Predsjednik Egipta Abdel Fattah al-Sisi i saudijski kralj Salman bin Abdulaziz Al-Saud, koji je 7. travnja došao u petodnevni posjet najvećoj arapskoj državi, u subotu su sklopili sporazum o izgradnji mosta između dvije zemlje preko Crvenog mora. Most će biti dug 30 milja, a omogućit će razvoj trgovačkih odnosa između dviju savezničkih zemalja. Pritom treba spomenuti kako su se želje o izgradnji tog mosta javljale i ranije ali do realizacije nikada nije došlo. Hoće li sada biti drukčije, možda i zato jer je egipatski predsjednik predložio da se most nazove po sadašnjem saudijskom kralju, ostaje za vidjeti.
Egipatska vlada već je narednog dana (10. travnja) izjavila kako su, nakon šest godina pregovora, dva sporna otoka u Crvenom moru Tiran i Sanafir predani Saudijskoj Arabiji (info: saudijska TV „Al-Arabia“). Ali dragovoljna egipatska predaja dvaju strateški važnih otoka koji se nalaze na izlazu iz zaljeva Akaba u Crveno more, već je izazvala prve valove kritika u Arapskoj Republici (još se mora proći i procedura parlamentarne potvrde), a zadovoljstvo u arapskom Kraljevstvu.
Strateški važni otoci Tiran i Sanafir
Ali mi ćemo se radije posvetiti analizi odnosa dviju najvažnijih arapskih zemalja iza čijeg se savezništva nerjetko krije i suparništvo za vodeći utjecaj u arapskom svijetu.
Dvije države snažno su vezane jedna za drugu. I dok Egipat u velikoj mjeri ovisi o saudijskoj financijskoj i gospodarskoj pomoći, Saudijska Arabija ovisi o egipatskoj vojnoj moći, poglavito u svezi napetih odnosa sa svojim glavnim regionalnim suparnikom – Iranom. Egipat i Saudijska Arabija predstavljaju „dva krila arapske nacionalne sigurnosti“, kako je to rečeno prigodom dolaska predsjednika Al-Sisia u Rijad u kolovozu prošle godine, glede potpisivanja tzv. Kairske deklaracije kojom su se dvije strane obvezale na proširenje suradnje u sferi energetike, investicija i transporta.
Saudijska Arabija je 2013. g. pružila veliku pomoć maršalu vojske Al-Sisiu u svrgavanju bivšeg egipatskog predsjednika iz redova salafitske organizacije „Muslimanska braća“ Muhameda Mursia, nakon što se ovaj domogao vlasti na temelju vala tzv. arapskog proljeća, koji je iz temelja protresao egipatsko društvo i zaprijetio njegovoj dezintegraciji po libijsko-sirijskom scenariju (prisjetimo se i započetog pogroma egipatskih kršćana – kopta, kojih je u društvu oko 10 posto ili cca 8 milijuna). Međutim, to je učinio prethodni pokojni kralj Abdulah koji je težio suradnji i objedinjavanju demokratskih (iz saudijske perspektive te riječi) sunitskih snaga regije kao protuteže iranskim ambicijama, iz čega je isključivao radikalne salafitske pokrete. Tako je bivši kralj i moćnu organizaciju „Muslimanska braća“ u ožujku 2014. g. proglasio terorističkom i zabranio njezino djelovanje u zemlji, skupa s „Islamskom državom“ i „Jabhat al-Nusrom“, a nastojao je i sniziti napetosti između Rijada i Teherana. Tajne službe su u Saudijskoj Arabiji provele niz operacija s ciljem uhićenja pripadnika „Muslimanske braće“, kao i ulema koji su im pružali potporu. Iz 2014. g. datira i veliki diplomatski sukob Saudijske Arabije i Katara zbog njegovog sponzoriranja „Muslimanske braće“, zbog čega je skoro došlo i do prekida međusobnih diplomatskih odnosa.
Međutim, novi (sadašnji) saudijski kralj, sa svojim ustoličenjem početkom 2015. g. iznova mijenja umjereniju politiku svog prethodnika koji je sa starošću (i s njom povezanom mudrošću) shvatio istinsku snagu mirotvorstva i dijaloga u odnosu na mržnju i sukobe (o tome nešto više kasnije u tekstu).
