Geopolitički analitičar Zoran Meter za „7Dnevno“ komentirao posljedice Trumpove odluke o Jeruzalemu

Glavni urednik našeg portala Zoran Meter, u razgovoru s novinarom hrvatskog tjednika „7Dnevno“ g. Draženom Borošom, prokomentirao je ovu vruću svjetsku političku temu, a tekst razgovora prenosimo u cijelosti:

Nedavna odluka predsjednika SAD-a Donalda Trumpa o priznanju Jeruzalema glavnim gradom Izraela, izazvala je niz oštrih prosvjeda i sukoba diljem arapskog i islamskog svijeta. O posljedicama te odluke na zbivanja u bliskoistočnoj regiji i o tome, tko njome gubi a tko dobiva, razgovarali smo s glavnim urednikom analitičkog portala Geopolitika.News Zoranom Meterom.

Dražen Boroš: Trumpova odluka iz temelja je potresla islamski svijet. Protiv nje iznesen je niz oštrih prosvjeda čelnika islamskih zemalja, a održani su i važni politički susreti organizacija koje te zemlje objedinjuju. Koje su moguće akcije islamskih država koje se protive američkoj odluci o statusu Jeruzalema i hoće li Trumpova odluka dovesti do nove palestinske intifade ili čak šireg ratnog sukoba?

Javna reakcija islamskih zemalja već je poznata, bilo kroz priopćenje samita Arapske lige ili onog od strane Organizacije za islamsku suradnju (OIC) – a oba pozivaju svjetske zemlje na priznanje palestinske države i Istočnog Jeruzalema kao njezinog glavnog grada, uz istodobnu oštru osudu američkog poteza i poziv Washingtonu na njegovo povlačenje. Međutim, u samoj praksi islamske zemlje malo toga mogu učiniti kroz pokretanje nekakvih kazni prema SAD-u, kako je to bilo 1973. g., kada su, nakon rata s Izraelom, arapske zemlje uvele jedinstveni embargo na izvoz nafte Sjedinjenim Državama. Tada je, sada potpuno nezamislivo, tadašnji Iran, pod vodstvom šaha Reze Pahlavija, stao na stranu Izraela s kojim je imao dobre odnose (dvije zemlje imale su i otvorena državna predstavništva, na nižoj razini od diplomatskih ali svejedno) i spasio ga svojim isporukama nafte. Većina današnjih arapskih i islamskih zemalja suočena je s velikim sigurnosnim problemima, prije svega terorizmom, ili pak velikim gospodarskim teškoćama, a mnoge su od njih itekako ovisne o SAD-u i međunarodnim financijskim institucijama kojima on de facto upravlja. Osim toga, ni unutar islamskog svijeta nema nužnog političkog jedinstva po tom pitanju pa, primjerice, arapske zemlje Perzijskog zaljeva radije grade partnerstvo sa SAD-om na protuiranskoj platformi nego što su voljne ratovati s Izraelom za palestinske interese. Upravo iz tog razloga smatram kako neće biti „klasične“ intifade (palestinskog ustanka) protiv Izraela, jer se ni Egiptu ni Jordanu u ovakvim okolnostima ne ratuje protiv te zemlje s kojom su, da se razumijemo, u međuvremenu razvile sasvim korektne odnose. A ostale su, sve da to i hoće, Izraelu ipak predaleko. Naravno, najveći problem je kako spriječiti uzavrelu arapsku krv na isto tako vrućim ulicama izraelskih i arapskih gradova, i radikalne reakcije arapske mladeži odgajane na mržnji prema Izraelu gotovo na genetskoj razini. To će biti vrlo teško. Osim toga, isprovocirati oružani sukob od strane sigurnosno-obavještajnih službi bilo gdje u svijetu gdje postoji kritična razina međunacionalne mržnje i nije neki problem. Drugim riječima, preostaje nam se samo nadati kako ovo neće poprimiti dramatične razmjere. Ali ne treba zaboraviti niti to, da bi Trumpu jedan veliki rat na tuđoj zemlji, kojim bi se iznova homogeniziralo do krajnosti podjeljeno američko društvo i odvukla pozornost od neugodnih sudskih procesa i medijske hajke protiv njega i njegovih bliskih suradnika, itekako dobro došao.

Dražen Boroš: Znači li sve to da je Izrael de facto pobijedio u polustoljetnoj bliskoistočnoj bitci za svoju opstojnost i državne granice?

Izrael je već davno pobijedio što se njegove opstojnosti tj. prava na postojanje tiče. Međutim, to se nikako ne može reći u odnosu na konačan izgled njegovih državnih granica, kao i statusa Jeruzalema, bez obzira na ovu Trumpovu odluku. Naime, ako je Trumpova odluka išta dokazala, to je, da je veliki dio međunarodne zajednice još uvjek solidaran s idejom osnivanja palestinske države, a isto tako i s traženjem dogovornog riješenja dviju strana oko statusa Jeruzalema, u čemu imaju potporu svih rezolucija Vijeća sigurnosti po toj problematici. Osim toga, ako malo bolje razmislite, što se u praksi na samom terenu promijenilo: Jeruzalem je ostao, kao i do sada, pod stvarnom jurisdikcijom izraelske države; istočni dio grada (uključno i njegovu staru jezgru) i dalje je većinski naseljen Palestincima i Arapima; u gradu su i dalje svetišta triju velikih religija „knjige“ čiji će hodočasnici iz svih dijelova svijeta dolaziti obilaziti svoje tamošnje svetinje i td. Dakle, sve ostaje po starom. A ukoliko znamo da su američka veleposlanstva na Bliskom istoku prave vojne utvrde i baze, sa složenim i vrlo skupim sigurnosnim sustavima koji uključuju veliku površinu pripadajućeg zemljišta, u Jeruzalemu američko veleposlanstvo za takav oblik sigurnosne zaštite (koja će svakako biti nužna) jednostavno nema dovoljno prostora (a intencija ga je otvoriti u starom gradu), pa će se sve to otegnuti ne dvije, nego tko zna koliko godina. Čudna i ishitrena Trumpova odluka može se shvatiti i „trgovačkim“, kao i mnoge do sada. Pojedini analitičari takoTrumpov potez promatraju kao zahvalu Izraelu za kupovinu suvremenih američkih zrakoplova F-35 „Lightning-II“, usprkos pojedinim tehničkim poteškoćama kroz koje su ti zrakolpovi prolazili.

