Intervju sa Zoranom Meterom: POTREBNA JE NOVA „KUBANSKA KRIZA“ DA USIJANE GLAVE SHVATE OPASNOST SVOJIH ZABLUDA

Glavni urednik analitičkog portala Geopolitika News Zoran Meter, u nedjelju je dao veliki intervju za nacionalni tjednik „7Dnevno“ u svezi napada na Siriju i eskalacije napetosti u američko-ruskim odnosima. Intervju prenosimo u cjelosti:

O top temi svjetske političke i medijske scene, američko-britansko-francuskom raketnom napadu na Siriju, razgovarali smo s jednim od naših vodećih geopolitičkih analitičara Zoranom Meterom, glavnim urednikom specijaliziranog vanjskopolitičkog portala Geopolitika News.

Dražen Boroš: U subotu se dogodio duže vrijeme najavljivani napad SAD-a i njegovih saveznika na Siriju. Kako procjenjujete taj američki potez i što on znači po američko-ruske odnose, koji, kako se čini, time ulaze u fazu novog hladnog rata?

Potpuno ste u pravu, uz malu opasku: SAD i Rusija već su ranije ušle u hladni rat (ako je on uopće ikada i završio) samo što se to niti s jedne strane nije željelo priznati – svaka od njih priželjkivala je stabilizaciju odnosa u po sebe povoljnom scenariju tj. reteriranje one druge strane ili barem pristanak na manje bolne kompromise po sebe u odnosu na one po stranu suparnika. Hladni rat počeo je američkim pokretanjem  ukrajinske krize u prosincu 2013.g., a posljedična reakcija revolucionarne smjene vlasti u Kijevu bilo je rusko pripajanje Krima. To su bila dva glavna okidača koja su usmjerila tijek daljnjih događaja koji su nas i doveli do točke na kojoj se svijet danas nalazi:  uslijedile su američke i EU proturuske sankcije, počelo je dovlačenje vojnih efektiva NATO saveza u blizinu ruskih zapadnih granica, učestale su provokativne vojne vježbe s obje strane uz pokazivanje mišića, zaredali su kontrolirani incidenti njihovih zrakoplova u zoni Baltičkog i Crnog mora, i naravno – ono najvažnije – Rusija je na sveopće iznenađenje vojno ušla u sirijski građanski rat na poziv tamošnje vlade. Već sam tada u jednoj od analiza za vaš tjednik 7Dnevno napisao kako se radi o ključnom geopolitičkom događaju u narednih 5 godina koji će iz temelja promijeniti ne samo bliskoistočne odnose, iako su brojni skeptici govorili kako se Rusiji sprema novi Afganistan i da ona sama nije u stanju pobijediti terorizam u Siriji. Što se tiče odgovora na prvi dio Vašeg pitanja, mislim kako ovaj Trumpov potez američko-ruske odnose stavlja u poziciju „slobodnog pada“ i da će se od njega dvije zemlje teško oporaviti u narednom dužem razdoblju.

Dražen Boroš: Prijeti li onda i njihov neposredni vojni sukob ili apokalipsa, kako se to posljednjih dana prilično često čuje s raznih stana?

