoeuropskog prostora i Turske dalje prema istoku, a što onda izlazi iz okvira političko-sigurnosnog nadzora Zapada, a nadzor prelazi u ruke Rusije i Irana.
Karta 1. Dosadašnji najkraći trgovački put iz Europe do Indijskog oceana, koji odgovara Zapadnim strateškim interesima
Međutim, novi geopolitički odnosi na Bliskom istoku i velika sigurnosna nestabilnost, prije svih Turske, Sirije i Iraka, ne ostavljaju previše nade u mogućnost političke blokade iranskog projekta (nazivam ga tako jer cjelokupna trasa budućeg kanala prolazi iranskim teritorijem, iako bi sam projekt primarno bio financiran od strane Teherana i Moskve, a onda i drugih stranih investitora). Poglavito u ovom trenutku, kada arapske monarhije predvođene Rijadom i u suradnji s anglo-američkim stratezima, nastoje izolirati šijtski Iran na energetskoj i komunikacijskoj karti Bliskog istoka, paralelno s nastojanjima za izoliranjem Rusije kao najvećeg globalnog energetskog suparnika.
Kanalom „Kaspijsko jezero – Perzijski zaljev“ bila bi omogućena plovidba teretnih brodova, čime bi on postao najkraći izlaz u bazen Indijskog oceana iz sjevernog Atlantika, Baltičkog bazena, Dunavskog bazena, Crnomorskog bazena, kao i bazena rijeke Volge i Kaspijskog jezera. Sam kanal Iranu je nužan, osim u smislu snaženja svoje geostrateške važnosti, i kao izvor osiguranja pitke vode za svoje središnje sušne regije.
Razmatrajući ovaj projekt, neizostavno mu treba pridodati i prošle godine započetu izgradnju projekta mosta preko Kerčskih vrata (ulaz iz Crnog u Azovsko more), koji će spajati poluotok Krim s ruskim kopnom, a osim profila četverotračne autoceste samog mosta i pristupnih komunikacija, paralelno se gradi i željeznička pruga. Iako ta dva projekta nemaju zajedničko ishodište, u perspektivi su izuzetno komplementarni jer nedvojbeno predstavljaju najkraću prometnu rutu iz Srednje Europe do Indijskog oceana. A o važnosti budućeg kanala za srednjeazijske države nije potrebno trošiti riječi, s obzirom na njihovu prometnu izoliranost u odnosu na susjedne južne zemlje Afganistan i Pakistan, uključno i političku i sigurnosnu nestabilnost tih država (vidi Kartu 2).
Karta 2. Srednjeazijska prometna izoliranost prema jugu
Karakteristike projekta
Iransko Ministarstvo prometa još je 1996. godine uputilo svoju delegaciju u Moskvu, u namjeri privlačenja investitora ili tehnologije za izgradnju kanala. Rusija je odobrila iranski prijedlog ali i predložila proučiti njegovu ekološku komponentu u smislu zaštite jedinstvene bioraznolikosti Kaspijskog jezera. U tom smislu države su se dogovorile o mogućnosti korištenja ruskih iskustava u izgradnji hidro-tehnoloških projekata. Ruski, odnosno sovjetski inžinjeri, izgradili su niz grandioznih projekata međusobnog povezivanja kanalima velikih vodenih bazena, poput kanala Volga – Baltik i Volga – Don, kao i kanala Bijelo more – Baltičko more. Dvije države tada su čak osnovale i zajedničku komisiju vezanu uz ovaj projekt.
Dužina iranskog kanala iznosila bi svega oko 700 kilometara, a uključivala bi i pojedine riječne dionice sjevero-zapadnog (prikaspijskog) i jugo-zapadnog Irana (vidi Kartu 3), uključno i pogranični iransko-irački međunarodni dio rijeke Šat al-Arab (oko 450 kilometara). Cijena projekta procjenjuje se na oko 10 milijardi dolara, uz rok izgradnje od pet godina. Tranzitni prihod koji bi ostvarivao Iran na godišnjoj razini iznosio bi od 1,4-1,7 milijardi dolara, a Rusija bi prihodovala između 1,2-1,4 milijarde dolara.
