ERDOGAN U HRVATSKOJ: KOMPENZACIJA TURSKOJ ZA SIRIJU

  • Turski predsjednik Erdogan 26. travnja stigao je u dvodnevni posjet Hrvatskoj, a što je jedno od najzvučnijih imena od plejade svjetskih državnika koji su politički pohodili Zagreb od uspostave hrvatske državnosti, vjerojatno odmah iza američkog i ruskog predsjednika te svetog oca pape (Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. kao poglavara države Vatikan). Ne toliko zbog osebujnosti Erdogana samog, koliko zbog geopolitičke i geostrateške uloge Turske koja do punine izražaja dolazi upravo sada, na vrhuncu političkih, društvenih i vojnih procesa na Bliskom istoku započetih aktivizacijom tzv. arapskog proljeća prije cca 6 godina.

    Isto vrijedi i u kontekstu od prije više od dvije godine započetog otvorenog globalnog političkog i gospodarsko-financijskog sukoba SAD-a i Rusije (možemo mu slobodno pridodati i Kinu iako u puno prikrivenijoj formi), u kojem je Erdogan olako u blato bacio čitavo jedno desetljeće pomno tkane partnerske, u prvom redu gospodarske odnose Moskve i Ankare, u zamjenu za turske geopolitičke ambicije temeljene na doktrini neoosmanizma tj. državne ekspanzije širenjem vlastitog političkog i gospodarskog utjecaja u širem okružju.

    Hrvatsko-turski politički odnosi uspostavljeni su vrlo brzo nakon proglašenja hrvatske nezavisnosti, a zaslugu u tome su najviše imala dvojica istinskih državnika – hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i turski predsjednik Sulejman Demirel, koji su se i osobno susreli već 1992. godine. Interesi dviju država tada su u znatnoj mjeri koencidirali po pitanju prostora bivše Jugoslavije, prije svega u kontekstu brutalne velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH s jasno izraženim oblicima genocidnosti prema hrvatskom i bošnjačkom (tada još Muslimanskom) narodu. Uz to je Hrvatska (formalno čitava ex Jugoslavija) bila podvrgnuta nemoralnom i licemjernom embargu UN-a na uvoz oružja, čime je praktički, prethodno posve razoružana od strane JNA uzimanjem oružja TO, srbijanskom predsjedniku Miloševiću i njegovoj vojnoj mašineriji izručena na milost i nemilost.

    U tim i takvim okolnostima, hrvatsko-tursko zbližavanje bilo je jedini logični put bez obzira na mučno i opterećujuće povijesno iskustvo temeljeno na višestoljetnoj brutalnoj okupaciji hrvatskih zemalja od strane Osmanlijskog carstva. Tako je Hrvatska početkom 90.-ih godina postala uvozno središte za dostavu oružja iz Turske i ostalih bliskoistočnih zemalja namjenjenog BiH muslimanima, od čega je i Hrvatska u po sebe egzistencijalno teškoj situaciji imala korist.

    Ali od tada pa do danas ni Hrvatska ni Turska nisu iste države kakve su bile. Hrvatska je članstvom u Europskoj uniji znatan dio svog suvereniteta predala Bruxellessu, a već davno ranije (od 2000. godine i dolaska na vlast probritanske političke garniture na čelu s premijerom Račanom) olako je odbacila smjer vođenja čvrste nacionalne politike u korist nejasnih građanskih i liberalnih ideologija eksperimentalnog tipa, koji upravo sada na prostoru EU iskazuju puninu svoje razorne snage, rastakajući i nacije i nacionalne države diljem kontinenta. S druge strane Turska je prošla potpuno suprotnu transformaciju od Hrvatske (i EU). Dolaskom na vlast predsjednika Erdogana završena je era postupne demokratizacije zemlje koju je provodio njegov predsjednik, kao i višedesetljetna era sekularizma. Erdogan se na već na početku vladavine razračunao s vojnim vrhom i generalima koji su do tada i jamčili sekularistički ustroj zemlje i priječili njezinu islamizaciju i radikalne vjerske i političke pokrete. Učvrstivši svoju vlast Erdogan je zemlju otovrio i za strana ulaganja te je Turska u njegovo doba doživjela istinski gospodarski procvat, ostvarivši stopu rasta i do 5,7 % čak u vrijeme najveće globalne gospodarske krize 2008. i 2009. godine. Taj je rast značajno usporen otvaranjem bliskoistočne krize i sada mu prijeti pad zbog niza geopolitičkih uzroka koji su ipak predmet posebne analize.