Uglavnom, od ustoličenja egipatskog predsjednika al-Sisia do nedavno, dvije su zemlje imale jedinstvenu strategiju glede borbe s terorizmom, kao i jedinstvene poglede na glavne regionalne probleme. Pritom je Rijad Egiptu pomagao politički i financijski, dajući mu povlaštene kredite radi obnove osiromašenog gospodarstva.
Iznevjerena očekivanja Rijada
Međutim, očekivanja Rijada da će Kairo u zamjenu za izdašnu financijsku i političku potporu slijepo provoditi saudijske preporuke po pitanju vođenja vanjske politike, nisu se pokazala točnim. Ustoličenjem novog monarha Salmana i njegovom predajom velikih ovlasti i glavnih upravljačkih poluga na svog mladog sina, nasljednog princa Mohammeda bin Salmana al-Sauda, saudijska politika iznova se dramatično radikalizirala, a nacionalni interesi dviju zemalja više nisu toliko identični, naprotiv.
Oni se najviše razilaze u odnosu na krize u Siriji i Jemenu, kao i u odnosu prema Iranu, a posebnu zabrinutost Kaira izaziva ponovno zbližavanje Rijada i „Muslimanske braće“ te njegovi odlični odnosi s Turskom čiji je predsjednik Erdogan, ne tako davno izjavio, kako će za njega jedini egipatski predsjednik uvjek biti smjenjeni Muhamed Mursi. Ovdje možemo spomenuti, kako je u studenom 2013. g. Egipat proglasio turskog veleposlanika u Kairu Huseina Botsalia personom non grata te snizio razinu diplomatskih odnosa s Turskom zbog njezinog grubog mješanja u unutarnje stvari te zemlje. Inače, turska ekspanzionistička politika upravo se zasniva na instrumentalizaciji salafitskog učenja unutar sunitizma, u prvom redu pan-arapskog pokreta „Muslimanska braća“ koji ima raširenu organizacijsku mrežu diljem Bliskog istoka i šire.
Egipatska novina „Ash-Shuruk“ čak je izvjestila o susretu saudijskih državnih službenika u ljeto 2015. g. s glavnim financijerom „Muslimanske braće“, milijarderom Yusufom Hadom, u njegovoj švicarskoj rezidenciji. Također, duhovni vođa „Muslimanske braće“, egipćanin šeik Yusuf al-Qaradawi koji već dugo godina ima boravište u Kataru, u listopadu 2015. g. nazočio je u svojstvu počasnog gosta prijamu u saudijskom veleposlanstvu u Dohi.
Čini se kako je Rijad uvidio nemogućnost daljnjeg oslanjanja na globalno već potpuno izopćenu terorističku organizaciju „Islamska država“ te ju je nevoljko i sam takvom proglasio, a alternativu iznova traži u „Muslimanskoj braći“, kao jedinoj realnoj snazi čijom bi kontrolom uspio značajno utjecati na unutarnje stvari mnogih zemalja regije. Tu će, dakako, imati snažnu konkurenciju u Kataru i u Turskoj ali čini se da je Rijad procjenio kako mu je to u ovom trenutku manji problem nego ostati bez ikakvog utjecaja na „duše ljudi“ Bliskog istoka.
Imajući u vidu, kako „Muslimanska braća“ predstavljaju najveću ugrozu egipatske nacionalne sigurnosti, novo zbližavanje Saudijske Arabije s tom organizacijom (moguće i s palestinskim HAMAS-om, dok Kairo preferira „Fatah“), šalje jasan signal egipatskom čelništvu da previše ne krene u vanjsko-političko soliranje.
