Kim Jong-unov režim je živ i zdrav jer veliki igrači ne žele ujedinjenu Koreju!

Stvaranje jedinstvene Koreje izazvalo bi geopolitičku eksploziju na Pacifiku i razorilo regionalni odnos snaga. Ujedinjena moćna Koreja nikome na Dalekom istoku zasad ne odgovara – prije svih Kini, potom Japanu i SAD-u, pa i Rusiji – i stoga je režim u Pjongjangu – iako politički, gospodarski i vojni patuljak – geopolitički div.

U medijskoj sjeni neviđenog europskog poniženja pred turskim političkim i financijskim reketarenjem na bruxelleskom summitu pretvorenog u groteskni prikaz za EU razorne vladajuće europolitike pod palicom političkog kruga oko njemačke kancelarke, na drugom kraju svijeta, na podijeljenom Korejskom poluotoku nastavlja se beskrajna farsa sa sjevernokorejskim režimom u glavnoj ulozi.

Već desetljećima na razmeđi nikad završenog Korejskog rata, zamrznutog na 38. paraleli, traje natezanje gotovo cijelog svijeta s tipičnom azijskom despocijom porodične dinastije započete s komunističkim silnikom Kim Il-sungom, preko njegova sina Kim Jong-ila, do njegova unuka Kim Jong-una, koji je danas na prijestolju praktički privatne države Sjeverne Koreje.

Dinastija čini što god želi i kao razmaženo derište pred očima najmoćnijih država svijeta razbacuje hranu i igračke, a kazne u obliku međunarodnih sankcija samo je dodatno razjaruju.

Na unutarnjem planu postignut je nevjerojatni fenomen stanovnika koji o svemu imaju isto mišljenje, stvorena je milijunska vojska opremljena, potpuno je sigurno, kemijskim, biološkim i nuklearnim oružjem, a samo je pitanje da li su ga i kada će ga dovoljno prilagoditi za ofenzivnu uporabu i njegovo dostavljanje do ciljeva izvan njihova teritorija.

Režim u Pjongjangu bez ikakvih posljedica prijeti gospodarima svijeta, a SAD i Južnu Koreju je odavno označio kao primarne ciljeve.





‘Termonuklearne probe’ i američki odgovor

Pjongjang je nakon izvršene serije nuklearnih testiranja, od koji je posljednje službeno proglasio termonuklearnom probom, i uzastopnih ispaljivanja neutvrđenih predmeta u svemirski prostor objavio da raspolaže raketnim projektilima kao nosačima nuklearanog oružja. Uslijedile su dosad najstrože jednoglasno izglasane sankcije UN-a i početak redovitih godišnjih zajedničkih američko-južnokorejskih vojnih vježbi “Key Resolve” i “Foal Eagle”, sa zapanjujućim brojem angažiranih vojnika – 300 tisuća južnokorejskih i 15 tisuća američkih, koje će trajati sve do 30. travnja. Nešto ranije obajavljena je namjera postavljanja američkog proturaketnog sustava „THAAD“ u Južnoj Koreji.

Na sve to je Sjeverna Koreja hladno zaprijetila Amerikancima i Južnoj Koreji „preventivnim nuklearnim napadom pravde“, ako započete vojne vježbe odmah ne zaustave.





Pjongjang tvrdi kako su vježbe zapravo priprema za invaziju na njihovu zemlje te kako se moraju braniti. Iz ministarstva vanjskih poslova ističu kako će SAD biti kriv za svaki potez kojeg će Sjeverna Koreja biti prisiljena poduzeti. Prijetnje se, uključujući i nuklearne, ponavljaju redovito pri svakoj pojačanoj vojnoj aktivnosti Južne Koreje i američkih saveznika, ali na kraju uvijek sve ostaje po starom – svatko na svojoj strani uskog pojasa uz 38. paralelu u kojem se zbog uspostavljenog režima zone smrti i odsutnosti čovjeka kroz desetljeća razvio osebujan biljni i životinjski svijet.

Lekcije SAD-u zbog kršenja ljudskih prava

Sjeverna Koreja koja raspolaže mrežom radnih logora povremeno čak i kritizira stanje ljudskih prava u SAD,pa je tako povodom događaja u Fergusonu na svom službenom portalu SAD nazvala „grobljem ljudskih prava“ i „državom u kojoj se bezobzirno krše ljudska prava, gdje su ljudi podložni diskriminaciji i ponižavanju zbog svoje rase i ubojstvima za koje rodbina žrtava ne smije znati ni okolnosti ni vrijeme kada su se dogodila“.

