dr. sc. Jadranka Polović: TERORIZAM SPONZORIRAN OD SVJETSKIH MOĆNIKA, O GLAVU SE OBIJA ONIMA KOJI SU NEDUŽNI

Zapadnoeuropske države, članice Europske unije, sve su učestalija meta islamističkog terorizma. Nakon serije brutalnih dekapitacija i egzekucija zapadnih državljana dokumentiranih video snimkama, široko dostupnih putem društvenih mreža, a na koje smo već zaboravili, terorizam je eskalirao i na europskom tlu: niz napada u Belgiji i Francuskoj, nastavljen je nizom terorističkih napada u Njemačkoj i Velikoj Britaniji tijekom 2015., 2016. i 2017.g.

Nakon svakog napada, europski čelnici osuđuju teror, iskazuju suosjećanje i solidarnost sa žrtvama i vladama na području kojih se dogodio napad, uporno ponavljaju floskule o obrani europskih vrijednosti i demokracije. Istina, nijedan europski grad u znak počasti žrtvama nedavnog terorističkog napada u St. Petersburgu nije bio osvjetljen bojama ruske zastave kao simboličke geste solidarnosti. Ipak, sasvim konkretna pitanja koja zahtijevaju raspravu o stanju sigurnosti u Europi, kapacitetima i sposobnostima europskih sigurnosnih službi u borbi protiv eskalirajućeg terora, mjerama koje EU, kao i nacionalne vlade namjeravaju poduzeti kako bi zaštitili građane i naposlijetku pitanje odgovornosti europskih lidera za nastalu situaciju, bivaju zamagljena opasnim navodima. „Francuska treba naučiti živjeti s terorizmom“, rekao je bivši francuski premijer Manuel Valls. Za Angelu Merkel kao i njemačke sigurnosne službe, zapravo nikad nije do kraja razvidno radi li se o psihički bolesnim ljudima, koji ničim izazvani postaju spremni izvršiti okrutni teroristički napad, ili su možda na djelu stvarni teroristi. Policija često „nema naznaka“ da iza ovih napada stoje radikalne islamističke skupine, iako Europol, još od početka 2016. g. raspolaže informacijom da je više stotina obučenih ekstremista, spremnih na samoubilačke napade, razmješteno diljem Europske unije.

Ono što izostaje, a što je nužno za rješavanje ovog gorućeg problema, jest rasprava o odgovornosti europskih vođa za stanje u kojem se Europa trenutačno nalazi, i to barem dvostruko! Pored činjenice kako je europski sigurnosni sustav „probušen“, Europska unija odbija razgovor o politikama i odgovornosti vodećih zapadnih zemalja: Sjedinjenih Američkih Država, kao i njenih saveznika, poglavito Francuske, Velike Britanije, i Njemačke, koje vođene svojim specifičnim geopolitičkim interesima, godinama snažno destabiliziraju područje Sjeverne i Subsaharske Afrike, te Bliskog istoka. Naime, i najnoviji teroristički napad u Manchesteru u kojem su živote izgubile 22, uglavnom jako mlade osobe, „potpisuje“ „Al Qaeda“ – ISIS, stoga bi se europska javnost svakako trebala zapitati tko zapravo stoji iza ovih terorističkih organizacija, odnosno tko ih sponzorira. Većina njih: mudžahedini, talibani, poslije organizirani u „Al Qaedu“ ili/i „Islamsku državu“ „proizvod“ su Sjedinjenih Država i zapadnih politika, instrument terora, dizajniran s ciljem organizirane destabilizacije Bliskog istoka te sprječavanja utjecaja Rusije i Irana u regiji. Tako je, prije koju godinu, Wesley Clark, umirovljeni general američke vojske i NATO saveza, eksplicitno ustvrdio kako je ISIS nastao zahvaljujući novčanoj i organizacijskoj potpori američkih saveznika i prijatelja, a s ciljem borbe protiv Hezbolaha. „Ako netko želi uništiti Hezbolah, neće to učiniti pozivom na regularnu vojsku, već će regrutirati zlikovce i religijske fundamentaliste koji će onda odraditi prljavi posao“, objasnio je američku strategiju general Clark.

