dr. sc. Sanja Vujačić: La «French touch» u globalizacijskom procesu

Paralelno s napadom na Siriju uspostavljen je i most prema Rusiji. Macron svjedoči kako je napadu prethodio njegov razgovor s Putinom, koji svakako namjerava nastaviti. Jer  da je Rusija u Europi, a jedino što je iz nje izdvaja je činjenica da nikada nije živjela u demokratskom sustavu poput onoga koji dominira Europskom unijom.  Nameće se pitanje : je li Rusija time nešto propustila?

Svibnja mjeseca 2012., francuski su birači na predsjedničkim izborima rekli doviđenja Sarkozjii[1]  koju je iznjedrila tradicionalna parlamentarna desnica. Isto kao što je Hollandija, koja je tada zastupala tradicionalnu ljevicu, obećavala obračun sa svemoćnim financijskim sektorom. Međutim, zapravo se dogodio obračun s poreznim obveznicima, a Hollandijom  je  zagospodario mladi financijaš[2] Emannuel Macron.

Svibnja mjeseca 2017., francuski je elektorat i socijalistima rekao zbogom.  Odbacivši i ljevicu i desnicu, očekivano se je zatekao u Macroniji  – na trećem neoliberalnom putu deregulacije, privatizacije i povlačenja države iz područja socijalne skrbi. Za trasiranje tog trećeg puta, strategijom diskvalifikacije lijevo-desne političke baštine i istodobnim vještim  kooptiranjem bivših dužnosnika kritiziranih lijevih i desnih vlada, Macronu su bile dovoljne nepune dvije godine (2016.-2017.).

Novi francuski predsjednički stil

U svibnju 2018., Macronija je prisutna jednako u Bruxellesu, kao u Washingtonu ili Taormini. Promovira osebujni, novi predsjednički stil.

Više ili manje uspješno, prethodni stanari palače Élysée u zrelim su se godinama trudili prilagoditi suvremenom svijetu, u  kojem je egocentrizam mjerilo za sve. Mladi Emmanuel Macron iskočio je iz  kolosjeka i krenuo prečacem, prema restauraciji  i modernizaciji tradicionalne, autoritativne predsjedničke funkcije. Oprezno, jer zna kako upravlja prostorom u kojem je osmišljena giljotina, a kralju odrubljena glava; kao i da francuska javna uprava ima bogatu povijest i vlastiti jezik. Povijest se ne smije ignorirati. Institucionalni jezik treba prakticirati, ali i evoluirati.





Ključna specifičnost novog francuskog predsjedničkog stila nalazi se u činjenici da je Macron pobornik «kompleksne misli»  Edgar Morin-a[3], čijim jezikom govori. Odatle učestali nesporazumi u komunikaciji s medijima i konkurentima. Tako je, tijekom zadnjih predsjedničkih izbora, u jednoj od televizijskih debata (TF1) između kandidata, Marine Le Pen, čelnica Nacionalne fronte (Front national) priznala: «Vi (Emmanuel Macron) imate ludi talent. Govorili ste sedam minuta, ali tako da ja nisam u stanju rezimirati što ste rekli. Jer vi ništa niste rekli. Radi se o apsolutnom ništavilu.»

Potom, kada je iz Macronije prvi put stigla vijest kako se novi predsjednik neće uklopiti u tradicionalnu novinarsku ispitivačku shemu, jer da je, kako je prenio Le Monde: «predsjednikovu ‘kompleksnu misao’ teško izraziti putom novinarske igre pitanja i odgovora», uvrijeđena medija-sfera osjetila se je pozvanom ridikulizirati Morin-ovo učenje. Tako se je moglo čuti da se Edgar Morin zalaže za «zapetljanu misao, u kojoj je sve u svemu, povezano sa svime na način da djeluje na sve i gdje ništa ne isključuje ništa».[4]

Uistinu, rasuđivanjem, koje se oslanja na jednosmjernu, linearnu uzročnost, gdje uvijek isti uzroci proizvode iste efekte, nemoguće je razumjeti koncept Macronije koja se oslanja na kompleksnu uzročnost i načelo rekurzije.[5]  Macronija ne komplicira i ne zapetljava misli, nego traži odgovore na izazove globaliziranog kompleksnog svijeta. Među njima i na problem inertne  medijske kulture.