Sirijski čimbenik
Poseban problem za Rijad predstavlja tvrdi egipatski stav u odnosu prema Siriji, gdje Kairo zastupa potrebu dijaloga oporbenih snaga s predsjednikom Basharom Assadom, a podupirao je i nedavno okončanu rusku zračnu intervenciju protiv islamističkih snaga u toj zemlji. Egipat se, poput Assada, protivi i planovima o federalizaciji Sirije te se zauzima za njezinu teritorijalnu cjelovitost. U Rijadu je posebno snažno odjeknula izjava egipatskog ministra vanjskih poslova Shukria od 16. veljače, kada je negativno ocjenio saudijski prijedlog za kopnenom intervencijom u Siriji jer da to ne spada u nadležnost, u prosincu osnovane Islamske protuterorističke koalicije 30-ak zemalja, čiji je i Egipat član. Još jedan teški udarac Rijad je pretrpio 28. ožujka, kada je egipatski ministar Shukri izjavio, kako Savez Saudijske Arabije i država Perzijskog zaljeva nema pravo proglasiti libanonski „Hezbollah“ terorističkom organizacijom već da se isključivo radi o pravu „bratske arapske države“ Libanona.
Jemenski čimbenik
Egipat je na početku saudijske vojne avanture u Jemenu, od žujka 2015. g.) podržavao Rijad i odazvao se njegovom pozivu za sudjelovanje u vojnoj operaciji „Odlučna oluja“ kojom se željelo poraziti oružane postrojbe tamošnjih šijta-huta, koji su prethodno svrgnuli pro-saudijskog predsjednika Hadia i zauzeli glavni grad Sanu. Egipat je u akciji sudjelovao sa svojim pomorskim i zračnim snagama. Kairo se ubrzo počeo povlačiti iz sukoba, ne željevši prethodno poslati niti svoje kopnene postrojbe u tu zemlju. A Rijad je upravo na to posljednje i računao, nakon što mu je i Pakistan otkazao svoje učešće u jemenskoj vojnoj operaciji.
Jedan od važnijih elemenata takve promjene egipatskog stava, bilo je i saudijsko približavanje jemenskom ogranku organizacije „Muslimanska braća“ koja de facto nadzire tamošnju političku stranku „Al-Islah“. Naime, Kairo se priključio saudijskoj vojnoj avanturi samo zbog osiguranja pomorskog puta koji iz Adenskog zaljeva vodi u Crveno more i dalje na sjever prema Sueskom kaanalu, a ne zbog jeftinih politikantskih kalkulacija i regionalnih suparništava perzijskih monarhija međusobno i njihovog s Islamskom Republikom Iran. U tom je smislu i više nego znakovit bio i čin primanja delegacije bivšeg jemenskog predsjednika Ali Abdulaha Saleha (kojeg su podupirali huti) u Kairu, u srpnju prošle godine, a egipatski mediji često su kritizirali i gruba kršenja ratnog prava od strane saudijske vojske koja „razara škole, bolnice, …“
Iranski čimbenik
I, konačno, sljedeći opterećujući čimbenik i kamen spoticanja u odnosima Egipta i Saudijske Arabije svakako je egipatska pozicija prema Iranu. Kairo, za razliku od Rijada, neovisno o svojim složenim odnosima s Teheranom ipak zastupa umjerenu i pragmatičnu poziciju prema Islamskoj Republici, a osobito se protivi saudijskim željama za izdizanjem (politizacijom) islamske podjele na sunite i šijte u sukob globalne razine. Saudijci na taj način nastoje zauzeti predvodništvo čitavog sunitskog svijeta (barem onog arapskog dijela), a što se Kairu, kao ne tako davnom jedinom predvodniku tog svijeta, ne sviđa.
Zaključak
U takvom ozračju održava se susret egipatskog predsjednika i saudijskog suverena. Rezultate posjete, koja još uvjek traje, pokušat ćemo doznati naknadno, ali već se iz opisanog štošta da razaznati.
Saudijci će kroz razgovore Egipat nastojati zadržati u okvirima svojih regionalnih strateških interesa na, za po njih zadovoljavajučoj razini. Rijad je svjesan kako to više ne može činiti ne uvažavajući pritom i određene interese Arapske Republike. Međutim, do sada je to ignorirao te se isključivo oslanjao na političku „mrkvu“ tj. financijsku ucjenu, ali pretpostavljam kako će se od sada to ipak promijeniti. Također, Rijad će nesumnjivo nastojati obnoviti porušene odnose Kaira i Ankare želeći tako stvoriti snažnu sunitsku osovinu (Rijad-Kairo-Ankara) kao protutežu Teheranu.