Zanimljiv recept koji se sada Zapadu obija o glavu! Naime, iskustvo CIA-e u korištenju islamističkih ekstremista vrlo je dugo i seže do razdoblja Hladnog rata, kada su Sjedinjene Države militantni politički islam počele (zlo)upotrebljavati u obračunu sa Sovjetskim Savezom i zemljama Trećeg svijeta, poznatim kao „nesvrstanim“, a za koje su tadašnje američke administracije vjerovale da kao sredstvo SSSR-a potkopavaju njihove interese u regiji. Tako je npr., tijekom 70-tih, CIA u Egiptu učestalo koristila „Muslimansko bratstvo“ kako bi spriječila sovjetsku ekspanziju i širenje marksističke ideologije među Arapima. SAD-e su također tada sasvim otvoreno podupirale Sarekat islam u podrivanju Sukarnova režima u Indoneziji, kao i Jamaat-e-Islami u rušenju Zulfigar All Bhutto u Pakistanu. Naravno, SAD su izmislile i Osamu Bin Ladena te svesrdno pomogle njegovu organizaciju tijekom 80-tih. Prema Robinu Cooku, bivšem britanskom ministru vanjskih poslova, „Al Qaida“, obilno sponzorirana novcem Saudijske Arabije, saveznika SAD-a i dobro utrenirana od strane CIA-e, trebala je poslužiti uklanjanju SSSR-a iz Afganistana. Kako navodi kanadski sveučilišni profesor Michel Chossudovsky, američki odnos s „Al Qaedom“ oduvjek je bio odnos ljubavi i mržnje. Ukoliko su ekstremističke skupine bile spremne slijediti američke interese u određenim regijama, uvjek su bile suportirane unatoč američkim službenim stavovima o spremnosti na borbu protiv terorizma. Kako bi razumjeli ovaj odnos, nužno je analizirati i razmotriti neke poteze SAD-a i saveznika u regiji!

Američkoj invaziji i okupaciji Iraka prethodila je financijska i politička potpora radikalnim sunitskim grupama, poput ISIL-a, kako bi „uhvatile korijenje“ u Sadamovoj sekularnoj, ali američkim interesima nesklonoj državi, međutim vlast je završila u rukama šijtske manjine. Prisjetimo se, imperijalističko divljanje Koalicije voljnih 2003.g. u Iraku, koju su predvodile Sjedinjene Države, Velika Britanija i Australija, a u kojoj su sudjelovale – Nizozemska, Danska, Portugal, Španjolska, Italija, Turska, kao i niz država istočne Europe pred prijamom u NATO – Albanija, Makedonija, Bugarska, Rumunjska, Mađarska, Češka, Poljska, Slovačka, Slovenija, Estonija, Letonija i Litva, rezultiralo je potpunim kaosom u kojem se našao postsadamovski Irak. Američka okupacija proizvela je nezapamćenu nezaposlenost u sunitskom dijelu Iraka, sunitska „viša klasa“ izgubila je politički utjecaj. Naime, posljedice vojne intervencije koalicijskih snaga kojom je uništen politički i gospodarski poredak Iraka dovele su do dubokog raslojavanja iračkog društva koje je postalo sklono unutarnjim sukobima, te posljedično, do eskaliranja terorizma, anarhije i nasilja. Stvarni gubitnici ove savezničke „humanitarne intervencije“ jesu Iračani, dok su najveći dobitnici američke kompanije (Haliburton, Bechtel, ExonMobile). Izvješće britanske parlamentarne komisije iz srpnja 2016. (Chilcotovo izvješće) utvrđuje odgovornost bivšeg britanskog premijera Tonya Blera i Velike Britanije za izazivanje rata u Iraku i invaziju na zemlju u kojoj je, temeljem lažnih, izmišljenih optužbi, život izgubilo nekoliko stotina tisuća civila, dok je više od dva milijuna ljudi prisilno raseljeno iz svojih domova.

