FIJASKO SASTANKA U DOHI: DOGOVORA O ZAMRZAVANJU PROIZVODNJE NAFTE NEMA

Svjetsko energetsko tržište s velikim je interesom očekivalo rezultate sastanka zemalja najvećih proizvođača nafte, koji je 17. travnja održan u katarskoj Dohi i koji je trebao rezultirati dogovorom o zamrzavanju proizvodnje na razini iz sječnja 2016. godine, a što bi dovelo do stabilizacije tržišta i povišenja zabrinjavajuće niskih naftnih cijena.

Podsjetimo, jučerašnji sastanak rezultat je inicijative Katara od 16. veljače o.g. kojoj su se pridružile Saudijska Arabija, Rusija i Venecuela. Taj je „kvartet“ tada dogovorio samit u Dohi na koji su pozvane sve članice OPEC-a i drugi veliki proizvođači izvan tog kartela. Na sastanku je sudjelovalo 18 zemalja, od kojih sve članice OPEC-a minus Libija i Iran (kao što smo i najavili u analizi od 9. travnja, poveznica), te Rusija, Kazahstan, Azerbajdžan, Oman, Bahrein, Meksiko i Kolumbija.

Mnogi analitičari i gotovo svi predstavnici država koje su sudjelovale na sastanku, očekivali su zajednički dogovor i pored saudijske zadrške izazvane odustajanjem Irana od dolaska i njegovom ustrajavanju na podizanju svoje dnevne proizvodnje do razine koju je imao do trenutka uvođenja međunarodnih sankcija. Na taj način Teheran želi povrati svoj udio na svjetskom tržištu koji je do tada imao. Optimizam je podgrijavala i činjenica da su cijene nafte od sredine veljače do sredine travnja, upravo na tragu očekujućeg sastanka skočile za oko 15 dolara – s 30 do 44 dolara za barel.

Tijek sastanka

Dakle, pozitivan stav prevladavao je unatoč činjenici da su iranski predstavnici odbili doći u Dohu i priključiti se dogovoru. Naime, ministri energetike većine zemalja smatrali su, da u ovom trenutku iranski izostanak nije najvažniji jer zemlje koje su na sastanak došle proizvode 73 posto od ukupno proizvedene svjetske nafte, a također je dogovoreno da bi potpisani dogovor bio otvorenog tipa tj. Iran bi se njemu mogao priključiti nakon dovođenja svojih planova u zamišljene okvire, a priključivati bi se mogle i druge zainteresirane zemlje. Osim toga, na sastanak ih je pozvala i dogovor im predložila sama Saudijska Arabija, pa se tim i očekivalo da ne može doći do propasti susreta jer bi to značilo fijasko i za sam Rijad (iako je princ Muhammed bin Salman ostavljao zakonitu mogućnost za saudijsku „zadršku“ u sporazumu ukoliko se Iran ne priključi sastanku).

Nakon protokolarnog susreta u subotu, u nedjelju u 12 h trebao je početi radni dio sastanka ali je on kasnio čak šest i pol sati. Odmah je bilo jasno da je negdje „zapelo“.

Kasnije se doznalo kako su šefovi delegacija Saudijske Arabije, Venecuele i Rusije napustili hotel Sheraton, gdje se sastanak i odvijao, i otišli u dvorac katarskog emira Tamima bin Hamada Al Thanija. O stavovima tog „kvarteta“ ovisio bi i završni tekst dogovora, a ostali sudionici bi ga više-manje u tišini i amenovali, prićemu je važno naglasiti kako dogovor ima deklarativni, a ne obvezujući karakter.

Rijad je izmjenio prvotnu poziciju (što nije bilo toliko neočekivano s obzirom na prethodnu prinčevu najavu) i odlučio unijeti dodatne elemente u završni tekst dogovora koji je dan ranije usuglašen na ekspertnoj razini (zemalja „kvarteta“), i koji je sadržavao odluku o zamrzavanju dnevne proizvodnje na sječanjskoj razini do listopada 2016. godine. Usuglašeni tekst predlagao je i osnivanje vijeća za nadzor provedbe dogovorenih obveza, čiji bi supresjedatelji bili Rusija i Saudijska Arabija.

Naime, Saudijci su sada u usuglašeni tekst željeli unijeti i element prema kojemu oni ne nemjeravaju ograničiti rast proizvodnje ukoliko se ostali proizvođači iz zemalja članica OPEC ne priključe sporazumu, a to su Libija i prije svega Iran.

Čin saudijske dodatne korekcije nije se svidio ruskoj strani (iako je prethodno usuglašeni tekst teoretski još omogućavao izmjene) jer nije odgovarao njezinim nacionalnim interesima, kako je objasnio ruski ministar energetike Aleksandar Novak.

Pojedini sudionici sastanka ipak su se nadali kako će se „glavni igrači“ o nečemu dogovoriti i tako pokušati izbjeći fijasko ukoliko nikakvog završnog dokumenta ne bude.

Mediji su već izvjestili kako će fijasko (do kojeg je na kraju došlo zbog nepotpisivanja nikakvog dokumenta) dovesti do reakcije, ne samo u smislu sniženja cijena nafte već i gubitka povjerenja tržišta u mogućnost dogovora OPEC-a i Rusije o zajedničkom djelovanju, zbog čega ono više neće reagirati porastom cijena na različite intervencije, a kako je to bilo prvih mjeseci ove godine. Tako i planirani susreti do kraja godine po „proširenom formatu“ OPEC-a, također mogu završiti neuspješno. A to znači, da će sadašnji disbalans potražnje i ponude regulirati samo tržište (bez glavnih proizvođača), a ta se tendencija može zadržati i do sredine 2017. godine. Ovdje možemo odmah i spomenuti kako je već jučer, na glasinama o propasti sastanka tržište i reagiralo, te je na njujorškoj burzi barel nafte WTI za svibanj pojeftinio za 2,28 dolara i iznosi 38,08 dolara za jedan barel.

