dr. sc. Sanja Vujačić : NAKON GORBAČOVLJEVE, TRUMPOVA PERESTROJKA?

Povratkom Rusije u arenu svjetskih sila, EU dijeli sudbinu stratega napuštenog «Novog svjetskog poretka». Drugim riječima, riskira biti okvalificirana kao «totalno nepotrebna». U tom bi slučaju npr. Francuskoj, jedinoj nuklearnoj sili EU, relativno lako pao izlazak iz nje. Mogla bi se više posvetiti jačanju utjecaja u drugim svjetskim zonama u kojima je tradicionalno prisutna, a u čemu je angažman unutar EU limitira.

14. i 15. svibnja, Izraelci su, naravno razdragano, slavili stvaranje svoje države. Slavili su događaj koji je u kolektivnoj memoriji Palestinaca  upisan kao Nakba – «velika katastrofa»,  kojom je tijekom izraelsko-palestinskog rata 1948., počeo veliki palestinski egzodus. Ta slika istodobnog slavlja i komemoracije, najbolje govori o emotivnom naboju  na suprostavljenim stranama nakon odluke o preseljenju američkog veleposlanstva iz Tel Aviva u Jeruzalem. «Gubitnička» strana oplakuje više od 60 mrtvih i gotovo 2000 ranjenih. «Pobjednička» hvali hrabrost američkog predsjednika.

Jer je Trump, uistinu, samo u djelo proveo odluku svojih prethodnika. A treba mu priznati i druge zasluge. Otkako je zaključio da je «visokoumna globalizacija» američkih demokrata preskupa, te se nastavio na izvornu američku kaubojsku tradiciju, realno stanje međunarodnih odnosa konačno je postalo svima vidljivo. Pred očima nam se ukazao svijet zamišljen kao crno-bijeli filmski Divlji zapad. Na jednoj su strani brojni Indijanci, a na drugoj malobrojni – ali do zuba naoružani – kauboji. Tko živ, tko mrtav!

Trumpovom je akcijom postala vidljiva činjenica da je problem priznavnja Palestinske države ionako nemoguće politički riješiti. Kad već Izrael opstojnost svoje države osigurava represijom. Isplivala je na površinu i činjenica da političko riješenje do danas nije nađeno, ne samo zbog američkog savezništva s Izraelom, nego i sa Saudijskom Arabijom, Egiptom, Jordanom, pa i Turskom (neovisno o Erdoganovim virulentnim reakcijama). Sunitski je svijet previše zaokupljen unutarnjim borbama za prevlast i zaustavljanjem šijtske ekspanzije (Irana). I Rusiji je, iako/jer je neupitno da je od Amerike preuzela ulogu nezaobilaznog regulatora biliskoistočnog prostora, Izrael nužan u tom poslu. Evidentno je i da se politički islam uvukao u planetarni socijalni prostor, opustošen ultra-liberalizmom.  Profilirao se je u religiju svjetskog prekarijata, s čijom soft verzijom koketira i npr. francuska ljevica (Michel Onfray). Istodobno, Europa predano nastavlja braniti Stari/Novi svjetski poredak. Ne želi povjerovati da se, 26. svibnja prošle godine, nije ugasio samo Zbigniew Brzezinski, nego da je uistinu i «New World order» stavljen ad acta.  Da «Novi svjetski poredak» više nije novi. Zašto?

Jer je do sada američka vanjska politika bila obilježena relativnim konsenzusom u smislu načela, vrijednosti i glavnih strateških pravaca.  Brzeziński, bivši savjetnik predsjednika Cartera, tvorac modela dominacije posthladnoratovskog “slobodnog” svjeta, objašnjavao je taj konsenzus američkom namjerom da u globalizacijskom procesu drži ulogu proračunatog, ali dobrohotnog vladara: «Američka je posebnost njena globalna sveprisutnost, zbog koje ostvaruje pravo na veću razinu  sigurnosti od bilo koje druge države. […] Američka će misija povećati svoje šanse za uspijeh, ukoliko ostatak svijeta prihvati ideju da je krajnji cilj američke strategije stvaranje globalne zajednice zajedničkih interesa.»[1]

20 godina kasnije, Trump vjeruje da realnost: svjetski kaos u kojem je «čovjek najopakija životinja», više nije nužno prikrivati vjerom u neki Novi svjetski poredak kako bi se održala stara anglo-američka dominacija. Ne vjeruje niti da ostatak svijeta treba vjerovati u američke dobre namjere. Naprotiv, siguran je kako će održati vlastitu i američku dominaciju ukoliko uspije održati izborna obećanja na nacionalnoj razini i time zadržati povjerenje svojih birača. Stoga se na svjetskoj sceni ne libi demonstrirati vojnu nadmoć, deklasirati konkurente, ili hvaliti budućim «dealovima» iz kojih će Amerika izlaziti  kao pobjednica. U tom kontekstu gube smisao teorije prema kojima  američki interes počiva na obostrano korisnim sigurnosnim partnerstvima u regijama Azija-Pacifik, Europa i Bliski Istok. Razgrađen je Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (Alena). Preispitan Sporazum o slobodnoj trgovini s  Južnom Korejom. Prozvana je većina europskih partnera (poglavito Njemačka) da su «slijepi putnici» NATO-a, pa su Zapadni Europljani požurili s kontribucijama, a Istočni pokazali spremnost mijenjanja svoje zastarjele sovjetske vojne opreme onom zastarjelom svojih novih saveznika.  Amerika je izišla iz Pariškog sporazuma o klimi i nuklearnog s Iranom. Na kraju je Trump svoju diplomaciju simbolično preselio iz Tel Aviva u sveti grad Jeruzalem, čime je svima onima koji su još u to sumnjali poručio «Urbi i Orbi» da je, nakon ere egocentrizma na individualnoj razini, počela era državnog narcisizma. Prekarijat i  «failed states» koje je generirao «Novi svjetski poredak» slobodni su rješenja tražiti u Tori, Bibliji ili Kuranu.