Prema načelu rekurzivnosti, npr. novinari su istodobno proizvod i proizvođač medija. Mediji su novinare naučili medijskom jeziku, čime su novinari postali proizvođači/učitelji tog istog medijskog jezika. Činjenica da je proizvod proizvođač je, dakle, omogućila inertnost medijske kulture, odnosno prenošenje medijskog jezika s generacije na generaciju novinara. Čak i više. Jer, baš zahvaljujući fenomenu rekurzivnosti, generacije novinara i postoje. Reprodukcija je manifestacija rekurzivnosti.

Kako jezik «kompleksne misli» još nije dio inertne medijske i političke kulture, aktualna analitika novog francuskog predsjedničkog stila tretira uglavnom njegove nebitne, površinske manifestacije. Poput Macronova govora tijela (čvrst stisak Trump-ove ruke), čija je analiza mjesecima punila stupce svih svjetskih novina.  Iako se tu nije imalo puno za reći, osim da se vjerojatno radi o premeditiranoj gesti, čija je svrha  svjetskoj javnosti predstaviti novopronađenu francusku samouvjerenost. Jer se autoritet ne može objasniti, ali se može demonstrirati.

Živo je komentirana i Macronova retorika s repetitivnim  «i istodobno». Kako ne govore jezik «kompleksne misli», analitičari rijetko povezuju tu poštapalicu sa sustavnim pristupom u upravljanju organizacijama, koji ne samo da omogućuje istodobno povezivanje elemenata koje smo smatrali nepovezivima, nego i ovladavanje tim povezanim suprotnostima. Iako je sistemska metoda  izrasla iz prirodnih zakonitosti, Macronov « i istodobno » predstavljan je kao izgovor koji mu omogućuje nemoguće, da se istodobno slaže s Fillon-om (desnicom) i Mélanchon-om (radikalna ljevica). Kao i kreaciju «protuprirodne» vlade, koja okuplja ljevicu, desnicu i centar, čineći da je Macron istodobno i u parlamentarnoj većini i u oporbi.

Ovladavanje proturječnostima

Munjevit uspon aktualnog francuskog predsjednika i njegov internacionalno prepoznatljiv stil, rezultat su uspješnog kombiniranja jedne stvari i njene suprotnosti (ago-antagonizma). Iz kojeg se je razloga izvještio u ovladavanju proturječnostima. Njegova odvažnost i mladost u kontrastu su s predsjedničkom funkcijom koja podrazumijeva odmjerenost i zrelost. Izbor starije životne družice u suprotnosti je s onim steretopinim – mlađahne partnerice (Donald Trump). Macron je, dakle, originalan u osobnim izborima i liberalan u političkim stavovima i odlukama. Prvim privlači medijsku pozornost, a drugim stječe povjerenje utjecajnih svjetskih političkih, ekonomskih i financijskih sfera.

Sam po sebi, taj novi predsjednički stil ne bi bio dovoljan  da se nije pojavio u pravo vrijeme. Dakle, u aktualnom, bizarnom, zrakopraznom prostoru međunarodnih odnosa  s Amerikom u stand-by poziciji moći. Washnington je jasno formulirao svoje zahtjeve prema saveznicima,  za razliku od svima prihvatljivog savezničkog koncepta. Trenutak je, stoga, prikladan za nove ideje, a poglavito za optimizam. Kako je Macronova pobjeda u Francuskoj privremeno stopirala širenje europske «nacionalističke zime», toplo je primljena od strane G7. Pa čak i od Trumpa. Nešto kao kada depresivni ljudi otkriju kako loše raspoloženje i pesimizam nisu neizbježni.

