Proces širenja Europske unije koji je bespovratno krenuo po imperijalnim principima, njeno spajanje s ratnim kaosom preuređenim prostorima Sjeverne Afrike i Bliskog istoka (MENA) i slamanje otpora na europskoj i na bliskoistočnoj strani buduće geoekonomske i geopolitičke ujedinjene cjeline, sadrži krizni i ratni potencijal nesagledivih razmjera, a cijena stvaranja takvog imperija lako bi mogla postati veća od one koju europski građani i narodi mogu platiti.
To je razlog što strategija stvaranja jedinstvenog geoekonomskog i geopolitičkog prostora Europe i MENA-e nikada nije u cijelosti objavljena, a na njeno postojanje ukazuju povremeni istupi i indiskrecije europskih, američkih i arapskih političara, kauzalni slijed njihovih poteza i događaja.
Tek pregledom službenih stranica Europske unije, NATO-a i Vijeća za suradnju u zaljevu (Gulf Cooperation Council – GCC) u čijem su sastavu moćne arapske petromonarhije, Saudijska Arabija, UAE, Bahrein, Kuvajt, Katar i Oman, mogu se uočiti nedvojbeni znaci ekonomskog, gospodarskog i političkog integracijskog procesa GCC-a i cijelog arapskog svijeta sa strukturama Europske unije i njenog američkog saveznika.
U masovnim korporativnim medijima se događanja na razmeđi Europe i arapskog svijeta, uključujući imigracije, i dalje uporno prikazuju kao spontana, nepredvidiva i nekontrolirana, a za sve jače veze između EU-a i GCC-a, koje uključuju sastanke dužnosnika gotovo na tjednoj osnovi, stvara se lažni medijski dojam da su na razini uobičajenih međudržavnih odnosa.
No, već površnim pregledom objavljenih priopćenja i službenih dokumenata više je nego jasno da je riječ o nečemu mnogo većem i značajnijem – prikrivenom i ubrzanom geostrateškom povezivanju i integraciji europskih i MENA prostora na ekonomskom, gospodarskom i vojnom planu.
Neumoljiva geostrateška i geoekonomska logika uvijek iznova, projekciju moći europskih naroda i njihovih različitih povijesnih integracija, usmjerava prema prostorima na kojima se stoljećima prostiralo Rimsko carstvo kao sirovinskim, energetskim i demografskim izvorištima i pravcima tržišne ekspanzije. Kao nekada rimskoj oligarhiji i njenim carevima, tako i današnjoj vladajućoj eliti najmoćnijih europskih država oličenoj u centraliziranoj Europskoj uniji i njihovim američkim i arapskim partnerima nije stalo do kulturoloških i mentalnih posljedica koje će takve integracije imati na njihove narode, pa ni za konačnu povijesnu bilancu.
Hoće li se EU za nekoliko desetljeća ili za nekoliko stotina godina raspasti ili ne, najmanje je bitno u trenucima gomilanja moći i bogatstva. Unifikacijom Europe i mediteranskog bazena, Sjeverne Afrike, Bliskog istoka i cijelog arapskog svijeta želi se stvoriti jedinstveni prostor slobodnog kretanja kapitala roba i usluga, ali i radne snage.
Preduvjeti unifikacije Europe i MENE
Povezivanjem tako stvorene geopolitičke cjeline sa SAD-om, preko transatlantskih integracija, ona će daleko nadmašiti dosege nekadašnjeg Rimskog carstva i s američkim partnerima stvoriti najveći politički, vojni i gospodarski savez u povijesti. Ili, kako je to vrlo jasno još 2006. godine u odgovoru na otvoreno pismo danskog političkog aktivista, Andersa Bruuna Laursena, objasnio tadašnji danski premijer, a kasnije glavni tajnik NATO-a, Anders Fogh Rasmussen:
“Cilj uspostavljanja područja slobodne trgovine podrazumijeva da južni partneri mogu dobiti postupnu integraciju u proširenom europskom tržištu i u konačnici koristiti četiri temeljne EU slobode – slobode kretanja roba, usluga, kapitala i ljudi – u zamjenu za političke i gospodarske reforme.“
A cijena planiranog geopolitičkog inženjeringa stvaranja svojevrsnog euroarapskog imperija za europske građane biti će ogromna, jer uključuje ne samo političku, vojnu i gospodarsku integraciju prostora, nego i kulturološku. Dvosmislena izjava njemačke kancelarke Angele Merkel o kraju multikulturalnosti, zapravo je označila početak integracije imigranata u njemačko i europsko društvo i uređenje integrativnog sustava, kako bi se izbjeglo francusko anarhično postojanje paralenih svjetova na državnom teritoriju i tako stvorili preduvjeti za otvaranje novog vala imigracije, što su potvrdili i kasniji događaji, ali i stvarni početak nove velike geopolitičke integracije.
