Zbog rastuće važnosti energenata u geopolitici 21. st., ogromno područje između Zapadne Europe i Azijsko – Pacifičke regije koji premrežavaju i važne tranzitne rute, postalo je prostor snažnog nadmetanja globalnih središta moći. Svi ratovi koje su Sjedinjene Države od početka 21. st. pokrenule na području Bliskog istoka i Sjeverne Afrike (Irak, 2003., Libija, 2011., Sirija, 2012.) jesu ratovi za energente, motivirani ekonomskim i geopolitičkim ciljevima, uvjek u funkciji održanja američkog hegemonijalnog primata. Naime, zbog ogromne koncentracije prirodnog plina i rezervi nafte, kao i drugih mineralnih bogatstava, područje Bliskog istoka, Srednje Azije i Kaspijskog bazena, postalo je, u posthladnoratovskim međunarodnim odnosima, geopolitički iznimno važna regija, u kojoj se oko kontrole energetskih resursa snažno sudaraju interesi velikih sila ali i drugih aktera međunarodnih odnosa.
Definiranje američkih prioriteta i ciljeva na euroazijskom prostoru, još od 70-tih godina 20. st. pod utjecajem je geopolitičkih koncepcija Zbigniewa Brzezinskog, uglednog profesora međunarodnih odnosa i vanjskopolitičkog savjetnika gotovo svih posthladnoratovskih američkih administracija. U svojoj čuvenoj knjizi „Velika šahovska ploča“, tom almanahu američke vanjske politike, ovaj utjecajni strateg hegemonijalne politike SAD-a, surovo je, ali kristalno jasno, bez bilo kakvih etičkih dvojbi ogolio do kraja imperijalnu strategiju i taktiku američkog vanjskopolitičkog djelovanja i prema Europi i prema Aziji. Hegemonijalne ideje, procjene i vanjskopolitičke projekcije ovog utjecajnog američkog „futurologa“, na žalost, ideje su vodilje svih američkih predsjednika, pa i posljednjeg Trumpa, a njihova primjena na prostoru Bliskog istoka, Sjeverne Afrike, ali i Istočne Europe rezultirala je „organiziranim kaosom“ čijim posljedicama svjedočimo već više od dva desetljeća.
Nakon razaranja Iraka, Libije, Sirije, Ukrajine, na red je, čini se, došla i sama Europa, u kojoj američka politika vrlo različitim sredstvima iscrtava nove linije podjele. Još jedan u nizu „trgovinskih ratova“ napokon je stigao i u Europu! Riječ je o energentskom „plinskom“ ratu u kojem Sjedinjene Države ne biraju sredstva kako bi iz igre izbacile Gazprom i Rusiju, nastojeći im preoteti europsko tržište plina. Ova trgovinska igra odavno je postala politička: Sjedinjene Države koriste se vrlo različitim instrumentarijem – od klasičnih diplomatskih pritisaka, gospodarskih sankcija, izravnog uplitanja u unutarnje poslove drugih zemalja, koji put i državnih udara („obojene revolucije“) pa do direktnih vojnih intervencija (u slučaju Kosova), kako bi spriječile rivalske aktere u dominaciji unosnim tržištem. Trenutno, Sjedinjene Države igraju na kartu dvije Europe, njezine političke podjeljenosti, kao i različitog statusa država članica Europske unije. Na žalost, Europa nema vlastitu kontinentalnu politiku, pod pritiskom izazova ekonomske krize, narastajućih nejednakosti, terorizma, migracija, Brexita, kao i medijski proizvedene histerije od ruske agresije, Europska se unija u potpunosti podredila američkim političkim, vojnim i ekonomskim interesima iako su vrlo često u suprotnosti s nacionalnim interesima većine članica EU. Uz pomoć „nove“ Europe koju čini niz istočno i srednjoeuropskih zemalja, novih članica Unije, Amerika želi neutralizirati utjecaj „stare Europe“, poglavito Njemačke i Francuske, i spriječiti svako zbližavanje i suradnju sa Rusijom.