Razvidno je kako je «la French touch» u globalizacijiskom procesu  dobrodošao. Međutim, ostaje ono najteže – rezultati. Na vanjskopolitičkom planu nema spektakularnih pomaka. Macron to objašnjava činjenicom da se je proteklog desetljeća sve promijenilo na diplomatskoj sceni, što Francusku primorava na izgradnju novih mostova suradnje i definiranje novih strateških prioriteta.  S obzirom na Trumpovu poziciju «America First», odnosno američku vanjsku politiku u funkciji unutarnjopolitičkih ciljeva i s protu-iranskom prizmom,  transatlantska je suradnja usredotočena na vojno-političku suradnju i borbu protiv terorizma.

U tom kontekstu, nedavnom zajedničkom, limitiranom intervencijom u Siriji, američko-britansko-francuski partneri (nuklearne sile NATO-a) su testirali učinkovitost koordiniranog vojno-političkog djelovanja i, na taj način, sami sebi produžili dozvolu za nanošenje štete Assadovom režimu. Istodobno je uspostavljen i most prema Rusiji. Macron svjedoči kako je napadu prethodio njegov razgovor s Putinom, koji svakako namjerava nastaviti. Jer  da je Rusija u Europi, a jedino što je iz nje izdvaja je činjenica da nikada nije živjela u demokratskom sustavu poput onoga koji dominira Europskom unijom.  Nameće se pitanje : je li Rusija time nešto propustila?

Brexit je jedan od mogućih odgovora.  Osim nekoliko banaka iz londonskog City-a koje su se preselile u parišku inačicu la Défense, zasad nije primjećen jači migracijski val iz Velike Britanije prema europeističkim državama. Istodobno, elan koji je 2017. proizvela najava programa reformi EU Emmanuela Macrona, potrošio se tijekom proteklih godinu dana, u očekivanju povratka na EU scenu Angele Merkel. Francusko-njemačka opruga, o kojoj ovisi svaki europski skok unaprijed, ostaje beznadno opuštena. Pravi okršaj između europeista i nacionalista očekuje se iduće godine, prilikom europskih izbora. Preostaje li dovoljno vremena za  osposobljavanje francusko-njemačke opruge?

Paralelno, Trump uporno ne mijenja odluku o povlačenju iz Bečkog ugovora o iranskom nuklearnom programu. Unatoč Macronovom naporima, odbija ublažiti konzekvence  američkog izlaska iz Pariškog sporazuma o klimi. Istodobno, tamo gdje se francuski predsjednik nije trudio uvjeriti u nužnost novog oblika međunarodne suradnje u svezi klimatskih promjena, u Basharovoj Siriji – sporazum je ratificiran.

Slično je i s Makronovom ekonomskom bilancom. U samo godinu dana u  francuskom se gospodarstvu sve sretno posložilo. Solidna aktivnost, nezaposlenost u padu, javni dug manji (u 2018.  za malo više od 2%, što je najniže od 2006.). Impresivno. Samo što se malošto od tih pozitivnih pokazatelja pripisuje predsjednikovoj politici. Za rezultate je, uglavnom, zaslužna pozitivna konjuktura na europskim tržištima. Nešto o čemu je Macronov prethodnik Hollande tijekom cijelog svog mandata mogao samo sanjati.

Jednogodišnja bilanca Makronije

Prema istraživanju Centra za političke znanosti – Sciences Po (Cevipof), koju su realizirali Ipsos-Sopra Steria (institut za istraživanje javnog mnijenja), Le Monde i Zaklada Jean Jaurès, većina Francuza (55%) smatra kako je Macronova jednogodišnja bilanca negativna, a 45% da je pozitivna. Oni koji ga ocjenjuju negativno, to je uglavnom iz razloga što ništa nije učinio kako bi se oslobodio etikete «predsjednika bogatih». Radikalna ljevica ide puno dalje. U Macronu vidi utjelovljenu sintezu socijal-demokracije i ultra-liberalne desnice, za koje smatra da su u dogovoru još od osnutka Europske unije, radi vođenja protu-socijalne politike diktirane iz Bruxellesa.

