U Zagrebu je 17. studenog 2016. g., u organizaciji Instituta za europske i globalizacijske studije, (predsjednik prof. dr. sc. Anđelko Milardović), održana međunarodna znanstvena rasprava pod naslovom Balkanske zemlje između Rusije i EU – „meki trbuh“ Europe.
Tema konferencije bili su složeni politički, gospodarski i kulturni odnosi Rusije i EU na prostoru Jugoistočne Europe ili Balkana, tom najspornijem europskom prostoru, kojeg diplomatska povijest često određuje kao barutanu Europe, zbog čega je oduvijek bio promatran kao isključena regija i, kao takva, procjenjivana tek temeljem svojih odstupanja od Zapada ili tzv. civiliziranog svijeta. Iako je ova tema vrlo aktualna i izazovna, ovo je prvi puta u povijesti Hrvatske od osamostaljenja 1991., da je organizirana znanstvena rasprava o toj problematici. Cilj konferencije bio je razmjena iskustava i podizanje svijesti o potrebi raspravljanja o temi rusko-europskih odnosa na prostoru jugoistočne Europe te izazovima i mogućnostima koje oni pružaju za Hrvatsku i ostale države regije.
Na konferenciji je izlaganja održalo 13 znanstvenika i stručnih osoba različitih profesionalnih profila (politolozi, povjesničari, novinari, ekonomisti, diplomati i td.) iz Hrvatske, Rusije, Mađarske, Češke, Crne Gore, Makedonije. (IEGS u Splitu, Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, Diplomatska akademija pri Ministarstvu vanjskih poslova Rusije u Moskvi, Sveučilište Goce Delčev u Štipu, ruski informacijski portal Rossijskaja gazeta, MIA „Rusija danas“, Karlovo sveučilište u Pragu, Poslovno sveučilište u Budimpešti, Državni fakultet međunarodnih odnosa u Moskvi, kao i urednik i glavni analitičar našeg specijaliziranog portala za vanjsku politiku i međunarodne odnose Geopolitika.news). Nazočili su i izaslanik predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, predstavnici Ministarstva vanjskih poslova i Hrvatske gospodarske komore, ruski veleposlanik u Hrvatskoj dr. Anvar Azimov, poslanici više veleposlanstava u Hrvatskoj i mnogi drugi. Konferenciju su organizacijski ili materijalno potpomogli Rusko veleposlanstvo u Zagrebu, Hrvatska gospodarska komora, Ministarstvo vanjskih poslova, tvrtke Jadran Galenski laboratorij d.d., AD Plastik d.d. i Školska knjiga d.d., a čitav događaj je primjer izvrsne međunarodne i interdisciplinarne suradnje.
Na skupu se raspravljalo o pitanjima poput viđenja Rusije kroz prizmu zapadnih medija, položaja Rusije u geopolitičkoj slici svijeta, interesa o ruskim medijima u zemljama jugoistočne Europe, političkim sukobima u suvremenom europskom političkom diskursu i intelektualnom prostoru, ekonomskim odnosima zemalja jugoistočne Europe s Rusijom u usporedbi sa zemljama EU, rusko-europskim političkim odnosima u regiji itd. Postavljeni su temelji za daljnja istraživanja i dijalog između znanstvenika i stručnjaka na polju politike, ekonomije i kulture, u cilju izbjegavanja mogućih nesporazuma i propitivanja mogućnosti komplementarnosti zapadnih i ruskih utjecaja.
Konfliktna regija kao vječni poligon za sučeljavanja velikih sila
Naime, prostor Balkana ili jugoistočne Europe, kao zona europske nestabilnosti, posljednjih je desetljeća čestim predmetom političkih analiza koje razmatraju utjecaj povijesnih, socijalnih, političkih i geografskih komponenti na oblikovanje političkog i kulturnog identiteta regije. Povijest na etnički, vjerski i kulturno raznolikom prostoru na kojem su se sučeljavali interesi velikih sila prepuna je sukoba i podjela, zbog čega se upravo povijesni kriterij često koristi pri definiranju regije. Etnička i vjerska raznolikost, česti teritorijalni i granični sporovi između država regije, kao i suprotstavljeni interesi velikih sila, u političku terminologiju uvode pojam balkanizacija kao politički stereotip koji definira Balkan kao „stanje duha“ – kao svojstva Balkana prepoznaju se primitivizam, loše navike, etnička i vjerska netrpeljivost, nedjelotvorne institucije, korupcija, stanje političke nestabilnosti, te oduvijek gospodarska i društvena stagnacija.
