Erdogan se ispričao Putinu zbog rušenja ruskog bombardera

wikimedia.com

Ljudi moji, pa što će se to dogoditi?“, vikao je svojedobno u sportskom deliriju „besmrtni“ hrvatski komentator Mladen Delić. Iako se ova legendarna uzrećica itekako može odnositi na sinoćnji senzacionalni poraz engleske nogometne reprezentacije od Islanda na EP u Francuskoj, ovom prigodom ona se ipak tiče politike. Kao takvu moglo bi ju se bez problema postaviti i u kontekst nedavne odluke Britanaca o izlasku njihove zemlje iz EU ali danas ćemo je ipak promatrati kroz jedan drugi događaj.

Senzacionalna vijest sinoć je stigla iz Moskve. Naime, turski predsjednik R.T. Erdogan uputio je pismo isprike ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu zbog rušenja ruskog bomberdera na granici sa Sirijom, i to sedam mjeseci nakon nepromišljenog čina koji Turskoj nije donio nikakve strateške benefite, a čitav svijet doveo do ruba katastrofe.

Sablasno prazne turske plaže i pusti ili zatvoreni hoteli u najpoznatijim turističkim odredištima, razdiranost zemlje terorizmom i građanskim ratom s tamošnjim kurdskim postrojbama, milijarde dolara šteta zbog uvedenih ruskih gospodarskih sankcija, propast Erdoganovog „europskog smjera“ turske politike i sukob s Bruxellessom, njemačko izglasavanje turskog genocida nad Armencima, sve veće nezadovoljstvo turskih građana, političke oporbe i medija zbog Erdoganove politike „čvrste ruke“ na granici uvođenja diktature – samo su neki od čimbenika koji su utjecali na odluku predsjednika Erdogana da svom ruskom kolegi, s kojim je u deset godina vladavine uspostavio osobne prijateljske odnose a dvije države doveo do razine strateških partnera da bi ih potom jednim nepromišljenim potezom doveo na sam rub ratnog sukoba s globalnim posljedicama, uputi pismo isprike.

Sadržaj pisma:

Prije detaljnije analize tog čina, Geopolitika.news objavljuje sadržaj pisma turskog čelnika upućenog osobno ruskom predsjedniku 27. lipnja:

Rusija je za Tursku prijatelj i strateški partner s kojim turske vlasti ne bi željele kvariti odnose. „U nas nikada nije bilo želje i predumišljaja srušiti zrakoplov u vlasništvu Ruske Federacije“.

Predsjednik Erdogan dalje navodi kako je osobno “preuzeo na sebe sve rizike i uložio velike napore kako bi mi preuzeli tijelo poginulog ruskog pilota od sirijske oporbe i prebacili ga u Tursku. Ceremonija predsahrane bila je provedena u skladu s religioznim i vojnim procedurama. Sav taj posao proveli smo na razini dostojnoj tursko-ruskih odnosa. Želim još jednom izraziti svoju sućut i duboku žalost obitelji poginulog ruskog pilota i kažem – oprostite. Svim srcem dijelim njihovu bol. Obitelj ruskog pilota mi smatramo kao tursku obitelj. U ime olakšanja boli i težine nanesenog gubitka, mi smo spremni za bilo koju inicijativu“.

U osobnoj poslanici predsjednika Erdogana predsjedniku Putinu navodi se, kako je u odnosu prema turskom državljaninu čije se ime povezuje sa smrću ruskog pilota (nakon katapultiranja na njega je pucano sa zemlje, op.ZM.) započeta i vodi se sudska istraga. Turski predsjednik izražava svoje duboko žaljenje glede proizišlog i naglašava spremnost učiniti sve moguće za uspostavu tradicionalno prijateljskih odnosa između Turske i Rusije, a također i zajedničko reagiranje na krizno stanje u regiji i borbu s terorizmom.

Važno je napomenuti kako je turski predsjednik još 14. lipnja, dakle, svega nepuna dva tjedna ranije, diplomatskim kanalima uputio čestitku ruskom predsjedniku i ruskom narodu u svezi državnog praznika Dana Rusije. Međutim, taj čin nije naišao na od turskog čelnika i njegovog savjetnika Jemila Ertema očekivanu reakciju sa strane ruskog predsjednika – bolje rečeno, čestitka je primljena prilično hladno, uz ponovljene već poznate ruske uvjete Turskoj koji bi eventualno mogli dovesti do otpočinjanja procesa poboljšanja odnosa. Radi se u prvom redu o jasnoj službenoj isprici Ankare ruskom narodu i obitelji poginulog pilota i ispalti kompenzacija za pretrpljeni gubitak i učinjenu štetu. Međutim, predsjednik Putin je tom prigodom prethodno naglasio i to, da bi Rusija željela normalizirati odnose s Turskom ali da su „agresivna djelovanja s turske strane“ u trenu uništile bogato iskustvo međusobnih odnosa.