Raspoređivanje američkog proturaketnog sustava u Rumunjskoj i Poljskoj, gomilanje naoružanja u novim članicama NATO-a u istočnoj Europi, brojne vojne vježbe, sasvim su jasan znak kako se Europa priprema za rat i da se desetljeća mira (ukoliko izuzmemo rat na prostoru bivše Jugoslavije), gospodarskog prosperiteta i napretka, te zajedničke sigurnosti urušavaju velikom brzinom. Dosadašnja strateška fokusiranost na „borbu protiv terorizma“, za američki vojno – industrijski kompleks više nije dostatna, pa Sjedinjene Države užurbano razrađuju strategije vođenja konvencionalnih ali i nuklearnih ratova, odnosno globalnog sukoba s Rusijom, Kinom, Iranom i Sjevernom Korejom. Washington se vratio strategiji nametanja utrke u naoružanju koja je vrijedila tijekom Hladnog rata. Još je 2001. g. administracija predsjednika Busha jednostrano opozvala ABM sporazum o redukciji antibalističkih sustava (Anti-Balistic Missile Treaty) koji je daleke 1972. g. potpisan između SAD-a i SSSR-a, te istovremeno enormno povećao ulaganja u proturaketnu obranu ali i u sva područja nacionalne sigurnosti, uključujući djelovanje tajnih službi kao i obavještajna istraživanja i analize. Kako je rat izvrstan biznis i izvor nevjerojatnih prihoda za „obrambene poduzetnike“ ili vojno-industrijski kompleks, izdvajanje sredstava za naoružanje i kovanje ratnih planova bilo je vrlo aktualno i tijekom Obamine administracije, koja je razmatrala bilijun dolara vrijedan plan kojim bi tijekom 30 godina razvila novu generaciju nuklearnog oružja, bombardera, podmornica i interkontinentalnih balističkih raketa, uglavnom usmjerenih prema Rusiji i Kini. Predsjednička kandidatkinja Hillary Clinton, čiju je kampanju financirao vojno-industrijski kompleks, javno je izjavljivala kako nuklearno oružje može biti učinkovit instrument u postizanju mira. Prema pisanju Global Researcha, u lipnju 2017. g., na skupu održanom u Albuquerque, u Novom Meksiku, 250 vojnih stratega, predstavnika vojno-industrijskog kompleksa, najviših dužnosnika Trumpove administracije, kao i predstavnika istraživača i znanstvene zajednice, raspravljalo je o Nuklearnoj strategiji SAD-a, odnosno programu za razvoj nuklearnog oružja vrijednom trilijun dolara (Pentagons One Trillion Dollar Nuklear Weapons Program). Skup je održan u organizaciji neprofitne, nevladine organizacije „The Strategic Deterrent Coalition“, čiji su osnivači i financijeri Northrop Grumman, Lockheed Martin, Boeing, Orbital ATK, BAE System. Odgovor Rusije je proporcionalan kroz veliku modernizaciju strateškog nuklearnog vojnog arsenala, ali i taktičkog oružja čija je efikasnost bila vidljiva tijekom zračnih napada u Siriji.
