dr. sc. Jadranka Polović: SANKCIJAMA NAMETNUTIM VENEZUELI SJEDINJENE DRŽAVE BRANE VLASTITE NACIONALNE INTERESE (2)

Mogućnost da ruska naftna tvrtka „Rosneft“, u slučaju bankrota Venezuele preuzme kontrolni paket dionica „Citgo Petroleuma“, venezuelske naftne tvrtke sa sjedištem u SAD-u, bile su stvarni razlog za uvođenje oštrih američkih  financijskih i političkih sankcija.

Američki je predsjednik, kako je i najavljivao, napokon uveo gospodarske sankcije još jednoj zemlji, ovog puta Venezueli. U petak, 25. kolovoza, Donald Trump potpisao je izvršnu uredbu kojom zabranjuje trgovinu obveznicama koje su izdale venezuelanske vlasti i državna naftna kompanija „Petroleos de Venezuela“ (PDVSA). Sankcije su pogodile 13 visokih venezuelanskih dužnosnika i članova nove Nacionalne Ustavotvorne skupštine, ali se odnose i na samog predsjednika Madura kojem se „zaleđuje sva imovina“ koju posjeduje u SAD-u. „Sankcije su uvedene kako bi onemogućile predsjednika Venecuele, Nikolasa Madura, glavnog izvora financiranja njegove nezakonite vladavine. SAD se protive politikama koje provodi i izražavaju američku potporu venezuelskom narodu koji želi povratak pune demokracije u zemlju“, stoji u priopćenju Bijele kuće.

Međutim, „borba za demokraciju“ tek je prikrila stvarni razlog! Naime, mogućnost da ruska naftna tvrtka  „Rosneft“, u slučaju bankrota Venezuele preuzme kontrolni paket dionica „Citgo Petroleuma“, venezuelske naftne tvrtke sa sjedištem u SAD-u, bile su stvarni razlog za uvođenje ovih oštrih financijskih i političkih sankcija. Naime, venezuelanska državna naftna tvrtka „Petroleos de Venezuela“ (PDVSA) posjeduje „CITGO“, veliku američku naftnu tvrtku, sa sjedištem u Houstonu, u Teksasu, još od 80-tih godina 20. st. Iako udio „CITGA“ na američkom tržištu nije prevelik – on se kreće do 4% ukupne isporuke naftnih derivata SAD-u, ipak se radi o tvrtci koja ima brojne tvornice za preradu nafte, naftne platforme i devet cjevovoda koji prolaze kroz 24 američke države. U zamjenu za kredit od 1,5 milijardi eura koji je „PDVSA“-u, u prosincu, 2016.g. odobrio „Rosneft“, a kojim je hipoteka stavljena na „Citgo Petroleum“ i koji venezuelanska kompanija nije u stanju vratiti, Venezuela i Rusija već dulje vrijeme pregovaraju o trampi dionica kojim bi se „Rosneft“, zapravo, domogao „CITGA“.

U brojnim dopisima koji su uputili predsjedniku Trumpu, članovi Senata i Kongresa zatražili su hitnu reakciju američke administracije kako bi se izbjegla situacija u kojoj bi Rusija uskoro mogla kontrolirati američku naftnu tvrtku. „Rosneftova“ kontrola američkog dobavljača energije mogla bi predstavljati veliku prijetnju američkoj energetskoj sigurnosti, utjecati na protok i cijenu benzina za američke potrošače, te izložiti kritičnu američku infrastrukturu prijetnjama nacionalne sigurnosti“, navodi se u pismu senatora, republikanca Marca Rubia i demokrata, Boba Menendeza upućenom ministru financija. Treba napomenuti kako se „Rosneft“ trenutno nalazi na listi korporacija obuhvaćenih američkim sankcijama prema Rusiji, ali uz „business“ mešetarenje, tj. kupnju još nekoliko dionica, u prilici je da nad „CITGOM“ preuzme prag vlasništva veći od 50%.

U ovom trenutku, Sjedinjene Države realno ocjenjuju utjecaj „Rosnefta“, po proizvodnji nafte prvoj tvrtci u svijetu, zbog čega ne žele odobriti prijelaz „CITGA“ u ruke Rusije koja se sada smatra neprijateljskom državom za interese SAD-a. Iako se Trumpovom uredbom zabranjuje trgovina novim obveznicama venezuelanskog javnog sektora koje je izdala vlada i „PDVSA“, uredba ipak ostavlja mogućnost da američko Ministarstvo financija izdaje licence za druge trgovinske i humanitarne transakcije, uključujući financiranje trgovine, izvoza i uvoza nafte i transakcija isključivo sa ogrankom PDVSA u SAD-u (CITGO).