Efekti Trumpovog diplomatskog «blitzkriega»

Neupitno je da se tresu zidovi solidne konstrukcije – američke poslijeratne diplomatske strategije. Na prvi pogled bi se reklo kako se pred našim očima odvija – 30 godina nakon Gorbačevljeve – Trumpova perestrojka.

Na unutarnjopolitičkom planu, Amerikanci svjedoče iskrenju na relaciji State Department-Trump. Na vanjskopolitičkom planu, «totalno beskorisni» (kako je Trump nazvao naslijeđeni korpus vanjskopolitičkih stručnjaka), teško slijede Trumpov diplomatski «blitzkrieg», čiji je sukus najjasnije predstavio general McMaster : «Naš predsjednik  ima dalekovidnu viziju da svijet nije «globalna zajednica», nego arena u kojoj se bore nacije, nevladine organizacije i ekonomski akteri kako bi ostvarili prednost pred konkurentima. Mi (Amerikanci) u tu arenu dovodimo vojnu, političku, ekonomsku, kulturnu i moralnu snagu, ni sa kojom drugom usporedivu. Umjesto negiranja ove elementarne prirode međunarodnih odnosa, mi se prema njoj određujemo.»[2]





Da li je, dakle, u izlaznom razdoblju (2015.-20120.) aktualnog tridesetogodišnjeg  globalizacijskog ciklusa, to Trumpovo jasno formulirano uvjerenje da je američka dominacija prirodno predodređena, uistinu usporedivo s Gorbačevljevom perestrojkom u izlaznom razdoblju prethodnog globalizacijskog ciklusa s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća?

Već površnom sistemskom analizom zaključujemo da sličnosti nema. «Efekt Hollywood» skriva pravu prirodu američkog preustroja. Jer je «Trumpova perestrojka», u stvari, samo pokušaj konsolidacije pozicije moći. Za razliku od Gorbačevljeve perestrojke, sistemske mutacije (revolucije) koju je obilježila kapitulacija sovjetskog komunističkog pred anglo-američkim kapitalističkim upravljačkim konceptom. Izlaskom Rusije iz svjetske arene omjeravanja moći, i regulacijom/neutralizacijom moći tradicionalnih europskih sila putom Europske unije, anglo-američka strukturalna snaga znatno je porasla.

A Amerika svoju hegemoniju ostvaruje upravo putom strukturalne snage, koja se definira kao kapacitet oblikovanja i usmjeravanja struktura globalne ekonomije / političke ekonomije, unutar čijih zadanih okvira su primorani djelovati svi svjetski političko-ekonomski akteri i stručnjaci. Strukturalna snaga pak sadrži dvije bitne komponente. Prva se odnosi na moć ostvarenu putem kontrole primarnih međunarodnih struktura: sigurnosnih, proizvodnih, financijskih, komunikacijskih i edukacijskih. Druga komponenta podrazumijeva kontrolu sekundarnih međunarodnih struktura: energetskih, transportnih, trgovinskih i sustava «bien être » (namijenjenih satisfakciji potreba duha i tijela). Svi gubici strukturalne snage na nacionalnoj razini (uključno i one američkih europskih partnera), hrane i jačaju američku hegemoniju (Susan Strange).

Zaključujemo kako je Brexit-om i Trumpovim diplomatskim «blitzkriegom» u izlaznom razdoblju ovog globalizacijskog ciklusa, anglo-američkoj strani omogućena nesrazmjerna kapitalizacija sveukupnih savezničkih napora. Iz kojeg razloga naglo američko preusmjeravanje partnerima nije pravovremeno javljeno. Naime, anglo-američkoj sili, za unutarnji preustroj, nužan je period od 5 godina (obzor 2020.), kako bi se mogla nadati, tijekom dodatnih 5 godina (obzor 2025.) preustrojiti i ostale sustave koje kontrolira. Među njima i EU, koja je primarno bila koncipirana kao sredstvo širenja NATO-a prema Istoku i alat za kontrolu europskih partnera.

Povratkom Rusije u arenu svjetskih sila, EU  dijeli sudbinu stratega napuštenog «Novog svjetskog poretka». Drugim riječima, riskira biti okvalificirana kao «totalno nepotrebna». U tom bi slučaju npr. Francuskoj, jedinoj nuklearnoj sili EU, relativno lako pao izlazak iz nje. Mogla bi se više posvetiti jačanju utjecaja u drugim svjetskim zonama u kojima je tradicionalno prisutna, a u čemu je angažman unutar EU limitira. Raspad EU najteže bi pao državama koje bespogovorno slijede naputke Bruxellesa (Hrvatska), pa nemaju rezervnu soluciju. Niti kontestatorske države bivše sovjetske zone ne bi bolje prošle. Njihov je novopronađeni državni narcisizam vrlo produktivan u unutar-europskoj debati. Međutim, samo dok imaju s kime debatirati.

 

 

[1] BRZEZINSKI, Zbigniew, Le vrais choix. L’Amérique et le reste du monde, Odile Jacob, Paris, 2004.
[2] McMASTER, Herbert i COHN, Gary, «America First doesn’t mean America alone », The Wall Street Journal, 30/05/2017.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like