dr. sc. Jadranka Polović: SEPARATIZAM: ROMANTIČARSKA RENACIONALIZACIJA EUROPE ILI GEOPOLITIČKA MANIPULACIJA (1. dio)

ETA je izdala priopćenje u kojem Španjolsku naziva „tamnicom naroda“, stoga je opravdano postaviti pitanje što će se dogoditi sa Španjolskom ako Katalonija uspije? Naime, referendum u Kataloniji samo je prvi korak u dezintegraciji Španjolske, val separatizma mogao bi se lako proširiti dalje.

Bez obzira na odluku Vlade u Madridu da zabrani sjednicu katalonskog Parlamenta zakazanu za ponedjeljak, katalonska Vlada i dalje radi na jednostranom proglašenju neovisnosti od Španjolske. Legitimnost referenduma temeljem kojeg je Katalonija spremna ovog tjedna proglasiti neovisnost od Španjolske vrlo je upitna, a sada već povijesno izjašnjavanje Katalonaca ostat će zapamćeno po brutalnim okršajima, pravom gerilskom ratu na ulicama Barcelone. Zbog odluke središnje Vlade u Madridu da represijom spriječi održavanje referenduma, Španjolska je definitivno ušla u najveću političku krizu u 42 godine višestranačke demokracije. Iako je španjolska policija primjenom sile branila ustavni poredak i teritorijalni suverenitet države, u fokusu medija, time i svjetske javnosti, umjesto neustavnog i neodgovornog djelovanja vlasti Katalonije, našlo se policijsko nasilje u kojem je ozlijeđeno više od 800 građana Barcelone. Nemili događaji u ovom prelijepom gradu, slavnoj turističkoj „meki“ suprotstavili su dva, samo naizgled sukladna koncepta međunarodnog poretka: s jedne strane pravo države da brani cjelovitost svog teritorija, time i vlastiti suverenitet (Povelja UN:1945,čl.2/4), a s druge, pravo na samoodređenje temeljem kojeg svaki narod, tako i Katalonci, slobodno određuje svoj politički status, osigurava gospodarski, društveni i kulturni razvoj, te slobodno i samostalno raspolaže vlastitim prirodnim bogatstvima (Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima /ICCPR UN:1966,I.,čl.1.). Inače, pravo na samoodređenje, nakon Drugog svjetskog rata, korišteno je isključivo u slučajevima dekolonizacije 50-tih i 60-tih godina 20.st., nikada se nije odnosilo na manjine unutar suverenih država.

Međunarodni sustav sigurnosti, utemeljen 1945.g. u okviru Ujedinjenih naroda potvrdio je suverenitet države kao ključni princip međunarodnog poretka, što zapravo znači da je svakoj državi primjenom sile dopušteno braniti svoju teritorijalnu cjelovitost. „Gentlemanskim“ dogovorom velikih sila (potvrđenim i brojnim dokumentima nastalim u okviru UN-a), tijekom Hladnog rata bilo je sasvim nepoželjno uplitanje drugih država u unutarnja pitanja suverene države, izuzev u okolnostima teških zlouporaba ljudskih prava kada su, prema Povelji, bili predviđeni instrumenti kolektivnog djelovanja (Povelja UN: 1945,Gl. VII). Sukladno ovakvom tumačenju, španjolska policija bila je pozvana da onemogući održavanje referenduma kojeg je i španjolski Ustavni sud proglasio nelegitimnim, pa je primjena sile nešto što se podrazumijeva. Naime, prema španjolskom Ustavu, referendum je zakonit jedino na razini cijele države i može ga raspisati isključivo Vlada u Madridu, a ne vlade regija. Vladajuća Narodna stranka desnog centra (PP), ali i druge parlamentarne stranke – Socijalistička radnička partija Španjolske (PSOE), Stranka centra Građani (Ciudadanos), izuzev Podemosa (koji je po ovom pitanju zapravo podijeljen) nisu spremne prihvatiti federalizaciju Španjolske, osobito ne odcjepljenje Katalonije. Ako se uzme u obzir da većina građana Katalonije nije izašla na izbore i nije glasovala (velika većina se protivi secesiji), moguće je zaključiti da je Vlada primjenom sile, između ostalog, štitila i njihov interes za ostankom unutar jedinstvene Španjolske.