Nakon domino modela „širenja demokracije“ na području sjeverne Afrike, te svrgavanja predsjednika u Tunisu i Egiptu, „humanitarnu“ vojnu intervenciju u Libiji, 2011.g. ili projektirani građanski rat u, do tada stabilnoj i sigurnoj državi, pokrenula je međunarodna koalicija predvođena Francuskom i Velikom Britanijom, a uz potporu SAD-a i, ovog puta, VS UN-a  (Rezolucija 1973) kojoj su se pridružile Belgija, Danska, Nizozemska, Španjolska, ali i države, danas na iznimnom udaru migranata – Italija i Grčka. Ukoliko se zapitamo, zašto je danas Francuska izložena islamističkom terorizmu, europska javnost odgovor treba potražiti u npr. e-mailovima Hilary Clinton, iz travnja 2015., koji sasvim jasno dokumentiraju ciljeve i ulogu Francuske u Libiji i općenito na prostoru sjeverne i subsaharske Afrike, koju Pariz i dalje smatra „Frankofonskom Afrikom“. Naime, nakon što je Gadafi odlučio ograničiti stranim kompanijama pristup naftnim terminalima, nadzor i eksploataciju nafte te istovremeno uspostaviti pan-afričku valutu temeljem libijskog zlatnog dinara, koja bi snažno konkurirala euru i dolaru, i time, dovesti Sjevernu Afriku na visok stupanj ekonomske samostalnosti, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, potpomognut svojim saveznicima, agresivno je napao Libiju. Pukovnik, istovremeno i državnik, uz pomoć NATO-a je brutalno likvidiran, a Libija je međunarodnom intervencijom (2011) uništena do temelja, nakon čega postaje prostor sukoba raznih ekstremističkih frakcija. Progoni i strašna kršenja ljudskih prava Libijaca odvijali su se pod patronatom „međunarodne zajednice“ i medija, što je posebno zabilježeno u spomenutim e-mailovima tadašnje državne tajnice SAD-a H. Clinton, iz kojih je vidljivo kako su SAD, kao i vlada Sarkozyija bile upoznate s genocidnim zločinima prema crnom stanovništvu Libije, te radnicima iz podsaharske Afrike koji su optuživani za bliskost s režimom Muamera Al Gadafija. Čak štoviše, upravo su francuske i britanske tajne službe obučavale i naoružavale libijske militante duž granice s Egiptom i u predgrađu Bengazija.

Francuska je, nadalje, 2013.g. izvela dvije vojne intervencije u svojim bivšim afričkim kolonijama – Maliju i Srednjoafričkoj Republici, pod izlikom urgentne sigurnosne i humanitarne situacije. Stvarni razlog novog krvavog rata je eliminiranje suparništva Kine i Indije koje prijete francuskim gospodarskim interesima u Sahelu, a  koji se zasnivaju na kontroli zaliha urana, zlata, vodnog potencijala i šumskog bogatstva.

Zahvaljujući izvanjskim sponzorima – velikim silama: SAD-u i zapadnoeuropskim državama, kao i zainteresiranim regionalnim akterima, sektaški su ratovi na prostoru Bliskog istoka mutirali u posrednički rat koji cijelu regiju održava u stanju permanentnih kriza, sukoba i kaosa. Naime, s obzirom na neuspjelo iskustvo neposrednog vojnog angažmana u Afganistanu i Iraku, Sjedinjene Države i NATO članice svoje ciljeve nastoje ostvariti kroz posredničke ratove (proxy war), pomoću kojih nastavljaju podrivati teritorijalnu cjelovitost i nacionalni suverenitet ovih država. Politički paradoksi posredničkog ratovanja možda su najočitiji na primjeru sukoba u Siriji, u kojoj velike sile i njihovi saveznici ratuju preko različitih, unajmljenih i izdašno financiranih džihadističkih terorističkih skupina (prijatelji Sirije). U međuvremenu je građanski rat u Siriji (2011) zbog eskalirajućeg sukoba velikih sila prerastao u krizu međunarodnih razmjera. Kako navodi Chossudovsky, u Siriji su zaprovo vođena/vode tri rata: prvi, između Assadove vlade i pobunjenika tzv. „Sirijske oporbe“ koju izdašno financijski i vojno podupire Zapad; drugi, između Irana i Saudijske Arabije i treći, između SAD-a i Rusije. Upravo u ovom trećem, SAD-su preuzele rizik „prljavog igranja s ekstremistima kako bi iz igre izbacili sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, ključnog saveznika Rusije“.

