IRAČKI “MAJDAN”: PRIPREMA REVOLUCIJE U BAGDADU

U Iraku se nastavlja duboka politička kriza koja je „službeno“ počela 13. travnja, kada je dio zastupnika iračkog parlamenta započeo bojkot rada parlamenta na inicijativu šijtskog bloka „Al-Ahrar“, na čelu s Muqtadom al-Sadrom, tražeći smjenu kabineta (ne osobno i premijera Haidara al-Abadia). Već 26. travnja kriza je dosegnula oštru fazu. Istup premijera Abadia koji je predložio spisak desetoro kandidata za nove ministre iz redova „tehnokrata“, uz plan o gospodarskoj reformi i borbi protiv korupcije, srušen je zastupnicima koji su premijera gađali s bocama vode. Kao opravdanje njihovoga gnjeva poslužile su velike demonstracije al-Sadrovih pristaša na granici gradske „Zelene zone“ (kvart glavnoga grada s visokom razinom sigurnosti, u kojem se nalaze državne institucije i rezidencije političke i gospodarske elite) koji su zahtjevali potporu premijerovim reformama, a premijerovi protivnici su ih ocijenili kao pokušaj „zastrašivanja“ i ucjene parlamenta. Kao rezultat napetosti bila je izglasana potpora samo petorici kandidata i osnivanje 28. travnja posebne komisije za pregovore sa zastupnicima „štrajkašima“.

Američko-iranski sukob za utjecaj na Bagdad

Parole bagdadskog „majdana“ na čelu s al-Sadrom uobičajenog su „kolorita“: borba protiv korupcije, osnivanje vlade stručnjaka (tehnokrata) i sl. ali su, kako to uvjek i biva, iza tih uopćenih parola skriveni i drugi čimbenici koji ukazuju na duboku krizu suvremenog iračkog društva.

Već od početka ožujka u Iraku traju politička i društvena previranja povezena s traženjem političkih reformi i osnivanja nove vlade.

Dva su temeljna razloga za krizu vlade: prvo, porast nezadovoljstva građana novom političkom elitom došlom na vlast 2003. g. nakon američke vojne intervencije i rušenja Sadama Huseina, a koja Iračanima, osim bijede i građanskog rata nije donjela ničeg dobrog. I drugo, američko-iransko suparništvo za utjecaj u Iraku.

Ekspanzija „Islamske države“ u 2014. godini neposredno je povezana s rušenjem iračke vojske i nesposobnosti vlade Nuria al- Malikia suprostaviti se ekstremistima i vjerskim fanaticima, a što je i dovelo do pada vlade u kolovozu te iste godine. Novi premijer postao je navedeni Haider al-Abadi, koji je, kao i njegov prethodnik, jedan od vođa Stranke islamskog poziva („Da’ava“) ali pripada njezinoj drugoj frakciji. Za razliku od njegovog pro-iranskog prethodnika, al-Abadi je dugo vremena živio u Velikoj Britaniji i pripada pro-zapadnom krilu navedene političke stranke.