Početkom 2000.-ih godina iranska strana predložila je Moskvi mogućnosti financiranja gradnje kanala, kao i varijantu izgradnje u Rusiji teretnih brodova (rijeka-more) i pomoćnih brodova za taj plovni put.
Karta 3. Kanal bi dužinom od 450 km išao i koritom rijeke Šat al-arab, do njezinog ušća u Perzijski zaljev
Povijest projekta
Prema riječima ruskog ekonomskog stručnjaka Alekseja Chichkina za Euroazija Daily, kanal „Kaspijsko jezero-Perzijski zaljev“ u mnogome je određivao odnose carske Rusije i Irana. Kanal je prvotno planiran za izgradnju od strane ruskih inžinjera između 1889. i 1892. godine, kako turski tjesnaci na izlazu iz Crnog mora više ne bi imali toliku važnost. Do tada se gotovo polovica ruske vanjske trgovine odvijala upravo kroz Bospor i Dardanele.
Pojavi projekta izgradnje kanala pogodovalo je protivljenje Engleske, Francuske, Austro-Ugarske i Njemačke ruskom prijedlogu iz 1878. g. za uspostavu svog nadzora nad Bosporom i Dardanelom i na čijim bi obalama Rusi izgradili svoje vojne baze i tako prekinuli višestoljetnu otomansku kontrolu tih važnih plovnih putova. Ali koristeći se vlašću slabog Otomanskog carstva nad tjesnacima, Zapadne pomorske sile mogle su neometano uplovljavati u Crno more i prijetiti ruskom obalnom području, a što se najbolje ocrtavalo u Krimskim ratovima.
Od tog vremena Zapad je uvjek na sve moguće načine blokirao izgradnju ovog plovnog kanala, a posljednji put to je bilo od strane SAD-a 1997. godine, kada su taj projekt stavili na spisak protuiranskih sankcija. Financijskim i drugim gospodarskim mjerama podvrgnule bi se one tvrtke i zemlje koje bi pružale potporu Teheranu za njegovu realizaciju. Još uvjek nije jasno hoće li se nedavno ukidanje američkih sankcija prema Iranu odnositi i na taj projekt.
Zajednička rusko-iranska komisija za izgradnju kanala počela je s radom 1904. g. ali se dvije države nisu mogle dogovoriti o statusu kanala. Rusi su inzistirali na načelu njegove eksteritotijalnosti, sukladno statusu Sueskog i Panamskog kanala, tada pripadajućih Velikoj Britaniji odnosno SAD-u. S druge strane, Iran je predlagao status kondominija (zajedničkog upravljanja na ravnopravnim osnovama), a što nije zadovoljilo Rusiju jer takav status nije davao jamstvo istovremene proruske orjentacije Irana. Osim toga, eksteritorijalnost bi osigurala vojno-političku sigurnost te plovne rute.
Kasnije je došao Prvi svjetski rat, sovjetska revolucija i Drugi svjetski rat te je pitanje kanala stajalo dugo vremena po strani.
U posljeratno vrijeme čelništvo SSSR-a je u više navrata vodilo intenzivne pregovore s iranskim šahom Rezom Pahlavijem ali, kada bi se već činilo kako je sve dogovoreno, odnekud bi se redovito pojavile SAD i sve bi ubrzo ostajalo samo u okvirima lijepih želja. Naime, Iran je 60-ih godina (kada su i vođeni najdinamičniji pregovori s SSSR-om i koji je tada snažno investirao u iransku energetsku infrastrukturu) ipak izvozio čak 70 posto svoje ukupno proizvedene nafte na američko tržište, a isto tako, Amerikanci su činili 40 posto od ukupnih inozemnih investicija u Iran. Washington je, osim toga, u intenzivnim pregovorima s iranskim državnim vrhom otvoreno izjavljivao kako se SAD i NATO protive izgradnji iranskog kanala jer je to suprotno njihovim strateškim interesima.