Rusiji su upravo nametnute proširene gospodarske sankcije (protiv čega se „stara“ Europa buni), te joj se nameće utrka u naoružanju. Sve podsjeća na taktiku američkog predsjednika Ronalda Reagana koji je davne 1983. g. pokrenuo „Ratove zvijezda“ (SDI – Strategic Defence Initiative), program izgradnje obrambenog sustava koji je trebao neutralizirati nuklearni napad Sovjetskog Saveza. „Ratovi zvijezda“ nametnuli su tada Sovjetskom Savezu ubrzanu utrku u naoružavanju koju nije mogao pratiti, odnosno parirati američkoj nadmoći u suvremenoj tehnologiji, gospodarskoj i vojnoj snazi, što je ubrzo dovelo do njegovog urušavanja. Nesumnjivo, odnosi Sjedinjenih Država i Rusije trenutno su vrlo napeti i na rubu nove opasne utrke u naoružavanju. Po prvi put nakon završetka Hladnog rata i kolapsa Sovjetskog Saveza, Sjedinjene Države obnavljaju svoje planove za oružani sukob s Rusijom. Amerika već sada ima vojni proračun koji je veći od sedam najjačih vojnih sila zajedno, a vrlo utjecajni američki vojno-industrijski kompleks „otpustio je kočnice“ i uz pomoć nadziranih medija kontinuirano podgrijava atmosferu sukoba s Rusijom pa i s Kinom (ideja globalnog sukoba). Nakon niza ratova i vojnih intervencija u kojima su SAD bile angažirane u ratovima srednjeg i manjeg intenziteta, vojno industrijskom kompleksu treba novi rat, novo ratno tržište, a vrlo je nezgodno što se ova američka strategija nastavlja realizirati u srcu Europe.
Da se na trenutak vratimo Zbignjevu Brzezinskom čije geopolitičke projekcije jasno odražavaju trenutnu situaciju u Europi, kao i njezinu moguću ranjivost. Naime, Europa je integralni dio Euroazije, koja je za Ameriku zapravo najveći „geopolitički dobitak“. Brzezinski, na tragu geopolitičkih koncepcija Halforda Mackindera, smatra kako je za Ameriku neobično važna uspostava nadzora nad prostorom Euroazije koja je jedna od najdinamičnijih regija u svijetu, u kojoj živi 75% svjetske populacije, koja raspolaže s tri četvrtine svjetskih izvora energenata i koja ostvaruje više od 60% svjetskog BDP-a. Nadzor nad Euroazijom automatski za sobom povlači i subordiniranost Afrike, a Zapadnu hemisferu i Oceaniju čini perifernom u odnosu na „središnji svjetski kontinent“ (Euroaziju). Na prostoru Euroazije jesu najdinamičnije i najutjecajnije zemlje svijeta (šest najvećih potrošača vojne opreme i naoružanja), od kojih su Rusija i Kina američki suparnici za globalni primat. Međutim, „Euroazija je srećom prevelika da bi bila jedinstvena“, s olakšanjem zaključjuje Brzezinski. Euroazijski kontinent za njega predstavlja šahovsku ploču na kojoj se nastavlja igra za svjetski primat, a Sjedinjene Države trebaju spriječiti druge geopolitičke igrače da pod svoju vlast stave euroazijski kontinent.
Brzezinski, koji u ovoj knjizi oblikuje cjelokupnu američku imperijalnu geostrategiju za Euroaziju, vrlo arogantno iskazuje podozrenje prema Europskoj uniji. Njemačka i Francuska koje se nalaze na zapadnom rubu Euroazije, vrlo su dinamični geostrateški igrači, države motivirane vizijom ujedinjene Europe. Obje države imaju mogućnost snažnijeg utjecaja unutar šireg regionalnog radijusa. Francuska tako želi imati središnju političku ulogu unutar ujedinjene Europe, sebe vidi kao jezgru skupine mediteranskih i sjeveroafričkih država (Unija za Mediteran), dok Njemačka nastoji postati „lokomotiva“ EU s jakim utjecajem u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi. Obje države zastupaju europske interese i sklone su bilateralnim vezama s Rusijom. Za razliku od njih, Velika Britanija ne njeguje neke posebno ambiciozne poglede na budućnost Europe, zapravo, London se u velikoj mjeri sam isključio iz europske igre, ali nastavlja s politikom globalnog utjecaja koji mu osigurava Commonwealth i čvrsto partnersto s SAD-om. Na istočnoj periferiji euroazijskog kontinenta američko – japansko savezništvo predstavlja najznačajniji američki bilateralni odnos koji SAD-u omogućuje središnju sigurnosnu ulogu na Dalekom istoku. Sjedinjene su Države kao ne-euroazijska država, sa svojim silom (vojnim bazama) raspoređene na tri rubna dijela euroazijskog kontinenta (Zapadna Europa, jugoistočna Europa, Japan i Južna Koreja) i vrše snažan utjecaj na države koje se nalaze u središtu Euroazije.