Američka bliskoistočna politika vrti se oko nafte i Izraela kojeg začudo gotovo da nema u ovim uzavrelim zbivanjima. Međutim, izraelski lobby gotovo u potpunosti usmjerava američku bliskoistočnu politiku, podjednako kao i vojno-industrijski kompleks čija je zarada na bliskoistočnim ratovima nemjerljiva. Upravo se Donald Trump, sklapanjem 110 milijardi dolara vrijednog ugovora o prodaji oružja Saudijskoj Arabiji, dokazao kao uspješan poslovni čovjek, ipak u ulozi američkog predsjednika. Formalno, povod njegovog posjeta Saudijskoj Arabiji bilo je otvaranje “Globalnog centra za borbu protiv islamističkih ideoogija”, sa sjedištem u Rijadu. Kako navodi politički analitičar James George Jatras, “surađivati sa Saudijskom Arabijom u borbi protiv terorizma 2017.g., isto je kao i surađivati sa Njemačkom u borbi protiv genocida 1942”. Naime, predsjednik Trump zasigurno zna kako je Saudijska Arabija zapravo kreator vehabizma i da je Rijad sjedište brojnih terorističkih, islamističkih skupina: od „Al Qaede“, Al-Shabaaba, Boko Harama, Aby Sayyafa… Neke od njih trenutno mijenjaju ime kako bi se izmakle s terorističkih “watchlista” koje definiraju obavještajne službe SAD-a i Kanade. Na tisuće mladih ljudi širom svijeta uče svoj ubilački katehizam iz službenih udžbenika Saudijske Arabije kao i Zaljevskih država. Kao što navodi autor, Trump je manipulativnom zamjenom teza, krivicu za globalni terorizam pripisao Iranu i Siriji te Rusiji, državama koje se trenutno zapravo bore protiv “Al Qaede” i “Islamske države”.

Preispitivanje uloge Zapada u proizvodnji krize, geopolitičkoj rekonfiguraciji regije kao i njezinom ekonomskom propadanju, gotovo je potpuno nestalo iz političkog, a tako i medijskog diskursa. Dok je 2001.g. zona terorizma, zbog kojeg je i pokrenut kontraverzni rat protiv terora, bila ograničena na područje Afganistana, Libanona, te područje Palestinske samouprave, petnaest godina nakon, džihadističke su organizacije čvrsto pozicionirane i u Iraku, Siriji, Pakistanu, Libiji, Egiptu, Tunisu, Alžiru, Maliju, Nigeriji, Somaliji kao i na prostoru Indonezije te sve više usmjerene prema Europi. Trebamo li, stoga, govoriti o posljedicama imperijalne strategije saveznika koje se ogledaju u razorenim društvima koja svojom nestabilnošću, kaosom, siromaštvom, civilnim žrtvama i rijekama imigranata ugrožavaju međunarodni mir, a time i europsku sigurnost. Naime, regionalni sukobi i ratovi koji se vode pod dominacijom interesa vojno – sigurnosnog kompleksa i multinacionalnih korporacija na području Sjeverne Afrike, Bliskog istoka i Perzijskog zaljeva, postaju permanentno društveno stanje čije posljedice sve češće suočavaju europsku javnost s potrebom utvrđivanja odgovornosti vlastitih vlada za nastalo humanitarno i sigurnosno stanje.

Na žalost, brutalni teroristički napadi kojima je posljednjih godina izložena Europa, nimalo ne mijenjaju pristup europskih čelnika! Zapadnim vladama ne pada na pamet prekinuti savezničke odnose sa Saudijskom Arabijom koja novcem i ideologijom hrani terorističku mrežu. Treba dodati kako su upravo europski lideri u protekla tri desetljeća omogućili Saudijskoj Arabiji neometano financiranje izgradnje brojnih džamija u zapadnoeuropskim zemljama, u kojima se bez nadzora državnih vlasti propovijeda vehabizam i radikaliziraju mladi. Salman Abedi, manchesterski ubojica, rezultat je dviju katastrofalnih anglo-američkih savezničkih intervencija: one u Libiji, u koju je ovaj mladi čovjek odlazio radi radikalizacije i terorističke obuke, kao i one u Siriji, u koju je putovao kako bi postao jedan od sirijskih “pobunjenika” ili plaćenika od strane SAD-a i Velike Britanije, a s ciljem uklanjanja Asadove vlade. Stoga bi se, pored Blaira, mnoga najzvučnija politička imena, poput Kameruna, Sarkozyija, Hilary Clinton te Baracka Obame trebali smatrati odgovornim za prolivenu krv. Kako navodi Garikai Chengu, istraživač sa Sveučilišta Harvard,  “terorizam je simptom, američki imerijalizam na Bliskom istoku je razoran”, jednostavno rečeno “rat protiv terora postao je terorizam.