Turbulentni rusko-turski odnosi davali su vjetar u leđa izgradnji kanala. Naime, nakon smrti Kemala Ataturka 1938. g. ojačao je panturski naionalistički pokret, poglavito usmjeren protiv tadašnjeg SSSR-a koji je objedinjavao i turkofonske srednjeazijske zemlje. To je bilo do te mjere izraženo, da je Turska čak sudjelovala i u englesko-francuskom projektu „Gorivo“ kojim se 1940. g. (već u formalno započetom ratu Britanaca i Francuza s Hitlerovom Njemačkom) omogućio ulazak savezničkoj pomorskoj floti u Crno more glede ostvarivanja njihovih interesa protiv SSSR-a, pretpostavljajući neminovnost Hitlerova udara na tu zemlju i prognozirajući njezin brzi poraz.
Turska je u drugoj polovici 60-ih godina počela snižavati tranzitne tarife za prolaz sovjetskih teretnih brodova kroz Bospor i Dardanele, a što je za Moskvu bilo vrlo važno jer je tada najmanje polovica godišnjeg obujma sovjetske izvozne nafte prolazila upravo tim plovnim putom. 70-ih godina započela je i destabilizacija Irana kojom je smjenjen dotadašnji režim i uspostavljena teokratska islamska država, izrazito neprijateljske vanjske politike i prema SSSR-u i prema Zapadu. Odmah potom započinje i osmogodišnji iransko-irački rat, te je izgradnja iranskog kanala iznova pala u zaborav sve do pred kraj XX. stoljeća.
Projekt ponovno izvučen iz prašine
Današnji geopolitički čimbenici, a poglavito zaoštreni rusko-turski odnosi nakon turskog rušenja ruskog vojnog zrakpolova nad Sirijom u studenom prošle godine, nenadano su stvorili nikad realnije preduvjete za realizaciju ovog plovnog projekta. Naime, Rusija, iako prisvajanjem Krima nadzire najveći dio crnomorskog akvatorija, izlaz iz njega ipak ima jedino kroz gore spomenute turske pomorske tjesnace. Osim tog sigurnosnog elementa, puno veći je onaj geoekonomski, koji omogućuje brzi i najkraći transport ruskih proizvoda, u prvom redu energetskih, u Indijski ocean, bez bilo kakvih sigurnosnih rizika.
Rusi su već odavno odbacili snove svojih predaka o svom geografskom izlasku na topli Indijski ocean i svjesni su kako svoje nacionalne interese moraju osiguravati jedino političkim putem prepunim kompromisa, uvažavajući pritom interese i drugih igrača, u ovom primjeru Irana. Slično će se Rusi postaviti i po pitanju Sirije gdje neće svoje interese podrediti isključivo svojoj vojnoj nazočnosti na tom prostoru, već će nastojati zadovoljiti interese i ostalih igrača i na taj način osigurati trajniju političku stabilnost i na vlastitu korist.
Pritom je nedvojbeno kako će se američki pritisak na Rusiju nastaviti kroz produljenje gospodarskih sankcija i pokušaj političke izolacije (od ovog zadnjeg neće biti ništa, a što je onemogućila ponajprije sirijska kriza), a najbolji katalizator nastavka ili olabljivanja proturuske politike Washingtona uvjek će biti rasprava o produženju ili ukidanju sankcija koja se održava svakih šest mjeseci, kao i u slučaju EU sankcije prema Moskvi.
I Iran ima sličan geopolitički status kao i Rusija. Njegov nedavni izlazak iz američkih sankcijskih okova (koji su se onda odnosili na čitavu međunarodnu zajednicu po pitanju odnosa s Teheranom) ne znači i njegovo prihvaćanje od strane Zapada kao ravnopravnog partnera. Upravo suprotno: Iran će još dugo biti pod više-manje diskretnom prismotrom glede svojih vojnih i gospodarskih ambicija od strane SAD-a i Izraela, kao i pod stalnim političkim i vojnim pritiskom od strane njihove saveznice Saudijske Arabije.
U veljači javno izrečeni stavovi predsjednika Rohania, o tome, kako Iran ne namjerava postati dio ni američkog, ni ruskog, ni bilo čijeg drugog vojnog saveza, ukazuju na nastavak smjera pragmatične iranske vanjske politike koja mu možda sada usporava dinamiku željenog razvoja ali mu dugoročno osigurava status snažnog i nezaobilaznog čimbenika međunarodne politike, a time i opstojnost unutar novog globalnog ustroja svijeta.