Ukrajina je novi i neobično važan geopolitički stožer na euroazijskoj šahovskoj ploči. Prema Brzezinskom, čije su misli temelj vanjskopolitičkog djelovanja svih posthladnoratovskih administracija, Sjedinjene Države nipošto ne smiju dozvoliti Rusiji povrat kontrole nad Ukrajinom. Naime, Ukrajina s 42 milijuna stanovnika, ogromnim prirodnim resursima i pristupom Crnom moru, Rusiju bi učinila moćnom imperijalnom silom u svjetskim razmjerima. Rusija bez Ukrajine postaje imperij tek okrenut Aziji, što će je (uz malu pomoć Amerike) uvući u dugotrajne i iscrpljujuće sukobe s narodima Srednje Azije. Azerbajdžan, iako teritorijalno ograničen, s malom populacijom, zbog svojih je ogromnih energetskih resursa geopolitički vrlo važan. Ta je zemlja „čep na boci“ u kojoj su sadržana bogatstva Kaspijskog bazena i središnje Azije, zbog čega SAD-e ne smiju dopustiti da ova zemlja ponovno potpadne pod kontrolu Rusije. Samostalan Azarbajdžan, povezan sa zapadnim tržišnim naftovodima koji ne prolaze kroz područja pod ruskom kontrolom, predstavlja bitan smijer za dotok potrebne energije zemljama Zapada.
Američki je Senat još davne 1999. g. usvojio „Silk Road Strategy Act“, zakon utemeljen na konceptu Brzezinskog, kojim su određeni prioritetni interesi SAD-a na euroazijskoj šahovskoj ploči. U zakonu se naziru osnovne značajke američke vanjske politike prema regiji, zapravo definiraju američka nastojanja za uspostavom čvrste političke, gospodarske i sigurnosne veze sa zemljama regije – Armenijom, Azerbajdžanom, Gruzijom, Ukrajinom, Kazahstanom, Kirgistanom, Tadžikistanom, Turkmenistanom i Uzbekistanom, kako bi SAD osigurale regionalnu dominaciju na prostoru Euroazije, a time ostvarile i globalni primat u međunarodnim odnosima. Amerika se tijekom proteklog desetljeća nije libila destabilizirati i niz drugih država – od Gruzije, Ukrajine do Srbije i Makedonije.
Promišljajući kakvu bi Europu Amerika trebala promicati, Brzezinski daje i zanimljive odgovore koji jako pomažu u razumijevanju vanjskopolitičkog djelovanja i Obamine i sada Trumpove administracije! Unatoč načelnom i deklarativnom zagovaranju europskog jedinstva, politika Washingtona zapravo preferira nejednako partnerstvo. NATO predstavlja ne samo glavni mehanizam američkog utjecaja na europska pitanja, već je temelj za politički ključnu američku nazočnost u zapadnoj Europi. Veći pomaci u smislu ujedinjene Europe (osovina Pariz – Berlin – Moskva) ili čak stvaranje europskih sigurnosnih snaga (što je najavila Merkel) izazvali bi dalekosežne promjene u strukturi NATO-a i neizbježno vodili slabljenju američkog primata unutar alijanse. Već tada (knjiga je objavljena 1997. g.), Brzezinski predviđa kako odnos prema Rusiji može biti razlog za razmimoilaženje u stavovima između Amerike i europskih država, međutim bilo kakva kombinacija europsko – ruskog dogovora imala bi za cilj istiskivanje SAD-a iz Europe, a to je nešto što je, još uvijek vodeća svjetska supersila, odlučila spriječiti po svaku cijenu, pa i po cijenu rata u srcu Europe.
0 komentara