Za mnogo manje drskosti neki drugi su gubili glave, njihove države razbijenje, a stanovništvo razasuto po migracijskim rutama, pretvoreno u groblje i predano trgovcima ljudima. Muammar al-Gaddafi čak je američkim europskim saveznicima, prije svih Francuskoj, posuđivao novac na početku gospodarske krize, financirao kampanju predsjednika Nicolasa Sarkozyja i sklapajući fiktivne kupoprodajne ugovore za nikad isporučenu ili jednostavno bačenu europsku robu novac praktički poklanjao europskim tvrtkama. Ali ipak je, kada je došlo vrijeme povrata dugova i usluga i kada je pomislio da se iz naftnog biznisa može izbaciti petrodolar i iz Afrike potisnuti francuska dominacija, bio smaknut činom notornog ratnog zločina za koji nikada nitko neće odgovarati.

Bashar al Assad usudio se odbiti katarsku rutu plinovoda prema Europskoj uniji preko Sirije, pa je za sada ostao na životu samo zahvaljujući rusko-iranskoj intervenciji, iako je prehodno blisko i krvavo surađivao s američkim i zapadnim službama u progonu islamističkih ekstremista.

Da ne spominjemo Saddama Husseina, koji je za račun Zapada i Saudijske Arabije pokrenuo i vodio desetogodišnji rat protiv Irana u kojem je na iransku vojsku i pobunjene Kurde iz britanskih borbenih zrakoplova „Hawker Hunter“ bacao bojne otrove koje je dobio od britanskih i američkih saveznika da bi na kraju ipak bio obješen, kao zadnji bagdadski lupež, ne stigavši progovoriti što je sve radio za američke, britanske i francuske prijatelje – uključujući i malo poznate financijske i vojne transfere s nekadašnjim južnoafričkim režimom koji se zbog politike apartheida nalazio pod međunarodnim embargom.

Otkud dinastiji toliki manevarski prostor?

Mala greška u koracima, istek roka uporabe ili pojava lažnog osjećaja vlastitog političkog značaja ili samostalnosti za američke i europske saveznike dovoljan je razlog za političku ili fizičku likvidaciju političkih grupacija, režima ili njihovih vođa.

Pa odakle onda tolika moć dinastije Kim da desetljećima preživljava uz odbijanje svake suradnje s Amerikancima i Zapadom, štoviše uz prijetnje, tlačenje vlastitog naroda, razvoj ne samo kemijskog nego i nuklearnog oružja za koje otvoreno iskazuje da ga namjerava upotrijebiti na Južnoj Koreji i njenim američkim saveznicima? Njihovi odgovori su uvijek isti, u principu mlaki i impotentni, sve masovnije vojne vježbe, naoružavanje Južne Koreje, povremeni pogranični incidenti, puštanje preglasne glazbe i uvrštavanje Sjeverne Koreje u „osovinu zla“ uz nametanje sankcija. I to je sve. Nikakve liberalne revolucije, humanitarne intervencije, zone zabrane leta ili slični poetski izrazi za obične prostačke državne udare i vojne intervencije ne spominju se kao opcija u slučaju Sjeverne Koreje.

Previše manevarskog prostora u odnosu na svoju stvarnu političku i vojnu moć ima režim u Pjogjangu da bi ta moć mogla proizlaziti iz njega samoga. Na djelu je ipak nešto drugo – regionalna ravnoteža snaga na relaciji Kina – Tajvan – Japan – Koreja – SAD koji određuje stvarnu svrhu i razlog opstojnosti režima.