Dražen Boroš: Kakav je stav Turske i Irana, kao, uz Saudijsku Arabiju glavnih bliskoistočnih „igrača“, u odnosu na ovaj američki potez?

Ovdje bih najprije kazao kako se između Turske i Saudijske Arabije odvija nevidljivi boj za vodstvo unutar sunitskog svijeta, ne samo Bliskog istoka. Turska ne zaboravlja granice Otomanskog carstva i utjecaj koji je ono imalo i na arapski svijet. Što god stajalo iza Trumpovog poteza, koji je (u odnosu na „arapsku ulicu“) politički vrlo neugodan po saudijsku državnu elitu jer se protivi temeljnim vjerskim i političkim načelima te zemlje i učenjima tamošnjih muslimanskih ulema (i radikalnih smjerova islama), on je turskom vođi Erdoganu jako dobro došao. Turski čelnik to je odmah i iskoristio, sazvavši samit OIC u Istanbulu, gdje je, ovo je vrlo važno naglasiti, na jedinstvo pozvao i sunitski i šijtski muslimanski svijet što je vrlo dobro prihvatio i iranski predsjednik Hasan Rouhani ali i čelnici islamskih zemalja diljem svijeta. Rijad u politici zbližavanja s Izraelom i strateškim partnerstvom s SAD-om snažno riskira upravo u borbi za ljudske duše islamskoga svijeta. A time, posljedično, i za svoje strateške interese na samom Bliskom istoku, usmjerene prije svega na izoliranje Irana i smanjenje utjecaja Teherana u regiji.

Upravo je Erdogan na samitu OIC inzistirao na usvajanju rezolucije o priznanju Palestine i Istočnog Jeruzalema za njezin glavni grad, što je na kraju i usvojeno, a u nedjelju je najavio i otvaranje turskog veleposlanstva u Istočnom Jeruzalemu, gdje ta zemlja već ima generalni konzulat. A koliko je Erdogan ljut na Trumpov potez možda najbolje svjedoči i malo poznata vijest, da je na tom samitu (kojem Turska trenutačno presijeda) u svojstvu gosta sudjelovao ni manje ni više nego Nicolas Maduro, predsjednik katoličke Venezuele – tog „trna u oku“ i Obamine i Trumpove administracije. Osim toga, Erdogan je pozvao i predsjednika nepriznate republike istočni Cipar, koji je samitu nazočio u svojstvu „zemlje-promatrača“.

Općenito, samit OIC ukazuje na četiri glavne stvari: međunarodna zajednica nije zaboravila na palestinsko pitanje; produbljuje se raskol između Turske s jedne i SAD-a i arapskih monarhija (osim Katara) s druge strane; Erdogan jača svoje namjere za ulogom vođe islamskog svijeta;. i, konačno, SAD nastavlja soliranje u međunarodnoj politici djelujući s pozicije sile. Ali kada Trump kaže kako se u svojoj odluci rukovodio „realnim stanjem na terenu“, ostavlja li on time sebi pravo da sutra, primjerice, prizna i da je Krim ruski – rukovodeći se tim istim načelom? U visokoj politici uvjek treba biti oprezan s izjavama.

Što se Irana tiče, nepotrebno je i govoriti koliko mu je Trumpov potez dobrodošao u kontekstu napetosti sa Saudijskom Arabijom i Izraelom. Teheran sada javno ukazuje na licemjerje saudijskih političkih elita koje koketiraju s Izraelom, a sve to Iranu otvara prostor za još veće zbližavanje s Turskom i Katarom. Prije nekoliko dana te su tri zemlje potpisale sporazum, koji, zapravo, predstavlja svojevrsnu slobodnu zonu trgovine između njih, a ukoliko se tome pridoda i prilično neutralan status Kuvajta i još više Omana, u pitanje se dovodi i sam smisao postojanja prosaudijskog Vijeća za suradnju arapskih zemalja Perzijskog zaljeva.

Dražen Boroš: Tko je na kraju profitirao ovom Trumpovom odlukom?

Mislim kako su najviše profitirale upravo Turska i Iran, dok se za Izrael u političkom smislu ništa bitno nije promijenilo (za njega je nedjeljivi i cjeloviti Jeruzalem i po ustavu ionako već odavno glavni grad, a Tel Aviv je to po nuždi jer svjetske države izraelsku okupaciju istočnog Jeruzalema iz 1967.g. ne priznaju), dok je u sigurnosnom smislu Tel Aviv svoj položaj samo usložnio, navukavši na sebe dodatni bijes ne samo islamskog već i velikog dijela ostalog svijeta. Ova Trumpova odluka nesumnjivo je pogodovala i ruskim interesima na Bliskom istoku, čak i u smislu eventualnog budućeg posredovanja Moskve oko iznalaženja modaliteta za postizanje konačnog izraelsko-palestinskog sporazuma.

Izvor: politički tjednik “7Dnevno”, 22. prosinca 2017.g.