Danas se geopolitički položaj regije razmatra prvenstveno kroz odnose moći među velikim silama, koje su kroz povijest, a i danas, upravo na prostoru jugoistoka Europe prelamale svoje političke, strateške i gospodarske interese.
Politika SAD-a na Balkanu
Politiku Sjedinjenih Američkih Država prema regiji, u kojoj su aktivno prisutne još od završetka Hladnog rata, moguće je sagledati u kontekstu kompleksnog diplomatskog ali i vojnog pristupa, čiji je cilj bio uspostava nove geopolitičke konfiguracije jugoistoka Europe. Pomicanje granica Zapada prema Istoku ili širenje zapadnog ekonomskog, političkog i sigurnosnog poretka, proces koji Sjedinjene Države snažno kontroliraju, objedinio je vrlo različite strategije promicanja demokracije, uključujući i nametanje demokracije silom. U proteklih dvadeset godina, države regije postaju objekt geopolitike enlargementa, kao i engagementa SAD-a i EU, koji kao izvanjski akteri moderiraju političkom, gospodarskom i sigurnosnom transformacijom regije. Ipak, angažman velikih sila na prostoru jugoistočne Europe, koji danas uključuje slabe članice Europske unije – Sloveniju, Hrvatsku, Rumunjsku, Bugarsku i Grčku, kao i slabe države Zapadnog Balkana, rezultirao je upitnim političkim rješenjima koji su, umjesto obećanja političke stabilnosti i gospodarskog prosperiteta, većinu zemalja regije učinili sigurnosno nestabilnim, a gospodarsko i politički potpuno ovisnim o Zapadu.
Naime, zaokupljene geopolitičkim preustrojem Bliskog istoka, Sjedinjene su Države na jugoistoku Europe, nakon 2000. g kontinuirano prisutne posredno – preko djelovanja savezničkih aktera koji provode politiku proširenja sigurnosnog (NATO), te ekonomskog poretka (EU, MMF i druge međunarodne financijske institucije), a uz pomoć kojih se regija politički konstituira kao zapadna vrijednost. Svojim geostrateškim osobinama, jugoistok Europe, usko povezan s Mediteranom, područjem Kavkaza i srednje Azije, ali i s Podunavljem te Srednjom Europom, područje je posthladnoratovske velike geopolitičke igre, tj. prostor na kojem se sve više nadmeću interesi Sjedinjenih Država, Europske unije, Turske, Rusije i Kine. Sjedinjene Američke Države svoju geostrategiju ovom prostoru oslanjaju na mrežu proameričkih država u regiji: od Hrvatske i Slovenije pa do Kosova, Albanije, Makedonije, Rumunjske i Bugarske, te Turske i Grčke.
Nova profilacija sukoba kao posljedica novog smjera ruske politike
Geopolitički sraz Zapada i Rusije na području jugoistočne Europe, smještene između Sredozemlja i Crnog mora, postupno se profilira u sukob interesa velikih sila koje svoj utjecaj na države regije odmjeravaju preko diplomacije, krupnih investicijskih i konfrontirajućih infrastrukturnih energetskih projekata, ali sve češće i kroz projekciju vojne moći. Taj sukob proizišao je iz novog smjera ruske politike, koja se nakon razdoblja relativne pasivnosti 1990-tih, u novom tisućljeću počela reafirmirati kao velika sila, što je naročito iskazala svojom politikom prema Ukrajini koja je naoko odbacila zapadne vrijednosti i nadomjestila ih narativom koji se temelji na ideji sukoba civilizacija (EU protiv Euroazije). Naime, Rusija je danas u svojim međunarodnim aktivnostima vođena sviješću o svojoj veličini i moći.