Treba naglasiti kako je današnja paritetna vlada u Bagdadu sastavljena od predstavnika glavnih šijtskih, sunitskih i kurdskih političkih snaga. Takav model vlasti zapravo je doveo do „libanonizacije“ Iraka (libanonski politički ustroj djeluje na sličnom načelu vjerske trodiobe vlasti, samo što je tamo, umjesto Kurda, jedan od triju čimbenika kršćanska zajednica). Takav model iračkog političkog ustroja nametnut je 2006. godine sa strane Washingtona, a etničko-religiozna podjela vlasti dovela je do propasti formiranja jedinstvene iračke nacije koja je začeta pri vladavini Sadama Huseina. Također je omogućila i razvoj klanovskih podjela i posljedično dovela do neučinkovitosti same vlade i do čudovišnih razmjera korupcije. Prema pojedinim pokazateljima, iz iračkog proračuna je u posljednjih deset godina nestalo oko 330 milijardi dolara (podsjetimo, Irak je druga zemlja po količini proizvedene nafte unutar kartela OPEC, odmah iza Saudijske Arabije). Odgovornost za to umnogomu snose vođe političkih stranaka koje sudjeluju u vladi. To su predstavnici Ujedinjenog bloka kurdskih stranaka (dvije glavne: Demokratska stranka Kurdistana i Domoljubni savez Kurdistana, koje, iako „doma“ međusobno žestoko konkuriraju, u Bagdadu djeluju sinkronizirano). U vladu također ulaze predstavnici sunitske koalicije „Sunitske ujedinjene snage“ Osame an-Nujayfija i „Nacionalni dijalog“ („Hivar“) Saleha al-Mutlaka. Te grupacije nemaju velikog utjecaja na iračku sunitsku zajednicu gdje ih smatraju „kolaboracionistima“. Najveći utjecaj u vladi ima koalicija najvećih šijtskih stranaka „Irački nacionalni savez“ (INS, hrv. pr.). Njega čini različiti konglomerat iračkih političara, raznih ideologija i ciljeva, donedavno suprostavljenog i Kurdima i sunitima zbog straha od jačanja njihovog utjecaja. Ali danas čimbenici koji su omogućavali šijtsko jedinstvo više ne djeluju.

Analiza događaja:

Prosvjedi s ciljem promjene vladinog kabineta i njegova popuna kompetentnim ministrima, počeli su 4. ožujka, a predvodio ih je Muqtada al-Sadr (amerikanci su ga 2004. g. prozvali „najopasnijim čovjekom Iraka“). Prvotni plan premijera Abidia uključivao je osnutak novog liberalnog kabineta, u skladu s američkim planom obnove iračke političke scene, koji bi iz svog sastava isključio većinu pro-iranskih političara, uključno i samog al-Sadra. S tom namjerom sastavljen je tzv. „crni PR“ u koji su ušla 53 iračka politička lidera, kriva za iznošenje 181 milijardu dolara iz države u off-shore tvrtke. Tamošnja ekspozitura CIA-e zaprijetila je protivnicima novog liberalnog ustroja vlasti objavom tog spiska u javnost. Cilj Washingtona bio je ukorporirati u novi sastav vlade političare koji su u posljednje vrijeme živjeli ili u SAD-u ili u EU. Radi se o Aliju Allaui koje je trabao postati ministar financija, Imadu al-Hursanu koji još živi u SAD-u i smatra se bliskim Pentagonu, kao i o bivšim članovima stranke Baas Sadama Huseina, poput Vafika al-Samarraia (u vrijeme iračko-iranskog rata šef službe sigurnosti navedene stranke, a nakon toga je prešao u oporbu Huseinu, pobjegavši iz države). Na taj se način željelo potisnuti pro-iranske kadrove i povećati američki utjecaj do razmještaja novog američkog vojnog kontingenta od 6 tisuća vojnika u Iraku, za borbu protiv „Islamske države“.

Iranski analitičar Ali Musavi Halhali izjavio je, kako se al-Sadr odlučio suprostaviti američkom scenariju po načelu „ako se ne možeš suprostaviti nekom pokretu, stani mu na čelo“. Cilj prosvjednog pokreta kojeg je organizirao, bio je njegovo preuzimanje inicijative od premijera Abadija za rekonstrukciju vlade, ali, po mogućnosti, i sama diskreditacija premijera kojeg se željelo zavaditi s iračkim političkim establišmentom (a što je u velikoj mjeri i uspjelo). Da bi postigao svoje ciljeve al-Sadr je žrtvovao svoja dva ministra, traživši skidanje njihovog imuniteta i kaznenu odgovornost za sudjelovanje u koruptivnim aktivnostima. Već nakon nekoliko dana vođa građanskog pokreta „Ahrar“ (Muqtada al-Sadr) noćio je je u šatoru s prosvjednicima, a vrhunac krize počeo je u drugoj polovici ožujka, kada je al-Sadr izjavio, da, „ukoliko će reforme i dalje nositi neozbiljni i nereformski karakter“, on će zajedno sa svojim pobornicima izvršiti napad na „Zelenu zonu“ Bagdada.