Sjeverna Koreja i dalje diše, a Kim Jong-un može glumiti državnika svjetskog kalibra, bahatiti se prijetnjama Americi i južnim susjedima i pokazivati nuklearne mišiće kao i njegovi prethodnici samo zato što je sjevernokorejski režim najveće jamstvo da do ujedinjenja Koreja neće doći u dogledno vrijeme. On sprječava ujedinjenje Korejskog poluotoka i stvaranje jedinstvene korejske države, čije bi nekontrolirano nastajanje izazvalo geopolitičku eksploziju na Pacifiku i potpuno razorilo sada uspostavljeni regionalni odnos snaga. Ujedinjena moćna Koreja nikome na Dalekom istoku trenutno ne bi odgovarala, a režim u Pjongjangu – iako je zapravo politički, gospodarski i vojni patuljak – na geoplitičkoj razini je div, jer svojim postojanjem preuzima ulogu osigurača koji u trenucima jačanja ujediniteljskih struja koje uglavnom dolaze iz Južne Koreje pregaranjem isključuje daljnji dotok energije. Ta pregaranja osigurača iskazuju se kao periodična jačanja napetosti na Korejskom poluotoku i eskalacije vojnih prijetnji kojE odmah isključuju bilo kakvu priču o ujedinjenju, a u pravilu dolaze iz pravca Pjongjanga. Režim zapravo brani sam sebe, jer bi ujedinjenjem zauvijek nestao, a u toj svojoj obrani istovremeno je na crti obrane interesa svih ostalih aktera. Prije svih Kine, a potom Japana, SAD-a , pa i Rusije. Nasuprot njima, za Južnu Koreju ujedinjenje je vrhunski nacionalni interes pa u sklopu državne uprave ima zasebno Ministarstvo ujedinjenja. (http://eng.unikorea.go.kr/main.do).

Nestanak diktatorskog režima preduvjet ujedinjenja

Sjeverna Koreja svoj pokušaj ujedinjenja prokockala je pokretanjem Korejskog rata vojnim upadom u Južnu Koreju radi nasilnog ujedinjenja, što joj nakon početnih vojnih uspjeha na kraju nije uspjelo. Jedini način ujedinjenja do kojega će jednom morati doći je pod vodstvom Južne Koreje, a preduvjet je nestanak diktatorskog režima u Pjongjangu. Nova ujedinjena Koreja sa 70 milijuna stanovnika, razvijenim gospodarstvom i sofisticiranom industrijom juga i demografskim potencijalom sjevera, kao i nuklearnim vojnim potencijalom, u kakvoj god fazi razvoja on trenutnu na sjeveru bio, izrasla bi u prvorazrednu silu na azijskim prostorima i izazvala azijski geopolitički potres. Tim prije što je potpuno sigurno da se vodstvo ujedinjene Koreje ni pod kojim

uvjetima ne bi odreklo nuklearnog oružja. Tko se jednom toga domogne, teško će više pristati predati takvu moć. Golema količina političke energije SAD-a i Zapada uložena je u stvaranje održivih geopolitičkih okvira njemačkog ujedinjenja, od otklanjanja straha od ujedinjene Njemačke do jamstava poslijeratnih granica – i to u uvjetima manje-više opće suglasnosti i suradnje svih zainteresiranih. Može se stoga samo zamisliti kavu bi zbrku i nered na napetom Dalekom istoku, opterećenom sukobima oko pomorskih granica i nadmetanjem Kine i Japana, izavalo korejsko ujedinjenje. Prema studiji iz 2009. dr. Goohoon Kwona iz strateškog i istraživačkog odjela famoznog bankarskog diva „Goldman Sachsa“ ujedinjena Koreja bi u roku od 30 do 40 godina nakon ujedinjenja, zahvaljujući povezivanju tehnologije i znanja sjevera i juga i demografskom potencijalu sjevera, gospodarski prestigla Francusku, a možda i Njemačku i Japan. Izuzetno niska stopa nataliteta u Južnoj Koreji bila bi popravljena istim nacionalnim korpusom sa sjevera, a Koreja se ne bi, kao danas Njemačka, morala baviti suludim demografskim eksperimentima.

Ujedinjena država, usto i nuklearna sila, potaknula bi novu nacionalnu samosvijest ujedinjene Koreje. U njeno nacionalno sjećanje duboko je urezano kinesko-japansko ratovanje za Korejski poluotok 1893. godine i opaka japanska kolonijalna vladavina uspostavljena nakon kineskog poraza, počevši od uspostave japanskog protektorata 1905., preko aneksije 1910. do konačnog japanskog poraza 1945. godine. Japanska zlodjela i danas su kamen spoticanja u međusobnim odnosima. Japanu, koji ponovno pokušava graditi svoju dominantnu ulogu u Aziji, takav razvoj događaja i pojava novog samosvjesnog i moćnog suparnika uz naraslu Kinu nikako ne odgovara, jer bi ujedinjena Koreja zacijelo bila manje podložna američkoj politici i time manje obzirna prema Japanu ,nekadašnjem kolonijalnom gospodaru. Usto, snažna Koreja postala bi moguće značajniji američki saveznik i umanjila ekskluzivnost Japana kao primarnog američkog partnera koji je to postao upravo tijekom Korejskog rata, kada je služio kao industrijska i logistička baza američkih snaga. Japanu bi stoga od ujedinjenja Koreja sigurno više odgovaralo održanje sadašnjeg stanja, a to implicite znači i održanje sjevernokorejskog režima, što nitko u Japanu javno ne bi izrekao.