    Međutim, ono što je nedvojbeno Erdoganova najveća „zasluga“ jest radikalizacija turskog političkog i vjerskog života. Možda djeluje nestvarno, ali u vrijeme njegove vladavine u zemlji je otvoreno 10-ak tisuća džamija, slobodno se propagiraju radikalna salafistička učenja sunitskog smjera islama, a različite radikalne grupacije s Bliskog istoka, Kavkaza i Srednje Azije na teritoriju Turske pronalaze slobodan prostor za svoja djelovanja (donedano čak i toliko osporavana „Islamska država“). To je u prvom redu rezultat Erdoganovog panislamističkog svjetonazora u kojemu on nije bio zainteresiran za turski nacionalizam već prije svega za ostvarivanje američkog strateškog projekta Velikog bliskog istoka zasnovanog na rušenju postojećih državnih granica, u kojemu bi onda i Turska uzela „svoj dio kolača“ u sklopu sunitskog dijela buduće nove regije utemeljene na unutarislamskoj vjerskoj podjeli (između sunita i šijta).

    Erdogan je s prvim velikim problemima suočen nakon neuspjelog rastakanja egipatske državnosti i tamošnjeg vojnog svrgavanja na valu revolucije izabranog predsjednika Muhameda Mursija – čelnika tamošnjeg ogranka moćne panarapske organizacije Muslimanska braća (koja trenutačno svoju bazu i financijsku potporu ima najviše u Dohi (Katar). Vojni vrh u Kairu je na čelo države postavio maršala vojske al-Sisija koji je odmah po dolasku na vlast raskinuo sve ugovore potpisane između Erdogana i Mursjija, a razinu diplomatskih odnosa s Ankarom sveo na onu najnižu. Drugi veliki Erdoganov problem bio je žilavi i neočekivano dug ostanak na vlasti njegovog bivšeg velikog prijatelja – sirijskog predsjednika Bashara Asada.

    U međuvremenu je pred ljeto prošle godine na parlamentarnim izborima u Turskoj Erdoganova stranka Pravde i razvoja polučila samo relativnu pobjedu, a po prvi put u parlament je došla i jedna prokurdska politička stranka. To je izazvalo veliku nelagodu državnog vrha koji zbog toga nije išao u formiranje koalicijske vlasti s drugim proturskim strankama već je radije odabrao jesensko ponavljanje izbora. U međuvremenu je, gle čuda, zemlju potreslo nekoliko teških terorističkih djela, u kojima je poginuo veliki broj ljudi. Vlast je vrlo brzo ukazala na krivca (iako za ta djela do dan danas nema završenih istraga) – Radničku stranku Kurdistana s kojom je vlada do tada uspješno održavala dogovoreno primirje. Odmah potom Erdogan je sklopio i savez s turskom Nacionalističkom strankom (čija je ideja stvaranje tzv. velikog Turana – koji bi se prostirao, ni manje ni više, od Turske, preko Srednje Azije i djelova Kine i Rusije do Tihog oceana). U takvim okolnostima, uz nabrijanu protukurdsku medijsku histeriju, Erdogan pokreće tzv. protuterorističku akciju protiv Radničke stranke Kurdistana na jugo-istoku zemlje, koja je u međuvremenu eskalirala u brutalan vojni obračun u kojemu stradava veliki broj civila, a do temelja se ruše i čitavi gradovi (fotografije apokaliptičkih razmjera razaranja pojedinih gradova itekako podsjećaju na naš Vukovar). Temeljem rasta svoje popularnosti kod turskog dijela stanovništva (uplašenog domaćim kurdskim čimbenikom i prekograničnim sirijskim naoružanim kurdskim čimbenikom), Erdoganova stranka lako osvaja većinu na ponovljenim izborima i učvršćuje izvršnu vlast. Nekako u isto vrijeme i Rusija se vojno angažira u Siriji štiteći tamošnju vladu i predsjednika Asada, svodeći time na nulu turske ambicije u odnosu na tu zemlju. Erdogan vrlo brzo vuče radikalan i riskantan potez, ruši ruski bombarder nad sirijskim nebom i tako dugoročno prekida sve odnose s Rusijom, dovodeći i regiju i svijet na rub sveopćeg kaosa. Intencija njegovog poteza bila je davanje do znanja Moskvi kako Turska, kao članica NATO-a u Siriji ide dalje, pogrešno računajući na ruski strah od dublje konfrontacije sa Zapadom u odnosu na ionako opterećujuću i opasnu ukrajinsku krizu. Ruska reakcija bila je još oštrija, u smislu pojačavanja svojih vojnih efektiva uvođenjem suvremenih protuzračnih sustava i aktiviranjem stratešlih bombardera koji su sustavno pred nemoćnim Erdoganom urušavali komunikacijske rute i kilometarske kolone auto-cisterni za ISIL-ov šverc ukradenom sirijskom i iračkom naftom u Tursku. Osim toga turskoj je nametnut gospodarski embargo s potencijalnim štetama koje se procjenjuju na desetke milijardi dolara.