Znate, ako Vam odgovorim s pozicije razuma, rata između dviju najvećih vojnih velesila neće biti jer to niti jedna od njih ne želi ni u kom scenariju, ni pod cijenu gubitka određenog geopolitičkog „zalogaja“, a najmanje zbog jedne Sirije, neovisno o njezinom značaju u širem kontekstu. Međutim, u sadašnje vrijeme, kada se urušava dosadašnji međunarodni poredak, organizacije i instrumenti međunarodne sigurnosti, a politička mudrost ustupa pred egoizmom i iracionalnošću, ništa ne može biti isljučeno. Tko može biti arbitar u sporu dviju velesila, kada ključne međunarodne institucije ustupaju pred „argumentima“ sile i nemaju im se snage suprostaviti silom vlastitog autoriteta? Pa svi vidimo, uključno i veliki dio običnih, zapadnih ljudi, o čemu se danas u svijetu radi i pod kakvim se „lozinkama“ proteklih tjedana i mjeseci optužuje Rusija. Tu se zemlju politički i medijski „razvaljuje“ i demonizira zbog navodnog trovanja kemijskim otrovom oca i kćeri Skripal u Velikoj Britaniji, a odmah potom i zbog potpore sirijskom predsjedniku Assadu, koji evo, to isto „radi“ vlastitom narodu, a sve bez ikakvog čvrstog dokaza, čak i bez pokretanja službene istrage kako je to propisano pravilima postupanja u takvim slučajevima. Nije li potpuno bezumno da UN šalje svoje istražitelje navodnog kemijskog incidenta u Dumi tek nakon što je SAD zbog toga raketama već kaznio Assadov režim? U takvim uvjetima, kada jednu nuklearnu velesilu nerazumnom politikom želite stjerati u kut, govoriti o nemogućnosti izbijanja kataklizme uistinu nije moguće. Zato treba prestati mrmljati u bradu i početi govoriti otvoreno i stvari nazivati svojim imenom jer može biti prekasno, kao što je to bilo s pojavom Hitlera i njegove razarajuće politike pred kojom su se svi ključni svjetski lideri povlačili misleći kako će ga svojim ustupcima zadovoljiti i zaustaviti.

Dražen Boroš: Vi ne smatrate da je sirijska vojska uporabila kemijsko oružje?

Odgovorit ću Vam protupitanjem: možete li zamisliti situaciju da je u samoj završnici VRO „Oluja“ hrvatska vojska, po zapovjedi vrhovnika dr. Franje Tuđmana, odlučila primijeniti kemijsko oružje protiv stanovnika i boraca jedinog preostalog okupiranog grada u tzv. republici srpskoj krajini, primjerice, Srbu? Ja ne mogu. Jer svatko normalan zna kakve bi to političke posljedice proizvelo i to u vrijeme potpune vojne pobjede. Što se tiče Sirije, prije američkog napada bio je gotovo identičan algoritam stanja – sirijska vojska pobjeđivala je džihadiste u njihovom posljednjem uporištu u Istočnoj Guti, gradu Dumi. Ono što je perverzno u ovoj priči s kemijskim oružjem jest to, da je SAD „povjerovao“ jednoj terorističkoj organizaciji („Jeish al-Islam“, koja je i na američkom spisku terorističkih organizacija!) da ju je Assad napao kemijskim oružjem (uz neizostavne slike otrovane dječice u koje, budimo realni, u svijetu više malo tko vjeruje) pa su ga odlučile kazniti, iako se on već godinama bori protiv terorizma u svojoj zemlji. Tamo već odavno nema nikakve umjerene oporbe, a nije je bilo niti u oporbenom gradu simbolu – Aleppu, jer ju je odavno „usisala“ islamistička ideologija. Osim toga, u istočnom Aleppu, kao nedavno u Istočnoj Guti, nakon njegovog oslobađanja od strane sirijske vojske pronađen je laboratorij za proizvodnju kemijskih otrova. I još nešto važno: američko Ministarstvo obrane u subotu je priopćilo kako je, između ostalih, kraj Damaska uništena zgrada u kojoj se provodio tzv. sirijski  program razvoja kemijskog oružja. Međutim, u stvarnosti, ona je odavno napuštena, a nakon raketiranja nad zgradom se nije pojavio nikakav otrovni dim koji bi se morao pojaviti da je u njoj bilo kemijskih supstanci potrebnih za izradbu takvog oružja.

Dražen Boroš: Kako ocjenjujete, u osnovi američki napad na Siriju, s obzirom na različite interpretacije njegovog uspjeha od strane ministarstava obrane SAD-a i Rusije?