Samo nekoliko tjedana prije, američki je potpredsjednik Mike Pence, tijekom svoje latinoameričke turneje izjavio kako će SAD iskoristiti svoju ekonomsku i demokratsku moć kako bi došlo do obnavljanja demokracije u Venezueli. Posjet Mikea Pensa, potpredsjednika SAD-a zemljama Latinske Amerike, predsjednik Venezuele, Nikolas Maduro smatra izravnim miješanjem u unutarnja pitanja Venezuele. „Iako ne isključuje mogućnost vojne intervencije u Venezueli, sjevernoamerički imperijalizam razmatra različite opcije. Stoga, to neće biti klasična vojna intervencija, već kombinacija mnoštva različitih provokacija“, rekao je Maduro i dodao kako SAD ciljaju na oružane snage Venezuele „tako što će pojedine članove potplatiti dolarima iz Miamija i stvoriti koaliciju koja će okupirati Venezuelu“. „Nikada nećemo dopustiti invaziju SAD-a na našu zemlju“, stoji u priopćenju Ministarstva vanjskih poslova Venezuele.

Američki mediji godinama vode neskrivenu kampanju sotoniziranja venezuelskih predsjednika, najprije Huga Chaveza, a sada, Nikolasa Madura, što zapravo znači kako je Washington Venezuelu postavio visoko na listu prioriteta za „promjenu režima“. Ipak, većina latinoameričkih država, iako žestoko kritiziraju venezuelanskog predsjednika, protivi se američkim prijetnjama. Nedavno su 33 zemlje Latinske Amerike i Kariba (CELAC) osudile američko uplitanje u Venezuelu i izrazile javnu potporu predsjedniku Maduru. Latinska Amerika zasigurno ne podržava još jedan državni udar u regiji koju Sjedinjene Države doživljavaju kao svoje „dvorište“. Međutim, u pozadini sankcija „za demokraciju“, svakako su žestoka nastojanja SAD-a da Venezuelu stave pod svoje, te da obuzdaju sve jači utjecaj Rusije i Kine na kontinentu. „SAD očekuju kako će nove sankcije protiv Venecuele spriječiti Kinu i Rusiju da i dalje investiraju u tu latinoameričku zemlju“, izjavio je nedavno visoki predstavnik  Bijele kuće.

Iako, nesumnjivo, dijeli sudbinu kontinenta, Venezuela je u okvirima Latinske Amerike, uvjek bila posebna, na neki način ispred svog vremena, zapravo „pokazatelj trendova na kontinentu“ (Kos Stanišić, 2005). Dok su tijekom hladnog rata, Latinskom Amerikom vladale vojne hunte, Venezuela je bila primjer kako demokracija može funkcionirati i u zemljama u razvoju. Zlatno doba demokracije u Venezueli temeljilo se na ekonomiji nafte u kojoj je država imala dominantnu ulogu kao regulator i distributer naftnih prihoda (najvećim dijelom u socijalne potrebe društva). Uspon zlatnog doba trajao je  sve do Crnog petka (18.02.1983.), kada je zbog pada cijene nafte i velikih novčanih izdvajanja za pokrivanje naraslih međunarodnih dugova kolabirala nacionalna valuta, čime je počelo razdoblje ekonomske stagnacije i inflacije. Uslijedila je primjena neoliberalnih mjera (prema MMF-ovim preporukama), što je izazvalo velike prosvjede protiv vlade koji su rezultirali s više od tristo mrtvih. Crni je petak uništio gospodarsku moć države, društvene ugovore, kontrolu i red, a zanimljivo je kako je tadašnji predsjednik Caldera, poput danas Madura, primjenio „autogolpu“, tj. dekret kojim predsjednik priskrbljuje pravo interveniranja u ekonomska pitanja, zbog čega Kongres ne može kontrolirati njegove poteze.

Hugo Chavez pobijedio je na izborima 1998.g. s 52% glasova, što je bila najuvjerljivija pobjeda nekog predsjednika u Venezueli od 1947. U vrijeme Hugo Chaveza, kojeg su mnogi smatrali novim Castrom, Venezuela, devedesetih jedna od zemalja s najvećom stopom nejednakosti na svijetu, trebala je postati “svjetionik slobode“. Njegova politika, perspektiva i vizija Venezuele sadržana je u platformi “Socijalizam za 21 st.” koja predstavlja sintezu socijalizma i demokracije, uz snažnu antiimperijalističku politiku. Hugo je uspostavio “bolivarsku republiku” odbijajući biti dio “unutarnjeg dvorišta” SAD-a. Nacionalizacija, poglavito naftne industrije, kao i ambiciozni socijalni program postali su okosnica njegove politike. Njegovom pobjedom snažno su profitirali najniži slojevi kojima je osigurao pristup obrazovanju i zdravstvu, kao i socijalnu inkluziju.