    Iako je glavnina ruskih udarnih zrakpolova u međuvremenu povučena iz Sirije, bojeva moć sirijske vojske je povećana i ona nastavlja oslobodilačke akcije. Po Tursku je, osim toga, poglavito opasan postao kurdski oružani pokret na sjeveru Sirije (koji ima potporu i od strane SAD-a i Rusije) i koji je u međuvremenu proglasio i svoju federativnu jedinicu unutar sirijske države. Turska to procjenjuje „crvenom crtom“ koja će dovesti do destabilizacije Turske i daljnje radikalizacije kurdskih separatističkih težnji.

    A kako se unutarnji sukob s Kurdima ne smiruje, naprotiv, jača i prijeti eskalacijom (a što je dva dana prije Erdoganove posjete Zagrebu najavio i vrh Radničke stranke Kurdistana, govoreći o proširenju svojih vojnih aktivnosti i navodeći kako je cilj kurdske borbe samo autonomija unutar jedinstvene turske države), čini se kako su turske geopolitičke ambicije usmjerene prema jugu i arapskom svijetu zapale u velike teškoće, a možda su i posve neostvarive.

    Upravo zbog toga, Tursku, kao najvažniju članicu NATO saveza i veliku barijeru širenju ruske dominacije u regiji, Washington i London ne namjeravaju ostaviti na cjedilu.

    SAD kroz „igru“ s izbjegličkom krizom postavlja Tursku u središnji položaj koji joj omogućuje manipulaciju istom, ucjenjujući EU u zamjenu za određene kompenzacije. Prethodno isplanirana migracija milijuna ljudi islamske vjeroispovjedi prema Europi vješto je kanalizirana prema Turskoj. Dakle, strategija se nastavlja (zasićenje EU kaotičnim sigurnosnim elementom), a dodatno se osnažuje turska pozicija. Turskoj se (kao kompenzacija za Siriju i ostale neostvarene interese u dubini arapskog svijeta) prije svega namjenjuje dominantna uloga i utjecaj na prostoru zapadnog Balkana kojom se i najbolje jamči američko-britanski interes izbacivanja ruskog utjecaja s tog prostora. Tako je to bilo i u doba sutona Osmanlijskog carstva („Bolesnika na Bosporu“) koje se od strane Britanije i Francuske održavalo na životu upravo zbog njegovog nadzora važnih pomorskih tjesnaca Bospora i Dardanela. Time je sprječavan njihov prijelaz pod nadzor ruskog carstva, a s druge strane, omogućen je neometan prolaz zapadnimm flotama u akvatorij Crnog mora i suprostavljanje ruskim interesima u „njihovom dvorištu“, što se najbolje ogledalo u Krimskim ratovima.