Međutim, sukob na Balkanu ima drugačiji karakter! Radi se poglavito o sukobu na razini politike, propagande, ekonomije i kulture (soft power), u kojem se Rusija nastoji prikazati kao zaštitnica balkanskih naroda od zapadnih izrabljivača (EU i NATO). Rastući utjecaj Rusije u regiji vidljiv je na gospodarskoj razini, poglavito u energetskom sektoru, kao i u političkom – Rusija je stalna članica VS UN-a s pravom veta. Svojom novom vanjskom politikom prema regiji koja se formalno oslanja na ideološki, povijesno – kulturni aspekt, i koristi ideje panslavizma i pravoslavlja, mit zajedničke povijesti, Rusija zapravo nastoji spriječiti zapadnjački projekt „širenja demokracije“ na istok Europe, odnosno zaustaviti NATO-a u njegovom prodiranju u tradicionalnu sferu ruskog utjecaja. Istovremeno Rusija nastoji postići možda i nešto više – osigurati pristup Sredozemnom moru te otvoriti prostor za ostvarivanje vlastitih geoekonomskih i geopolitičkih interesa, kako bi se euroazijski projekt integracije proširio i na jugoistočnu Europu. Rusija zasigurno računa na svoju povijesnu, kulturnu i političku povezanost s narodima i državama u jugoistočnoj Europi, međutim, za sada jedino Srbija, koja nije u okviru NATO-a i EU, na neki način predstavlja njezinog pouzdanog saveznika. Ipak, to ne znači kako druge države regije, koje su već članice NATO-a i Europske unije, ili su u procesu pristupanja, to ne mogu postati. Sve se češće govori o ruskom trojanskom konju unutar euroatlantskih integracija. Rusija se, kao što vidimo, sve češće i umješnije služi mekom silom ili soft powerom, dakle sposobnošću postizanja ciljeva u vanjskoj politici, upravo ono što je Zapad, da ne govorimo o EU, odavno izgubio. Naime, uspostavljeni moratorij na prijam novih članica u Europsku uniju, koji je EK najavila još 2014. g., a prije neki dan potvrdila visoka dužnosnica EU-a, kao i siva realnost koja pokazuje kako nove države članice EU zapravo nemaju nikakve benefite od pridruživanja, svakako su utjecali na činjenicu da entuzijazam prema eurointegracijama u regiji rapidno opada, zbog čega je Moskvi otvoren prostor za jačanje svog utjecaja na tom prostoru.
Međutim ispred panslavenstva i pravoslavlja kao skupa dominirajućih ideja, zapravo stoje snažne interesne korporativne grupacije što je vidljivo na primjerima velikih infrastrukturnih projekata u području energetike. Srbija je glavna meta, ali podjednako tako i BiH (preko RS), Makedonija, kao i Crna Gora koja se članstvom u NATO-u, uvodi u spektar euroatlantskog utjecaja. Naime, kroz članstvo Crne Gore u NATO-u, ovaj vojni savez, kao i SAD zatvaraju „stratešku“ rupu na Mediteranu nakon čega će NATO u cjelosti uspostaviti nadzor nad Jadranskim morem te time bitno ograničiti geostrateške mogućnosti Rusije na Balkanu, ali i Istočnom Mediteranu. Rusija je sada snažno usmjerena na zaustavljanje sličnog scenarija kada su u pitanju Srbija i BiH.
Pax americana nije uspio
Naime, uspostavljena pax americana na prostoru regije, nakon dva desetljeća iskazuje sve svoje slabosti: Balkan je ponovno bačva baruta ili tempirana bomba. Sasvim je očito kako je politika Sjedinjenih Američkih Država kao i Europske unije prema regiji zapravo devastirajuća, zbog čega mogućnost novog konflikta ne treba isključiti. Ekstremno siromaštvo u koje je Balkan zapao nakon ratova 90-tih, i u kojem je zadržan strategijom imperijalističke politike proširenja, iznimna nezaposlenost koja je u regiji ozbiljan politički problem, gospodarska neizvjesnost, propast javnih politika i masovna emigracija stanovništva, nedvojbeni su pokazatelji sloma društvenog poretka. Nije teško zaključiti kako je taj civilizirani Zapad u ime svojih vrlo specifičnih strateških i ekonomskih interesa promišljeno žrtvovao stabilnost Balkana i prosperitet zemalja regije.
Međutim, i u novom geopolitičkom srazu vidljivo je kako velike sile na prostoru regije, bilo da se radi o SAD-u, državama članicama EU ili Rusiji, definitivno imaju i uvažavaju isključivo vlastite interese, dok istovremeno nisu spremne uvažiti interese tamošnjih naroda. Treba reći kako je za sve investitore koji pristižu u regiju, bilo sa Zapada bilo sa Istoka, uvjek s pokroviteljstvom svojih vlada, ideologija profita i tržišnog fundamentalizma zapravo jedino pravilo. Upravo stoga su, zemlje Balkana ili Jugoistočne Europe, kroz gotovo tri desetljeća tranzicije tijekom kojih su bile snažno usmjeravane od strane međunarodnih aktera, umjesto obećanog prosperiteta, gospodarskog rasta i napretka, bitno nazadovale u međunarodnoj podjeli rada, te zauzele periferan položaj u globalnom gospodarstvu.
0 komentara