Ključni preduvjet unifikacije Europe i MENE na imperijalnim temeljima je, s europske strane, pretvaranje EU-a u centraliziranu, nadnacionalnu tvorevinu s elementima državnosti uz usporedno razbijanje stare državnopravne strukture Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka. Tek prilagodbom ta dva dijela, može se stvoriti planirana cjelina. Na europskom dijelu to se obavlja masovnom imigracijom baš s tih prostora, a na bliskoistočnim prostorima beskrajnim ratovima kojima se kreira nova državnopravna realnost Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka.
Na toj strani neobjavljene agende direktna posljedica je palestinizacija arapskoga svijeta i čupanje njihovih kulturoloških, pa i fizičkih korijena kanibaliziranim ratovima i organiziranim masovnim preseljenjem u Europu, a na europskoj strani to se obavlja na daleko perfidniji i mekši način, prenošenjem islamističkog terora i posljedicama programiranog imigracijskog kaosa.
Samo prilagođavanje i preslagivanje bliskoistočnih prostora ostvareno je primjenom američke strateške vizije demokratizacije i transformacije Bliskog istoka formuliranoj u agendi Velikog Bliskog istoka, kasnije preimenovanoj u inicijativu Šireg Bliskog istoka (Greater Middle East), koju su Amerikanci u lipnju 2008. godine uspjeli progurati kao zaključak summita država skupine G8 u Sea Islandu.
Rezolucijom najmoćnijih država svijeta među kojima i Rusije uspostavljen je proces “Partnerstvo za napredak i zajedničku budućnost regije Šireg Bliskog istoka i Sjeverne Afrike” i započet nasilan proces navodne demokratizacije bliskoistočnih prostora i njene prilagodbe budućoj integraciji s Europskom unijom.
Tadašnji egipatski predsjednik Hosni Mubarak odmah je to nazvao “čistom deluzijom koja će pokušajem vanjskog nametanja reformi dovesti do anarhije na Bliskom istoku”. Jednako proročanski je tadašnji francuski predsjednik Jacques Chirac, ustvrdio već 9. lipnja 2008. godine da usvojena agenda “provocira promjene koje će hraniti rizik ekstremizma i pada u fatalnu klopku sudara civilizacija.”
Geostrateška casino igra
No, kreatore velikih strategija gonjene golim ekonomskim i financijskim interesima i projekcijom geopolitičke moći najmoćnijih država svijeta, takvi glasovi razuma nisu zanimali, niti ih danas žele čuti. Njihovi geoekonomski i geopolitički ciljevi imaju apsolutni prioritet, a cijenu će ionako platiti – obični europski građani. Pitanje je samo kolika će ona biti ne samo u ekonomskom dijelu, nego i kulturološkom, psihološkom i naposljetku sigurnosnom i hoće li je Europa uopće moći platiti ili će završiti u bankrotu svog geopolitičkog i sigurnosnog poretka.
Ta geostrateška casino igra ogromnih uloga, svjesni je ulazak u nepoznatu mračnu prostoriju gdje tek paljenjem svjetla vidiš u što si ušao, kako je svojedobno ulazak u rat definirao geopolitički kockar Adolf Hitler, naglašavajući njegovu nepredvidivost. Dojam je da današnji veliki europski kockari nemaju ni taj minimum geostrateškog opreza i oholo otvaraju događanja čije posljedice nitko razuman ne može ovoga trenutka procijeniti.
Ključni akteri neobjavljene velike strategije su europska i američka politička, financijska i gospodarska elita, zaljevske diktature iz GCC-a na čelu sa Saudijskom Arabijom i državna politika Izraela. U prvoj fazi projekta izvršena je disolucija svih arapskih država koje bi mogle biti prijetnja Izraelu i lokalnim arapskim gospodarima i eksponentima američke i europske politike – Saudijskoj Arabiji i saveznicima iz GCC-a.