Nekoliko dana uoči napada na radnom stolu američkog predsjednika Donalda Trumpa bile su dvije varijante vojnog odgovora: jednokratni i ograničeni, i masivni i višednevni odgovor. Prvu varijantu, kao manje riskantan algoritam djelovanja zastupao je Pentagon, a štoviše, u njoj je predlagana i predaja karti o nanošenju udara ruskoj strani. Je li to i učinjeno, ja ne mogu znati, ali vjerujem da je, s obzirom na ograničenost akcije (koja je medijski prikazana kao veća i snažnija u odnosu na onu prije godinu dana) i njezine rezultate: nije poginuo niti jedan sirijski vojnik ili civil, nije uništen niti jedan sirijski vojni zrakoplov, nije onesposobljena niti jedna aktivna sirijska zrakoplovna baza i td. S vojne točke gledišta uspješniji je bio čak onaj prošlogodišnji američki raketni napad na jednu sirijsku bazu, kada je uništeno nekoliko zrakoplova. Učinkovitiji je bio čak i nedavni izraelski zračni napad u kojem je poginulo nekoliko iranskih vojnika. Razlozi američkog opreza su jasni – danas na terenu ne postoji postrojba sirijske vojske u čijem zapovjedništvu ne sjedi barem jedan ruski vojni časnik i instruktor. I to je Moskva Washingtonu jasno dala na znanje. Dakle, napad je proveden medijski pompozno, ali krajnje precizno i ograničeno, s jasnom zadaćom – ni u kom slučaju ne izazvati neposredan vojni sukob ni s Rusijom ni s Iranom. Pri tom podsjećam na riječi ministra obrane SAD-a generala Mattisa koji je nakon napada rekao – „što je napravljeno napravljeno je“ tj. da daljnjih napada neće biti.  O upitnom karakteru Trumpove operacije u Siriji otvoreno pišu i pojedini utjecajni zapadni mediji, poput Huffington Posta (https://www.huffingtonpost.com/entry/trumps-strike-wont-serve-syrians-or-the-us_us_5ad15ffce4b077c89ce8c342) ili Reutersa (https://www.reuters.com/article/us-apps-russia-commentary/commentary-in-syria-strike-the-real-danger-is-russia-idUSKBN1HK2JI), iako nedvojbeno prevladavaju mediji koji prenose  vijesti o velikom uspjehu tog napada. I unutar Demokratske stranke sve se glasnije čuje kako se Trump za napad odlučio zbog po njega neugodnih unutarnjopolitičkih razloga. Ipak nisam pristalica takve verzije jer ne vjerujem kako će se zbog napada na Siriju Trumpu njegovi „grijesi“ prošlosti oprostiti. Oni koji su pod Trumpom „kopali jamu“ i dalje će je „kopati“.

Međutim, američki napad ukazuje na nešto drugo – Trump je njime definitivno napustio predizborna obećanja o prestanku američkog intervencionizma u svijetu i okrenuo se globalističkoj vanjskoj politici kakvu je SAD provodio od Drugog svjetskog rata. On je u predizbornoj kampanji oštro kritizirao bivšeg predsjednika Busha i njegovu intervenciju u Iraku, a sada je učinio to isto. Pod predloškom postojanja kemijskog oružja, kao onda Saadam Hussein sada je napadnut Assad, iako ne osobno ali je simbolika identična: oba su nemilosrdni diktatori koji kemijskim oružjem uništavaju svoj narod!

Trumpov tvit nakon napada na Siriju, koji glasi „misija je završena!“, samo je jedan u nizu lakomislenih izjava za jednokratnu uporabu. Jer u Pentagonu jedino što se sada s potpunom nepoznanicom iščekuje jest ruska reakcija na američki napad, i ne isključivo na teritoriju Sirije, već na široj – globalnoj razini. Tek će se iz tih ruskih poteza, koji neće biti vidljivi sutra ili za tjedan ili mjesec dana, moći utvrditi kakvi su bili stvarni rezultati američkih subotnjih napada. Dakle, učinak se neće mjeriti u materjalnim posljedicama po sirijsku vojsku, već u političkoj šteti po daljnje američko-ruske odnose.