Dakle, samo dva tjedna kasnije predsjednik Erdogan popravlja sadržajne nedostatke iz prethodne čestitke i, čini se opravdano, očekuje pozitivnu reakciju službene Moskve. On je u jučerašnjem pismu upotrijebio „čarobnu“ riječ – „isprika“ i time „progutao“ sve svoje vlastite i toliko puta javno izgovorene fraze o tome, da se nikada neće ispričati Rusiji zbog rušenja njezinog zrakoplova koji je povrijedio turski zračni prostor.

U gornjem dijelu teksta navedeni su vjerojatni glavni razlozi iznenadne i neočekivane geste turskog čelnika. Međutim, čini se kako je njegovu odluku još više ubrzao i nedavni rezultat britanskog referenduma o Brexitu iz kojeg je postalo jasno kako EU ulazi u razdoblje dugotrajne političke krize i nestabilnosti, rasta ksenofobije i islamofobije zbog rastuće ugroze islamističkog terorizma, socijalnih tenzija i td. U takvim uvjetima, EU za Tursku više nije privlačan politički okvir. O tome svjedoče i najnoviji rezultati istraživanja javnog mišljenja turskih građana, prema kojima većina njih više ne podržava ulazak svoje zemlje u EU, a predsjednik Erdogan je prije dva dana po tom pitanju najavio čak i mogućnost referendumskog izjašnjavanja.

U takvim okolnostima, kada je Turska u teškom gospodarskom stanju i pod viskokim stupnjem sigurnosne ugroze od unutarnjeg i vanjskog terorizma i krvavih i neizvjesnih vojni u njoj susjednim državama Siriji i Iraku u koje su sve više upletene glavne svjetske sile, kada joj je sa strane Rusije „odrezan“ put prema Istoku, a SAD ipak predaleko i ne baš previše prijateljski nastrojen (izuzev po obrambenim pitanjima u sklopu NATO saveza), najnoviji Erdoganov potez, koliko se god činio po njega i njegovu politiku ponižavajućim, ima itekako smisla.

Što se tiče Rusije, ona ne može ignorirati ispriku turskog predsjednika ali iz čitave situacije mora izvući pouke. Turska je već prilično davo prešla iz zone stabilnosti u zonu nestabilnosti, najviše zbog svoje agresivne vanjske politike zbog koje se vrlo brzo uspjela posvađati s gotovo svim dojučerašnjim prijateljima. Ta politika Ankare negativno se odrazila i na samu Rusiju kroz novu destabilizaciju kavkaške regije. Rusija je, naravno, svo vrijeme znala za probleme iz sfere geopolitike i sigurnosti ali je pogrešno vjerovala da sve to može nadići uspostava širokih pa i strateških međusobnih gospodarskih odnosa i da će „miris novca“ i blagostanja nivelirati geopolitičke apetite novih turskih stratega. Međutim, Rusija se prevarila i to jako bolno. Puno više u psihološkom nego materjalno-financijskom smislu. Malo komu je na našim prostorima poznato kako je ruski predsjednik Putin na dan rušenja ruskog zrakoplova, što u ljutnji što u vidljivoj tuzi, izjavio kako se osjeća kao da mu je Erdogan zabio nož u leđa, kazavši po prvi puta kako je Erdogan jako pogriješio jer mu je (Putin) osobno nudio takve kompenzacije po pitanju bliskoistočne regije, kakve mu Zapad nikada neće dozvoliti te mu nije jasno zašto je Rusiji okrenuo leđa.

Ali Rusiji je Turska susjedna zemlja i ona se od nje ne može (i ne želi) izolirati. Samo što će politika Moskve ubuduće, to je sasvim sigurno, u odnosima s Ankarom voditi puno oprezniju politiku. Njihovi odnosi možda će se s vremenom i normalizirati ali je vrlo teško da će opet dosegnuti razinu iz doba prije rušenja ruskog zrakoplova. Dobri, a poglavito strateški odnosi, grade se vrlo dugo ali se političkom glupošću brzo urušavaju i teško i sporo obnavljaju. Osim toga, vjerovati Turskoj u trenutku kada se dvije zemlje nalaze na suprotnim stranama opasnog sirijskog sukoba, Rusiji nije moguće.

Međutim, bila isprika predsjednika Erdogana iskrena ili ne, nju se ipak može promatrati u kontekstu spoznaje turskog političkog vrha o realnom položaju turske države u međunarodnom poretku. Možda je upravo ta spoznaja najbolje izražena i prvim riječima novog turskog premijera Binalija Yildirima nakon dolaska na tu funkciju (poslje ostavke bivšeg premijera i tvorca neoosmanske političke doktrine zemlje Ahmeta Davutoglua), prema kojoj će Turska od sada voditi politiku povećanja broja prijatelja i smanjivanja broja neprijatelja. Koliko će to uspjeti po pitanju Rusije ostaje za vidjeti.

0 comments