Suverenost kao temelj međunarodnog poretka posebno se počela propitivati, pa i osporavati nakon usvajanja Završnog akta o sigurnosti i suradnji u Europi, u Helsinkiju 1975.g. (Final Act, OSCE, 1975), a zahvaljujući američkom predsjedniku Jimmiju Carteru ljudska prava postaju središnje pitanje međunarodnih odnosa. Zbog sve češćih unutardržavnih sukoba koji se završetkom Hladnog rata javljaju kao glavni izvor regionalne nestabilnosti, ljudska i manjinska prava postaju predmet međunarodne kontrole. U skladu s novom posthladnoratovskom političkom doktrinom „širenja demokracije i ljudskih prava“, međunarodna zajednica predvođena SAD-om, počinje sve češće preispitivati ključna načela na kojima se još od Westfalskog mira 1648. godine temelji međunarodni sustav: poštivanje političke neovisnosti i teritorijalnog suvereniteta država. Naime, fokus posthladnoratovske sigurnosne politike postupno je „pomaknut“ s prava država i vlada na prava etničkih zajednica, pa i pojedinaca, na način da se državni suverenitet počeo shvaćati kao kategorija uvjetovana poštivanjem ljudskih prava, odnosno kroz prizmu obveza i odgovornosti države prema svojim građanima. Prema ovom shvaćanju pravo naroda na samoopredjeljenje i referendum, iznad su odluke Ustavnog suda, posebno Vlade u Madridu, na čemu inzistira regionalna Vlada (u katalonskom Parlamentu većinu ima koalicija sastavljena od  katalonske nacionalističke stranke Konvergencija i unija – CIU  i Katalonske ljevice – ERC), a zbog čega je Carles Puigdemont, predsjednik Katalonije, najavio osnivanje komisije koja će istražiti policijsko nasilje i pokrenuti pravni postupak protiv nacionalne policije. Čak su i Podemos (parlamentarna stranka koja djeluje na nacionalnoj razini) i katalonski Podem vrlo podijeljeni u stavovima oko referenduma. Iako se Pablo Iglesias, mladi i karizmatični lider Podemosa, zalaže za održavanje referenduma (na koji osobno ne bi izašao), ipak smatra kako Katalonija treba ostati u sastavu Španjolske, te je nužno da Vlada u Madridu otvori dijalog s Barcelonom. Iglesias se zalaže za ukidanje monarhije, uspostavljanje Treće republike i federalizaciju države.

Načelo samoopredjeljenja ključno je za razumijevanje španjolsko – katalonskog spora. Nacionalni, čak nacionalistički diskurs separatističkog vodstva Katalonije dominira agresivnom kampanjom, iako je po pitanju neovisnosti katalonsko društvo duboko podijeljeno. Naime, sudeći prema rezultatima posljednja tri ciklusa regionalnih izbora (2010., 2012., 2015.) kao i anketama pred referendum, daleko više od 50% građana protivi se odcjepljenju, međutim, o njihovim stavovima uglavnom se ne govori, niti oni kao glasači „protiv“ imaju pristup medijima. Podjednako tako, izostala je i rasprava o ekonomskoj i političkoj, poglavito socijalnoj budućnosti samostalne Katalonije. Naime, unutar Kraljevine Španjolske, Katalonija je jedna od autonomnih pokrajina koja već ima široku autonomiju – vlastitu policiju, ingerencije nad obrazovanjem i socijalnom skrbi, katalonski jezik je u službenoj uporabi, međutim nema fiskalnu samostalnost, koju u većoj mjeri ima Baskija. Riječ je o najbogatijoj španjolskoj regiji čiji je BDP viši od državnog prosjeka, ali i od prosjeka EU. Međutim, nakon velike financijske krize i puknuća „stambenog mjehura“, u prvi je plan izletjelo pitanje katalonskog fiskalnog deficita. Naime, ta regija, iako bogatija, u sve većem je dugu (74 milijarde eura) jer su financije većim dijelom u rukama središnje vlade u Madridu koja ih solidarno raspoređuje prema drugim, znatno siromašnijim regijama. Ipak, bogatstvo Katalonije, ne znači nužno i prosperitet za njezine građane. Katalonija ima brojnu migraciju, siromaštvo je široko rasprostranjeno, a bogatstvo regije zapravo je koncentrirano u rukama katalonske poduzetničke elite koja se žestoko protivi političko – ekonomskoj centralizaciji koju nameće Madrid. Političko vodstvo Katalonije inzistira na pravu na samoopredjeljenje, nije spremno razgovarati o bilo kakvim drugim opcijama, tako da nacionalistički diskurs o katalonskoj ekonomskoj samodostatnosti i budućem blagostanju predstavlja središnji dio žestoke kampanje. Iako su brojni građani, čak i brojne javne osobe (tri ministra su zbog neslaganja napustila vladu) protiv ideje samostalnosti, bilo kakvo javno izjašnjavanje protiv neovisnosti Katalonije priskrbit će im etiketu „fašiste“ zbog čega se boje javno govoriti. Referendum je potpuno polarizirao katalonsko društvo, posvađao obitelji, prijatelje, susjede, suradnike i definitivno iz rasprave isključio najmanje polovicu stanovništva Katalonije koja ne zagovara secesiju.