Međutim, kao što smo vidjeli, Egipat ima vlastite poglede na brojne probleme u regiji. Instaliranje „Muslimanske braće“ na vlast u Jemenu, a poglavito u Siriju, za nj je neprihvatljivo jer ga zabrinjava preljevanje u vlastitu zemlju njihovih po suverene države rušilačkih ideja. Podsjećam kako je taj pokret u Egiptu oslabljen (stavljen izvan zakona), a Muhamed Mursi (njegov egipatski čelnik) osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu (možda i doživotnu, jer se žalba na njezino izricanje još nije riješila).
Ali Kairo je itekako svjesan potrebe za saudijskim novcem i složenosti političkog stanja u kojem se zbog toga nalazi. Predsjednik Al-Sisi nedavno je u intervjuu za izvjesne francuske novine, govoreći o odnosu sa Saudijskom Arabijom izjavio, kako je „teško živjeti u zavisnosti od pomoći drugih“. A ta rečenica govori sve.
Naime, kako bi osigurao nužnu razinu razvoja ekonomije od 7,5 posto (potrebne za uravnotežen razvoj društva), Egiptu je potrebna izdašna financijska potpora. Prema izvješću MMF-a, samo od Rijada Kairo je do sada dobio golemih oko 10 milijardi dolara.
Međutim, Egipat ima svog „asa u rukavu“, a to je velika, snažna i kompaktna vojska s ratnim iskustvom. „Egipatska vojska je vojska svih Arapa“, izjavio je na potpisivanju gore spomenute „Kairske deklaracije“ predsjednik Al-Sisi, svjestan sigurnosne ovisnosti perzijskih monarhija i same Saudijske Arabije o egipatskoj vojnoj moći.
Pri takvom odnosu snaga za pretpostaviti je kako će čelnici dviju zemalja težište razgovora ipak usmjeriti prema gospodarskim odnosima. Egipat pritom više ne želi trgovati svojim nacionalnim interesima (iako prepuštanje dvaju otoka s početka teksta na prvi pogled upravo na to i ukazuje). Gesta dobre volje Kaira i predaja otoka saudijcima ionako po Egipat nema većeg značenja s obzirom na vojno savezništvo dviju država, ali mu, s druge strane, sigurno osigurava izdašnu financijsku potporu Rijada i to na duže vrijeme, bez nužnih (vanjsko) političkih ustupaka. A gospodarska suradnja ionako odgovara objema državama, u što spada i izgradnja prometne infrastrukture i spomenutog mosta preko Crvenog mora.
Još je puno čimbenika koji će utjecati na razvoj odnosa dviju ključnih arapskih država. Jednog od njih sam namjerno izostavio jer spada u širi geopolitički kontekst, a to je Rusija. Njezino uzdizanje odnosa s Egiptom na novu stratešku razinu po prvi put nakon 70-ih godina prošlog stoljeća i doba SSSR-a (intenzivna vojna suradnja, planirana izgradnja prve egipatske atomske elektrane kraj Aleksandrije i td.), ne ostavlja ravnodušnim niti Rijad. Ali arapski pragmatizam ne zna granice. Tako se već duže vrijeme priprema i posjet saudijskog kralja Moskvi, ostvaruje se intenziviranje političkih kontakata između Ankare i Teherana gdje Ankara može pripomoći u snižavanju tenzija između Irana i Saudijske Arabije, a Teheran između Turske i Rusije. Upravo danas počinje i traje do 15. travnja i samit Islamskih zemalja u Istambulu, a na njemu se očekuje i bilateralni susret saudijskog kralja Salmana i iranskog predsjednika Rohanija (pod uvjetom da Saudijci ne budu na dnevni red samita nametali iransku „problematiku“).
U svakom slučaju bliskoistočna voda se toliko zamutila i zasitila interesima, prečesto i potpuno kontradiktornim, a da bi se sve moglo promatrati pojednostavljeno. Što će se na kraju na dnu iskristalizirati i hoće li se voda razbistriti ili će na površinu isplivati novi problemi i sukobi, danas sa sigurnošću više nitko ne može reći, uključno i glavne krojače globalnih politika i ljudskih sudbina.
Vezani tekstovi:
http://geopolitika.news/analize/stratforovo-novo-izvjesce-bliskom-istoku/
0 komentara