Orjentiranost Irana prema samom sebi, uz stvaranje mogućnosti za ulazak u zemlju stranim investitorima, potvrđuju i riječi predsjednika Rohania (izrečene istom prigodom kao i gornje), o tome, kako Iran ne namjerava koristiti svoja odmrznuta financijska sredstva iz Zapadnih banaka za investiranja u inozemstvo, već isključivo za vlastiti razvoj. Podsjetimo, radi se o gotovo 400 milijardi dolara blokiranih u stranim bankama zbog sankcija uvedenih u svezi razvoja iranskog nuklearnog programa, a koja se sada postupno „odmrzavaju“ i vraćaju njihovom vlasniku – iranskoj državi.
Ali Iran, iako nikada neće biti u pokorničkom odnosu prema bilo kome, pa tako i Rusiji, navedeni projekt izgradnje kanala ipak ne može realizirati bez ruskog učešća jer bez Rusije on niti ima smisla, niti bi bio isplativ. Zato ne treba sumnjati kako će se dvije države oko njega uspjeti dogovoriti. Njegovu izgradnju eventualno može spriječiti jedino iznenadni američki geopolitički zaokret u odnosu na Rusiju (do kojeg sigurno neće doći u kratkoročnom razdoblju), iako ni tada potpuno sigurno jer je projekt jednostavno financijski previše isplativ, a geopolitički preznačajan da bi se od njega odustalo. Oko tri milijarde dolara godišnjeg prihoda dviju država od plovidbe tim kanalom, jamči isplatu uloženog kapitala već kroz svega tri do četiri godine eksploatacije.
Geopolitičke posljedice puštanja u promet iranskog kanala bile bi goleme, a nedvojbeno najveći gubitnik postala bi Turska – kao danas glavni tranzitni koridor.
Izgradnjom iranskog kanala i monarhije Perzijskog zaljeva imale bi brži i kraći pristup euro-azijskom geoekonomskom prostoru i više ne bi ovisile o sigurnosnim uvjetima (sada već očigledno dugoročno nestabilnim) unutar Iraka, Sirije i Turske. Možemo samo zamisliti o kolikim uštedama bi se radilo samo iz perspektive moguće plovidbe brodova iz Perzijskog zaljeva iranskim kanalom, preko Kaspijskog jezera, do ušća rijeke Volge i dalje prema Crnom, Baltičkom ili Bijelom moru (vidi Kartu 4). Na taj način brodovi de facto presjecaju euroazijski masiv u smjeru sjever-jug. To bi urušilo sve postojeće projekcije Saudijske Arabije orjentirane na kopnenu komunikaciju s Europom preko Turske, iako bi i Rijad imao nedvojbene koristi od samog kanala u slučaju normalizacije svojih odnosa s Teheranom. Za to sada ne postoji ni minimum nužnih preduvjeta ali to ne znači da se na njihovom stvaranju ne radi.
Karta 4. Veliki plovni put koji spaja Kaspijsko i Azovsko (dio Crnog mora) more rijekom Volgom, s Baltićkim i Bijelim morem
Jer ukoliko se američko geostrateško težište uistinu prebacuje na Daleki istok i Azijsko-tihooceansku regiju (imajući u vidu sve snažniju američku energetsku neovisnost i, sukladno tome, izostanak potrebe pružanja skupe sigurnosne zaštite energentima bogatim bliskoistočnim državama), Bliski istok ostat će primarno oslonjen sam na sebe, a njegov prosperitet ovisiti o međusobnim odnosima tamošnjih zemalja.
Hoće li i kada one politički sazrijeti i prestati biti sredstvo ostvarivanja tuđih geostrateških interesa, kao i uspjeti ostaviti po strani vlastita nesuglasja i antagonizme po pitanju ostvarivanja geopolitičke dominacije jednih nad drugima (pri čemu su vjerski sukobi samo paravan), to još nitko ne zna. Ali dokle god to ne učine, prosperiteta i hvatanja vlaka budućnosti za tu regiju nema, neovisno o njezinim golemim energetskim bogatstvima ili idealnim položajima za ove ili one tranzitne smjerove.
0 komentara