Ni Kini ne odgovara Koreja pod vodstvom Seula

Ujedinjenje Koreje ugrozio bi geostreške pozicije još jedne države koju ju Korejski rat udigao na razinu velesile. Kini ne odgovara Koreja ujedinjena pod vodstvom Seula jer bi se američka vojna sila preko korejskog saveznika ponovo prvi put nakon Korejskog rata našla na kineskim granicama. Sjeverna Koreja za sada je tampon prema američkim snagama, ali Peking je svjestan da to tako neće dovijeka ostati i pokušava preko režima u Pjongjangu ostvariti što veći utjecaj u budućem procesu ujedinjenja i njegovo što duže odlaganje jer joj status quo na Korejskom poluotoku odgovara. Prema dr. Olivieru Zajecu sa sveučilišta u Lyonu, znanstvenom savjetniku Instituta za komparativnu strategiju u Parizu (Institut de Strategie Comparée – ISC) i predavaču strateške teorije na Ratnoj školi (École de guerre) francuskih oružanih snaga, „Kina, kao svjetska sila u punoj snazi, ne nastoji osvojiti svijet vojnim sredstvima. Svejedno se čini jasnim kako Kina želi nametnuti regionalnu nadmoć na zapadnom Pacifiku, a da joj pritom nitko ne osporava povratak u tu geopolitičku zonu, u kojoj je sa svojih više od milijardu stanovnika i premoćnom ekonomijom neosporno nadmoćan igrač. U takvom su kontekstu naročito važna sljedeća četiri strateška uloga: povratak Tajvana u nacionalni prostor; arbitražna kontrola budućeg korejskog ujedinjenja; kineski teritorijalni zahtjevi na području Južnokineskog mora (otočje Paracel, arhipelag Spratleys, atol Scarborough, otočje Pratas); i naposljetku pitanje otočja Senkaku/Diaoyu koje je jedno od karika u otočnom lancu koji priječi novoj kineskoj floti slobodan pristup otvorenom moru. Kada bi se priznao kineski suverenitet na otočju, time bi se omogućila izgradnja željene predodžbe Kine kao svjetske sile”. Dakle, po dr. Zajecu, jedan od strateških kineskih ciljeva je kontrola procesa mogućeg korejskog ujedinjenja, a to može samo preko sadašnjeg režima u Pjongjangu.

Ni američka politika nema velikih razloga za rušenje tog režima, jer bi njegov pad otvorio put ujedinjenju Koreja, a to bi pak dovelo do serije teško upravljivih i nepredvidivih procesa u regiji. Nova Koreja bi pritiskala Japan, ključnog američkog saveznika, možda bi oslobođena potrebe za američkom zaštitom, koju sada ima Južna Koreja, počela koketirati s Kinom, što bi Peking oduševljeno prihvatio, ili čak s Rusijom ugovarati energetske poslove. Kad se trijezno razmisli i s američke točke gledišta je zasad bolje da Pjongjang bude pod kontrolom, ali na životu. Uostalom, on stvara potrebu za nastavkom američke vojne prisutnosti u regiji. Koliko je Pjongjang koristan jasno se vidi nakon formalnog otklanjanja iranske nuklearne prijetnje kada je

američki raketni štiti u Europi dobio novu svrhu, jer – gle čuda – odjednom se utvrdilo i sam Kim Jong-un te ponosno potvrdio da domet njegovih balističkih projektila pokriva cijelu Europu.

Pjongjang sve to jako dobro zna, a Kim se dobro zabavlja i po američkom geopolitičaru dr. Jeffrey Lewisu, svjetskoj javnosti uspješno plasira dojam da je njegova vladavina luda sprdačina kako bi dobio na vremenu i razvio puni operativni status nuklearnih sustava, “kada će nas proći volja za smijehom“ – upozorava Lewis.

Kako sada stoje stvari režim Kim Jong-una, koji svima služi kao zapreka neželjenom korejskom ujedinjenju, može se nastaviti sprdati, a divovski zečevi još dugo će trčati zonom sumraka između žičanih ograda podijeljene Koreje.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like