Propast dogovora posebno će pogoditi manje zemlje-proizvođače i one koje do sada već trpe najveće posljedice. Posebno je zanimljiva pozicija Rusije jer je ta zemlja u specifičnom geopolitičkom položaju zbog svojih poremećenih odnosa sa Zapadom. Međutim, njezin ministar energetike Novak od svih sudionika sastanka na kraju je bio i najoptimističniji. On je uvjeren kako propast dogovora neće izazvati probleme za Rusiju ali da Rusija više neće tako blagonaklono gledati na mogućnost dogovora s OPEC-om u budućnosti. Međutim, dodao je kako Rusija razumije i pobude Saudijske Arabije te da ne preostaje ništa drugo nego čekati dogovor Rijada i Teherana za koji još mora proći vrijeme. Sličnog stava bio je i katarski ministar energetike M. Sada, dodavši kako će pregovori o zanrzavanju proizvodnje nafte biti nastavljeni.

U svemu ovom bitno je naglasiti kako je Iran već dao velike popuste na cijenu nafte Kini, Južnoj Koreji, Tajvanu, a prodavati naftu po cjenama nižim od saudijskih najavio je i za afričke zemlje, a već sada dampingira i na europskom tržištu.

Važno je naglasiti i još nešto: ukoliko bi se jučer postigao dogovor o zamrzavanju proizvodnje, države koje nisu sudjelovale u pregovorima mogle bi povisiti svoju proizvodnju upravo na račun očekivanoga porasta cijena nafte. To se odnosi i na američke proizvođače nafte iz škriljevca koji su zapali u velike teškoće zbog niskih cijena nafte i smanjuju broj nalazišta zbog nekonkurentnosti. Sve to ne bi išlo u prilog saudijskim geopolitičkim i gospodarskim interesima, poglavito ukoliko bi proizvodnju povisile i zemlje poput Libije, Argentine i Brazila. Naime, dobro je znana želja Saudijaca za „gušenjem“ glavnih konkurenata na naftnom tržištu. Rijad je sposoban, za razliku od mnogih drugih proizvođača, pretrpjeti sadašnje niske cijene do kraja ove godine, bez straha od kraha njegovog gospodarstva. Osim toga, on je jedini sposoban za vrlo kratko vrijeme, svega 6 mjeseci, povisiti svoju proizvodnju sa sadašnjih 10,4 milijuna barela do 11, 5, pa i do 12,5 milijuna barela dnevno.

Indija spašava stvar?

Neovisno o tome što OPEC prognozira pad potražnje za naftom zbog usporavanja svjetskog gospodarstva i gospodarstava zemalja u razvoju, postoje i pozitivni elementi.

Jedan od njih je i porast potražnje za naftom od strane Indije. U posljednjih šest mjeseci porast potražnje te zemlje za „crnim zlatom“ na godišnjoj razini iznosi 450 tisuća barela dnevno, poput Kine u najboljim danima.

Indija posebice računa na iransku i rusku naftu. U tom smislu je i američki Wall Street Journal napisao komentar pod naslovom „Rusija otvara novi naftni front“, a tiče se velikih ugovora prošle godine potpisanih između ruske državne korporacije „Rosneft“ i indijskih energetskih partnera.

„Rosneft“ je kupio veliki paket dionica tvrtke „Essar Oil“ koji mu omogućuje izgraditi „neveliku ali stratešku platformu“ na indijskom tržištu nafte.

Riječ je o kupovini 49 % dionica „Essar Oila“ koja će biti završena do kraja ove godine. Ta indijska tvrtka posjeduje rafineriju nafte Vadinar (drugu po prerađivačkom kapacitetu u Indiji), a također i mrežu od cca 2 tisuće benzinskih crpki. Čelnik ruske tvrtke Igor Sechin već je izjavio kako ugovor između dviju tvrtki, kao i kupovina od strane indijskih tvrtki udjela u naftnim nalazištima Istočnog Sibira, predstavlja strateške dogovore koji učvršćuju sveze između dviju država i omogućuju ruskim tvrtkama dostup indijskom tržištu.

Prema ocjenama niza stručnjaka, Indija u perspektivi može dostići Kinu po količinama uvezene nafte. Kina prosječno godišnje uvozi 7 milijuna barela nafte dnevno (u veljači je uvoz povećan do rekordnih 8 milijuna barela dnevno).
Međunarodna agencija za energetiku (IEA) prognozira kako će do 2040. g. količina uvoza nafte u Indiji dosegnuti 7,2 milijuna barela dnevno (danas je to 4 milijuna). Dinamika rasta uvoza nafte narednih pet godina u Indiji rast će prosječno za 4,2 posto, u usporedbi s kineskim rastom koji će iznositi 3,4 posto.
Do sada je najveći izvoznik nafte u Indiju bila (i još uvjek jest) Saudijska Arabija, koja je dostavljala 19,7 posto od ukupnih indijskih potreba za „crnim zlatom“. Zbog pada cijena nafte, Saudijci su se na indijskom tržištu „sudarili“ s rastućom konkurencijom sa strane Iraka, Irana, Kuvajta i Rusije.

A početak isporuka ruske nafte u rafineriju Vadinar u 2016. godini predstavljat će novu etapu u borbi navedenih konkurenata, navodi WSJ.