S druge strane, nesenzibilna španjolska Vlada podržana od svih parlamentarnih stranaka, izuzev Podemosa, poziva se na ustav iz 1978.g. prema kojem se i Katalonija, kao i ostale autonomne oblasti, (samo)opredjelila za ostanak unutar kraljevine Španjolske, što je i potvrđeno na referendumu održanom u Kataloniji 1979. godine. Naime, nakon Frankove smrti, u okolnostima velikih društvenih i političkih napetosti kada se Španjolska nalazila na rubu novog građanskog rata zbog djelovanja profašističkih skupina i terorističkih akcija ETA-e, svi politički akteri bili su spremni na kompromis. Zahvaljujući njihovom razumijevanju kompleksnosti španjolske zbilje, konsenzusom je usvojen Ustav, koji u čl.2. naglašava „neraskidivo jedinstvo španjolske nacije, zajedničke i nedjeljive domovine svih Španjolaca“. Obnova monarhije dogodila se usporedno s legalizacijom političkog djelovanja Komunističke partije Španjolske (1997.g.) čiji su članovi tada široko amnestirani.  Monarhija, na čelu s kraljem Juanom Carlosom, obnovljena uz pomoć Vatikana, SAD-a i Njemačke, predstavljala je svojevrsno jamstvo kako Španjolska nakon Franka neće skrenuti „ u lijevo“. Velika decentralizacija potvrđena statutima autonomnih regija, između ostalog i katalonskim, zadovoljila je političke opcije koje su i tada zagovarale secesiju.

Sarajevski antropolog, diplomirao u Granadi, Almir Methadžović, navodi kako se problem katalonskog nacionalizma sastoji od dva elementa koja su uglavnom svojstveni svim centrifugalnim nacionalizmima. Prvi je romantičarski narativ o „tisućljetnom snu“ koji konstruira viziju imaginarne, idealne slobode i budućeg blagostanja za koji se vrijedno boriti. Drugi problem, navodi autor, tendenciozno je prešućivanje posljedica sukoba. Naime, samostalna Katalonija više ne bi bila članica EU (potvrdio i Junker), čime bi trenutno bile suspendirane sve politike Europske unije, temeljem kojih je Katalonija i ostvarila sadašnji BDP. Novo članstvo u EU podrazumijeva proces apliciranja – čak kada bi Europska komisija i bila spremna ubrzano je prihvatiti (lako moguće) sasvim je za očekivati da bi takvu odluku vetom zaustavila Španjolska. Naravno, postavlja se i pitanje formalnog priznanja Katalonije kao suverene države, a na kraju svakako treba uzeti u obzir kako su ostale regije, tj. ostatak Španjolske, najveći katalonski trgovinski partner, čime bi Katalonija dugoročno izgubila u slučaju odcjepljenja.

Ove značajne teme izostaju iz javnog diskursa, dok se pitanje opstanka Real Madrida i Barcelone u istoj nogometnoj ligi nametnulo kao daleko važnije od teških ekonomskih pitanja koja opterećuju Španjolsku, podjednako i Kataloniju, izloženu zahtjevnim mjerama štednje koje im je nametnula Njemačka, a koje su vodile rezanju plaća, mirovina, izdvajanja za obrazovanje i zdravstvo. Ne treba zaboraviti kako visoko zadužena Katalonija zapravo otplaćuje dug njemačkih banaka koje su se desetljeće prije jako „zaigrale“ napuhavanjem stambenog mjehura, odnosno građenjem gradova – duhova koji danas nikome ne trebaju. Manuel Ballbe Malloi, sveučilišni profesor iz Barcelone, napominje da bi Katalonija eventualnom neovisnošću „prešla iz zavisnosti od Madrida u zavisnost od Njemačke koja bi, u skladu s interesima europske jezgre (Njemačke i Francuske), ovu regiju pretvorila u svoj „južni land“ (D. Vujica, Prometej, 2017.)