Strategija asimetričnog drobljenja i razbijanja arapskih protivničkih država ili njihovoga pretvaranja u bezopasne nefunkcionalne paradržavne razdirane unutrašnjim sukobima i regionalna fragmentacija, savršeno je jasno izražena u tzv. „Yinanovom planu„ iz 1982. godine. U studiji „Strategija za Izrael tijekom 80-ih godina“ visokog službenika izraelskog Ministarstva vanjskih poslova, Odeda Yinona, javno objavljenoj u Reviji palestinskih studija Israela Shahaka i u publikaciji „Kivunim“ uprave svjetske cionističke organizacije u Jeruzalemu, navodi se:
„Sirija će se raspasti u skladu sa svojom etničkom i vjerskom strukturom u nekoliko država kao danas Libanon, tako da će nastati šijitska alavitska država uz obalu, sunitska država u području Aleppa i druga sunitska država Damaska, a Druzi će također uspostaviti svoju državu… Takvo stanje biti će garancija za mir i sigurnost u regiji za duži period, a taj cilj je već danas unutar našeg dosega“.
Izraelski disident prof. Israel Shahak tvrdio je tada da je vizija postupne fragmentacije i unutarnje podjele arapskih država u zasebne etničke i vjerske entitete iznesena u Yinonovoj studiji, postala sastavni dio izraelske strateške misli, a daljnjim razvojem događaja nakon drugog iračkog rata i rušenja Saddama Husseina 2003. godine, isticao je potpunu sukladnost američke geopolitičke vizije prekrajanja Bliskog istoka i Yinonova plana.
Uostalom, dugodišnji šef izraelske vojne obavještajne službe, bivši načelnik stožera izraelske vojske i tadašnji izraelski ministar obrane, Moshe Yaalon, u izjavi za National Public Radio sredinom 2015. godine potpuno otvoreno kaže: “Granice na Bliskom istoku apsolutno će se mijenjati… one su se već promijenile jer sirijski predsjednik Bashar al-Assad više nije u mogućnosti ujediniti svoju zemlju i kontrolira samo 25 posto Sirije “.
Prema Yaalonu, dio arapskih država nemaju „realnu povijest“ nego su “umjetno iscrtane famoznim britansko-francuskim sorazumom Sykes-Picot na ruševinama Osmanskog carstva. Egipat će uvijek ostati Egipat, ali Libija, Sirija i Irak su umjetne državne tvorevine i mi danas svjedočimo njihovom kolapsu.“
Oslabiti Rusiju, kontrolirati Kinu
Yaalon nije spomenuo, ali izrečeno se odnosi i na ostale države arapskog svijeta nastale u istom povijesnom trenutku i odlukama istih imperijalnih centara svjetske moći, pa bi uz nabrojene trebao nestati i Libanon po scenariju građanskoga rata koji se vodio između 50-ak libanonskih vojski i milicija od 1975 do 1990. godine, nakon čega Libanon više nikada nije mogao biti funkcionalna država. Sljedeći korak je njegovo potpuno i definitivno razbijanje . Cijena takvih prevrata pritom nimalo ne zamara velike stratege, a takve agende mogu se provesti samo uz – milijunske žrtve.
Nakon stvaranja ratnog kaosa i pretvaranje bliskoistočnih naroda u beskućnike s nefunkcionalnim državama i poticanja i organiziranja islamističkog divljanja koji će ih usmjeriti na planiranu migraciju prema Europi, uz europsku i američku pomoć uspostavlja se dominacija lokalnih gospodara arapskoga svijeta na čelu sa Saudijskom Arabijom i njenim partnerima iz GCC-a, koji će u nastavku trebati osigurati geopolitičku stabilnost regije, sigurnost Izraela i nesmetan nastavak integracijskih procesa s Europskom unijom.
Tako preparirani dijelovi iste buduće cjeline Europe i MENE uklopili bi se potom preko euroatlantskih integracija u moćni geoekonomski i geopolitički blok sa SAD-om. Nastavkom rasta EU-a po imperijalnom modu, arapski dijelovi novostvorenoga carstva pretvorili bi se u pokrajine imperije sa širokim ovlastima regionalnih gospodara iz GCC-a na čelu sa Saudijskom Arabijom u interesu dominacije europskoga centra.