    Današnji dolazak predsjednika Erdogana u Zagreb ne može se tumačiti izvan geopolitičkog konteksta sukoba SAD-Rusija. I Europska unija (u sklopu nje, naravno, i Hrvatska) i Turska u tom su smislu samo poluge američke borbe za uspostavu ukupne globalne dominacije. Međutim, glavno je pitanje što koja od tih „poluga“ na kraju dobiva svojom podaničkom politikom?

    Za Tursku je to jasno: kao najvažnija američka vojna saveznica u ovom dijelu svijeta ona mora i dobiti najviše. Osim vjerojatnog ukidanja viza za njezine građane koji putuju u EU, Turskoj formalno člansto u EU niti ne treba. Njoj će biti dovoljno ostavrivanje svojih gospodarskih interesa i kompenzacija za gubitak ruskog tržišta na kojem su turske tvrtke ostvarivale velike benefite i golemu dobit. Ankara će također zahtijevati dominantan politički i gospodarski utjecaj na prostoru Balkana, a što joj je najlakše ponuditi „isporučujući“ joj gospodarski slabe i politički nestabilne zemlje, poput Hrvatske (naravno, Hrvatska tu neće biti usamljena jer će sličnu sudbinu doživjeti i Srbija i Makedonija i Crna Gora i Kosovo i BiH (dvije posljednje su ionako već odavno „turske“). S tim ciljem kreće se, naravno, od Zagreba jer kada se njega „slomi“ ostale zemlje padaju po sistemu domino efekta.

    Hrvatska je do sada turskim investitorima bila zanimljiva najviše s pozicije turističkog biznisa ali sve više taj interes prelazi i u sferu građevinskog i poljoprivrednog sektora. Sve to, naravno, pratit će i dodatni impuls u međusobnoj kulturnoj suradnji, u čemu su sveprisutne turske TV-sapunice samo početak trasiranja šire neoosmanizacije ovih prostora.

    Današnji hrvatski politički vrh, neovisno o tome što se naziva domoljubnim, nacionalnim i sl. nema političke snage ali ni istinske volje zauzeti čvršći nacionalni gard i konačno preusmjeriti Hrvatsku iz prostora balkanske kaljuže u smjeru srednjeeuropskog kulturološkog kruga. Njemu nedostaje i prijeko potrebna gospodarska baza za samostalnije vođenje vanjske politike, a kako to primjerice ima jedna Mađarska, Češka ili Poljska. Ali i ta se baza trebala osigurati (a to se još uvjek i može ukoliko se hoće) upravo vođenjem konzistentne nacionalne politike, a ne rasprodajom nacionalnih bogatstava i prodavanjem nacionalnih interesa, uz vječito iritirajuće puzanje i podaništvo u ime iskompleksiranog dokazivanja hrvatske odanosti onim vrijednostima koje u tim istim društvima (kojima se hrvatske elite zaklinju) ionako već odavno ništa ne vrijede.

    Zbog svega toga ne treba imati iluzija kako će Erdoganov dolazak u Hrvatsku iznjedriti i toliko iščekivanu promjenu smjera hrvatske vanjske politike (s Erdoganom je to nemoguće), ili, ne daj Bože, nekakvu kritiku gaženja ljudskih i medijskih prava unutar turskog društva i agresivne vanjske politike Ankare u odnosu na svoje susjede. Ovaj susret odavno je dogovoren, kao, uostalom, i smjernice njegovog tijeka ali i konačni rezultati.

    Čelnici dviju država na kraju će se samo nježno zagrliti i javnost izvjestiti o velikim perspektivama dvostranih hrvatsko-turskih odnosa „čvrsto“ utemeljenih, naravno, na balkanskoj kaljuži, na kojoj se, povijest je Hrvatskoj puno puta pokazala, ništa čvrsto graditi ne može.