Nakon kratkotrajnog smirenja stanja, nove napetosti počele su 18. travnja, kada je premijer Abadi pod pritiskom političkih stranaka nastavio s prvotno zacrtanom reformom vlade. Nakon Abadijevog susreta s iračkim predsjednikom Fuadom Maasumom, čelnikom parlamenta i drugim čelnicima političkih blokova, premijer je potpisao „Nacionalni dokument o reformama“, koji podrazumijeva potpis predsjednika države nad proglašenjem ministara nakon dogovora šefova parlamentarnih političkih grupacija. Nakon toga al-Sadr i al-Maliki (ex-premijer) inicirali su „sjedeći“ bojkot rada parlamenta u njegovoj zgradi. Kao rezultat tog „štrajka“ bila je smjena šefa parlamenta Salima al-Jubria, a povremeno su se iznosile i prijetnje impeachment-om premijera Abadija. 27. travnja irački parlament odobrio je 5 ministarskih kandidatura na premijerov prijedlog ali kriza je još daleko od svog završetka.

Tko je Muqtada al-Sadr?

Kontroverzni irački šijtski vođa Muqtada al-Sadr sebe je u jeku američke intervencije u Iraku 2004.-2008. godine proglasio šijtskim vođom, stavši na čelo tamošnje milicije „Vojska Mahdi“, a proslavio se oštrim i konzistentnim govorima i raspravama diljem Bagdada. On sada nastupa kao borac za pravdu i nacionalno jedinstvo Iračana, neovisno o njihovoj etničkoj ili vjerskoj pripadnosti. Radi se, zapravo, o ideologiziranoj verziji Iraka (koja je srednjoročno nemoguća) i za koju se formalno zalaže i Iran. Zbog njegovih ideja nije slučajnost da su se njegovim prosvjedima i „štrajku“ u parlamentu priključili i irački suniti.

Njegov suparnik iz redova parlamentarnih zastupnika Mishan al-Jubri (u vrijeme iračko-iranskog rata omiljeni novinar Sadama Huseina, a potom disident koji je emigrirao u Jordan, koji se u Irak vratio 2003. g. da bi potom nekoliko godina proveo u Siriji kao jedan od vođa protu-američkog pokreta), već je predložio osnivanje novog pokreta „Jabhat al-ahrar al-Irak“ („Fronta slobodnih ljudi Iraka“), po istom obrascu kako je osnovan i pokret Muqtade al-Sadra „Ahrar“, s jednom razlikom – novi pokret ne bi imao dominantan šijtski već nadkonfesionalni karakter.

Dakle, političko stanje u Iraku postaje sve složenije i posve je jasno da se unutar tog novog sukoba radi o sudaru dviju državnih koncepcija i utjecaja na iračku vanjsku politiku – one američke, i one iranske.

Neovisno o američkoj gospodarskoj financijskoj i vojnoj nadmoći, Iran ima značajan adut, ne samo zbog svoje blizine i tradicionalnog velikog utjecaja na iračku šijtsku većinu, već i kroz činjenicu da su vojne postrojbe iračkih šijta (inače potpuno pod nadzorom Teherana), danas daleko najsnažnija iračka vojna sila, jača i od službene iračke vojske koja, usprkos brojnosti od 150 tisuća vojnika, ima veliki problem s unutarnjom homogenizacijom zbog rastućih međuvjerskih i međuetničkih napetosti, a što ometa njezine operativne zadaće. Kada se svemu ovom pridodaju i nove političke borbe za središnju vlast, budućnost Iraka nije nimalo svjetla, poglavito u kontekstu predstojećih velikih vojnih operacija protiv „Islamske države“, prije svega oslobađanja drugog po veličini iračkog grada Mosula u kojem se isprepliće i sunitski i kurdski i šijtski element, kao i predstojećeg referenduma o samostalnosti Iračkog Kurdistana, čemu se Bagdad (i suniti i šijti) žestoko protive.

Poveznica: http://geopolitika.news/analize/izgradnja-naftovoda-iz-irackog-kurdistana-iran/