U konačnici, stvaranjem stabilne euroarapske integracije pod dominacijom europskog centra i savezničke američke politike, izgradila bi se osnovica za daljnju projekciju ekonomske, političke i vojne moći prema prostorima Kavkaza i Azije. Ruske regionalne pozicije mogle bi se u znatnoj mjeri oslabiti ili potpuno potisnuti prema ruskim južnim granicama, kamo bi se mogao prenijeti fokus krize daljnjom instrumentalizacijom i zloupotrebom islamističkog ekstremizma.
Istodobno bi se potpuno prekinuli ili barem stavili pod kontrolu pomorski i kopneni pravci razvoja kineske strategije „One Belt, One Road“ masivnog programa povezivanja azijskog i europskog tržišta uspostavljanjem mreže prometnica, kopnenih i pomorskih puteva, zrakoplovnih ruta i komunikacijskih mreža, koji bi im optimizacijom nabavnih lanaca omogućio do sada neviđenu trgovačku ekspanziju i gospodarsku korist, a Kini osigurao veću ulogu na globalnoj razini.
Taj novi kineski „Put svile“ čine dvije komponente – kopneni put izvoza i trgovine „Silk Road Econonomic Belt“ (SREB) i pomorski put „Maritime Silk Road“ (MSR). Kopneni put svile protezao bi se na zapad preko Rusije i istočne Europe, a jedna njegova grana išla bi preko Središnje Azije i Bliskog istoka prema Sredozemlju i Africi. Pomorski put svile protezao bi se preko Tihog i Indijskog oceana, sa zahvatom Perzijskog zaljeva do Crvenog mora, Sueskog kanala i Sredozemnog mora i na kraju sjevernog Jadrana, Rijeke i Venecije, koji bi bili središta daljnje trgovine prema unutrašnjosti Europe.
Kineski plan je na kraju stvoriti ogromni trgovački koridor koji bi povezivao Aziju, Europu i Afriku i pokrivao populaciju veću od 4 milijarde stanovnika i pritom su Kinezi spremni na milijunska infrastrukturna ulaganja u zemljama koje bi se pridružile projektu na rutama novog puta svile. Potpuno je jasno da bi stvaranje nove integrirane geopolitičke cjeline pod europskom i američkom kontrolom na samoj poveznici Europe i Azije i na mjestu prilaza kineskih trgovačkih pravaca SREB i MSR Sredozemlju i europskom prostoru, koji bi se tako našli pod kontrolom Zapada, znatno umanjilo geostrateški kapacitet kineske strategije.
Robovi u zaljevskim monarhijama
Krajnje pojednostavljeno, to je suština svega što se danas događa na prostorima MENE – beskrajnih posredničkih ratova preko posrednika, koji pak vode svoje posredničke ratove preko svojih igrača, jednom riječju neopisivnog ratnog kaosa i nepojmljivih ratnih zločina za koje nitko nikada neće odgovarati. Palestinizirano arapsko stanovništvo uništenih država biti će i dalje kao jeftina radna snaga organizirano dostavljano europskom dijelu geopolitičke konstrukcije ili pak, pretvoreno u robove kraljevima, sultanima i emirima iz zaljevskih monarhija GCC-a, koji upravljaju trenutno najbrutalnijim i najopakijim diktatorskim režimima današnjice.
U tim desporcijama i budućim satrapijama planiranog novog euroarapskog imperija i danas se može kazneno odgovarati za kazneno djelo vještičarenja. Sustav sankcija je gotovo identičan ISIL-ovom i uključuje javna bičevanja, odsjecanja ekstremiteta ili glave za najteže prijestupnike. Postojanje robovskih odnosa uobičajena je pojava, kojoj su posebice izloženi strani radnici, bolje reći oni koji su tamo stigli kao radnici da bi bili pretvoreni u robove.
Trenutni tržišni hit je svježa roba dovezena sa sirijskih i iračkih prostora pod kontrolom ISIL-a i dugih islamističkih organizacija, među kojom je mnoštvo žena i djece kršćana i jezida. Saudijska Arabija, strateški regionalni saveznik EU-a i SAD-a, predvodnik GCC-a i regionalni gospodar buduće euroarapske integracije, samo je ove godine izvršila 79 odrubljivanja glava. Ona je primjer režima koji su okosnica buduće europske i arapske integracije…
A svoju ulogu u toj agendi osigurali su ne samo geopolitičkim značajkama svog položaja i posjedovanjem energetskih izvora, nego i agresivnim plasiranjem svog kapitala u države Europske unije i masovnom kupnjom nekretnina i udjela u europskim gospodarskim subjektima.
0 komentara