Oni koji pozitivno ocjenjuju prvu godinu Macronova mandata, pozdravljaju «la French touch» na međunarodnoj razini. Odnosno, novi francuski prosvjetiteljski elan, kojim se republikanskom konceptu (liberté-égalité-fraternité) i laicizam (jednakopravnost i jamstvo individualnih sloboda) vraća njihova izvorna univerzalna vokacija. On transformira globalizacijski jezik/kulturu, kako bi ovladao planetarnim kulturološkim proturječnostima.

U svijetlu novog atentata Islamske države u Parizu od 12. svibnja ove godine, i činjenice kako je Francuska EU država koja broji najviše žrtava islamističkog terorizma, vidljivo  je kako je baš francuski svjetonazor prepoznat kao neprijatelj broj 1 političkog islama i svih  religijskih fundamentalizama. Kao i da «la French touch» globalizacijskom procesu daje planetarni ideološki sadržaj i metodu (demokratska pedagogija).

Ostaje sporna proturječnost između primjene metode na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Između demokratske pedagogije i bombi u njezinoj službi (sile). Ukoliko Makronija ne uspije ovladati vlastitim proturječnostima,  na način na koji je ovladala francuskim političkim sustavom, uistinu je moguće obzor 2020. zamisliti  kao ulaz u dugu europsku «nacionalističku zimu» i sumrak «planetarne civilizacije» – kako ju zamišlja E. Morin.

A zamišlja ju kao simbiozu između Orijenta i Oksidenta, izrasloj na zajedničkoj politici civilizacije. Jer Zapad sve više trpi od dominacije tehnike i kalkulacija u svim aspektima ljudskog života. Kako bi opstao, u interesu mu je u vlastitu civilizacijsku shemu ugraditi  fundamente  ostalih civilizacija planete.

 

[1] Sarkozija – prijevod s francuskog : vladavina predsjednika Nicolas Sarcozy ,2007.-2012.; Hollandija: vladavina predsjednika François Hollande, 2012.-2017. ; Macronija : vladavina aktualnog predsjednika Emmanuel Macron , 2017.

2Emmanuel Macron je karijeru započeo 2004., u državnoj službi, kao financijski inspektor. 2008. pridružio se je investicijskoj banci Rotschild & Cie, koje je 2010. postao partner. Između 2006. i 2009.  Član je PS-a (Socijalističke partije). 2012. priključuje se Hollande-ovoj predsjedničkoj kampanji, koji ga 2012. postavlja za šefa svog kabineta. 2014. preuzima Ministarstvo gospodarstva i industrije. 2016. kreira svoj politički pokret En marche.

3 « Kompleksna misao » Edgar Morin-a proizlazi iz njegove Metode (grupira 6 knjiga, objavljenih između1977. i 2004.), u kojoj teorizira sistemski pristup organizacijama kao najkompleksnijim regulacijskim (upravljačkim)  sustavima.

4 Pauline Mille, 1. Srpanj 2017., http://reinformation.tv/macron-congres-pensee-complexe-eleve-morin-mort-aristote-mille-72171-2/.

5 Načelo rekurzije Edgara Morin-a, jedan je od tri principa na kojima počiva « kompleksna misao ». Radi se o posebnom obliku cirkularne (kompleksne) uzročnosti, gdje ne samo da postoji neprekinuti lanac između efekata koji djeluju na uzroke i uzroka koji djeluju na efekte, nego je isto prisutna perpetuacija tog lanca, iz razloga što su i sami efekti proizvođači uzroka, čime proizvod postaje proizvođač.

 

 

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like