ETA je izdala priopćenje u kojem Španjolsku naziva „tamnicom naroda“, stoga je opravdano postaviti pitanje što će se dogoditi sa Španjolskom ako Katalonija uspije. Naime, referendum u Kataloniji samo je prvi korak u dezintegraciji Španjolske, val separatizma mogao bi se lako proširiti dalje – prva na redu je Baskija, međutim, o odcjepljenju razmišljaju i Galicija i Andaluzija, a referendum na Balearskim otocima već je najavljen za 2030. godinu.  Kada je riječ o Kataloniji i Baskiji separatizam ovih regija nije samo španjolski problem. Naime, dio povijesne Katalonije, kao i Baskije, nalazi se u Francuskoj.

Katalonija, nesumnjivo, nije u prilici proglasiti neovisnost prema normama međunarodnog, ali niti europskog prava, jer i EU načelno štiti teritorijalni integritet država – članica (čl. 4 Ugovora o EU). Referendum također nema uporište u španjolskom Ustavu, međutim, treba uzeti u obzir da su države živi organizmi, čiji se unutarnji akteri kao i procesi neprestano mijenjaju i razvijaju. Zapravo, neovisnosti pojedinih regija, tako i Katalonije, nikada ne može biti izvedena na ustavan način – pravo na secesiju ne postoji ako nije usuglašeno obostrano (Česi – Slovaci). Ipak, katalonsko vodstvo ne odustaje, jer vjeruje kako im politički kontekst može ići na ruku. Naime, iako u ovom trenutku razvoj situacije u Kataloniji nesumnjivo jako brine europske države u kojima postoje izražene aspiracije i secesionističke težnje pojedinih regija, čini se kako Europska unija, predvođena bogatom jezgrom, zapravo nema razloga za brigu. Činjenica je da svi separatistički pokreti probuđeni diljem Europe zapravo žele biti dio Europske unije. Razbijanje jakih, velikih i suverenih država u korist partikularnih identiteta u istočnoj Europi nakon završetka hladnog rata, proces je u kojem je EU vrlo aktivno sudjelovala, a koji sada očito zahvaća i zapadnu Europu. Naime, mnoge europske regije „ohrabrene“ su katalonskim referendumom – za 22. listopad najavljen je i referendum u najvećoj i najrazvijenijoj talijanskoj regiji Veneto (Venecija, Verona, Padova, Vicenza). Naime, teritorij europskih država sve je više ugrožen jakim secesionističkim pokretima – Katalonija, Škotska, Veneto, Baskija, i jačanjem političkih opcija koje zagovaraju ideje odcjepljenja. Europa se očito raspada po srednjovjekovnim, feudalnim granicama, a feudalizacija Europe (ili Europa regija), projekt je kompatibilan s idejom jačanja širih nadnacionalnih struktura i globalnih organizacija (Sjedinjene europske države).

Hoće li Katalonija biti nova suverena država Europe, ovisi o političkom kontekstu, odnosno o slabosti ili snazi Španjolske da je zadrži unutar vlastitih granica. Ustrajnost u zahtjevima, te lobiranje za potporu EU-a i SAD-a, svakako je put koji će odabrati katalonska vlada. Ipak, dezintegracija Španjolske može imati kobne posljedice po sigurnost Europe. Naime, nakon poraza vanjske politike EU na Bliskom istoku, niza loših rješenja koje je primijenila na Balkanu, Europska unija bi svakako trebala odlučnije reagirati, jer je u ovom trenutku za sigurnost Europe važno da Španjolska ostane cjelovita. Španjolska je jedna od ključnih država za zaustavljanje migracija na Sredozemlju, a ako eskaliraju separatistički procesi, migracije će se nesumnjivo pojačati, nakon čega bi se Europa mogla susresti s novim izazovima i prijetnjama koje će je uvesti u novu krizu s nesagledivim posljedicama. Španjolska vlada teško može zadržati Kataloniju, međutim ono što EU može je odlučno podržati otvaranje dijaloga između Madrida i Barcelone kako bi se dobilo na vremenu i osiguralo mirno rješavanje ovog konflikta, te izbjegao građanski rat u srcu Europe.