Trumpova nepredvidljivost nužno će dovesti do Putinove nepredvidljivosti. Jer Putinova dosadašnja predvidljivost u želji za poboljšanjem međusobnih odnosa bila je i temelj sigurnosti poduzimanja američkih vanjsko-političkih poteza. Međutim, tko od subote više može jamčiti kako u slučaju novih savezničkih napada na Siriju Rusija ne može inscenirati smrt nekoliko svojih vojnika ili uništenje nekog njezinog objekta na tlu Sirije, objaviti srceparajuće snimke po identičnom obrascu onima s „otrovanom dječicom“ i kazati kako ima dokaze da je to učinila raketa s britanskog broda u Sredozemnom moru? I ako Rusija za odmazdu uništi jedan britanski vojni brod, mislite li da bi SAD zbog toga s njom zaratio? Ne vjerujem. I zato smatram da novih američkih napada na Siriju više neće biti jer se sada, možda i više od važnosti same Sirije, radi o reputaciji tj. očuvanju ugleda po obje strane.

Dražen Boroš: Jesu li Sjedinjene Države napadom na Siriju ojačale svoju poziciju na Bliskom istoku? 

Nisam u to uvjeren, i to ne samo na Bliskom istoku. Činjenica je kako su američki napad, osim zemalja EU (ali i tamo ne sve, npr. i jedna Italija je vrlo suzdržana) pozdravile Saudijska Arabija, UAE i Izrael, što je očekivano, kao i Turska, ali je Ankara odbila sudjelovati u napadu i onemogućila korištenje svog zračnog prostora za njegovo izvođenje. Ali Rijad i Abu Dhabi također su odbili sudjelovati u napadu na Siriju, a nisu dali svoj zračni prostor za prelet američkih bombardera B-1 iz baze u Kataru koji su sudjelovali u napadu. Tzv. arapska ulica danas diljem Bliskog istoka slavi sirijsku pobjedu neovisno o (ne)simpatijama prema Alavitima. Za obične Arape glavni neprijatelj bili su i ostali „Amerikanci i cionisti“, neovisno o stavu vlada njihovih zemalja. Treba naglasiti da je napad odbio podržati i važan američki partner u regiji – Jordan. Naravno, očekivano mu se proitive Iran, Irak i Libanon. Na drugom kraju svijeta napad je osudila Kina, a pozdravio Japan. Sve to samo ukazuje na još veću polarizaciju svijeta, puno prije nego na njegovu homogenizaciju pod vodstvom SAD-a. Ovim napadom, zapravo, završava jedna prilično duga era slobodne američke vojne penetracije u bilo koju zemlju u koju poželi. Granice su jasno uspostavljene, a njihov je tvorac iznova vojno osnažena Rusija. To svi ozbiljni svjetski analitičari znaju i od tuda sva nervoza posljednjih godina. Rusi su, tako, već istog dana američkog napada najavili daljnje jačanje sirijske protuzračne obrane, a po prvi put spominju i isporuke sirijskoj vojsci ofanzivnih raketnih sustava za neutralizaciju budućih napada od strane susjednih država ili koalicijskih napada. Assad najavljuje nastavak oslobodilačkih operacija u čitavoj Siriji. I što tada dalje? Nuklearni sukob SAD-Rusija? Ne bih rekao.

Sa sadašnjim nastojanjem SAD-a da Rusiju svede u minimalne okvire koje joj je on pripremio 90.-ih godina prošlog stoljeća raspadom SSSR-a, Rusija se ne slaže. Usijane glave u Washingtonu još uvjek misle kako će Moskva u kritičnom trenutku prije početka konfrontacije popustiti i položiti oružje, što je potpuno pogrešno. Oni još žive u vremenu kada je SAD u Rusiji i izvan nje radio i dobivao što je htio. Ali ovo je drugo vrijeme i drugi odnosi snaga. Svijetu bi, koliko god to čudno izgledalo, sada dobro došla jedna nova „kubanska kriza“ da usijane glave konačno sazriju i shvate svu opasnost svojih zabluda i da opet počmemo živjeti bez straha. Volio bih da je to baš ova eskalacija sirijske krize ali se bojim kako je pred nama puno prije kulminacija napetosti dviju velesila, najprije ona sankcijska.

Dražen Boroš: Zahvaljujem Vam se na ovom iscrpnom i zanimljivom intervjuu.