Čim je izabran, Chavez je krenuo u obračun sa stranim korporacijama, te uveo poreznu stopu od čak 70%. Istovremeno je unutar OPEC-a zagovarao da se cijena barela nafte poveća, a tako pribavljen novac Chavez je usmjerio u socijalne programe, uz kontrolu tečaja valute kako bi obuzdao bijeg kapitala iz zemlje. Ovakva socijalna orijentiranost znatno je smanjila stope siromaštva, međutim nosila je u sebi opasnost od galopirajuće inflacije, što je dovelo do snažnog rasta cijena. Međutim tijekom Chavezove vlasti od 1999. – 2012. inflacija je održavana na stopi, najviše do 22%, jer je nafta davala vladi ključnu trgovinsku i monetarnu prednost.

Nakon njegove smrti, Nikolas Maduro, izabran u listopadu 2013.g. naslijedio je tešku ekonomsku situaciju u zemlji u kojoj je cjelokupno gospodarstvo ovisilo o nafti, a kojoj je cijena na svjetskim tržištima intervencijom SAD-a prepolovljena. Galpirajuća inflacija, masovna nestašica osnovnih životnih potrepština, narasle stope kriminala, trajni problem nepotizma, korupcije i neunčikovitosti vlade, postali su nesavladivi problemi s kojima se suočava Madurova vlada. Duboki jaz između službenog deviznog tečaja kojim su se okoristili najbogatiji slojevi društva (kupovine dolara osigurane su samo za one koji imaju sredstva putovati, slati novac ili financirati studiranje u inozemstvu) i tečaja na crnom tržištu, uzrokuje velike probleme u društvu. Beskrajni redovi pred trgovinama u kojima nema osnovnih životnih potrepština imaju odraz u uzletu „usporedne ekonomije“ crnog tržišta na kojem caruje šverc i na kojem se ta ista, nedostajuća roba nudi po astronomskim cijenama.

Madurova vlada optužuje oporbu, osobito krupni kapital za namjernu proizvodnju oskudice s ciljem političke destabilizacije vlasti. Naime, prema njemu, krupni je kapital, u dosluhu sa SAD-om, organizirao sabotažu prehrambenih lanaca i špekulacije na crnom tržištu kako bi ugrozila politiku vlade. Maduro je nedavno gospodarske teškoće zemlje usporedio s onima koje je doživio Čile prije državnog udara Augusta Pinocheta, a kada je privatni sektor uz pomoć CIA-e poticao nestašice kako bi oslabio vlast Salvadora Allendea.

Nesumnjivo, Sjedinjene Države već niz godina prema Venezueli poduzimaju subverzivne akcije. Wikileaks je još 2013.g. objavio tajnu prepisku američkog veleposlanika u Venecueli iz 2006., Williama Brownfielda (2004-2007), u kojoj se detaljno razrađuju dijelovi plana za destabilizaciju vlasti pokojnog predsjednika Huga Chaveza. Podsjetimo se, USAID je izravno financirao osnivanje brojnih nevladinih udruga koje su zatim koristili kao vlastitu platformu za podrivanje bolivarskog režima (USAID je od 2004-2006 donirao oko 15 milijuna dolara za preko 300 organizacija koje su bile obuhvaćene ovim programom). Latinoameričke zemlje, članice ALBE (Bolivarska alijansa naroda Amerike), službeno su protjerale USAID iz svojih zemalja, međutim, programi financiranja „pete kolone“ su nastavljeni, pa je tako bivši američki predsjednik Obama, tijekom 2015.g. u okviru State Departmenta odobrio poseban fond od pet milijuna dolara namijenjen potpori protuvladinim organizacijama u Venezueli.  Nacionalna zaklada za demokraciju NED također je financirala oporbene skupine s 1,2 milijuna dolara. Nesumnjivo i nova američka administracija nastavlja s podrivačkim aktivnostima – dovoljno je napomenuti kako je državni tajnik Rex Tilersson ranije bio predsjednik uprave „Exon Mobilea“, tvrtke kojoj je Venezuela nacionalizirala imovinu.

Odgovor Nikolasa Madura podjednak je svim latinoameričkim liderima: „Pravo Venezuele na mir, neovisnost i samoopredjeljenje nesalomljivo je, zbog čega zemlja neće posustati pred intervencionističkim pretenzijama Sjedinjenih Država.“ Iako je optužio američke obavještajne službe kao odgovorne za zavjeru protiv Venezuele, Maduro je spreman na dijalog s predsjednikom SAD-a, što je Trump za sada odbio.

Trumpa ne muči toliko gospodarsko i političko stanje u zemlji, već poglavito geopolitika Venezuele. Stoga je vrlo vjerojatno kako će Amerika, uz gospodarske i političke sankcije, i dalje, brojnim drugim sredstvima nastaviti podrivati Venezuelu. Venezuelanska oporba će zasigurno igrati presudnu ulogu, međutim SAD će moguće  koristiti i brojne američke snage stacionirane u Kolumbiji još od 1999.g. (plan navodne borbe protiv narko dilera).